Odlaskom gitariste Alena koji je s bendom proveo ravno 10 godina (usput, ode u post-rock vode), novi performansi su usklađeni s racionalnim mogućnostima uspostavljanja kohezije između studijskog i koncertnog. Odnosno, s potpunim elektronskim tretmanima skoro bez gitare koja se tek tu i tamo pojavljuje u nekim naslovima sa čvrstim riffovima (ili daleko češće sintetičkoj stimulaciji), ovaj rad je skladno tkanje začinjeno mnogim devijacijama prepoznatljivog MiKKinog stila, ovaj puta daleko mračnijeg industriala u kome se pronalaze jasni tragovi EBM-a, gothica, big beat, techno&rave ostavštine, ali i nekih znakovitijih elemenata po kojima je zvuk benda prepoznatljiv već dulje vremena: electro-noise, hardcore s ponešto gabbera (pjesma "Dark street boys"), pa čak i mathcorea i synth-popa, elem, objedinjeno je na ravno 60 minuta cijela plejada stilova i subkulturnih strujanja unutar industriala od kasnih 70-ih do danas uključujući i ekstatičnije eskapade poput dark-wavea, ambijenta, drone i eksperimentalnih upliva, no sve je to veoma harmonično usaglašeno u kompleksno zvukovlje tvoreći 15 zasebnih, takoreći kratkih omnibus pričica-filmova prožetih brojnim detaljima što se po filmskom scenariju pojavljuju jednom u kadru i nikad više. Dok bi neki, čitaj mnogi ne samo industrial/ EBM, gothic i ini autori besomučno prangijali s repeticijama nekog zanimljivog i atraktivnog zvuka, akorda, sampla… stvarajući minimalističkim dijafragmama prividnu zavodljivost koja ionako nakon izvjesnog vremena prerasta u dosadu s jasnim pomanjkanjem adekvatnijih kreacija, MiKKina kompozitorska strategija dozvoljava samo repeticije u refrenima posvećujući najveću pažnju detaljima i sitnicama tvoreći iznimno bogat glazbeni sadržaj što ne puca na primamljivost prvog preslušavanja što će jasno reći kako ovo nije album koji se degustira nekoliko puta i potom odlazi u ropotariju skupljanja prašine za neka druga vremena kad će ponovno od strane neke drugačije generacije biti otkriven sa sasvim oprečnijih aspekata.



Premda album otvara minimalistički Kraftwerk-ovski ambijentalni instrumental "A king lies dead" poput insinuacija na njihove najbolje dane druge polovice 70-ih (laganije teme s albuma "Trance Europa Express" i "The Man Machine") s kojim se ukazuju simfonijski potencijali, ostatak rada je pravo umijeće transžanrovskih figura u kojima nema određenih pravila jednog stila ili jednog žanra. Uostalom, MiKKa se nikad nije priklanjanjo ničemu, tek koncertno jakoj industrial figuri 21. stoljeća koja pak nije bila striktno vezana uz trend. Slobodno ću reći da je među najjačim i najbitnijim segmentima post-ex-Yu scene u tom fahu. Pogledajte, dok su mnogi bendovi i izvođači alternativnog kova tamo prije internet eksplozije nešto 'mnogo obećavali' i ugasili se uglavnom nezadovoljni tretmanom 'novih mišljenja' i 'novih strujanja', dreDDup uopće nisu 'cvikali' na ružne komentare kako su dio jedne benigne internet ekipe koja pravi glazbu i razmjenjuje je u svojstvu šugavog nadmetanja generacije koja pojma nema o ničemu. Mnogo su svačega progutali svi koji su prohujali kroz dreDDup odustavši nakon nekih loših kritika da 'to nije to', ali suprotno svemu tome, MiKKa (Mihajlo Obrenov) što drži ovaj bend već više od 20 godina u postojanom undergroundu naše regionalne žabokrečine se sustavno opire bilo kakvom kritičkom, nacionalističkom ili neoliberalističkom ispadu.

Njegova je strast svjetska, percipirana iz Novog Sada, a nije iz Beograda, Berlina, Tokya ili Los Angelesa, on sustavno odašilje pozitivne vibracije mnogih neugodnih tema stvorenih za horror scenarije jer je sam životopis njegove države, kao uostalom i cijele ex-Yu gomila horrora. Zna se šegačiti i istovremeno biti ozbiljan, a sve to radi na engleskom jeziku; kad bi radio na srpskom, mnogi bi ga shvatili. On je, recimo uporan Koja što je napravio albume na engleskom pa ga domaći plebejci baš i nisu dobro shvatili, ali i to je ok u kataliziranju otpadaka. Plebejci padaju na niske rock'n'roll fore: pjesme koje im zvuče kao njihovi omiljeni autori u kojima ima svačega, a najvažniji su riffovi i šund tekstovi s kojima upečatljiv frontmen, po mogućnosti što benavije prihvatljiviji za opću kulturu ima nešto pametno za reći kako se struja uključuje, kako dolaze motori, kamioni, neko novo vrijeme promijene, kako se toči piva i pije vino, naposljetku, kako se što bolje provesti i poševiti štosevima nezahtjevne generacije odrasle u, istina, jako dobrom i finom r'n'r okružju, samo s ograničenom senzorijom.



Iggy Pop je vrištao o psu, a MiKKa dovitljivo vrišti 'I wanna be your cat' u meni ponajboljoj pjesmi "Ctrl alt death" (na mojoj best of listi ex-Yu pjesme 2018. no.7), a kako se stvari dalje kotrljaju, izvikuje on štošta fragmentirajući i secirajući univerzalni pojmovnik 'svjetske boli' provučene kroz prizmu opakog društveno-socijalnog, političkog i općenitog punkerskog angažmana u kome su i pseudoseksualne konfrontacije jasno očitovane. Taj film koji ga pere već podulje vremena eksplodira mračno-gordim sadizmom što odavno u njegovom slučaju nije samo stvar furke već životnog stava, a uostalom, kako teme kojih se prihvaća poentiraju dublje analize, otkrivaju se i SF legije androida, zamjenskih dronova i kojekakvih pomagala što stvaraju onaj 'novi vrli svijet' i 'novi svjetski poredak' o kome je Huxley zdušno futuristički pisao još prije 80-tak godina. Gatano predviđena budućnost nam se dešava, no ne više u strahovima i paranojama nuklearnog rata i nekog novog čudnog poretka nego bespotrebne uloge ljudskog bića u režimu funkcije osnovnog kapitalističkog cilja - stvaranja profita koji ionako u gomilama i kamarama slučajeva nije realan i ne odnosi se na društveno, već privatno bogatstvo što se svako malo sruši poput kule od karata kad izbije na vidjelo neka nova malverzacija uglavnom zataškana kroz promoćurni tim lihvara i advokata da je to sve 'politički montirani proces' protiv pojedinca koji se svojski trudi za svoju državu i njeno ekonomsko blagostanje. Ma, čista bedastoća u koju, jasno, povjeruje samo običan mulac...

Tu se sad dolazi do osnovnog ideološkog garda - Souyuza ili pravilnije Союз (na ruskom jeziku 'savez') koji je bio letjelica konstruirana koncem 60-ih godina 20. stoljeća predviđena za let na Mjesec s ljudskom posadom, no projekt u niti jednom od 9 pokušaja (od 1966. do 2010.) nije uspio doći do cilja, a u ovome komparativno-metaforičkom smislu prikazuje distopijsko zavaravanje naivnog ljudskog roda o velikim težnjama moćnih imperatora u svrhu nadvladavanja egzistencijalnih teškoća. Kao što su carevi i kraljevi slali svoje moreplovce i konkvistadore u osvajanje novih područja na majčici Zemljici (što je mnogima i uspjelo), nekadašnji SSSR je želio prvi osvojiti Mjesec u ideji da uništi političku i ekonomsku premoć USA. No, u ovoj priči dreDDup, Soyuz nije ta letjelica lansirana na Mjesec već čista utopija političko-ekonomske stvarnosti u kojoj je MiKKa nafilao mnogo intrigantnih lirsko-epskih pasaža što povezuju upravo nesrazmjernost političko-medijskih nekorektnosti sa stvarnim učinkom gdje pojedinac, mislim na onu našu golu i gladnu sirotinju ne može ništa bitno utjecati osim da se zadovolji s onime što uopće može dobiti, ako uopće može dobiti svojim poštenim i predanim radom.

Naizgled, ovdje se sve dešava kroz tu nesavršenu letjelicu poput SF filma: malobrojna posada ima zadatak osvojiti 'nešto', ima jasno precizirani cilj, ostavljaju rodnu grudu i upuštaju se u avanture ohrabreni povjerenjem svojih nadređenih kako služe u plemenite svrhe. I kroz fabulu se redaju različite scene fikcije i fakcije, dva neosporno povezana elementa u mašti autora gdje se samo percepcijskim sklonostima može utvrditi što je stvarnost, a što plod imaginacije, a tu i leži glavni faktor za osnovnu rezoluciju koja diobom pokazuje visoke principjelne sklonosti MiKKe kao idealnog scenarista za tranzicijsko srpsko društvo koje je još prije najmanje desetak godina predočavao različitim toponimima, gnušanjem historije, ideji da žargonizam i vulgarnost nisu nepoćudni ili da pobuna njega kao umjetnika u industrialu nije nikakav bauk. Njegovi putnici u Soyuzu se ne osjećaju dobro, tokom vožnje doživljavaju deja-vu, kote im se memorije, dramatizira se s emotivno-socijalno-seksoloških gravitacija uvidjevši neispravnost čitavog projekta i rabote u koju su uključeni, ali tako daleko od Zemlje, baš si i ne mogu puno pomoći jer imaju jednog strašnog protivnika poput kompjutera Hala 9000 koji je u Kubrikovoj "Odiseji u svemiru 2001" preuzeo kontrolu nad letjelicom.

Cijeli niz kompozicija uokvirenih moćnim kreativnim pogonom i spomenutim dijapazonom stilova kroz žargonske opsesije između emotivnih frustracija i perverznih insinuacija ("Run baby run", "Dick rave", "The last dance"), te distopijskih fikcija/ fakcija ("Boulevard of broken heels", "BrokKen", "Disciples of noise") provučenih kroz prizmu kozmološkog aspekta dočaravaju neuravnoteženost i nesklad 'saveza' od kojeg valja pobjeći što dalje, pa makar i u poremećenom stroju koji je sve konce uhvatio sebi samome. Ali tako je kako jest: sve ove MiKKine mračno-satirične metafore s mnogim ekspresijama unakrsno se prepliću poput SF kritike, njemu na konto stvaralačkog potencijala, slušatelju na dubinsko razmatranje, a globalnom društvu kao poruka da se u programirane sisteme, ma koliko god se činili savršenima i pedantno uređenima ne valja pouzdati.

Naslovi: 1.A king lies dead, 2.Boulevard of broken heels, 3.Houdini waltz, 4.Ctrl alt death, 5.The last dance, 6.Disciplies of noise, 7.Run baby run, 8.Dick rave, 9.Travel well, 10.Raziel, 11.BrokKen, 12.Dark street boys, 13.Toccata and centriFuge, 14.Petrichor, 15.Charon's obol

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/02/2019