Ponovno objavljeni album, inače drugi po redu u karijeri novosadskih industrial legendi je osvježeno izdanje sa novim masteringom.

Vratimo li se u 2007. kada je ovaj album objavljen, regionalna scena i nije nešto osobito obilovala sa ponudom industriala. Riječki One Piece Puzzle i f.O.f. su kretali s karijerom, bilo je nekoliko autora-projekata iz Srbije koji su se u nekim segmentima dodirivali ovog faha (Figurative Theatre, Plasma Arc-Machining, Third I, Youth A.D., Tearpalm...) i to je uglavnom bilo to uz stalnu prisutnost sarajevskih SCH.

Pojava DreDDup koji su već tada imali dobrih 10 godina karijere iza sebe provedenih na marginama undergrounda svirajući uzduž i poprijeko Srbije, uvelike je razbudila sve skrivene talente da zasukaju rukave i počnu stvarati jednu vrlo sličnu glazbenu sortu. Njihov frontmen, alfa i omega Mihajlo Obrenov - MiKKa pokrenuo je vlastito internet izdavaštvo Dark:Scene Records (danas Crime:Scene Records) s kojim je svijetu otkrio čitav jedan golemi kontingent autora i bendova s područja cijele ex-Yu koji su direktno ili sporadično vezani uz industrial i njegove subžanrovske transformacije uključujući i rock, punk, pop, eksperimentalne, lo-fi, alternativne, elektronske, harsh i ine kreativce. Mnoge scene koje su do tada živjele na nekim lokalnim ili rijetko zamjećenim individualnim lovorikama, ovim putem su isplivale na samu površinu, a industrial sa svojim post-noise-electro-rock prefiksima je počeo poprimati daleko konkretnije i vidljivije konture kao žanr koji je tek počeo okupljati sljedbeništvo drugog-trećeg vala žanra zajednički obuhvaćenog pod velikom perjanicom post-industriala.

Stoga su i same reakcije na ovaj album bile vrlo različite; od pohvala sve do prezira budući da je industrial proživio svoju kulminaciju na ovim prostorima još 80-ih preko radova Laibacha, Borghesie i spomenutih SCH, te još nekih, manje značajnih imena. Međutim, pokazalo se da je došla jedna sasvim nova generacija autora čiji su predvodnici bili upravo DreDDup i njihov lider MiKKa koji su mukotrpno, ali nadasve predano i uporno gradili temelje budućnosti.

Na ovome albumu koji je došao tri godine nakon vrlo neurednog i neujednačenog debija "Mr. Borndeads Feast" (2004), prikazao je bend kao zrelu mašinu koja je prebolila dječje bolesti i stekla određeni imunitet na sitne viruse koji su remetili koncepciju stvaralaštva. Originalno izdanje se od ovog remastera razlikuje samo po kvaliteti zvuka. Pojačan je bubanj, kompaktno su izvučene sve dionice basova, gitara, synthova, efekata, samplova i vokala, te je zvuk očišćen od frekvencijskog šuma. Ovaj remaster je daleko 'glasniji' i jasniji, te se može primijetiti da je, kako bi se reklo, žito očišćeno od kukolja. Sve pjesme su i dalje tu (njih čak 18), no veliki dio repertoara danas bend rijetko kada više izvodi i ovdje samo služe kao dokument vremena kada je globalni kostur bio još u razvoju.

MiKKa kao glavni kompozitor i tekstopisac ovdje je osim svojih temeljnih utjecaja poput The Prodigy i Nine Inch Nails imao još nekoliko bitnih stilskih dodirnih točaka koje se tada još nisu potpuno primjećivale - bile su to sintagme začina kompleksno posloženih aranžmana s daškom Skinny Puppy, punka, EBM-a, ravea, te namjerno ili slučajno, nekih elemenata Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, breakbeata i alternativnog ogranka acid-house scene s konca 80-ih i početka 90-ih. Upravo ovakva šarolikost utjecaja koji su satkani na ovom albumu uzrokovala je mnogo nejasnoća i zbunjenosti kod publike, a i kritike. Čak su mu pripisivane i karakteristike Maryiln Mansona, Godflesh i njihovih pristaša, a ako ćemo pravo, ima i u tome neke istine.

Tekstualno baziran na oštrim, gorkim, mračnim i vrlo oporim stihovima koji često zalaze u frustracije i bijes urezani su u prilično agresivan glazbeni izraz koji varira od pjesme do pjesme. Mnogo rastrganih tempova, sampliranih ili živih udaraca bubnjeva, elektronskog backgrounda, psihodeličnih tripova, te žestokih udaraca gitarskih riffova i kojekakvvih scratcheva i eksperimentalnih efekata kojima je teško pronaći pravi izvor, unose priličnu dozu konfuzije pomiješane sa povremenim synth melodijama, no u principu, tako je izgleda moralo biti. Odnosno, DreDDup su tada bili u fazi izgradnje vlastitog stila koji će tek uroditi sa dva kasnija vanserijska pogotka, albumima El Conquistadors (2009) i DreDDup.

Pjesme koje su ostale na trpezi benda do današnjih dana su "Not from here", prodigy-evska "oNe" i podsjetnik na EBM/industrial belgijskih Front 242 "Inside out", no ima još cijeli niz vrlo dobrih kompozicija poput electro-punka "Never tell", snažnog EBM-a "WR" obogaćenog vokoderom, žestokog industrial-metala "Generation devastation (metallic mix)", potom umješnih violinskih melodija u "FuckFest", "N.O.A." i laganoj "No more fingers", odličnih jungle/d'n'b plesnjaka "Jinkeez", "Bayonet" (sa rap vokalom)... Ali i nekih neočekivanih eksperimentalnih poduhvata poput skladbe "Secret song" koja će otvoriti ono frakcijsko poglavlje MiKKe u neobičnom avangardnom projektu Mrt.

Sa ovim remasterom kojeg će slijediti još dva reizdanja, DreDDup 2012. obilježavaju 15 godina karijere, a album u ovakvom kompaktnijem obliku sada daleko jasnije pokazuje vitalne konture pjesama koje su na originalu zvučale kompresirano i nekako previše hermetički zatvoreno.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/01/2012