Svecko, a naše. DreDDup su potvrdili sve hvalospjeve prethodnog albuma "El Conquistadors" i otišli korak dalje. Tamo gdje im je i mjesto. U svijet.

Nakon nešto manje od dvije godine stigao je novi, četvrti album u karijeri ovih novosadskih industrial-rockera. 70 minuta, 17 pjesama, nekoliko gostiju, sjajna produkcija i moćno moderan, a ne pomodaran zvuk.

Sad bi se moglo naširoko diskutirati o ovome albumu koji nikako nije mekan i lakoprobavljiv u mnogim pogledima. Sam vođa, frontmen, te alfa i omega MiKKa izjavio je u nedavnom interviewu da tekstovi prije svega nisu banalni, te da su za razliku od razvikanih Combichrist i sličnih industrialaca, barem u rangu Dostojevskog. Nije pretjerao, tekstovi uistinu nisu brendirane teme kakvima frcaju mnogi industrial radovi, te se bave različitim opservacijama od individualnih nemira, oštrih i direktnih poruka, mračnih emocija, ponekad vrlo sofisticiranih 'svjetovnih' tema, te u kompletu funkcioniraju kao jedan privatni dnevnik užasa. O tome da se koristi engleski jezik ne treba razglabati; DreDDup je bend koji razmišlja svjetski na malom Balkanu, a i sam album je prvo objavljen za američku etiketu dPulse koja tvrdi da bi ovo moglo biti jedno od ovogodišnjih svjetskih top-5 industrial izdanja. Ista etiketa reizdala je i njihov prethodni "El Conquistadors".

Glazba je do sada najkompleksnijeg i najkompaktnijeg opsega. Težište zvuka je prvenstveno orijentirano na elektronskim sintagmama, gitare jedva da su uočljive, basovi Nemanje (bivšeg člana) katkad su istaknutiji, no to do izražaja dolazi na nastupima uživo gdje ponovno imaju novu postavu, a ritmovi variraju od brzih do vrlo tromih sa učestalim breakovima. Kompozicije ne pate od prenatrpanosti, skladno su aranžirane sa nosećim beatovima na koje su nafilani ostali parametri konstrukcije i svaka je ponaosob jedna zasebna priča. Odlika albuma je što su pjesme različite građe i protežiraju cijeli niz kolažnih elemenata kojima se obogaćuje kompletna slika, te što su vokali MiKKe čisti i razumljivi unatoč njegovom grčevitom, hrapavo izbrušenom i opakom stilu. Vidi se da je bend mnogo vremena i truda uložio u ovaj rad, a on kao takav ne sjeda otprve u uho i potrebno ga je slušati najmanje desetak puta da bi se ukapirale barem osnovne karike. Znam da će mnogi odustati možda već nakon prvog preslušavanja jer ovo uistinu nije banalna muzičica za tulume, ovo je veliki korak velikog benda koji je na momente pretekao i sve svoje bivše uzore i idole.

Kratki ambijentalni uvodnik "People are dead" koji se pretapa u naizgled sladunjavu EBM/hardcore bombicu "Set me on fire" može zavarati da će nastavak albuma donijeti punkerske bas melodije i jednostavne pjesmice sa 2-3 akorda, no već nakon samo jedne minute isprepliću se prepoznatljivi DreDDup elementi - odriješiti beatovi, puno metalne ritmičke konstrukcije, ambijentalni intervali synthova i naglašeno mračna atmosfera sa režavim i izuzetno grubim vokalom. Nema optimizma niti u nastavku, pa tako narednih nekoliko brojeva donosi karakterističan zvuk koji se razvijao na prethodnom "El Conquistadors" albumu, a ovdje je momentalno doveden do savršenstva i s pravom se može konstatirati da je ovo ubjedljiv fokus benda u najkreativnijem i najaktivnijem periodu dosadašnje karijere. "One is alive" razara tromijim tempom i bijesnim spoken-word stihovima o pozerima, rock zvijezdama, lažnim intelektualcima, televiziji, narkomanima i općoj lošoj klimi današnjeg društva... Da ne zaglibim u interpretacije tekstova o kojima bi se mogla sada razvezati diskusija dugačka najmanje nekoliko dana, svi oni su uglavnom glasni i jasni sa opozicijskim stavovima; nikome se ne uvlače i ne podilaze, te prikazuju realnost iz perspektive svjesnog i intelektualno potkovanog punkera koji je brat bratu na razini koncepta prva dva Gang Of Four albuma sa mnogim konotacijama na Killing Joke leksik. Premda nemaju nikakve bliske tematske poveznice, svijest o društvu i individualnim preokupacijama je veoma slična, tj. nema nikakvih vrludanja i okolišanja, sve je kristalno jasno kao suza. Naravno, MiKKa ne nudi nikakvu drugačiju opciju; jedina opcija jest konstruktivna kritika - ili prihvati ovakav stav ili ga negiraj. Doduše, ima ovdje sofisticiranih tema popud tromije "God of FM stereo" koja je svoja posebna priča i kritika je konzumentskom društvu u kojem ljudi više nemaju emocije i pretvaraju se u obične posmatrače najgorih brutalnosti. Za istu je snimljen i video spot, a pjesma je uistinu raritetniji primjerak benda da se odvažio svirati melodije i solo dionice na synthu, tako da je u globalu namjenjena za potencijalni hit.

Uravnoteženo porazmjestivši brže tempove sa onim sporijim, albumom se redaju istinski biseri, sve redom plesni komadi - "Animal takes over", "When dead come home", "Dirt", zatim kompleksnijeg ritma "Mr. Fooz" sa sporijim i bržim, gotovo d'n'b tempovima, "Wheels" sa učešćem Bojana iz karlovačkog benda KOH koji je adaptirao fantastičan gitarski tretman riffova (šteta što ih nema više), zatim raveom opičena "Inject the poison" u kojoj gostuje Roko, frontmen riječkih f.O.F, te satirično punkerski angažirana "Undo yourself" sa iznenađujućim gostovanjem Laure iz američkog sastava Talbot's Cruse. U tromiji i atmosferičniji dio albuma uvodi "Garden of dead friends", tekstualno kraća poema, no iznimno duboka o kojoj se može razmišljati danima na račun realne depresije. Ujedno, ovo je jedan od kandidata za istinsku gothic himnu koja zajedno sa "God of FM stereo" ima nešto dulju solističku sekvencu za synth. Mračni instrumental "Videotape" u laganom i isprekidanom ritmu uvlači u mističan ambijent naredne "Heartbeat away" u kojoj se na vodećem vokalu pojavljuje Bajs (Siniša Bajić) iz Kleimor. Ova tema je opet čudnovata priča za sebe; ispočetka djeluje emotivno romantično s puno finih komplimenata, no daljnji tijek je obrušavanje na surovu istinu ('you stupid girl/ you almost killed me/ you punched my soul/ you're full of shit and so selfish/ you'll never find the piece of mind'). Bajsov vokal ovdje je napravio čudesno emotivnu atmosferu; izranja sa nijemim melodijama kakve upravo manjkaju MiKKi, te sa svojim senzibilno - baršunastim intonacijama u bezobrazno ledenom maniru dovodi pjesmu u artistički 'emo' klimaks. Glazba je iznimno pogođeni ubod kao da su se spojili Japan, Ryuichi Sakamoto & pokojni Mick Karn sa Dali's Car u 21. stoljeću i prosto je nevjerojatno da se kod industrial benda pojavi upravo ovakva, gotovo prezrena pjesma koja je artistički nastavak najoriginalnijeg new-romanticsa križanog sa post-punkom. Pripadajući pozadinski zvukovi umnogome asociraju na Karnove fagote, melodike, synthove, ksilofone.... Po performansima, ovo je jedna od najboljih kompozicija albuma i komotno se može utrpati u fah istinskog gothic-art hita svih vremena. Posljednja "Footfalls" je sjajan lagani 'outro', pravi darkerski chillout koji ima potencijala za svojevrsni evergreen žanra. Za nju je snimljen također i spot, no posve je nejasno zašto je youtube izbrisao ovaj spot. Navodno zbog eksplicitnih scena?! A u spotu se pojavljuje obnažena plavuša koja trči, te jedno 3-4 kadra iz nekog pornića, no sve scene su vješto prikrivene i ne odstupaju posebno od uobičajene holivudske filmske produkcije. K tome, čitav spot je artistički dizajniran i ne pokazuje nimalo sklonosti ka tvrdokornoj porno reciklaži. Da ovako nešto napravi Severina, spot bi se vrtio na HTV u udarnim terminima. A tko zna, možda pjesmu jednog dana otkrije netko poput Johnny Casha koji je potpuno neprimjetnoj "Hurt" Nine Inch Nailsa osigurao besmrtnost.

Raščlane li se tri bitne karakteristike koje su zapravo temeljni oslonac strukture - a) ograničenost vokalnih mogućnosti MiKKe koji ne pjeva nego vrišti ili recitira, b) da pjesme ne razvijaju melodije na klasičan način, c) linijsko repetiranje uglavnom minimalističkih sekvenci u svrhu postizanja dinamike, dobivena je idealna DreDDup konfiguracija. Ovo su nezaobilazni kameni spoticanja u njihovom stilu za mnoge diskofile bez obzira voljeli oni industrial ili ne. Činjenica jest da je to njihov stil, tj. metoda po kojoj stvaraju kompozicije, a sam MiKKa je jednom prilikom izjavio da se ne može zamisliti u ulozi skladatelja koji radi konvencionalne pjesme sa razvijanjem melodija i njihovih varijacija.

Dakle, kada se usaglase ove veoma važne tehničke pojedinosti, tek tada se može razglabati o njihovoj glazbi, kao primjerice u slučajevima poput Cabaret Voltaire, Borghesie, Laibacha, Neubautena ili Front 242 koji su rabili otprilike isti princip. Upravo ta grubost stila orijentiranog na primitivne glazbene osnove gdje je ritam vodeći faktor otvara DreDDup-u brojne mogućnosti za izražavanje. Tu doduše nema nekakve klasične ljepote kakvu primjerice znaju predočiti njihovi kolege, niški Figurative Theatre, ali u cijelom ovom konglomeratu postoji nebrojeno mnogo detalja na koje se MiKKa kao glavni kompozitor usredotočio. Za razliku od uobičajenog očekivanja šta i kako 'pjesma' treba izgledati, on svoju kreativnost usmjerava prema vještim nadogradnjama i neočekivanim potezima koji su uglavnom repeticije, ali sa stalnim promjenama. To jeste minimalistički stil, no barem nekoliko dobrih koraka je napredniji od svih onih koji besomučno ponavljaju jednu te istu sekvencu u nedogled. O tome se, kao što je rečeno na samom početku može razglabati unedogled, no bez obzira sviđa li se nekome ovakav način izražavanja ili ne, mora se priznati da su DreDDup realizirali svoje najzrelije i nejdotjeranije djelo u karijeri. Istina, ovo nije glazba za svakoga pa makar i on bio ljubitelj industriala kao što primjerice nisu niti prva dva Laibach albuma za svačije uši. Ovo nije Nine Inch Nails ili Einsturzende Neubauten, ovo je DreDDup. Imaju svoj stil. Rafiniran i dorađen u svim pogledima. Dotjeranije ne može biti.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/02/2011