Marinada na dosadašnjih skoro 30-tak albuma (ovo im je 27. studijski) nikada nije bila ovoliko rasplesana i optimistično raspoložena unatoč naziva koji bi, možda krišom dao naslutiti onu melodramatičnost Paula Newmana i Elizabeth Taylor klasika "Mačka na vrućem limenom krovu" (1958, Richard Brooks). Film je, zna se kako završio (implikacijom da će se nakon 104. minute, ipak voditi ljubav), no Marin Alvir i ekipa s Qwertyem kao producentom (Miro Merlak, brat klavijaturiste i sampleriste Roberta) u niti jednom djelićku ovih 35 i pol minuta ne daju niti najmanju šansu takvom kompromisu (Paul Newman je bivši sportaš na štakama s ozljeđenom nogom, depresivan alkos u posrnulom braku sa sterilnom suprugom koja ipak zatrudni), optimizirajući najpozitivnije ljudske emocije, strasti i razmatranja one životne strane koja čovjeka čini usredotočenog na pravilan suživot s voljenima i najbližom okolinom, mada su tematski rakursi i daleko širi od toga ne upletajući se u društveno, političko ili socijalno.

Striktno usredotočeno na ono najvažnije - ljubav i emocije, ovaj album donosi najpozitivniju vibraciju ovog kataklizmičkog vremena kad nas skoro danas-sutra može pojesti mrak i ambis očajanja od neplaćenih kredita, nepodmirenih obaveza, minusa na tekućim računima i inim financijskim špekulacijama, jer je čovjek sam po sebi vrlo rastrošno biće sklono luksuzu i kako je Štulić davno rekao 'standard je pokvario ljude'. Odnosno, u 21. stoljeću skromnost se tretira velikom manom i slabošću karaktera. Nije više dovoljno živjeti za ljubav i od ljubavi kao što to sugerira slavni američki film, a to su vrlo široki aspekti (od religije, Krista i osobnih preokupacija) koji se danas gledaju kroz poremećeno naštelan okular. Kad čovjek ima sve, teško da primjeti luksuz kojim je okružen jer ga, hoće-neće tjeraju te prestižno grabežljive ambicije 'uspješnog čovjeka' da može imati još više i materijalno bolje, što uopće nije zdravo. Egzistencija je krucijalni pojam odvajkada, a bahati magnat svakog sistema služi se njenom poantom za iskorištavanje vrijednih resursa odvodeći civilizaciju u propast da zaboravi na ljudsko dostojanstvo i emocije svakim žarom pokušavajući utrnuti i onu zadnju nit iskrenosti, suosjećanja i empatije. Marinada se okrenula najjasnije ka globalizaciji ljubavi koja je itekako potrebna. Sjajni i jasni, direktni stihovi koji su redovito pristizali od senzibilnog Alvirovog vokala, na ovom albumu su eksplodirali u savršenstvo izvrsnosti raspredajući mnoge situacije svakodnevice u kojoj je ljubav i strast epicentar uključujući i Boga (pretposljednja, najkraća Yazoo-ovska pjesma "Riječ Božja" s dodatkom gitare). Slušajući ovaj album, tekstove i ovu metodički koncizno složenu glazbu u kojoj ima i gitarskih legata, staccata, synth-popa, funka, new-wavea, post-punka, New Order/ Kraftwerk/ Human League/ Soft Cell elektronike, često pomišljam da Alvir nije možda na ecstasyiju jer u današnje vrijeme ovako pozitivno i ljubavno trezveno, poput njega malo tko razmišlja, pogotovo ne u okvirima show-biza... Svaka od 8 pjesama ima vraški pozitivizam kakav, ma iskreno ću reći, nisam čuo još tamo iz 80-ih, novoromantičarskih godina kada je svijet nakon punka, probijanja svih tabua, Margareth Tatcher, smrti Tita (1980) i Leonid Brežnjeva (1982), te ubrzavanja propasti 'zapadnog komunizma i socijalizma' (koji su ustvari u Jugoslaviji bili stamen najbolje organiziranog i situiranog društva), prolongirali mnogi pozitivistički autori i bendovi inficirani MDMA senzibilitetom 'opće ljubavi' što je manjkala, već tada u pokvarenom svijetu s naznakama utrnuća hladnog rata pojavili su se neborbeni oportunisti Plavi Orkestar, Merlin, Crvena jabuka, Đavoli, Hari Mata Hari, Alisa, ITD Band, a i Bajaga i Bregović su bili i ostali dio tog vrlo raširenog bezbrižnog rockerskog nabijanja tantijema na račun odsviranih pjesama na radiju i prodanih ploča s vrlo blesavim tekstovima 'ti se ljubiš na tako dobar način', 'ja imam 220 u voltima', 'u avionu pevaju iz dosade -kapetan i članovi posade', 'ajmo svi u planine, jer tamo nema zime', 'haj nek se čuje čuje, haj nek se zna' i ostala prenemaganja zbog kojih su navedeni autori, a i još mnogi vrlo slični ulazili u srca, duše i ambicije uglavnom mladih ljudi što su im vjerovali. Sumnjam da je tada netko iz komunističke raspadajuće elite uopće razmišljao o pop-pjesmama isto kao što niti danas u sferi kontroliranog identiteta ima puno pogrešaka u razmatranju činjenica koje su bile javno stavljene na stol od Orwella do Cabaret Voltaire iz 1986.: 'daj mi svoje ime, daj mi svoju lozinku' ('give me your name/ give me your code', pjesma "Code", album "Code"). Zlatko Gall je definitivno pogriješio kad je Cabaret Voltaire nazvao 'pijetlom koji prerano kukuriče' jer nije razumio što Malinder i Richard H.Kirk rade..., jebi ga... Komercijalnu glazbu lako je fikcionalizirati, onu koja se vrti i vrti i vrti i traje i traje i traje i traje i traje i traje i traje i traje i traje.... Možda otprve niti onima što su prvi puta ispjevali 'cele noći sneg polako pada, a dvoje mladih greje srca žar' stihovi nisu djelovali osobito implikantni...

Marin i ekipa od prve do zadnje sekunde ovog remek djela šibaju nevjerojatni pozitivizam kao da su s Kraftwerk svaki dan vozili bicikl 60-80 km oko Dusseldorfa i onda otišli u studio, čiste glave, čistih misli i adekvatnih glazbenih 'pop' ideja koje Florian i Ralf nisu htjeli tekstualno kontekstualizirati, ali ipak jesu u nekoliko pjesama: "The model", "Computer love", "Sex object", "The telephone call"... Ovo genijalno djelo otvara "Poljubac za sutra", rasplesan synth-pop/ funk u kome Marin repa 'ne ljubi me danas više, potrošit ćeš sve poljupce/ sačuvaj mi jedan poljubac za sutra, molim te, ne troši sve', a da je sluha kod DJ-a i glazbenih urednika na radio stanicama, ovaj komad bi taman dobro sjeo nakon "Kiss" Princea i svih vrlo sličnih dance-funk/pop-rock hitova uključujući i Ferryja, Stinga, Bowiea, Bou, ma i Britney Spears, Kelis, Beograd, Talking Heads (album "Speaking in Tongue", 1983), poput onog čuvenog dolaska David Byrnea "Stop Making Sense" na pozornicu kad uključi kasetofon i počne svirati "Psycho killer". Moćna erotska pjesma uzburkana synth dodacima poput Kraftwerk (niste znali da je Byrne volio Kraftwerk?). "24 sata" potom upada kao njihova najplesnija stvar s krucijalno vitalnim elementima za emotivnu estetiku plesnim i lepršavim synth-popom koji najjasnije govori o našim životima zatrovanim koječime.

"24 sata"

'9 sati za snove
3 sata za priče
Pola dana za udah
Traje i traje i traje i traje...

8 sati za jedan
1 sat za sebe ili se
Pola za ništa...
Pola za smo ste še
Jedan za sve...

Pola dana za izdah
Pola dana traje i traje i traje...

24 sata za ljubav
Imam 24 sata za ljubav
Imaš 24 sata za ljubav'



Da je nekakve pravde koja u hrvatskom radio eteru ne postoji, ovo bi trebao biti prvorazredan hit, jedna od najboljih radiofoničnih pjesama što su je ovi Riječani napravili, a tu se još kao glavni adut nameće i "Najbolje godine" s jasnim referencama "Blue Monday" New Order, ali u najpozitivnijem dekoru. Oni pažljiviji će primjetiti koincidenciju...

"Najbolje godine"

'Ovo su tvoje, moje, njene, njegove, naše, vaše najbolje godine,
Najbolje godine, najbolje godine

Vani nema sunca, nema svjetla, sumrak je, mračno je....
Ali unutra sjaji sve, sjaji sve

Unutra sjaji sve'

Zvuk i stil kompletnog albuma visoko podiže kreativnu ljestvicu benda; kako se do sada smatralo da su napravili 'tour de force' s mnogo ranijih radova, toliko je neprijeporno da su, kao i u većini slučajeva nadmašili sami sebe izvlačeći još britkije i čišće poteze. Ono što im je mnogo puta manjkalo - jače nabijen plesni ritam, to je ovdje eksplodiralo u zamamnom obliku, a hitovi koji su bili rijetki, ovdje su gotovo nanizani jedan do drugoga što bi nekom manje upućenom slušatelju moglo sugerirati da je riječ o kompilaciji.

Analizirajući i ostatak ništa manje kvalitetnog materijala, Alvir i ekipa su se svojski razbarušili instrumentalizacijama s neprekidnim nadogradnjama davši svakoj pjesmi artistički design sabijen u pop okvire s bogato razgranatim defilejom synthova, bas synthova, melodija i gitarskih figura koncipiranih za electro-wave scenu, a dinamika kojom odiše svaka od njih, prepoznatljivo je specifična za majstore žanra, ono što se kaže 'u trepavicu' točna, a k tome i analogna, elem, odsvirana, a ne programirana. Sve ovo istovremeno govori i onome sofisticiranijem teritoriju po kome Marinada često voli šetati da slušatelja natjera na duboko razmatranje (pjesme "Sedam" i "Ultra") premda se ponekad čini da je takav izraz jednostavan i banalan da se u njemu i nema što osobito 'ne shvatiti', ali ne bih se složio. Takvi Alvirovi tekstovi su redovito zabavno zagonetni, mnogi nisu niti obznanjeni što točno predstavljaju, ali su vraški podešeni da se raspliću u tanane oli su o emotivnoj ljubavi, 'zajednici', 'slogi', 'porodici', 'ultra festivalu' ili nečemu sasvim desetome. Ukratko, "Na vrućem krovu" podiže lažnu kvalitetu života usmjerivši se na glavni rakurs - nedostatak ljubavi, emocija i empatija jasno implicirajući današnji svjetonazor u kome više gotovo i da ne smiješ reći kako ti se nešto sviđa ili ne sviđa jer po zakonu možeš biti krivo protumačen i kažnjen zbog mnogo toga za što su se izborili oni drugačiji, u manjinama ili većinama, svejedno je, ali u doba "Mačke na vrućem limenom krovu" nisu imali atribute pred zakonom.

Naslovi: 1.Poljubac za sutra, 2.24 sata, 3.Sedam, 4.Ultra, 5.Najbolje godine, 6.Ljude koje volim, 7.Riječ Božja, 8.Radosni dani

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/07/2019