Roditelji najbolje znaju muke prosipanja živaca na odgoj vlastite djece. Oni koji postrance to gledaju, a k tome nikad nisu bili roditelji, pojma nemaju koliko je to zahtjevna obaveza i na koji način djetetu treba prići u kojoj fazi odrastanja. Misle da je to 'dječja igra' i da se sve zasniva na bezazlenoj laganoj igri nekakvog tepanja. Malo sutra.

Ja sam imao velikih muka kad mi je sin prohodao. Odbace li se učestale bolesti koje se moraju preboljeti, glavna muka je bilo jelo i spavanje. Kad je prohodao u 11. mjesecu života, svijet mu je postao zanimljiv, sve ga je zanimalo u stanu, na igralištu, u tramvaju, bilo gdje da se našao, ali ga jelo više nije zanimalo i naprosto je prestao jesti, odbijao je ama baš svu hranu. Uplašili smo se da ne umre od gladi jer čak nije htio niti slatkiše i grickalice, tek povremeno je popio neki sok, malo čaja i vode. Vodili smo ga doktorima, pedijatrima, specijalistima, a roditelji redovito u tome griješe: dijete će sâmo uzeti ono što mu treba i ne valja ga prisiljavati; djeca u toj dobi mrze imperativ jer nesvijesno kreiraju svoj psihološki karakter što roditelje dovodi do nategnutih živaca. Jednom prilikom sam napravio punjenu papriku i već na rubu očaja postavio ga u krilo, ispred njega na stol stavio tanjur s jednom punjenom paprikom, pa šta bude, ali nisam ništa očekivao. Isto kao i sve one pametne savjete bake, prijatelja koji su roditelji ili nisu i još mnogih s kojima sam razglabao o ovome problemu da dijetetu trebaš napraviti blitvu s krumpirom, špinat, tjesteninu i svašta još, ma zaboravi... Na moje iznenađenje, počeo je jesti i smazao čitavu porciju. Drugi dan punjenu papriku nije htio, pomislio sam da se možda poćela kvariti... Nije. Treći dan je papao. I razmatram pokušavajući dokučiti u čemu je poanta... Aha, tu smo: bijeli okrugli tanjur s crvenim krugom od paradajz juhe u kojoj točno simetrično u sredini mora biti još nekoliko krugova koji mogu biti zeleni, crveni ili žuti (paprika, naravno), a u njima kolaž sastavljen od crveno-bijelih točkica (mljeveno meso s rižom). A, tu smo, dakle. Hrana u tanjuru mora idealno izgledati s probranim bojama... Tata se zeznuo kad je rogatu, a ne lijepu okruglu papriku baburu stavio u tanjur, poremetila je idealni balans. Nekoć, u ona socijalno daleko lošija vremena koja današnja generacija Z ne poznaje, djeca su bila i presretna da imaju bilo što za jesti, izgled hrane nikome nije bio važan, bili su dobri i žganci ako ih je bilo, a o komadu kruha s marmeladom ili paštetom da se i ne priča, to je bilo slavlje. Kakav sladoled, čokolada ili kolač? Djeca su preživljavala i na juhi od kuhanog kamenja, a ako je bilo malo luka u njoj, a nakon toga pečeno ili kuhano jaje, kravljeg ili kozjeg mlijeka koje se brižljivo odvajalo za sir i vrhnje što mogu izdržati duži vremenski period bez kvarenja jer nije bilo nikakvih frižidera osim špajzi i podruma, te napiti se vode iz bunara, škrape ili potoka, posebice izvora bila je svakodnevica. Meso se viđalo rijetko, krumpir i grah kada ga je bilo ako se dobro očuvalo, možda povremeno za desert suhog voća, a šećer je bio potpuni luksuz. Dobra gazda imao je uvijek i poneku košnicu, pa je bilo meda.

Kroz ovaj, naoko naivan i bezazlen dječji album Marinada vodi dječjim svijetom današnjice, onako kako valja dijetetu i pristupiti da je juha dobra, da sladoled uvijek dolazi svakog dana, da jelo nije nikakav bauk ili imperativ (eh, bome, to je vraška muka), a uz 12 iznimno dotjeranih pjesmica s nevinim stihovima u koje ne valja zadirati, Marin Alvir i ekipa su zašli u vraški složen dječji svijet percepcije odgoja i roditeljske brige da sve štima poput navedenog bezbrižnog tepanja kako je biti roditelj nešto najjednostavnije u životu. Djeci treba dati igre i što više igre svaki dan, voditi ih po igralištima, ostaviti ih da uživaju i ne bremzati ih, ali ih niti ne prisiljavajući ili forsirajući, jer opet, dijete se osjeti ugroženo pred nekim boljim, superiornijim. S njima treba znati rasti i svakim danom učiti zapažanjima, a na ovih 37 minuta iznimno jednostavnog synth-popa koji uz bazični, fino uređen 4/4 ritam, bas melodije, ponešto sitnih efekata i odlično ugođenih Alvirovih vokalnih dječjih arija za bezbrižnu razbibrigu katalizira se vrlo lijepa i poučna pjesmarica o mnogo roditeljskih briga.

"Čudovište iz ormara":

'Čudovište u ormaru! Čudovište u ormaru!...

Čudovišta nigdje nema, uhvatila ga je trema,
Sakrilo se je u ormaru i doziva bakicu staru

Bakice, bako, bako, mene se boji svatko,
A ja bih isto htio, da budem drag i mio

Čudovište u ormaru! Čudovište u ormaru!...

Na to mu kaže baka, promjena nije laka,
Promjena neće doći, odmah preko noći
Ako želiš čestit biti, moraš se potruditi,
Poštivati, pomagati, druge uvažavati,
Češće se okupati, voće i povrće papati,
Iza sebe pospremati, navečer zube oprati'

Iako su svi tekstovi isključivo namjenjeni dječjoj percepciji, u ovakvom spektru sasvim jednostavno ogoljenog, najminimalističkije mogućeg plesnog synth-popa za crika uzraste od onih što su tek prohodali, pa sve do prvih pubertetskih dana, lepršavo je sažeta gotovo kompletna poduka o bojama, bubamari, cvijeću, igralištima, toboganima, kućnim ljubimcima, odlascima na piknik i naposljetku, o zasluženoj, ha, svakodnevnoj nagradi - sladoledu. Nevini tekstovi bez ijedne loše insinuacije o stvarnom surovom svijetu, namjenjeni su djeci i beskrajnoj mašti o ljepoti uživanja uz koju im se vrlo lukavo proturi i obrazovan, ali neobavezan horizont koji ne mora biti naredba, već pozitivna i dobronamjerna, bajkovita sugestija. Jasno, ovo nije album za uobičajene fanove Marinade, pogotovo ne za one koji u njima traže indie-electro ili synth/dark-wave, ovo je vrlo lijep dječji album kakvog primjerice, da sam ja imao prilike čuti kad sam bio u tim godinama, recimo tamo od 1974. kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole (nisam pojma imao što je to dječji vrtić) do 1977. kad me zgrabio punk s 10 godina, a to ionako nitko nije u mojoj okolini shvaćao zašto sam se odjednom promjenio i postao drzak, "Barbajol" bi mi zasigurno s ovakvim pjesmama promjenio svjetonazor s prozaično nadahnutim stihovima koji opisuju svaki trenutak života i najvažniji su na ovome albumu, a tek s glazbom kakvu tada još nisam čuo, zasigurno bili bolji od svih onih zastrašujućih priča o krampusima i vješticama, čitanju priča i bajki Hans Christian Andersena, Ivane Brlić - Mažuranić, braće Grimm i ekipe kada sam se stvarno plašio i Trnoružice i Snjeguljice i Crvenkapice i Ivice i Marice i Regoča i Tintilinića i domaćih iz vatre i stranih jer sve te bajke imaju strahovite horror naboje u sebi, koji, usput, čeliče dječju psihologiju da se ničega ne treba plašiti.

Ovo je sasvim bezbijedna priča modernog vremena 21. stoljeća za djecu koja imaju sve što im treba, a i puno više od onoga što Marinada i pripadajuće generacije današnjih roditelja kao klinci nisu mogli niti zamisliti.

Naslovi: 1.Novo jutro, 2.Čudovište iz ormara, 3.Crno, 4.Juha, 5.Bubamara, 6.Koliko cvijeća, 7.Mala ribica, 8.Margarita, 9.Krede, 10.Najljepša pjesma, 11.Piknik, 12.Sladoled

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/01/2021