Na nešto manje od 40-tak minuta relevantno je razvijen skladni minimalistički electro/synth pop profinjenog izraza koji je otprilike nastavak albuma "Hot Post" iz 2010. godine.

Ovdje je prvi dio albuma uglavnom instrumentalnog karaktera sa stanovitim eksperimentalnim elementima koji pokazuju znakove neobičnih trance/dub zahvata (uvodna "Untitled 2"), matematičkih laganih igara u kojima se katkada pojavi i ponešto vokodiranih glasova ("We believe"), klasičnih jednoobraznih melodija ("Haga klik") s nekolicinom neobičnih efekata i psihodeličnih ambijenata ("Maya") kao uvertira za naslovnu "Tourists" koja je rađena u starinskom maniru ranih The Human League/ The Future. Pjesma je kao izvađena iz naftalina kasnih 70-ih kada je ovaj stil synth-popa tek prohodao i nakon kraćeg eksperimentalnog razdoblja Kraftwerk i Suicide počeo pokazivati pop elemente. Ima finu komercijalnu etiku jednostavnih boja s pjevnim skladom, ali uistinu je prekratka. Taman kada se očekuje da se razvije u raskošnu pop ljepoticu, ona naprasno završi... Ostatak materijala je posve jednostavnih performansa od kojih recimo "White food" nosi stanovitu eksperimentalnu etiku P.I.L. između ostalog i zbog legendarnog stiha 'this is what you want, this is what you get', a instrumental "Marinadadd" vrlo mračan dekor koji priziva najranije epohe electro-industriala. Za sam kraj pronađe se i plesnijeg 1/1 ritma uz ambijentalno prozračni laid-back nošen olujama i onomatopejama u "Summersong", da bi posljednji instrumental "Untitled 3" okončao ovaj pritajeno eksperimentalan i prijatan rad sasvim jednostavnim pejzažima koji otprilike pokazuju neke od vitalnijih karakteristika ambijentalnog electro-industriala.

Kako se albumi Marinade nižu iz godine u godinu već 5-6 sezona (a ovo im je već 12. po redu!), tako se neprekidno ponavlja uglavnom jedan te isti minimalistički obrazac bilo da je ovakvog elektronskog ili u ranijim slučajevima akustičnog, amplificiranog ili kombinacijskog elektro-akustičnog izričaja u kojem gotovo nema nikakvog pomaka. Doduše, sve je to veoma fino sažeto u relativno kraće formate koji uistinu gode uhu pokazujući konstantni umjetnički kredibilitet, no uočljivo je da bend jednostavno ne želi smjelije i odriješitije krenuti naprijed. Sada kada su kompozitorski potpuno zreli ne bi bilo na odmet da na ovakvim vrlo finim djelcima naprave i poneki hit. Ali baš hit u svim pogledima sa onim najelementarnijim supstancama. To je primjerice na ovome albumu mogla biti naslovna skladba da je aranžmanski drugačije rješena, a takav potez ne bi ama baš nitko zamjerio. Ovako kako jeste, bojim se da bi Marinada mogla s vremenom upasti u onaj serijski umjetnički produktivan ciklus John Foxxa koji već dobrih 30 godina isporučuje odlične pop albume koji više gotovo nikoga ne zanimaju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/09/2011