Nikad do sada Marinada nije bila ovoliko minimalistički ogoljena, a istovremeno sa snažnim ritmičkim topotom. Točnije, izrazito naglašenom ritmičkom potkom koja nije niti industrial, niti EBM, niti electro-wave/ pop/ IDM/ EDM. Ovaj puta su kroz istraživanje i eksperiment prišli u novi stilski sloj definitivno se odvojivši od dosadašnjih performansa, ali su zadržali dobar dio prepoznatljivosti.

Nakon 32 zvanična albuma, a ovaj je u 'maču'(33. po redu, ako ste ikad kartali šnaps), poželjeli su nova uzbuđenja i izazove. Jednom je pokojni Gabi Delgado (D.A.F.) rekao da su kroz koještarije kakofonije post-punka i industriala prva dva albuma 1979-1980 htjeli napraviti nešto sasvim novo i drugačije, ali nisu znali točno što s producentom Konrad Plankom, pa su izokrenuli stvar u potpuni minimalizam usmjerivši se samo na elektronski bas, ondašnji Korg MS-20 synth i elektronski bubanj, te su tako sasvim nesvijesno porodili EBM o kome ne treba posebno navoditi kompletan značaj na razvoj plesnog underground electro-punka i još gomilu pripadajućih electro/ techno žanrova. Stvar novog zvuka Marinade je otprilike vrlo slična u infrastrukturi: pažnja je prvenstveno posvećena metronomskim udarcima bas pedale i doboša koji ustvari diktiraju globalni kostur iz kojeg su izbačeni efekti činela i vodilica, elem beatovi su čisti, snažni i relativno plesni, a ostatak zvučne nadogradnje su, od pjesme do pjesme svedeni na posve minijaturne elektronske paravane u kojima nema basova, melodija, disonanti, staccata ili solo dionica, već je pasaž minoran, doduše siromašan, ali zato je vodeća funkcija u vokaliziranju, mahom repanju, koji puta u višeglasjima ili spoken-word oblicima što opet dolikuje onom avangardnom futurizmu Kraftwerk s albuma "Electric Cafe" (1986) kada je Ralf Hutter vokal 'boing-boom-tschak' pretvorio u transkripciju onomatopeje.

Stoga se ovih nešto manje od pola sata albuma nameće svojevrsnim probojem ka novoj post-avangardi, a druga činjenica jest da su pjesme vrlo kratke, čak i kraće od uobičajenih pop-formata svedene na životni manifest sadašnjice u kome je komunikacija skandalozna. Sjetite se samo koliko ste puta s nekime htjeli nešto razgovarati, a sugovornik je samo piljio u mobitel ne doživljavajući vas, takoreći niti 1%. Mobitel je postao oltar, ispovjedaonica, partner, ortak, prozor u svijet, moćna sprava bez koje je život nezamisliv, a živi čovjek je nebitan ili manje važan. Ljudska moderna civilizacija se pretvorila u himnu 'mi smo roboti' Kraftwerk, no ovaj album nije hladna manipulacija davnim futurizmom: valja se ufurati u uvodnoj "Ufur" s blagim acid-r'n'b referencama ('ljudi se lako ufuraju'), "AAAA" slijedi nekoliko vitalnih točaka 'anti-pjesma, anti-tema, anti-ritam, anti-beat, anti-shema, anti-rima, anti-teza, anti-hit: izbaci uljeza!', a dakako, Marin još tu nabraja neželjene pojave današnjice uz pozadinsku tremolo vokalnu pratnju nalik na psihodelični genije upokojenih Throbbing Gristle. "Klima" je jedna od najplesnijih stvari s vox-extended efektima, evo, može se osjetiti i duh Meredith Monk strukture kada je radila s vokalnim ansamblom, samo ona nikad nije imala bubanj u pratnji, a ovdje je i upotreba činel vodilica jedina prisutna (moglo je i bez njih, pa da bude Gabrielovski iz 1980-1982). Ovdje se točno osjeti najhumaniji instrument - vokal bez ikakve elektronike, a doima se kao da su sva glasovna staccata odsvirale tipkovnice uz zvrkasto-zabavni libreto pun metafora na pokvarenu klimu, onu globalnu ili tehnološku u stanu 'kaplje klima', a to sigurno nije tema za tulume raspoljotke rockera i turbo/ trap-folka, mada bih volio vidjeti ovo uživo pred jedno barem tisuću gledatelja, onih koji se ističu da su alternativci, kao predgrupa Einsturzende Neubauten budući da je u nekom TV show programu uz Maju Šuput ili zabavnjake teško očekivati ovakav vokalni art koji je potpuno unplugged. Dodao bih da sam stari vlastiti projekt Tehac, još prije 30 godina upravo zamislio i radio na vrlo sličan način s jednom distopijskom nakanom: kad nestane električne struje i čitav svijet ode do đavola, jedina glazba će biti upravo vokalna i ona koja se može stvarati bez struje, a takvih komada ovdje ima u izobilju. Jel' to već dovoljna preporuka da je ova Marinada futuristička? Samo bubanj i vokali. Uglavnom.



S malo elektronskih pozadinskih efekata ide "Mjere svjeta", ali ti efekti se mogu otpjevati vox-extended, da ne zaglibim u vlastite artističke (dis)funkcije ono što očekujem od ovih majstora koji stavljaju na vagu subjektivnost kriterija određivanja vrijednosti 'u mjerama mojim, u mjerama tvojim/ su mjere svijeta', a glavni singl "Stvoriteljica ljubav" uz duet u obilatom acid-reverbu s hip-hop/ rap/ spoken-word kolaboracijom unosi definitvno novi stil u remont Marinade 'zato baš danas slavimo' kao sav normalan svijet, zašto ne bi, nikoga ne treba osuđivati. Druga najplesnija je naslovna "Nalik na nalik", post-punk/dance-rock bez gitara, bez basova, samo bubanj, vokal i malo elektronskog scratcha jer nema prošlosti i budućnosti, postoje stare trake, stari master, ljepljenje i uljepšavanje, odnosno ovo je tipična Kraftwerk pjesma 'boing-boom-tschak', a takvih je uistinu malo u svijetu današnje glazbe. I baš se ne sjećam da je itko otišao ovako duboko, da ne ponavljam, ogolivši art u 'čistu presliku' društvenog angažmana pri čemu se mora primijetiti da se previše vokalizira s distopijom u libretu, pogotovo u mračnom rap/ neo-gospelu "Obrnuti proces" o (Hrvatima) koji nestaju i sve ih je manje 'brzo, polako, nestajemo svi', a može se odnositi i na Bosance, Srbe, Makedonce, Slovence, Crnogorce i svu našu slavensku ex-Yu braću. Grubo bi bilo reći da je ovo nacionalistički ispad, da ne kažem neo-nacistički; jasno da Marinada voli kao i svaki Hrvat Hrvatsku, a kad se dublje zaroni u ono što predviđaju stručnjaci, zadnji plavokosi, arijevski čovjek Cara Darija će nestati s lica zemlje za nešto manje od 500 godina. Marinada ima jasne etno-fikcije/ fakcije, uz svu komunikativnu globalizaciju nesklada, te su tu još 4 pjesme koje svojim minimalističkim teksturama dočaravaju kompresiju današnjice kojoj je srž kratka, mala, te često nejasna, no zato su ciljevi abnormalno veliki i visoki kriteriji koji su od proročkih Štulićevih stihova od prije 4 decenije pokrenuli društvenu demenciju ('Čini mi se rođače da je standard pokvario ljude, jedu govna i sanjare'). Alvir i ekipa su ovdje preskočili i njega, a i današnju degutantnost takmičenja u prestižu.

Album svakako nije za slabo ili površno upućene. Pun je zamki već od prvog tona, stiha, čina. Potpuni, ogoljeni new-art.

Naslovi: 1.Ufur, 2.AAAA, 3.Klima, 4.Mjere svijeta, 5.Stvoriteljica ljubav, 6.Nalik na nalik, 7.Obrnuti proces, 8.Knjiga živih, 9.Pucam u prazno, 10.Bebee, 11.Kako super

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 08/02/2024