Devetnaesti album Marinade s devetnaest pjesama. Pjesme su dakako nove, neobjavljene do sada, a ne kako bi se pomislilo da su Alvir i ekipa pribjegli nekakvoj retrospektivnoj metodi kojom bi svakom dosadašnjem albumu posvetili po jednu pjesmu ili kojim slučajem sastavili kompilaciju. Pod tim pojmom 19 podrazumijeva se i onaj trostruki album "Drvo života/ Mikroklima/ Za žene i muškarce" iz 2008. koji se računa kao tri zasebna albuma premda su objavljeni kao jedno izdanje na 3 cd-a. Ja ga osobno smatram jednim albumom, ali većina misli da su to 3 albuma, okey, nema problema

Minimalističke pop forme koje redaju od pjesme do pjesme pletući električnu i akustičnu gitaru, bas, synth, elektronski bubanj, konge, udaraljke, ponešto vox-extended tehnike, pratećih vokala, minornih elektronskih efekata i naravno, ubjedljive lirike o životnim stavovima gledanih kroz prividan komformizam redovito sakrivaju ili otkrivaju brojne relacije svakodnevnih putešestvija, zapažanja i percipiranja stvarnosti. Inspiracija je ovog puta raznolika zbirka individualnih preokupacija koje tvore sklop homogenosti pojava, obaveznih emotivnih stanja, romantike, ali i čudnovatih fikcija, metafora, pa i ponekih kratkih priča, kao i onih mračnijih, težih psihičkih trenutaka koji nikome ne padaju olako. Centralne teme nema, nema niti određenog koncepta kao što su s vremena na vrijeme znali prakticirati što nikako nije neki minus.

Premda su pjesme u principu vrlo kratke (najdulja je "Tvoje vrijeme", 3.40) sve odreda imaju svoje priče u adekvatnom kontekstu. Govore o nečemu vrlo bitnome, katkad naoko i o trivijalnome, možda i nevažnome poput 'poezija tvojeg brata i sestre tjeraju me na smijeh' ("Poezija") ili 'kiša je na suncu druga pjesma' ("Druga pjesma"), no Alvirova sposobnost da iz naoko plitke suštine izvuče smislenost i značaj pokazuje dostatnu poetsku snagu koja se ne mora striktno mjeriti koherentnošću, racionalnošću i lirskom odmjerenošću, već spontanom slobodom kakvu poznaje pop kultura. Ovdje se očitava i višesmislenost poput 'ti misliš da ne misliš ništa, a ustvari misliš na sve' ("Misliš" s odličnim bas linijama poput Mick Karna), ili 'svijet me oko struka sapleo u sve' (ambijentalna laganica "Original"). Akustične baladične teme koje se nalaze na drugom dijelu albuma poput "Od snova", "Maestral" ili amplificirane "Za nas", "Valovi", "Duboko u moru", te gorda poruka "Ako ljubavi nema" primjetan su nastavak etida s albuma "Ručni rad" (2013) i nekih starijih ostvarenja iz prošle decenije.

Najjači dio materijala je prvi dio albuma s 5-6 odličnih kompozicija u kojima Marinada pokazuje svoju vitalnost i visoki autorski legimitet u okvirima stila kojeg odavno peglaju ne obazirući se mnogo na neke kurentne elektronske pop tendencije, IDM, glitch, E-dream-pop, elektronski revival post-punka i slične fore s obzirom da transparentno kombiniraju analogni i elektronski zvuk. Obredni synth uvodnik "Najjače oružje" prepušta imaginaciju slušatelja neka 'pusti stvari da lete', minimalistička legato gitara u "Danas" romantizira pobjedu svijetla nad mrakom i vodi u jedan vrlo optimističan dan ('podižem rolete, pomičem zavjese u smjeru istoka'), no već treća "Četiri izlaza" s relativno plesnim tempom prikazuje daleko mračniju sliku stvarnosti koja se vidi s prozora, uočava na svakom čošku, na svakoj cesti, u svakom mjestu, na gotovo svim licima ljudi koje susrećete svakodnevno. Bilo da živite u gradu ili na selu.

"Četiri izlaza":

'Postoje četiri izlaza, tako piše na panou,
na velikoj reklami uz cestu, četiri izlaza, ne znam za šta.
Na panou su ljudi, oni su jako sretni.
Oni sigurno znaju za četiri izlaza.
Sretni su i smiju se.

Ljudi sa reklame nisu iz moga grada
jer ljudi iz moga grada se uopće ne smiju.
Ljudi iz mog grada ozbiljnih su lica, ravnih usana,
oni se ne smiju.
Kada ih promatram, ne smijem se ni ja.

Zato promatram reklame i ne gledam ljude,
promatram izloge i reklamne panoe.

Postoje četiri izlaza, tako piše na panou
na velikoj reklami uz cestu, četiri izlaza, ne znam za šta.
Na panou su ljudi, oni su jako sretni.
Oni sigurno znaju za četiri izlaza.
Sretni su i smiju se'.

Ovdje je Marinada dala olovno težak obol raskolu društvenih slojeva i socijalnog nesklada na artistički dotjeran način korištenjem svojeg specifičnog minimalističkog stila u kome nema nikakvih sviračkih kerefeka. Jest da je njihov općeniti instrumentalistički potencijal redovito minoran i vrlo jednostavan, još jednostavniji od post-punka s kojim imaju mnogo poveznica funkcionirajući kroz šture kompozicijske okvire, ali oni i redovito isporučuju strahovito intrigantne pjesme s moćnom lirikom u kojoj je ponekad dovoljan jedan pravo odmjeren stih nošen konzekventnom poantom koja se baš ispoljava u ovoj skladbi. Rekapituliravši zbivanja u okviru jednog 'običnog dana', na red dolazi plesna ljubavna elegija "Ponoćna zabava" o zanosnoj koketi što priređuje noćni tulum s 'konačnim rezultatom koji već spada u zaborav'.



Nisam baš ranije primijetio da je Marinada radila konstruktivne priče poput "Tri sestre" u kojoj se osjeća duh onog ranog TV serijala "Zone sumraka" s početka 60-ih. Roditelji su im umrli, one sanjare o starim dobrim danima i život im prolazi zabrinjavajućom brzinom. Postale su stare cure, a Marinada je to opisala na glazbeno inspirativan način položivši ispit na sofisticiranom post-punku križanom s funkom i elektronikom. A upravo taj protok vremena na kojeg malo tko obraća pažnju dok maže maslac na kruh s marmeladom i gorkim narančama napolju se štošta toga desilo. Lagana pjesma "Promjenilo se sve" romantično dekorira ljudsku nefleksibilnost i inerciju samozataškavanja stvarnih činjenica koje mu prolete u trenu. I naposljetku, jedna od snažnijih tema s prvog dijela albuma kojom se okončava ovaj zbir odličnih, najmanje 5-6 pjesama je "Rođendan", jedna od najintimnijih i najkraćih pjesama u opusu benda (samo 2.15). Puca sa moćnom bas linijom a'la Joy Division, ritmičkim efektom limenog bubnja i transparentnom synth-trance dinamikom. Šteta što je tako kratka, mogla se razviti u ljepoticu da je razvučena na još barem jednu minutu, a inače od ovakve ideje kraut-rockeri bi napravili tko zna što, uključili psihodelične i eksperimentalne sfere, te otišli u privatnu sagu o vlastitom rođendanu, onom danu kada je čovjek u principu najviše usamljen i oblikovali je u barem 10-ak minuta koječega.

Marinada je i dalje ostala prvržena svojem unikatnom stilu jednostavnosti u svim pogledima ne nametajući nikakve detaljne figure osim jasnih obrisa idealnog riješenja za skladanje pop kompozicija održavajući uravnoteženo stanje svijesti. Njihova humanost očitava se na mnogo aspekata: s ničime nimalo ne pretjeruju, pa čak niti s time što su toliko jednostavni u izrazu da je naprosto teško vjerovati da postoji jednostavnija bendovska glazba od njihove. Bez solaža, samo u 2-3 akorda s ponekim zanimljivim background efektima, gotovo bez melodija, naoko linearna i pravocrtna, ustvari zahvaljujući odmjerenom poetskom naboju i senzibilnim vokalom Marina Alvira odražava jedan od najvećih bisera hrvatskog undergrounda u kome su do sada napravili gomile i gomile izuzetnih pjesama nikad se ne postavljajući u funkciju stvaranja komercijalnog hita. Stvorili su ponovno jedno osebujno remek-djelo u kome nema niti trunke patetike, već nevjerojatne iskrenosti.

Naslovi: 1.Najjače oružje, 2.Danas, 3.Četiri izlaza, 4.Ponoćna zabava, 5.Tri sestre, 6.Promjenilo se sve, 7.Rođendan, 8.Poezija, 9.Druga pjesma, 10.Tajni hit, 11.Misliš, 12.Original, 13.Od snova, 14.Za nas, 15.Valovi, 16.Maestral, 17.Duboko u moru, 18.Tvoje vrijeme, 19.Ako ljubavi nema

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/12/2014