Nikada do sada Marinada nije bila ovako obostrano mračna. Kada su zvukovi synthova i elektronike znali uroniti u dark/IDM ili povremena akustika u elegičnije blues-pop/americana note, poezija Marina Alvira je redovito nosila pozitivističke impresije s vrlo rijetkim prikazima anksioznosti, međutim na ovome albumu službeno realiziranom 2016. (kao nosač zvuka dobio sam ga nakon Nove 2017. godine), glazbena atmosfera s vrlo kratkim, ali jezgrovitim stihovima pokazuje sasvim drugačije lice. Ono koje ne žudi striktno za kulminacijom ljubavi i emotivnih stanja, već ono koje traži racionalnu istinu kroz uski okular fokusiran na neočekivani kut tjerajući potencijalni auditorij na onaj tok senzoriranja koji nije nužno bajan i sjajan - samospoznaju. Marinada se nije ranije upuštala u tematski mračne prilike, a niti otvorene devijantne prikaze društva i ljudi. Istina, bilo ih je povremeno, ali s one čisto zakulisne perspektive koja se nazirala poput daleke metafore i to tek između ponekih redaka s ciljem da prikaže idiličnu složenost međuljudskih odnosa, a još rijeđe nekih općenitih pojava i kretanja. Ideološkim asocijacijama počevši od, karikirano rečeno samog sebe, Alvir ovdje dolazi do točke razmimoilaženja s uobičajenim poetskim konformizmom koji je na određeni način polumelodičan spoken-word s uvijek veoma prijatnim i autentičnim tenorom, odnosno svojevrsna poetska seansa popraćena tmurnijim elektronskim ambijentom i pratećim 'nijemim' vokalima gotovo bez ikakve značajnije izražene potpore ritma, pogotovo onog plesnijeg. Njegova elokventnost i pristojnost nalaže mu da cijeli ovaj lirski koncept otpočne iz prvog lica prikazivajući nahereno narušene sustave vrijednosti procijene međuljudskih odnosa: 'ja ne uzvraćam udarce, samo pratim/ ja primam udarce, samo pamtim' ("Udarci"), da bi odmah potom opalio strahovitu pljusku snobizmu i političkom licemjerju kroz dvije vraški dobro sročene pjesme "Postali smo sve" i "Pobjeda".

"Postali smo sve"

'Postali smo duga šutnja
Postali smo znamen oko vrata
Postali smo začarana šuma
Postali smo sjajni poput zlata

Postali smo riječi Božje
Postali smo tajne
Postali smo stadionske mase
Postali smo zvijezde sjajne

Postali smo dobri, jer je dobro sve
Postali smo sve...'

"Pobjeda"

'Govore u tvoje ime
Prazne riječi, prazne rime,
Pjevaju ti slavne pjesme...

I dok izdaje ih glas:
Vrijeme radi...
Vrijeme radi...
Vrijeme radi za nas...

Tvoje ime nema zvuka
Tvoje ime nema ime
Tvoje ime nema više ništa šta bi bilo jako dobro
Za naš veliki spas

Vrijeme radi za nas...

Pobjeda je neminovna
Pobjeda je neupitna

Vrijeme radi za nas...'

Samo s ove dvije pjesme Marinada si je osigurala ogroman status značajnih simbolista ovog izrabljivačko-degutantnog sistema s ovih nekoliko vitalnih društveno političkih parola koje svakodnevno čujemo i pratimo na medijskim prepucavanjima uz koja nam se servira bljutavo prežvakana komercijalna glazba za 'stadionske mase'. Neće se uz pojavu nekog licemjernog političara i bilo kojeg slatkoriječitog demagoga u medijima pojaviti, ha-ha-ha, "Liar" Henry Rollinsa ili neki striktno bitan protestno-prgavi hit, već Thompson, Kazalište, Valjak, Seve, Gibonni, Oliver, možda Queen, Dire Straits, Bee Gees, Abba ("Winner takes it all"), ili Elton John (po mogućnosti "I'm still standing"), odnosno fino izglancani produkt koji ide paralelno uz pojam 'gomile & govornika'. Ljudi su uistinu uvjereni da 'smo postali sve' i 'da vrijeme radi za nas'. Da je pobjeda neminovna i neupitna. Samo čija...



Središnji dio albuma nakratko se vraća u floskulu prividnog optimizma, ali ne treba smetnuti s uma namjerni kompromitirajući Alvirov potez s kojim postiže višesmjerni efekt. "Rast" i "Svileni vjetar" su naoko pozitivističke teme u kojima prevladava pobjeda ljubavi, snova i nade, no okrenu li se obrnuto proporcionalno, kome to ustvari može laskati? Teme su postavljene unakrsno kontradiktorno i vrlo lukavo da jednostavno slušatelja fiksiraju na osobni stav i moguću opciju. A svaka je u pravu. Ima ovdje još intrigantnih uboda poput "Reći ćemo" koja opet može predstavljati dubokoumna kritička razmatranja o relativnosti pojava 'sve je živo, sve se miče/...i bez riječi, i bez priče reći ćemo sve što znamo, ostalo sve tebi, vama, njima prepuštamo/...riješit ćemo to što znamo, ostalo sve prepuštamo intelektualnom vlasništvu u vlasništvu'. Naslovna tema se krije u "Točno" gdje se Alvir pretvara u Bowievsko - Caveovski - Morrisseyovski armagedonizam - 'sve je savršeno točno/ život ima smisla.../ kada mislim, život nema smisla, otkrio sam nedavno.../ kada mislim, ne mislim život ima smisla... ne mogu ti ništa reći, jer ni ja ne znam šta bih na to rekao', a u još jednoj vrlo bitnoj kompoziciji "Stvari" hvata se ljudske taštine i egoizma: 'mislimo da smo stvarno posebni'. Vrlo lijepu pljusku daje u "Ništa tu nema" o muzičarima koji bi nešto svirali, a nemaju trunke ideje kako da se izraze, mada ovdje ima puno dublje poetike 'kako ćemo sada pričati priče?/ kako ćemo sada pjevati pjesme?/ kad ništa tu nema...'. I krajnji stadij ove angažirane poetike dolazi na: 'umorni od samih sebe, uskoro nam slijedi procvat svijeta' s lijepim demagogijama post-utopije "Provcat" da 'tamo negdje postoji nešto' što samo čeka na nas.



Marinada nikad bolje nije lirski sročila album od glave do pete. Alvir se ranije komešao s individualnim (a i zavičajnim) motivima prikazivajući bend iz Rijeke kao iznimno inovantan minimalistički art-pop pun eksperimenata na globalnoj razini duhovne ozbiljnosti. S malo teksta i glazbene vještine napraviti 'pun pogodak' koji ne odstupa od onih početnih načela prve polovice 21. stoljeća kada su nalikovali na Suicide s tekstovima na engleskom. Ali, danas, nekih 12-13 godina kasnije i 23 objavljena albuma (+1 EP), on i ekipa su se profilirali u veliki kreativni pogon koji točno zna što radi uperivši svu svoju sposobnost na vitalne probleme društva za poetsko-racionalno sažimanje svih ovih laži i brojnih predrasuda kojima smo, na koncu konca, sami krivi. A opet, da je neko doba, onog prošlog sistema u kome su vladale brojne cenzure, ovaj album bi glatko prošao jer Alvir po ničemu ne napada nikoga, pogotovo ne sistem kome se na tako otmjen i dostojanstven način ceri u lice. Poncije Pilat bi rekao 'ovaj čovjek je sanjar, ne vidim nikakve krivice u njemu'. To što umije Alvir, ne umije baš niti Cave, pogotovo ne na zadnja 2-3 albuma. Ove pjesme su skrušeno-sofisticirane ode i molitve 'spasi nas od ropstva'. Vapaj iz Biblije. Stari zavijet na novi način. Prijete nam demoni, novi Egipćani, zlatno tele, prodaja braće, 7 gladnih godina, najezda skakavaca i kula Babilonska. Proces se i dalje odvija - 'sve je savršeno točno' remek djelo.

Naslovi: 1.Ples, 2.Udarci, 2.Postali smo sve, 4.Rast, 5.Svileni vjetar, 6.Reći ćemo, 7.Točno, 8.Stvari, 9.Ništa tu nema, 10.Procvat

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/03/2017