Malo tko bi mogao očekivati od Marinade koja u katalogu ima već 14 izdanja (plus jedan 3-struki album) da je još uvijek spremna za nove poduhvate. Ali izgleda da vrijeme ovog benda tek sada dolazi. Malo po malo ih otkrivaju i oni koji nisu ljubitelji izdavaštva Slušaj najglasnije...

Marinada je ovdje po prvi puta pribjegla klasičnim etidama i pastoralama izvedenim isključivo na klaviru. Točnije na dva - Petrof pianino kojeg svira Marin Alvir (naravno i pjeva), te preparirani Schwieghofer klavir pod prstima Roberta Merlaka. I to je cijela infrastruktura albuma koji ima čak 25 pjesama u trajanju od punih sat vremena.

Kompozicije su kratke, minimalističke, taman u formatu vježbi za klavir kao što je to primjerice znala često koristiti Meredith Monk u nekoliko akorda bez nekih većih zahvata u oktavama. Ogoljena srž glazbe do sada je najminimalnije izdanje benda koji je ove kompozicije dugo stvarao i u određenu ruku je, kako su mi ovi vrsni artisti prilikom gostovanja u Muzeju suvremene umjetnosti rekli - kompilacija starih neobjavljenih pjesama koje su im se povlačile još od cirka 2007. do danas. Tako su odlučili sve te pjesme uobličiti u ovaj minijaturni sklop, no to je, ruku na srce, tako fino, emotivno i inteligentno riješeno da naprosto svaka pjesma frca prozračnom artističkom samoćom i pomalo bezobrazno - ledenom atmosferom uz poneki sitni dodatni eksperiment iz interijera (žlice, škripa, lupkanje po žicama klavira, sitno brujanje i titranje).

U svemu tome prednjači uvijek iznimo topao i senzibilan Marinov vokal u jednostavnim melodijskim registrima koji pjeva o sasvim jednostavnim stvarima koje često zaboravimo usljed ove ubrzane tenzije načina života da postoje, da su tu s nama i da ih mnogo puta ignoriramo na račun vlastitog egocentrizma i zaokupljenošću s vlastitim preokupacijama. Riječ je o porodici ("Žena, mačka, pas i ja", "Nedjelja"), vlastitoj ljubavi, kućnom ognjištu ("Ritam duše"), domaćinskom raspoloženju (iznimno zabavna i višesmislena "Tu tu tu"), blagdanima, prijateljima, slučajnim prolaznicima ("Hodač", "Čovjek iz restorana"), vjerom u život i budućnost ("Kuća") i još cijelom serijalu naoko običnih stvari na koje više gotovo niti ne obraćamo pažnju. Elem, Marinada vraća ponovno u osnovno jezgro života koje drži na okupu jednu malu zajednicu, prije svega brak koji je sticajem prilika u ovih nestabilnim i očajnim vremenima ozbiljno poljuljan u mnogim segmentima, no ove pjesme nemaju niti najmanju iskru zlobe, ljutnje i negativnih naboja.

Od ovoliko uistinu prekrasnih pjesama teško je izdvojiti neku posebno jer su sve manje-više skladane i realizirane na vrlo sličan način, a razlikuju se po specifičnim detaljima, eksperimentalnim tretmanima, dakako i temama koje variraju od realnosti ("24 sata"), preko romantike ("Ne zaboravi me"), idile ("Zima"), sve čak i do (ne)svjesnog sanjarenja i maštanja ("Ruke", "Zastor"). Album je oivičen s dva (polu)eksperimentalna instrumentala - uvodnim "Petrof i ja", te završnim "Schwieghofer i ja", a valja promotriti i crno-bijeli omot s 36 figurica ljudske konfiguracije. Svatko je svoj život za sebe i upravo o tome govori ovo djelo s brojnim elokvento i poetski sročenim stihovima u kojima ne manjka niti hedonizma u vrlo cool-erskom, pomalo i Ferry-jevskom raspoloženju.

Interesantno je primijetiti da Marin vrlo malo privatizira; on se obraća ljudima s najtoplijim i najjednostavnijim poetskim nadahnućem veličajući sve one lijepe momente i svakodnevne stvari u životu gdje se pronađe i ponešto ambijentalnosti ("Tamna tma") i depresije ("Vremena ima još"), ali uvijek se vraća s optimizmom da iza poneke osobne krize stoji netko i nešto što može odagnati turobne misli.

Veoma lijepo i senzibilno ostvarenje. Po mome skromnom mišljenju, jedan od njihovih 5-6 najboljih radova koji se nadebelo izdvaja upravo po konstrukcijskoj ogoljenosti, ali naprosto ima fantastične, čak i veoma poučne pjesme za smiriti dušu.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/05/2013