Debi album je najvažniji, a samom autoru i najdraži rad u karijeri. Međutim, mnogi su ga se odrekli i stidjeli kada su postali veliki i popularni, primjerice The Rolling Stones, David Bowie, Simple Minds, pa čak i naše zvijezde poput Hladnog Piva ili Pipsa. A mnogi bi najradije propali u zemlju kada se sjete na koji način su se razdjevičili pred glazbenom industrijom.

Slična priča je vezana i za ovaj prvijenac novosadskih industrialaca kojima je sve do pojave drugog albuma "Future Porn Machine" (2007) ovaj materijal bio teško breme oko vrata. Mada je frontmen i tada gitarist MiKKa bio posve na čisto kako želi da bend zvuči i šta da radi, zbog raznih ideja koje su se nametale od strane ostatka sastava, materijal je bio prilično konfuzan, produkcijski nedotjeran, a sadržavao je i nekoliko pjesama koje su sticajem okolnosti stavljene na njega iz čisto demokratskih razloga da se održi prijeko potreban mir u ekipi.

Međutim, koliko god da album u originalu zvučao nejasno i pretrpano sa mnoštvom različitih, mahom neujednačenih kreativnih nivoa i podosta zbrkanih pjesama, on je dugo vremena ostao kod njihovih fanova, posebice onih koji su ih pratili od samih početaka 1997., kao najbolje ostvarenje. Djelomično i iz sentimentalnih razloga jer prvijenac je prvijenac ma kakav god on bio i da ih danas pitate, mnogi su spremni tvrditi da DreDDup nakon njega nije napravio više ništa dovoljno dobro.

No, s vremenom se pokazalo, uostalom i sam se bend počeo ograđivati od njega izvodivši na koncertima tek po nekoliko ovih skladbi, da bi naposljetku i sam MiKKa prije neke dvije godine izjavio kako mu je već dosta tog prilično stupidnog rejtinga i da pošto-poto mora s tim albumom nešto ozbiljno napraviti. Zato je izvukao sve te originalne snimke i ponovno ih remasterirao, a neke od njih je raspodijelio na čak 140 kanala!!! Posao je trajao puna 3 mjeseca, pri čemu je izbacio 3 skladbe koje su ga uvijek nervirale ("Haeeko", "Blast" i "The silence of unexpected"), a da stvar bude interesantnija, nekim fanovima su baš to i njihove najbolje kompozicije... Svaku od ovih, čak 18 skladbi je detaljno čistio po kanalima, jedino za naslovnu "Mr. Borndead" i "Your world" više nije mogao pronaći originalne mastere, a za nekolicinu njih je bio prisiljen uzeti starije verzije jer su se zagubili programi koji su za njih bili korišteni.

U konačnici, danas ovaj remaster zvuči posve pristupačnije od originala i gotovo da je teško povjerovati da su to iste one skladbe. U principu, sve je tu ostalo isto kao što je i bilo, nije promijenjen niti jedan ton, ali je čistoća zvuka takva da naprosto sve ovo zvuči kao posve drugačiji album koji se, konačno, može slušati sa guštom i zadovoljstvom, a to je bilo ono što mu je u originalu manjkalo.

Konkretno, sada se može sve fino čuti što su radili i koliko su bili suvremen bend s jasnim utjecajima minimalističke elektronike The Prodigy, industriala Nine Inch Nails i Marylin Mansona, te skloni različim plesnim EBM beatovima, kao i nekolicini kurentnih žanrova poput junglea, d'n'b-a ili dubstepa koji je tada još uvijek bio u undergroundu. S mnogo rada baziranog na živim bubnjevima, programiranim ritmovima, software synthovima, analognim ili digitalnim basovima, te kraćim gitarskim riffoidnim sekvencama i obiljem raznolikih efekata i zvučnih eksperimenata, ovaj album krasi prepoznatljivi DreDDup segment - mračna atmosfera, klasičan opori i grubi MiKKin vokal, te prilično nadrkane pjesme pune revolta, nezadovoljstva, neispunjenih snova i težnji ka nekakvom općenitom prosvjetiteljstvu zatupljenog Balkana s kojime se bend kroz cijelu karijeru bori. Takve skladbe su primjerice acid-houseom ozarena "Desire", čvrsti industrial komadi "Zero tolerance", "Eraser", "3010", a pronađe se i poneka osebujna balada poput lagane, već spomenute "Your world" ili mračne završne elegije "4th crusade", kao i gotovo čistih gitarističkih industrial skladbi "Mr. Borndead", "Evil chicks", "Got 2 got 2 get", hardcoreaški-punkersko bijesne "Trust" ili posve trome "Puppet search" koje su i najbolji dio čitavog rada.

Za one koji bend znaju od možda dva posljednja i najdorađenija albuma "El Conquistadors" (2009) i "DreDDup" (2011) ovakav remasterirani debi će biti prvorazredno iznenađenje. U prvom redu nema onako kompleksnih i zahtjevnih pjesama koje sjedaju tek nakon n-tog preslušavanja, a zatim, ostati će iznenađeni sa režavim hip-hoperskim vokalom u mnogo brojeva, kao i sa veoma zanimljivim elektronskim melodijama i obiljem tečnih plesnih ritmova. No, ono što ovaj album guši jest njegova preopširnost od 60 minuta (nekad je bila 70), a slušati ga u kompletu, može biti vrlo, vrlo naporna dokolica u kojoj osim nekoliko momenata i nema neke pretjerane zabave. Ali oni su pokazali da će im upravo nezabavan, mračan i veoma ozbiljan, čak i preozbiljan karakter pjesama biti osnovni temelj cijele karijere s relativno kraćim komadima od 3-4 minute u kojima su sve egzibicije oivičene u klasične pop aranžmane. A također i nedostatak cjelovitog koncepta s brdom zbrkanih pjesama, koje su na svu sreću sada dotjerane, potpuno su narušile odličnu atmosferu otpočetu sa najduljom, i po meni najboljom i najmračnijom kompozicijom "Here (where dead walk)" s kojom se album otvara. I premda se ovdje radi o relativno različitim skladbama, kako album odmiče, neprestano se valja u istom pravcu stvarajući osjećaj da se vrti u krug i stalno ponavlja jedna te ista priča u drugačijim interpretacijama. Nema nikakvih uspona, padova, fokusa, zapleta, raspleta, već je album samo kolekcija pjesama koje su nastajale godinama i kao takve djeluju kao da su komotno rađene kao zasebni singlovi s jednim te istim kreativnim resursima. A to već nakon 5-6 pjesama počinje stvarati popriličnu dosadu i monotoniju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/03/2012