Flešbek u 1996., taman trideset godina i mjesec dana, na dvorište Dvorca Gjalski gdje se održavalo finale prvog Hrvatskog Glazbenog Festivala (festivala demo bendova), kasnije poznatijeg kao HaGeeF, gdje su svirali pobjednici 8 izlučnih večeri (svaka večer je imala po 6 bendova). Bilo je tu bendova iz cijele Hrvatske, a na kraju su pobijedili Stampedo, drugo mjesto pripalo je krankenHausu (a ne Kawasaki 3p, kako piše po nekim portalima), a treće osječkim Die Hausersima. I ja sam tad bio tamo, članom ovih drugih, pa sa sigurnošću mogu tvrditi da smo bili drugi. Kawasaki 3p tada nije prošao izlučnu večer, jer su od njih bolji bili upravo Die Hausers. Po meni najbolji bend finalne večeri, a time i cijelog festivala. Ludost i snagu koji su prikazali svojim noise rockom rijetki su tada imali. Još danas se sjećam kako sam nastup ove četvorke ispratio s otvorenim ustima i s razmišljanjem, kaj mi ostali tu uopće radimo. No, žiri je mislio drugačije, pa smo tako i mi i oni izvisili za obećane nagrade, iz tko zna kojih razloga. S obzirom na ratno vrijeme i ne vrijeme, nedostatak informacija, možda sam još jednom čuo za njih kasnije, i u očekivanju nekog njihovog izdanja, potpuno ih izgubio iz vida. Sve do prije koji mjesec, kad su krenule najave za Fran fest, gdje su se spominjali i probuđeni Die Hausers, kao i njihova ploča, koja će biti objavljena neposredno prije početka festivala.

Die Hausers su bili i ostali Stjepan Pete File (vokal), Tihomir Babić (gitara), Goran Kovačević (bas) i Nemanja Uzelac (bubnjevi), a sada su konačno neke pjesme koje su tu već više od trideset godina snimljene "kak spada", a bilo bi zgodno čuti neke demose iz tih godina kako su se pjesme transformirale.



Takav sam kakav sam ili Ljudi i danas nose gorčinu tog doba kada su pisane, a iako vjerujem da uživo ovo sve zvuči puno snažnije, i ovako, studijski, se kroz pjesme nazire doba u kojem su ove pjesme nastajale. Doba kada se "nije smjelo biti radostan ili drugačiji", doba kada je teško bilo "biti normalan". Filetov vokal čini se ko da se nije promijenio u tih trideset godina otkako sam ih gledao uživo u Zaboku. Bas i bubnjevi pumpaju ritam i daju zlokobne tonove koji se šire albumom, dok gitara ima noise energiju američkih bendova devedesetih koje smo voljeli. Sudari buke i melodije, bijesa i kontrole istog, karakteristični su za takve bendove i Die Hausers s lakoćom tu balansiraju.

"Sibir" je posveta nekim drugim vremenima, koja, na žalost, u nekom prenesenom značenju traju i danas, a riječi ovih pjesama nikako nisu zastarjele, nego lupaju direktno u mozak, isto kao i muzika koja ne djeluje kao da je napisana prije toliko godina.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 06/07/2026