Svi se sjećamo prizora dugokosih, napušenih, čudno ili nikako obučenih hipija s isusovkama na nogama i akustarama u naručju kako pjevaju o nekom boljem svijetu koji nikada nije postao realnost. Bilo je to u šezdesetim i trajalo je negdje do kasnih sedamdesetih dok nisu za sebe otkrili elektronični synthesizer, lak za kosu i Jenas hlače. Iako su u tom "make love not war" deliriumu bili itekako aktualni i pogodili nerv tih vremena, njihovi tada (među ostalom) preferirani stilovi folk rocka, countrya i sličnog, a od devedesetih okupljeni pod zajedničkim nazivom americana, danas predstavljaju muziku koja kao malo koja druga uporno odbija upiti moderne elemente. Svoj su anakronizam pak preokrenuli u vrlinu, nudeći utočiste od čekićanja kompjuterske muzike bezbrojnim nostalgičarima, romantičarima i alternativcima.

Tu u igru ulazi i ovaj sisački sastav koji se priključuje ovdašnjem novom americana/country valu u svom debi albumu "Green Line - Red Line" i pokazuje dobar njuh za osjećajnim baladama, te svoj fetiš za akustičnim zvukom. Ali današnji protagonisti ove scene kod nas nemaju ništa zajedničko s na početku opisanim "odmetnicima", nisu nikakvi hipiji u klasičnom smislu, a Haris Ćehić, autor ovih trinaest pjesama nije od istog buntovničkog kalibra kao recimo Bob Dylan ili Janis Joplin. Premda dijele istu zajedničku ljubav prema poetičnoj lirici i lijepim baladama, očigledno je shvatio da se kroz muziku već odavno više ne može mijenjati svijet - urbani i eco-friendly akustični folk rock od Harija i njegovih Fat Sons stoga govori o individualnim pa i intimnim temama, okoristivši se pretežno finim metaforama u nježnim i uhu ugodnim aranžmanima. On se osjeća kao lav u "Vessel" ili želi biti slobodan poput ptice u električnom gitarom začinjenoj "Feathers". Radnje se nerijetko odvijaju u snovima i mašti gdje kolorira neku ljepšu zbilju, te širokogrudno poziva sve da mu se pridruže u tom bezbrižnom i bezopasnom sanjarenju.

Iza svega toga se krije jedan model života, jedan stav, koji na ono što se smatra progresivnim i suvremenim ne gleda nužno kao nešto što je dobro. Cilj je ponovno ljude humanizirati, učiniti ih ponovno sklonim osjećajima. Iz toga onda kasnije proizilaze stvari kao što su nada, ljubav itd. Shodno tome, sasvim nepretenciozno i toplo, vrlo prisne melodije se gravitatično lijepe za Harijev čežnjivi vokal s kojim pušta svoje sentimentalno srce da otvoreno govori. Pjesme su nošene harmonijom akustične gitare, basa i suptilnih bubnjeva, a mjestimice bi im se pridružili piano, havajanski ukulele kojeg je konačno popularizirao Eddie Vedder, ili pak vrlo melodična truba kao u "U Turn". Kao u rečenoj i najuvjerljivijoj "Feathers", a u većoj mjeri u posljednjoj "Would You Mind" dolazi do izražaja i fino odmjerena električna gitara. Kroz trideset i pet minuta ukupnog trajanja, ovih jedanaest dobročiniteljskih pjesama pružaju zabavnu iako umjerenu i uzdržljivu sliku, koja pak budi empatiju prema ovom sisačkom stihoklepcu i njegovim istovremeno sanjalačkim kao i prizemnim pričama. Dobroga dakle još ima na svijetu, treba samo znati gdje se sramežljivo skriva.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 31/01/2014

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s izdavačem, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "hari", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.