Već podosta dugo Marinada nije ovoliko eksperimentirala s post-avangardnim minimalizmom i dobrodošlim zvučnim inovacijama nastavljajući odličan 'dječji' performans s prethodnim albumom "Barbajol".

Nekoliko snimljenih, realnih skitova Marinove kćerke koja u dobi od cirka 4-5 godina tati drži vesele prodike 'tata, imam ideju: kupiš dvije gitare, onu električnu koja ima, ono iza pa da se stavi i dodaš još jednu gitaru koja nije električna i onda sviraš', 'tati rastu dlake iz nosa ili u uhu, tu-tu-ru-tu-tu' ili 'na tati, ja plešem na tati tu-tu-ru-tu-tu', a pogotovo 'onaj tepih plavi tu kod mene premjestimo, a ovaj tamo naručimo neki iz Ikeje' su osnovne smjernice ovog iznimno poučnog, ali i eksperimentima natopljenog albuma. Kad postaneš roditelj u vrlo lijepoj i složnoj zajednici, što ti drugo preostaje nego da poput Marina djetetu kažeš 'hm?!', čak i na diktate i imperative, ha-ha-ha. Ovdje se Marinada bendovski totalno uživila u pozitivno roditeljstvo ne preferirajući nikakve komercijalne pop strasti kao što bi se očekivalo s neke pozicije celebrity ličnosti, mada za moj pojam, svi članovi benda jesu moj 'celebrity' hrvatskog iskonskong undergrounda koji se ne obazire na prohodnost youtube pregleda ili radijskim emitiranjima kojih gotovo i da nema, ali biti će ih, tko zna kad, tamo jednog dana dok umjesto patetičnih hitova Novih Fosila, Kazališta, Valjka, Olivera, Gibonnija i inih dođe jedan odriješit glazbeni urednik na čelo bedastoće zvana hrvatska komercijalna glazba i odkanta sve Miše i ostale patetičare u zapećak, tamo gdje im i jeste mjesto jer su ostali u prošlom, sasvim drugačijem stoljeću. Uvijek treba navoditi da je ovo moderan elektronski bend koji već više od 10 godina prati svjetske inovacije i korespondira ih u vlastiti, vrlo osebujan, minimalistički stil koji je ovdje došao do kumulativnog izraza poput zaboravljenog klasika "In a manner of speaking" čuvenih Tuxedomoon gdje je fučkanje, mantranje, nijemo pjevušenje u pozadini i jednostavna melodijska linija osnovica kompozicije, a ujedno je bila i svojevremeni alternativni hit kojeg Steve Brown i Blaine L. Reninger nikad nisu htjeli svirati u Hrvatskoj na nekolicini nastupa što sam im nadebelo zamjerio. Dvaput, u Aquariusu i Močvari, poviknuo sam da sviraju na bis tu pjesmu skupa s "No tears", dobio sam odgovor 'malo sutra, to odavno ne sviramo', vjerojatno ispavši papak koji ne kuži njihove artističke floskule, kao da sam Talking Headsima na zadnjim nastupima u karijeri tražio "The great curve" u kojoj osnovicu svira Adrian Below s gitarističkom kibernetičko-vibrato strasnom tehnikom.



Duša ovog albuma je fokusirana u oca, roditelja, sabranog čovjeka koji je odavno pospremio u zapećak sve r'n'r poroke i posvetio se najboljem zanatu - odgoju vlastitog djeteta razmatrajući i osobne ambicije kao umjetnika. Za vlastito dijete mnogi su pisali skladbe tražeći u njima potencijalne hitove kroz zvrkaste manipulacije, ali toga kod Marinade nema: Marin se kroz ovaj album često nalazi u procjepu onog što jeste, prije svega sjajan glazbenik s vrhunski potkovanom ekipom kao da je nastavak eksperimentalnih Kraftwerk negdje na relaciji "Autobahn" i "Radioactivity" albuma povezanih s novim zvučnim strujama gdje su IDM/EDM i natruhe glitcha neophodne za onaj najjednostavniji oblik electro/synth-wave strukture Suicide. Uostalom, ovaj stil koji Maranada održava 15 godina je, takoreći klasičan, kako koji puta, no nikad nije arogantan ili napadno sablažnjiv, revno je umiven i dotjeran u svim segmentima, a ovaj put i dorađen sa roditeljske strane da niti jedna od ovih čak 23 pjesama ne odudaraju po konceptu pravilnog odgoja i zafrkancije s vlastitim djetetom.

Jasno, ovo nije glazbeno moćan Kraftwerk, ali ima mnogo priča o onome što Ralf Hutter i pokojni Florian Schneider nikad nisu utkali u svoje pjesme - odgoj vlastite djece. Marin i Marinada jesu. Djeca su nam najvažnija budućnost. Roditeljski gledano, fučkaš stilove i žanrove. Ovo nije album samo za djecu, poučan je za roditelje na početku druge decenije 21. stoljeća, a da li će ga otkriti naraštaji za narednih 50 godina, neupitno je - hoće. Muzika je futuristička, možda ovako i bude izgledala 'pop' glazba 2050. ili 2101. i narednih godina koje uopće nisu daleko, ali većina nas, sada živih nećemo to doživjeti.

Naša djeca su naše najveće bogatstvo. Mi smo im samo često plašljivi roditelji da će preokrenuti svijet naopačke, pa kaj onda, neka ga i preokrenu kad ne možemo mi u strahovima od čuvara fikcije i nadrealnih monstruma. Možda ipak jednom dođe puno bolje vrijeme od 2021. godine. Tamo negdje, nekad. Dok djeca odrastu, a sada dok rastu nek' im sve bude po volji.

Naslovi: 1.Gitare, 2.Bejbi luzeri, 3.Neimenovani umjetnici, 4.Akcija, 5.Igra, 6.Izdrži, 7.Dlake na nosu, 8.Krive riječi, 9.Mjera, 10.Nevidljivi život, 11.Plešem na tati, 12.Sjeme, 13.Nova priča, 14.Samoizolacija, 15.Poznata pjesma, 16.Promo, 17.Tepih, 18.Vanzemaljci, 19.U glavi, 20.Stari suton, 21.Zvijezda, 22.Te cipele pjesme, 23.Vodopad

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/02/2021