Kod dreDDup se već podulje vrijeme primijetio stanoviti otklon od standardnog industrial žanra u kompozitorskom aspektu. Ajde, to i nije bilo toliko uočljivo u onim fazama drugog ili trećeg službenog albuma još prije gotovo 15-20 godina, no mic po mic MiKKa i ekipa su često posezali u komplicirane zavrzlame sudarajući minimalizam i kompleksnost, a ovdje je ta fuzija došla do potpunog klimaksa pokazavši kreativno bogatstvo s mnogo vratolomija. Odnosno, malo koji od ovih 13 komada održava, grubo rečeno 'pop' klasicizam s uvodom, refrenom, nekim solom i finišem, štoviše njihovi aduti su prevazišli oblik repetirajuće minijature. Sve je ovdje natovareno tehnikom baratanja tipkovnica i programa do mjere konotacija progressive - math - technical tako da bi najbliži opis ove prilično zvrzlane i zahtjevne glazbe bio baš upravo to. A ne sjećam se da je neki industrial/ EBM izvođač izuzev ranih Skinny Puppy imao ovolike dijafragme s neočekivanim skokovima. Jedan od vitalnih fitilja jest i zanimljiva poetska igra sa suvremenim dobom u kome mediji i internet rade čudesa stvarajući krive svjetonazore udaljavajući pogled od stvarnosti prekrojavajući historiju i sve više otuđujući ljude: poetika je kurentna, itekako prikladno ugođena današnjici, a ne nekom boljem, romantičnom dobu ili suštoj distopiji bijega u hipstersku manipulaciju. Ima drzak stav, punkersko hardcoreaški, prilično angažiran i transparentno decibelan ne samo za Srbiju ili čitav ex-Yu region, nego i za svjetske okulare unirući u činjenično stanje fakcije, nikako fikcije. Još ranije ste u najavi www.terapija.net/njuz.asp?ID=33613 imali prilike saznati da je ovo album o dobru i zlu, o sukobu surove plastične realnosti i posebnosti kreativne fantazije, o novim i starim prijateljima, o potrošnosti i posebnosti života, te o gubitku roditelja. Započet za vrijeme Covid-19 pandemije, prve 4 teme datiraju iz tog perioda kada je inspiracija nestala, bend je u međuvremenu promjenio postavu i studio (sada imaju novi), a nakon 2 godine se iznjedrila nova dimenzija.



Možda je teško na prvu uopće zamisliti kuda bi se kretao ovaj album da je nastavljen tamo 2020/21: te prve četiri numere nude posvemašan bijes premda uvodni instrumental "Ammonite" ne sugerira na tako nešto. Prije bi se reklo da će ploviti u romantičnijim sferama dark-wavea s ponešto funka i naglog prelaza u hardcore, kratka "Cherry noble" sarkastično 'isključuje aparate za održavanje života zbog brzog punjena mobitela' na electro-punk način s kojim se bend priključio gabberu, a kasnije se uočava i ona stara The Prodigy ljubav, "Diesel harp" ispočetka pomalo nalikuje na onaj čudesni finski onewonder bend Boomfunk MC's koji su imali onaj urnebesni hit "Freestyler" (1999, UK no. 2), međutim ovdje su koincidencije sasvim oprečne. Onoliko koliko je "Freestyler" bio zabavan, toliko je ova stvar mnogo teža i u glazbi, a i u leksiku boreći se protiv vlastitih snova koji se čine prestarima tražeći dugme za restart osim ludog Boga i antičke predstave što vraća stare boli, dok nam mozak ne nestane. Naposljetku, prvi najavni singl "Clark can't" u brzom math-electro/ ninteendo štimungu vrsnih radova The Prodigy (onih koji baš i nisu bili popularni) sa zavrzlanim breakovima i gordim up&down frakcijama kritizira svašta od nacionalizma do modernog šabanizma, između ostalog stihovima 'vi ste samo ljudi s B-strane, ali se osjećate glavnim događajem', a bješe realiziran još ujesen 2023.



Možda je to i predugo u kreativnom opusu još uvijek mladih i strastvenih ljudi kojima mjesec dana izgleda predugačko ako se ništa novog ne stvara, te zna biti đavolski zamoran proces u kome je postavu napustio bubnjar Borivoj boRA, ali šta sad, život ide dalje, odnosno tek od pete skladbe "Die heart" počinje novi život koji se se učini poput Front 242/ Cabaret Voltaire, ono za EBM tulum kao idealno odmjerena stvar, točno ciljana što baš i nije bio princip benda da ga se doživljava na način minimalističke D.A.F. percepcije, ali onda počinju zavrzlame s najkraćim komadom "Ancient tunes" (samo 15 sekundi) ovlaš gledajući na smrtnost duše koja ulazi u sobu gdje se pjevaju 'drevni napjevi' u suprotnosti s narednim electro-punkom "Rated X" punim drajverskog života, onog kako bi mogući novi album Beograda, ako ikad do njega dođe mogao izgledati. Naravno, teško je nešto ovako očekivati: MiKka je ovdje upleo d'n'b, jungle, acid-techno, trance, math/ technical i ine medikamente u samo 4 minute otvorivši pandorinu kutiju poremećene mase, loše isplaniranih vikenda s najgorom prometnom gužvom, insinuacijama na pljačku banke koja ne uspije, junkozama na cracku, nestanku svemirskih brodova, mikrovalki koja odjednom počne pričati na klingonskom, pa lijepom autu, po mogućnosti uzetom na leasing se pretvara u zahrđalu staru limenku, a ti dobivaš pizzu s ananasom i šunkom jer ne znaš si skuhati niti obične hrenovke ili instant supu, a ispostavi se na na Tinderu da je tvoj idealni partner vlasitita baba koja traži svoje zadovoljstvo. Ovo su Beograd "Opasne igre" u sasvim novom izdanju. Daleko od onog pitomog, lijepog i šminkerski uglađenog Dejana Stanisavljevića koji je utro put synth-pop i elektronike na ovim prostorima.



To je tek polovica albuma, a zna se, dreDDup umiju najbolje stvari isporučiti u drugom dijelu albuma. "Safety trance" dođe kao synth-pop novog doba, onaj poput Neon Lies, čak se MiKKa poslužio kao i ranije, djelomice se vokalno pretvorivši u Marc Almonda i Stephen Fellowsa (The Comsat Angels), ako će ovo biti neki od singlova, biti će totalno neprepoznatljiv u dosadašnjem opusu, taman pjesma za hit electro večeri ne samo u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu, nego i daleko šire, recimo za početak u Pragu, Bratislavi, Berlinu i Parizu, a onda u New Yorku jer ima otoreni punkerski stav o montažnom svijetu koji nema šanse za drugu priliku u vremenu kada su sva carstva propala u sintetičkom vinu, robotskoj magiji, hologamima i cyberu smeća za iskrivljene duše tanke krinke kad kaotična buka hrani mrtve u sigurnom tansu bezglavog plesa. Ipak, kao glavni hit nameće se žustra "President evil" što se može skoro svugdje na svijetu transplatirati jer je univerzalna poruka poput RATM, a naravno i mnogih punk/hardcore/metal bendova 'predsjenik je zlo/ mi smo jedini krivci pikseliziranih misli - dobrodošao u novo doba gdje tehnologija drži taocem', sva sreća što bivši Idoli to nisu pevali na "Odbrana i poslednji dani", jest vreme je drugačije, ali isti je stav, samo MiKKa peva na engleskom ne dajući mnogo funkcionalnim odborima i dušebrinicima zadovoljstvo komunističkog karanja u mozak lukavo se izvitoperivši u artistički koncept već jako dugo trabunjajući da je koncept 'sranje', ali kako god, ovo je još jedan u nizu MiKKe koncepata jako dobrog benda, odnosno njega samoga. Do konca ima još nekoliko iznenađenja, a najveće je svakako završna "A broken hero (father)" u neočekivanom mračnom drone drajvingu od čak 8 minuta urlikanja, recimo prikladnom za Mrt ili bivše superzvijezde Throbbing Gristle.

Da peva i vrišti na srpskom, netko bi ga i razumio, to je diskutabilno, malo je ljudi uopće poklonika ovog iznimno kreativnog benda koji, kako se čini, može izaći iz domene udergrounda u daleko šire okvire. "Pan/Dora" ima kompletnu priču i stav, sjajnu muzičku kreaciju tehnical/math s progressive amplitudama, može biti zamorna nenaviklima na ovakav kompleksan stil, ali uboli su pravu stvar u pravom momentu.

Naslovi: 1.Ammonite (instr.), 2.Cherry noble, 3.Diesel harp, 4.Clark can't, 5.Die heart, 6.Ancient tunes, 7.Rated X, 8.Safety trance, 9.Broken chords (instr.), 10.President evil, 11.Nucleopatra, 12.Forest of wier, 13.A broken hero (father)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/09/2024