Mihajlo, MiKKa iliti Inkvizitor, kako god, je sjajan frontmen, odličan vokalist, vrlo dobar tekstopisac i skladatelj koji sve konce benda drži na okupu, radi smislene i dorečene albume, održava upečatljive koncertne nastupe, te praktički frca s potpunom autorskom karizmom neurotika, punkera, mazohiste, mračnjaka i sugestivnog individualca koji se neprestano trudi napraviti još više i bolje.

Prebanalno bi bilo za reći da se nakon zadnja tri fantastična albuma opustio u kreativnoj sprezi. Nije. Ali se osjeća da više nije idealno fokusiran i da mu po mislima lete destruktivne ego sfere koje je ovaj puta zataškao na račun transžanrovskih stilova mješanjem synth-popa, EBM i dance-rocka s obaveznim industrial manirom. Glazba i odrednice svake od ovih najnovijih pjesama su sasvim u redu, ima tu obaveznih egzibicija, ponekad i vješto sročene lirike (tematika je znatno skučenija strana), ali i jedne kreativne boljke koja se i ranije nazirala, no nije u ovolikoj mjeri dolazila do izražaja. U ovakvoj digitalnoj glazbi gdje uglavnom dominiraju klavijature i rad na programiranim sekvencama nedostaje 'tipkovničar', odnosno spretni i maštoviti muzičar koji bi Mihajlove kreativno visoko postavljene afinitete predočio u vrhunsko oblikovanom dizajnu. On sam po sebi nije vješt muzičar i to mu je najveća mana što se na svoju ruku ovdje daleko intenzivnije upustio u rad s klavijaturama bez adekvatno jakog zaleđa odnosa tonaliteta i sistemske infrastrukture akorda, pa tako većina ovih pjesama ispada kao da su rađene za hardcore varijantu Scootera, rave generacije i egzibicionizma izraslog iz 2-3 epohalna albuma The Prodigy. Melodije su uvijek bitne kod klavijatura i staccato rada, a ovdje su namjenski potencirano trivijalne, prečesto vijugave, nedisciplinirane, netaktične, pa čak u nekim slučajevima površne i primitivne sklapajući punk agresiju elektronike u senzibilitet ungerground umjetnika koji se daleko bolje snašao na prethodnim radovima insinuirajući analogni bend. Muzičar radi muziku i razvija umijeće sviranja, a ne bi trebao vrludati oko par klasičnih rock/punk akorda koji su u ovome slučaju nemelodično spojeni fugirajući praznine alternativnim smislom za nekoherenciju. Standardni rock bendovi prvo naprave legato melodije na akustičnoj gitari, krenu od nekog riffa ili bilo čeg drugog i gledaju kako to štima u zakonitostima koje su usvojili, no MiKKa je pribjegao radu s onime što mu nikako ne leži osobito. Tečaj klavira u ovoj prilici ne bi škodio, kao i činjenica da je već jednom vrijeme da upregne nekog klavijaturistu u bend. Po mogućnosti sa rafiniranim sklonostima rock pianiste/ klavijaturiste ili nekog jako dobrog gitariste koji umije istim intenzitetom svirati i synth…

Te klavijature na ovome šestom studijskom albumu DreDDup su najveći kamen spoticaja funkcionirajući globalno gledajući vrlo blisko nalik na neke Rick Wakemanove egzibicije s kojima je znao upropastiti inače jako dobro zamišljene ploče Yes i vlastite solo albume napumpane orkestracijama i simfoničarima. Da se razumijemo, ovdje nisu u igri virtuoznosti, nego ona finta samodopadne parade, takoreći tonske nelogičnosti pribjegavanja alternativnog stava 'čemu raditi već prokušani art standard' kad se nešto novo i drugačije mora odsvirati. Samo što i kako? MiKKa se najbolje snalazi u agresiji i prgavosti, no kako je ovdje glazbu začinio s onime što mu do sada nije bio skockan teren, prilično se izgubio u zvučnom dizajnu pri tome smetnuvši s uma gitare kojih više niti nema osim u odličnoj uvodnoj "LeedSkalNin" o Edwardu Leedsaklninu, latvijskom utopističkom skulptoru koji je čitav život posvetio romantizaciji idealnog života (sagradio je kao emigrant u USA masivni zamak ljubavi na Floridi) i u još ponekim sekvencama nekolicine pjesama.



Ne može se poreći da ovdje nema nekih zaista odličnih pjesama od A do Ž poput singlova "TamTamTam" u čistom EBM tonu, "Cannibal drive" s Front 242 elementima i ponajbolje pjesme "Etika" koju pjeva Dario Serval iz Borghesie. Kad bi samo ove tri pjesme bile objavljene zasebno kao EP, stvorio bi se vrhunski dojam o novom smjeru DreDDup na razini konstantnog održavanja izvrsnosti kakvoće materijala.

"Etika":

'Če štartaš direktno na užitek
ga bodisi zgrešiš
bodisi na njem obvisiš

Edini užitek, ki je uživanja vreden je tisti,
ki ga dosežeš kot stranski učinek izpolnjevanja dolžnosti

Ne dovoli, da ti določajo dolžnosti
ne popusti glede svoje želje
da ti ne spodleti srečanje z Realnim'.

Tu se još može dodati ranije objavljeni "We sperm noise" i jedna pjesma koju bi svatko prepoznao kao obradu da su primjerice DreDDup popularni poput Bijelog Dugmeta koji su u "Ne spavaj mala moja rock'n' roll dok svira" skinuli Chuck Berryija i Led Zeppelin. Ovdje je to "Wet4Vet" po uzoru himne "Yu gung (futter mein ego)" Einsturzende Neubauten. Ostatak materijala je samo popuna prostora da zadovolji opseg albuma s obzirom da su došli u izglednu poziciju šire prihvaćenog benda, dok o tematici i ne treba previše razglabati. Tamo gdje je stao prethodni, fenomenalni album "Nautilus" koji je jezdio po dubinama ljudske svijesti, ovdje je isplivao u seksizam i vrlo malo socio-političkih konotacija. MiKKa se opravdano šegači sa Vojislavom Šešeljem ("They live we sleep") i samplom 'odalamio sam ga, onako slučajno, tu se našla neka kora od banane, on se okliznuo i smandrljao niz stepenice, opasanost su kore od banane', ali čista je hipoteza da ovakva zajedljiva provokacija može imati učinak na ex-Yu audijenciju, a pogotovo na inozemnu jer se događaji u regionu više ne prate i svatko imalo bistre glave se isključio iz cirkusa političko-medijskih bedastoća kojima nema kraja. Druga stvar je ovdje u igri: MiKKa se komično poigrao s političkim liderom premda nije napravio 'budnicu' za cijelu javnost sakrivajući se iza sofisticiranih tekstova na engleskom jeziku. Do sada mu nije uspjevalo da značajnije prodre na inozemno tržište, stalno se trudi i neopisivo je dosljedan u tome, možda mu i uspije, usput, malo njih je shvatilo Borgesijin album "Resistance" sa samplovima Slobodana Miloševića 'ne čujem dobro' i opravdana je sumnja da ovaj album može imati bilo kakav sličan učinak.

DreDDup su previše alternativan i jako zatvoren bend, poseban i vrlo agresivan na našoj sceni, katkad teško razumljiv, ali istodobno upravo zahvaljujući autorski legitimnom stavu MiKKe originalan su produkt suvremene tehnologije 21. stoljeća koja je došla do vrhunca self-izma. Album je puno tananiji u ideji od prethodnog svodeći se na nepotrebno senzoriranje društvenih mreža i tek ponešto širih medija s previše egocentričnog egzibicionizma. Kreativac njegovog kova trebao bi osim seksizma i malo politike uključiti i dosjetljiviji faktor iracionalnosti, mašte, eksperimenata, psihodelije i još koječega, ovako osim tih 5-6 pjesama raspon tema se sužava u šaržu individualnih opsesija koje baš i ne pružaju neko osobito artističko-literarno dostignuće na kakva se nailazilo s prethodnim, daleko slojevitijim i poetski nadahnutijim radovima.

Naslovi: 1. LeedSkalNin, 2.Fuck Me Like There's No Tomorrow, 3.We Sperm Noise, 4.Cannibal Drive, 5.They Live We Sleep, 6.Pussy Control Panel, 7.Wet4Vet, 8.TamTamTam, 9.Sadam and Eve (f Mar2ta), 10.Marquis de Novi Sad, 11.Robots of Death, 12.Etika (feat. Dario Seraval), 13.Wake Me When This World Dies

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/12/2014