Prvi koncertni zapis najboljeg srpskog, pa i ex-Yu industrial-rock benda. Voljeli ih ili mrzili, na njih uvijek postoji reakcija.

Snimak koncerta održanog 16.04.2011. u Kuli (grad Dražena Đorđevića alias Dichotomy Engine, da približimo) neposredno uoči izlaska ponajboljeg albuma "DreDDup" svjedoči, bez ikakve sumnje o sjajnoj formi benda koji je u tom trenutku bio spreman za svjetske poduhvate. 16 pjesama u 70-tak minuta izvedeno je s kompletnom postavom (živi bubnjevi, bas, vokal, sampler, gitara) u energičnom i nabrušenom izdanju kakvog rijetko koji bend, dakako u ovom fahu, s ovih prostora ima. Pri tome im se samo može komparirati riječki One Piece Puzzle, dok su karlovački KOH i novogradski kLeimore (bivši Claymore) ipak stilski nešto drugačiji. Elem, ovako upečatljivo nije zvučala niti Borghesia u svojim najboljim izdanjima, pa čak niti na onom čuvenom prvom Fiju Briju 1993. u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova kada je frontmen bio Bruno iz Spoonsa i Matchless Gift. DreDDup jednostavno rečeno, iskače iz vlastite kože i pokazuje svoje lice 's one druge strane'. Pune života, inteligencije i kreativne snage napaljene svim mogućim vrstama frustracija, sadizma, brutalnosti i gorke istine o životu. Oni govore i žive stvarnost, a ne tamo, kako neki tikvani misle, nekakvu mistificiranu i našalabajzanu darkersku furku.

Ići u seciranje pjesme po pjesme je bespotrebno; ovdje je sve idealno na svojem mjestu, gotovo bi se moglo reći i (pre)savršeno jer bend mora pratiti matricu, tako da nikakva greška nije dozvoljena. Možda jedino smeta što su previše potisnuti živi basovi koji su s obzirom na sam klub morali biti adaptirani u neke 'tiše' registre. Inače, sve ostalo je besprijekorno, a osim toga, veliki koncertni kapital benda je frontmen MiKKa koji za razliku od mnoštva ukočenih industrial frontmena koji se ne sjete niti reći 'dobro veče' ili 'ko vas jebe' tokom čitavog koncerta kontaktira s publikom neprekidno animirajući na žestoki poziv koji diže adrenalin. On drži apsolutno sve konce u rukama, pa je neposredno nakon izvedbe posljednje kompozicije "Footfalls" najavio sljedeći bend Kolaps iz Novog Sada koji je izlazio na pozornicu. Njegov vokal je ovdje impozantnih razmjera; premda nije pjevač koji koristi melodične arije, umije glas transformirati iz izrazito grubih, oporih i gotovo metalskih grčevitih growlova u prilično čiste i relativno normalne metamorfoze (osobito u sjajnoj psihodeličnoj izvedbi "Dirt" sa krikovima, stenjanjima i čudnovatim grlenim uzdasima), tako da se u pojedinim pjesmama makar i nakratko osjeti onaj turbo-techno krik Scootera kojeg još dodatno pojača efektima halova i echa. Eh, nije neka usporedba sa Scooterom, ali fakat imaju slične vokale... A kad između pjesama progovori svojim normalnim glasom, stiče se utisak da se odjednom uključio neki službeni spiker ili da se netko našalio uključivši radio-program. Osim dobrog dijela materijala s posljednjeg, tada još neobjavljenog albuma, ovdje je izvedeno nekoliko skladbi koje su doživjele svoju koncertnu premjeru ("Garden of dead friends" primjerice), pa tako u "Puppet search" odjednom izleti refren 'we will rock you/ we will fuck you', ha-ha-ha!

Koncert je finiširan vraškim technoidnim tempovima "Inject the poison", opakom razaračom "3010" (pjesma iz najranije faze s konca 90-ih 'za stare fanove'), žestokom "Futurism" i već ranije navedenom, laganom "Footfalls" čiji je, navodno 'previše eksplicitni' video-spot toliko razgoropadio dušebrižnike da je skinut sa youtube-a.

Sve skupa, ovo je savršen koncertni dokaz kako fantastično i upečatljivo snažno DreDDup funkcionira uživo. Bolje i od Laibacha. Sviđali se vama oni ili ne, DreDDup su upravo bend koji izaziva kontradiktorne reakcije od katarze do prezira. Njih se samo može štovati ili mrziti. Ravnodušnost prema njima apsolutno ne postoji. Nekakva, ama bilo kakva reakcija na njihov stil, zvuk, izraz, pa i image uvijek je prisutna. Baš upravo tako, oni su život koji je danas najmanje cijenjen.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/07/2011