Pripreman dulje nego inače, čak skoro dvije godine, jubilarni deseti album novosadskih industrial rockera je popriličan otklon u stilskom i zvučnom aspektu. Prije svega jer se i postava ponešto izmjenila od posljednjeg, odličnog albuma "Soyuz" (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28916 (umjesto Van Alena na gitari je NorBurt Reynolds, bubnjar je i dalje boRA), a i žanrovski koncept se okrenuo u ponešto komercijalnijem pravcu s podosta synth-pop i EBM estetike koja je mnogo puta visila u zraku, no nikad nije ovoliko dolazila do izražaja. Uz Covid-19 pandemiju koja ih je dodatno spriječila u realizaciji, valja napomenuti da je alfa i omega Mihajlo Obrenov - MiKKa po prvi puta postao i otac.



Još ranije objavljen drugi singl "Wounded by sound" s kojime se otvara ovih 53 minuta vrlo mračno šara tromim teritorijama ranih The Human League i Cabaret Voltaire, elem Sheffield scene od kasnih 70-ih do cirka sredine 80-ih uz vokal MiKKe koji aludira na Marc Almonda (Soft Cell, naravno), a naredni komad "Call the police" mijenja percepciju ka EBM-u s eksplozivnim vrhuncima u središnjici pjesme gdje se po prvi puta pojavljuju gitarski riffovi u kolopletu zvrzlane melodijske synth strukture. Još jedan ranije, inače prvi objavljen singl taman u vrijeme prvog vala Covid-19, u proljeće 2020. "Designed to die" od samo 2 i pol minute je potpuni uron u EBM kojim su i najavili dobranu promjenu stila; uz melodični repetativni naboj koji će asocirati na Yazoo (pjesma "Sweet thing", a i još poneka), MiKKa je upregnuo sjajan vokalni, skoro pa metalsko-hardcore growl pokazujući visoke performanse uz realistično turoban programirani svijet današnjice i neoptimističnu budućnost u kojoj vlada zakon i pravilo - dizajniran si da budeš isključen 'programed, designed, turned to be off - radioactivitate youth'.



Već po ovoj najavnoj pjesmi se može stvoriti čitav spektar košmara kroz koji album vodi: "Apes of tomorrow" uz trome početne obligacije s duhom prethodnih albuma ulazi u kompleksnije sfere korištenjem i hardcore tempova kojih nema osobito mnogo na kompletnom materijalu, "Love lepper" početnom igrom klasičnih D.A.F. (nešto između "Absolute Körperkontrolle" i "Muskel") dodaje poseban šmek vokalnim mrakovima, breakovima, stalnim devijacijama i krivudavim zavojima synth-linija koje su vrlo dojmljivo obojene poput melodija Kraftwerk s albuma "Computer World" na kojeg se mnogo toga u tom aspektu može povući svrsishodna paralela: podosta melodija i boja synthova sugeriraju baš upravo na taj album, onako kako su Ralf Hutter i pokojni Florian Schneider premazivali kolor 1981., a nikako prije ili kasnije. Naslovna "Romance of Romans" unatoč nekom optimističkom nazivu uopće nije niti romantična, a ponajmanje optimistička pjesma: počinje poput "Smack my bitch up" The Prodigy, velikih MiKKinih uzora s razmdranim dark obligacijama, ali vrlo lijepim synth melodijama u pozadini, kompleksnim aranžmanom u kojeg je uloženo podosta truda i dinamički uređenim tempovima s bolno-bijesnim krikovima životne frustracije na rubu očaja. Ovo je zasigurno jedna od najdojmljivijih i najmučnijih pjesama kompletnog albuma pretvorivši romantiku u epizodu loše životne fakcije u kojoj se svašta dešava. Modernistički uokvirena "Margot's not dead yet" s niskim synth bas linijama podiže EBM na visoku razinu prihvatljivog popa 21. stoljeća; ovo bi trebao biti još jedan od singlova, ako se mene pita. U pune 4 minute je prikazana suvremena interpretacija Skinny Puppy, Nitzer Ebb, Front Line Assembly i Suicide Commando s ponešto techna, te mnogo psycho detalja koji su izraženi dovitljivim tretmanima pozadinskih efekata i općenite, opsceno rockersko-punkerske atmosfere poput nekih probranih pjesama Cabaret Voltaire. Prva laganica dolazi kroz kratku šaputavu "Solitude", ambijentalni dark-wave koji povezuje zadnji dio albuma u kome se nalazi ironično nazvana "The rolling sotones", ha-ha-ha, uokvirena tromim hard/heavy riffovima, ali i zvečećim noise radom NorButReynoldsa, zatim vraški brza "All wives matter" uštelana i na hardcore/ gabber (od 2.14 do 2.30 ode i u black metal!), malo se zađe i u teritorij elektronskog mathcorea kroz neke dionice kompleksne "Sgt. Salt" (znate li da je MiKKa bio na posljednjem, oproštajnom koncertu The Dillinger Escape Plan 12.VIII 2017. u zagrebačkoj Močvari? www.terapija.net/koncert.asp?ID=26696), a onda, da li Dillingerima ili vlastitoj intuiciji isporučuje najnevjerojatniji glazbeni komad neobične progressive simfonije od punih 8 minuta "Ready or not" u kome je prepleo sve ono što se manje-više zna, a možda i ne zna o njemu. Kad se prvi puta sluša, dođe vrlo zamorna i teška poput, recimo remek-djela Šarlo Akrobate "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." (1981) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=318 kada su svi okorijeli rockeri prezirali punk i new-wave smatrajući ga besmislicom. Naprotiv, dreDDup se ovdje posvetio kreativnom zanatu koji uz takav slušateljski pristup ode u ispraznu komediju zvuka samo već s početnim govornim samplom 'pođite, nećete se vratiti', dakako na srpskom jeziku stvarajući iznimno košmaran, ali kreativno najdojmljiviji glazbeni finiš u kome nema nekakvih repeticija, techna i rocka, ovo je vrhunski sastavljenih 8 minuta užitka agresije, neobično zaobljenih synth melodija koje s electro-pop kulturom nemaju niti 1% i više se doimaju kao pomahnitale figure ruskih velikih klasičara, prije svega Modest Petroviča Musorskog (1839-1881), te Igora Stravinskog (1882-1971) koji i jest bio debela preteča rocka i alternative moćnim simfonijskim, radikalno drugačijim, u ono vrijeme prije 100 i više godina, nazvanim, poganskim obredima što negiraju ljepotu tradicionalne glazbe. Završna "Vaseline dion" je najmoderniji Kraftwerk instrumental pun staccata, života, psihodelične mladosti, brzog tempa, prepoznatljivih prozračnih boja s "Computer World", ali i dinamike koju je imao posljednji im album "Tour De France Soundtrack" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6539 još tamo davne 2003. godine. Neke od tih staccato dionica podsjete i na gitaru Charlie Burchilla (Simple Minds) s albuma "New Gold Dream '81'82'83'84", kao izvađene iz pjesme "Someone, somewhere in summertime" kada je 'pleo' osebujne ambijentalne konture pazeći na svaki ton. Ovakva stilska promjena im je dobrodošli kec na desetku ostavivši jedino prepoznatljive načine vokalizacija i ponešto zvučnih dark parametara. Modernizacija i 'makeover' remont osvježenje su kanalizirajući gotovo svaku od ovih 13 pjesama u zasebno remek-djelo; svaka od njih zaslužuje podrobnu analizu prije nego što se donese konačan sud, a on bi površnom slušatelju mogao biti već na prvo preslušavanje radikalno težak jer ovo nije album koji bi zvučao onako kako netko želi kada se govori o 'povratku u EBM', ovo je album koji žanru daje nove, daleko dovitljivije izazove u kakve se malo tko usudi upuštati.

Naslovi: 1.Wounded by sound, 2.Call the police, 3.Designed to die, 4.Apes of tomorrow, 5.Love lepper, 6.Romance od Romans, 7.Margot's not dead, 8.Solitude, 9.The rolling sotones, 10.All wives matters, 11.Sgt. salt, 12.Ready or not, 13.Vaseline dion

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/01/2021