Nastavljajući autobiografski niz izdanja, Cepuš se osvrnuo na 1994. godinu otkrivši vrlo malo znan podatak kojeg nećete pronaći među detaljima njegove r'n'r karijere - da je svirao oberkrainer gitaru u gažerskom cover bendu koji je između ostalog na repertoaru imao šlagere, pop i zabavni folk njemačkog govornog područja!

Na nešto manje od 100-tinjak stranica već uobičajenog džepnog formata zapisani su memoari prve polovice 1994. kada je Cepuš uz malu, sitnu laž da ima iskustva sa zabavnim alpskim folkom ušao u bend Die Parschluger skupljen od muzičara iz Slovenije, Austrije i Italije, a zabavljao je turiste po noćnim lokalima širom Europe gdje god da zalazili govornici njemačkog jezika. Opisuje cirka nekih dva i pol mjeseca gaža na dvije destinacije sadržane i na naslovnici - španjolskom ljetovalištu Palma De Mallorci koja je pretvorena u njemačko-austrijsko-švicarsku turističku meku (diskoteka Bolero), te u Zurichu (Pirata Bar) na jednom posve neuglednom, zapuštenom i katastrofalno neurednom dijelu grada sodome i gomore u kome su živjeli Kinezi i crnci, te najniži sloj Švicaraca koji su se uglavnom bavili prostitucijom, drogom i kriminalom.

Od svih dosadašnjih Cepuševih proznih autobiografskih djela ovo je najmanje interesantno jer je mirno i fabula prolazi bez šokova i nekih posebnih iznenađenja. Osim, dakako, iznenađenja da je to vrlo kratko vrijeme u svome životu svirao folk i šlagere, te u skladu s imageom benda na gažama nosio 'kurc-hoze' (kratke alpske hlače s hozen-tregerima). Primjećuje se da je od svih svojih književnih radova ovome prišao najopreznije, zapravo, prišuljao se ovoj glazbenoj avanturi nakon gotovo dvije decenije i to s leđa, zgrabio je za vrat i samog sebe izazvao da konačno uprizori jedan gotovo nepoznat dio vlastitog života široj audijenciji.

Napisano tečnim stilom kao i u prethodnim izdanjima, izmjenjuju se nivoi i načini pripovijedanja, pa tako čas čitamo kratke pričice, čas izvještaj s putovanja, pa malo neka pisma i razglednice koje je slao roditeljima, a katkad i opis nekog napetog događaja o raznim posjetiteljima noćnih lokala ili sitnim pikanterijama koje su mu se dešavale. A ponekad zapazi i još uvijek prisutne ostatke starog nacističkog ushićenja kod nekih germanskih nostalgičara kad se na TV pojavila Hitlerova slika.

Cepuš piše legitimno bez obzira voljeli ga ili ne. Čini se da bi takva djela o svojim životima mogao svatko od nas napisati, a njegova upravo odražavaju našu osobnu ćud. Rockersku. A u ovom slučaju i vrlo fleksibilnu na onu vrstu glazbe koju malo tko od nas sluša, a još ponajmanje i svira.

horvi // 29/09/2013