U uvodniku nove zbirke poezije Cepuš piše da je u znak poštovanja prema najvećoj rock grupi svih vremena, The Beatles, i njihovoj 50. obljetnici objavljivanja prvog albuma odlučio ovo djelo posvetiti upravo njima. Da nije bilo njih, on možda nikada ne bi uzeo gitaru u ruke, te počeo pisati i komponirati pjesme.

Ovdje je sabrao stihove svojih uglazbljenih pjesama koje je objavljivao kao solista, a neke od njih je pisao za svoje bendove Phenix i Veronique, te za neke druge, nekoć popularne Šank Rock i The Drinkers, kao i pjevača Jenkija. Počevši od prve napisane pjesme "Včeraj zvečer" iz 1982. kada je polazio 8. razred osnovne škole (nalazi se na albumu "30th Anniversary", 2012), nanizao je ukupno 41 pjesmu koje je stvarao u proteklih 30 godina.

Vidljivo je tokom 80-ih bio obuzet emocijama, djevojkama i frcao općenitim pozitivizmom uz tek poneku mračniju pjesmu ("Pilot", bend Phenix, 1985. i "Vem da sonce bo spet vzšlo", bend Veronique, 1988.), a njegovi hedonistički poroci koje je često opisivao u svojim proznim realističnim djelima "Samski dom", "Rumeno", "Marekov prekleti dnevnik" ili "Alex Bass in tovarna socializma" tek se na momente naziru kroz humoreske, aforizme i satiru kao ništa ozbiljno i pogibeljno, već više kao obavezni dio r'n'r života i svjetonazora.

No, zato su mu 90-te bile živi urnebes eksplodiravši u frustracije, razočaranja sa životom, ljubavima, počeo se pomalo baviti i perverznom poezijom (mada je oduvijek volio De Sadea), a u gotovo svakoj pjesmi se nazire pijančevanje uz obilno 'močno žganje'. Treća decenija njegove poetike, prva dekada 21. stoljeća je prožeta pjesmama u kojima ima mnogo karakternih prevrtanja, mizantropije, neizbalansiranih stavova, morbidnosti, neoptimizma, depresije i lutanja, ali i otriježnjenja, te pronalaska vlastitog, pravog životnog puta kada je na vrijeme 'stao na loptu' i odlučio krenuti ispočetka u novi život. Većinu tih pjesama uglazbio je na ponajboljim solističkim albumima "Boogie šanson" i "Garsonjera šansonjera" koji su prvotno objavljeni za slovensko tržište 2006., a onda i na Slušaj najglasnije 2007. Oba su su još davno recenzirana.

Svaki poznavatelj njegovih hitova, te općenito pjesama, zna da se gibaju u standardnim obrascima od 3-4-5 stihova u kitici s obaveznim refrenima i čestom upotrebom klasičnih rima zbog čega mu mnoge nose odlike evergreena. Jednostavne su i vrlo rijetko sofisticirane ili metaforičke upravo zbog iskrenog autobiografskog karaktera, emocija i individualnih iskustava koje je u njih unio. Za istinske ljubitelje poezije to je daleko od umjetničkog poniranja u traženje duboke poante budući da je većina stihova namjenski pisana za rock hitove i kao takvi daleko bolje funkcioniraju u zvučnoj adaptaciji. Uostalom, kada se na papir prenesu i sami stihovi The Beatles u njima nema ništa poetski dubokog ili literarno zahtjevnog štiva. To su rock stihovi bez Dylanovskog ili Woody Guthrievskog socio-političkog protestnog angažmana, a Cepuš je sam odabrao upravo svoje 'klasične', mahom poznate pjesme u kojima nema karikiranja, sarkazma, cinizma, nerealnog svijeta, šokantnosti, alternativnih pogleda, a i aktualnosti. Elem, svih onih epiteta i stilistike Actooona s čime se bavio unazad posljednjih desetak godina.

Samo jedan pravi romantik s realnim pogledima i strastveni zaljubljenik u rock i glazbu kojoj se istinski predao i u njoj kuje cijeli svoj život na svim mogućim relacijama.

horvi // 27/06/2013