Treći album novosadskog industrial/noise-electro sastava pršti kreacijama. Zvanično objavljivanje je tokom 5.mjeseca 2009., a mi smo ga dobili punih mjesec dana ranije.

Uopće mi nije jasno zašto Mihajla i njegov Dark:Side Records iz Novog Sada određeni ljudi (uglavnom publika) smatraju furkerom i nedorečenim momkom. To mi aspsolutno nije jasno... Jasno je da je Zdenko Franjić sa svojim Slušaj najglasnije porušio sve underground barijere i da postoje ljudi koji hrabro koračaju tim stopama, ali nije mi jasno da ljudi koji su u tom underground svijetu svijesno ruše kredibilitet Mihajla i njegove ekipe. Bezveze...

Čuo sam razne priče i pričice koje kolaju po domaćem balkanskom electro-noise/post-industrial undergroundu da su DreDDup, kao i uglavnom većina imena sa Dark:Scene Records koju vodi upravo vokal i gitarist Mihajlo Obrenov nafurana i prozirna gomila darkera. Ne znam, nije mi jasno čemu to sve, ali imam dojam da je taj rejting blizak onome Tomi Šege i njegove Phantasmagorie u okvirima hrvatske dark-gothic/rock scene. Međutim, nitko od 'trač' ekipe nije se konstruktivno izjasnio šta i čemu ovakvo podcijenjivanje...

Jasno je da su Depeche Mode oduvijek bili 'furka' band što tisuće i milioni ljudi nikada neće shvatiti, a da će sitne duše naći zamjerke pionirskim veličinama, te Kraftwerk, Suicide, D.A.F., Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle... proglasiti neznalicama i šarlatanima. Smiješno. To su bili sastavi koji su promijenili svijet i glazbu zadnje dvije dekade 20.stoljeća. DreDDup na ovome albumu neće promijeniti svijet, ali mnogo toga hoće i žele mijenjati. Mihajlo se ne obraća samo ex-Yu i slavenskoj populaciji, on se obraća cijelom svijetu na engleskom jeziku, njega ne zanima bijedni rejting u Srbiji i ostalim državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije jer sa ovim bandom i ovim albumom ima daleko veći zalogaj u igri na planu svjetske pripadajuće scene.

Kao prvo, sasvim je neuobičajeno da osoba koja ima svoju vlastitu izdavačku etiketu (Dark:Scene Records) sve svoje radove objavljuje za drugu firmu. Njihov prvi album "Mr. Borndeads Feast" 2004. objavila je nizozemska etiketa MoocSound Records, a naredne radove Insurrection Records iz Beograda. Osim drugog i ovog, trećeg po redu albuma imaju i jedno zanimljivo plesno cover ostvarenje "Nine Inch Remixes". Prva dva studijska albuma bila su kombinacija elektronike i industriala, a ono što je tipično za sam izraz banda jest šaroliki spoj raznih stilova, tzv. crossover. Tako u zvuku sadržavaju electro-pop, noise, industrial, dark/gothic, EBM, post-punk, new wave, new romantics, pa čak i industrial-metal... A sva glazba je uvijena u pristupačni lakoslušljiv komercijalno orijentirani omotač otprilike u skladu sa plesnim Nine Inch Nails ili The Young Gods. Oni su klasičan band koji koristi najosnovniji instrumentarij u postavi Malter (bas, vokal), Erich (gitara), Franz (bubnjevi) i Mihajlo alias MiKKa (glavni vokal, gitara, sampler). Uz to koriste i klavijature, te ponekad ugošćuju i glazbenike 'sa strane' na violini, te prateće ženske vokale. Sam band je osnovan 4.07.1997., te su godinu kasnije snimili svoje prve demo materijale "BDTP" i "Abnormal Waltz" od kojih je ovaj drugonavedeni reizdan 2008. (ili 2007?) kao nezvanično izdanje. Njihova karakteristična spona je da mijenjaju zvuk s albuma na album, ali neprestano zadržavaju iskren lirski opus u mračnom glazbenom okružju koje je itekako pogodno za ples. Ovaj njihov treći zvanični album "El Conquistadors" je rađen i dotjeravan skoro punih godinu dana, te se odmah mora kazati da je savršeno dobro ispeglan, produciran, osmišljen i ono što je najbitnije, nosi kvalitetno ispoliranih 15 kompozicija. Svaka pjesma pršti bujicom kreativnih ideja i čistom, razdvojenom i kompaktnom svirkom gdje su klasičan instrumentarij (bubnjevi, gitara, bas i klavijature) obojili starinskim industrial zvukom kakvome su težili oni stari bandovi još koncem '70-tih (primjerice Throbbing Gristle, rani D.A.F.) ili nešto kasnije Killing Joke, The Young Gods, Front 242, Nine Inch Nails, Pankow, Bile, riječka Transmisia, pa i ponekad The Prodigy. Kompozicije su vrlo bogatih i slojevitih struktura, neobičnih plesnih ritmova, često su isprekidane neočekivanim breakovima, no metronomski su koncizno točno raspoređene. Mora biti da je bubnjar imao vraškog posla kada je ove sve ritmičke varijacije posložio u skladu s brojnim samplovima i ritam mašinama koje također sudjeluju kao gradacijski element ritmova. Iz ovako bogatog glazbeno izgrađenog albuma teško je izdvojiti neki naslov koji bi se posebno isticao u vrlo dugačkom opusu koji iznosi gotovo 76 minuta. Ima ovdje zaista svega - EBM-a (uvodna "Clockwork", "First blood", najplesnija "Futurism - mrBd mix"), ambijentalnih ekspresija na apstraktan način ("With no teeth", "Oregon"), laganijeg melodičnog post-punka ("Opening"), ritmičkih tribal opsesija koje se urezuju u pamćenje svojim taktovima ("Space error" s odličnim refrenom 'come with me, run with me'), electro noise-industriala ("Last one", dosta nabrušena naslovna "El conquistadors" koja zalazi i u teritorij industrial doom-electro metala), apstraktnih ritmičkih minimalističkih zavrzlama ("The new pain"). Najprijemčljivija skladba je uz spomenutu plesnu "Futurism (mrBd mix)", "Invisible tears" (šesta po redu), sasvim umjerenog tempa sa mnoštvo raznolikih minimalističkih plesnih elemenata u kojima ima i melodija koje su ovaj puta DreDDup namjerno pokušali izbjeći s ciljem da težište albuma orijentiraju u pravcu ritma koji se praktički pretvara u melodiju. Nešto slično, ali dakako na drugačije producirani način i s drugim smislom napravili su Simple Minds na svoja tri čuvena elektronska dance-rock albuma "Empires & Dance" (1980), te "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call" (oba 1981). U nešto žešćem broju "Mind games" sa laganijim plesnim noise-industrial prizvukom pojavljuju se i samplovi na srpskom jeziku (moguće iz nekog ratnog Yu filma, ali tko bi se više sjećao tih citata 'okolo su Nemci, svuda/ tko je kriv biće kažnjen... odkud znate ko je kriv?/ biće ispitan, postoje podaci... ovde smo mi zakon, ovo je rat, sada važe vojni zakoni' iz Kozare, Sutjeske, Neretve, Otpisanih..., ne mogu se više sjetiti). Na samom kraju albuma nalazi se vrlo pitka plesna industrial-pop skladba "One of us" koja izgara svojim međuigrama distorzirane bas melodije i dosjetljivim sampliranim potezima. Ministry nikada nisu napravili nešto ovako jednostavno, a koherentno upečatljivo. Posljednji komad "Amputated soul" je posve lagan i mračan završetak gdje se ipak nakon svega osjeća da postoji debeli razlog za oslobađanje od konkvistadora koji su tokom čitavog albuma metaforizirani i često parafrazirani s neobičnim zapletima i raspletima.

Dakako, manje-više sve skladbe su uvijene u industrial-rock/electro manir i jednostavno bujaju od velike, štoviše, prevelike količine pozitivnog mraka u kojem se debelo nazire svijetlo na kraju tunela. Produkcija je, kao što je već navedeno, na vrlo visokom nivou, Mihajlov vokal je mračan, oporo hrapav, pritajen, te premda nije neki osobiti pjevač (isto kao niti Trent Reznor), vrlo je strastven i osjeća se da mu je itekako stalo do toga o čemu pjeva ili bolje rečeno govori.

Sam album donosi konceptualnu priču o današnjem čovječanstvu, svjetskoj boli, greškama, neskladom u pomjerenim i bolesnim sustavima vrijednosti, okupacijama raznih vrsta, te bijegom u neki, barem ako ništa više, ono drugi svijet gdje se može osjetiti 'profućkana' energija i pozitivizam nevinog djetinjstva. Kao što sami kažu, 'ako niste jedan od onih koji nisu prestali vjerovati u snove', ovo je album s angažiranom tematikom za oslobađanje frustracije od današnjeg sistema života i cijelokupnog svjetonazora koji je pun nesklada i nerazumijevanja, te borbe za vječiti prestiž s kojime se ne dobiva ništa osobito vrijedno.

Jedina zamjerka albumu jest njegova preopširnost. Predugačak je (nekada su se od 76 minuta radili barem dvostruki, a ponekad i trostruki albumi). Ali nema apsolutno nikakvih improvizacija, solo dionica i popunjavanja prostora sa nekim beskorisnim sekvencama. Sve je na svome mjestu i svaka kompozicija bi se slobodno mogla objaviti kao singl.

Neka misli i kaže tko šta hoće, ali ovo je plesan, mračan, te istovremeno bolan, pesimističan i optimističan dragulj srpskog industriala. Na publici je da sama razluči sviđa li im se ili ne ovaj dostojanstveno isklesani unikat kakvog niti sama Borghesia u svojoj karijeri nije uspjela napraviti.

Može se i skinuti, ali oprez, u ogg.formatu s kojim zna biti puno teškoća.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/05/2009