Pojavila se raritetna kolekcija ranih demo snimaka čuvenih novosadskih industrial-rockera koja otkriva jedno nepoznato lice banda s početka karijere.

Još u vrijeme kada je DreDDup startao s radom, daleke 1997. i bio u jednoj posve drugačijoj postavi od one koja se manje-više neprestano mjenja u zadnje 2-3 godine, band se očigledno tražio i stilski vrlo dugo razvijao. Po ovome vrlo opsežnom materijalu koji sadrži čak 39 pjesama od čega je nekolicina kratkih skitova (cirka do pola minute) uočava se da je tadašnja momčad bila sklona najrazličitijim egzibicijama i nevjerojatnim eksperimentima koji su katkad zalazili u nemoguće kombinacije industrial-gabbera, grindcorea, electro-punka, hardcorea, junglea, noisea, harsha, techna, d'n'b-a, industrial-metala, ali i sasvim neočekivano i elektronskih dubova na tragovima najekscentričnijih Asian Dub Foundation. Gotovo kompletan materijal je elektronskog izričaja sa ritam mašinama koje su već tada iznimno vješto programirali na zavidnom nivou s obzirom da su bili demo band koji se tek razvijao. Gitare su sporadično korištene u tek nekoliko brojeva gdje su prisutne samo sa distorziranim riffovima. Sa mnogo crossover zahvata, obiljem samplova, povremenim psihodeličnim pasažima i distorziranim vokalima (svi tekstovi su na engleskom), ova nemoguća kombinacija uglavnom vrlo kratkih kompozicija ne može uzbudljivo funkcionirati kao 'klasičan' album, već samo donosi dokumentarni prikaz budućeg velikog banda kome je tada uistinu teško bilo predvidjeti da će se deceniju kasnije zaputiti u čvrsti industrial-rock.

Od konkretnih pjesama (velika većina su ili instrumentali ili poluinstrumentali) vrijedi izdvojiti odličan uvodnik "Down to the filter" koji jedini sadržava djelićak budućeg DreDDup zvuka, te urnebesne electro-hardcore/punk/jungle/industrial "Speedup", "Save" i "Obey me or die", vrlo rasplesani jungle/d'n'b "Rewind ur life", nemoguće prljave electro/punk-industrialke "Mike trashed unicorn" i "Black horse" kojima bi pozavidio i Trent Reznor u doba kada su Nine Inch Nails radili prvi album 1989., te dark-ambient instrumentale "Life is..." i "Ant ballad" koje se temelje na istim melodijama. Koliko mi se čini, niti jedna pjesma nikada nije doživjela realizaciju na njihovim zvaničnim albumima, mada se ovdje nalazi naslov "Conquistadors" koji nema nikakve veze sa naslovnom skladbom njihovog najboljeg albuma "El Conquistadors" iz 2009.

Popriličan čušpajz i kaos koji se stilski proteže od početka do kraja nabacan je miš-maš sistemom koji doslovce može zbuniti slušatelja kao da ste mu na hrpu istovarili najluđe demo snimke The Prodigy, Ministry, Nine Inch Nails, raznih jungle, d'n'b i pripadajućih, mahom urnebesnih ritmova. S ovakvim neredom i zbrkom koja je očito vladala u tim ranim danima, uistinu je nemoguće bilo prognozirati da će od svega ovoga jednog dana izniknuti vodeći regionalni industrial-rock band koji će za desetak godina zvučati na svjetskom nivou.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/01/2011