'Danes tovarne zapirajo - zaposlene mečejo na cesto. V socializmu so tovarne odpirali - ljudi pa zaposlovali'. Zrelo viđenje socijalizma i radničke klase u novom, vrlo duhovitom literarnom djelu Actooona.

Socijalizam je za poštenog čovjeka, predanog i marljivog, te za radničku klasu bilo konkretno i jasno društveno uređenje. Davao je besplatno obrazovanje, zdrastvenu zaštitu, plaća je dolazila redovito i nije tu bilo niti Boga niti Sotone da maksimalno do 5-og u mjesecu ne dobiješ ono što si zaradio svojim rukama i svojim radom. Bila je ta, mnogima omražena Jugoslavija, ali je bila najbolja socijalistička država u svijetu kojoj su se divili gotovo svi zapadni kapitalisti. Na sahranu Josip Broz Tita 1980. došli su skoro svi državnici da mu odaju čast i priznanje na radu kojeg oni nisu mogli ostvariti u svojim poremećenim bogatim društvima. Naravno, došli su i oni siromašni, nesvrstani, svi su oni jako dobro znali što je Tito napravio od jedne vjekovima okupirane i opljačkane balkanske sredine koja je kao Jugoslavija bila uzor mnogim južnoameričkim, afričkim i azijskim državama. Ta, za koga ružna, a za nekog lijepa idila, trajala je nešto više od 40 godina, a Actooon se jako dobro sjeća svojih srednjoškolskih dana kada je ta SFRJ davala ono za što su se Tito i Edvard Kardelj borili - za radnike, sirotinju i pošteni, nesputani narod.

Danas, s odmakom od nekih dobrih 25-30 godina, mediji i politika neprestano valjaju i trabunjaju kako je Jugoslavija bila zemlja bezveze. Prestrašno što poltroni rade, pišu, govore i fantaziraju. Nije istina. Za pravog umjetnika, Jugoslavija jest bila zatvor, ali i dobra odskočna daska na kojoj je razvijao vlastitu metaforu i sofisticiranost, no Actooon u ovom vrlo kratkom djelu govori o svojim viđenjima tog društva s aspekta mladog čovjeka koji je tek pristupio u društvo radničke klase. On je sticajem okolnosti i voljom svojih roditelja da ne bude gradska celjska protuha 1985. godine zaposlen kao pripravnik u jednom od najvećih metalurških magnata bivše Jugoslavije - tvornici Žična u Celju koja je proizvodila temeljne metalne armature za betonaže (kovane metalne mreže za beton, razne metalne profile za izgradnju, žičane ograde, stupove...). U ovom djelu precizno opisuje rad na raznim strojevima i s raznim alatima, opisuje svoj posao frustriranog mladića od 18 godina i opisuje suradnike koje je tada smatrao kmetovima i šljamom.

Neprestano ga je mučila jedna te ista stvar - da on mora biti dio nekakvog omrznutog radničkog sistema, da se svakodnevno mora družiti sa seljačinama koji pod milim Bogom ne shvaćaju da je on glazbenik, umjetnik i intelektualac, te da bi se uklopio u njihovu sredinu, mora prihvatiti njihov 'credo'. To prikazuje kroz veliki kulturološki šok kad je tu i tamo pričajući im o svojem omiljenom instrumentu - bas gitari, da su ga naposljetku kolege počeli zvati 'basista'. Ali ne iz poštovanja, već iz čistog primitivnog neznanja, sprdačine i podsmjeha. Njima je bas gitara predstavljala nebitan dio svemira, isto kao i glazba. Bili su koncentrirani na svoje radne obaveze, mnogi od njih su imali svoj grunt i na posao u firmi su se orijentirali samo zato da jednog dana dobiju penziju. Actooon je tada imao strašnu averziju prema tim ljudima, nikako ih nije mogao smisliti, psihički su ga ubijali i svaki dan u tvornici mu je bio strahoviti napor kao da odlazi u zatvor.

Kako je bio strastven rocker i metalac, a tih godina su najbolje ploče radili black, speed i thrash izvođači, u tvornici se navukao na pijaču. Između redaka se osjeti da je to bio njegov bunt i bijeg iz stvarnosti - od 6 ujutro do 2 popodne je radio, a onda je cugao. A cugao je i na poslu jer su svi manje-više bili cugeri koji su itekako pazili da se ne ozlijede radeći s frezerima, aparatima za zavarivanje, kovanjem na visokim temperaturama... Svaki pravi kovač i 'šlosmajstor', mehaničar, strojarski tehničar, strojobravar, industrijalac je podložan alkoholu koji smanjuje stres teškog i zahtjevnog fizičkog posla. Tako je bilo u socijalizmu koji je kovao budućnost. Teška metalurgija je bila temelj Jugoslavije i Actooon s ponosom ističe da je bio dio toga, da je dnevno morao napraviti 400 mreža za armature koje su plasirane diljem cijele bivše države; na toj žičanoj mreži danas počivaju mnogi gradovi, zgrade i bezbrojne kuće u kojima se živi, vodi ljubav, uživa ili svađa, mnoge su kuće i porušene u bezumnom ratu, ali malo tko od vlasnika tih objekata razmišlja tko je radio tu žičanu armaturu, ako uopće zna da ona mora ići u beton.

Elem, u ovoj knjižici Actooon je ispričao jednu običnu radničku priču nezadovoljnog dečka od 18 godina kome niti na kraj pameti nije bilo da će raditi ovako jedan vrlo težak posao. Međutim, on s distancom posmatra sve to u svojoj 45. godini života priznajući samom sebi da je bio nafurani fant, usijana glava, 'balavac in posranac' koji nije znao cjeniti istinski vrijedne ljude u sistemu koji je davao sve što ti je trebalo. Uostalom, danas ljudi nemaju niti za kruh, čeprkaju po kontenjerima za smeće, a rade, zaposleni su u firmama u kojima ne dobivaju plaću i šute jer se plaše da će izgubiti i to pravo da odu na posao gdje možda dobiju od nekog kolege kavicu i poneku toplu riječ.

Ovo je snažna knjižica o jednom jako lijepom vremenu jedne izgubljene generacije rođene 60-ih koji su stupili na svoje noge u 80-im, a zbog onog prokletog rata svoju stvarnost su morali pronaći u alternativnim mogućnostima života. Jednostavan riječnik, jednostavna priča, sve je razumljivo i ništa nije prikriveno. Mnogi će nakon što pročitaju ovaj realan opis tog vremena poželjeti prije svega radnički socijalizam kojeg više nema.

-------------------------------------------

Bibliografija:
Devet dni, devet noči (2012)
Samski dom (2012)
Rumeno (2012)
Marekov prekleti dnevnik (2012)
Rickenbacker 4001 (2012)
Alex Bass in tovarna socializma (2012)

horvi // 11/01/2013