U svojoj novoj proznoj knjižici, ovaj puta najduljoj do sada, Cepuš nastavlja s autobiografskim memoarima, donoseći na vidjelo dana jedan od svojih vitalnih perioda odrastanja i glazbenog sazrijevanja od 1988. do 1992. kada je bio član popularnog celjskog benda Veronique. On u prilične detalje i s neskrivenom ljubavlju opisuje tijek osnutka sastava koji je iznikao iz njegovog ranijeg benda Phenix u kome je bio član od 1984. do 1986., a iz njega je došao i slavni Goran Obrez osnovavši Veronique i potom vrlo brzo napustivši bend. Cepuš je razvezao, za njega neuobičajeno dugačku i vrlo zanimljivu r'n'r priču o cjelokupnoj biografiji benda na 80-tak stranica baziravši se na tih 3 i pol - 4 godine koliko je proveo u njemu, zaključno s jeseni 1992. kada je sticajem okolnosti napustio ekipu i priključio se daleko popularnijem i slavnijem Don Mentony Bandu. Sve o njima je opisao u knjizi "Rickenbacker 4001" (2012). Nakon Cepuševog odlaska, Veronique je nastavio s novom postavom preimenovavši se u Veronica. Promijenili su stil zaokrenuvši u eksperimentalnu glazbu, te postoje i dan danas, vrlo su cijenjeni, a između ostalog komponirali su i glazbenu podlogu koja se jako dugo vrtjela na teletekstu TV Slovenije. Probajte to komparirati u Hrvatskoj. Takvog benda s rock temeljima nema koji bi na nekoj oficijelnoj špici HTV dobio priliku da sklada glazbu.
No, u toj ranoj fazi Veronique je prvo bio heavy-metal, potom hard-rock, a kasnije art-rock bend u kome je Aleksander svirao fretless bas. Opisuje brojne dogodovštine popraćene pikanterijama i pijankama, prostorije u kojima su održavali probe, a jedna od njih je vjerojatno bila najmanja u povijesti r'n'r-a - iznosila je svega 2x2 m!!! Zatim govori o neusklađenim odnosima i konfliktima s vokalistima budući da je on želio biti glavni pjevač, pa o gotovo svim koncertima koje su održali (najbolji je navodno bio u Novoj Gorici 6.X 1989.), a koncem 1990. su bili i predgrupa Partibrejkersima... Tu su uključene i nezaobilazne tehnikalije, impresije o Marshallu, nekolicini vrsnih etiketa koje proizvode glazbala i opremu, pa prve snimke benda, plasiranja istih na starim magnetofonskim trakama po radio-stanicama, prva radijska emitiranja, prvi interviewi, prvi hitovi i još štošta. Uglavnom, Veronique je bio bend koji nije prolazio one uobičajene porođajne muke početničkog demo benda za kojeg nitko ne mari. Oni su to tada već prošli u nekim svojim ranijim grupama, bili su vrlo potentni u ranim 20-tim godinama života, imali su podsvijestan stav o napretku, iz probe u probu su svirali sve bolje i bolje, te su zavisno o feedbacku publike, uz autorske, često svirali i obrade nekih poznatih, danas ultimativnih hitova poput "Tush", "Born to be wild", "Hey Joe", "Roadhouse blues", "La grange", "Smoke on the water", "Cocaine", "Paranoid", "Pride (in the name of the love)"... Cepuš s ovako velikim vremenskim odmakom priznaje da je bio posve neobuzdan mladić pun želje za dokazivanjem pa je sa svojim fretless basom znao često izlaziti iz konteksta, no stojički priznaje da su momci u bendu bili iznimno korektni glazbenici koji su slijedili ono što su pripremali na probama, a njegove neočekivane 'izlete' su uvijek tolerirali.

Knjižica je pisana kronološki i dokumentarno, gotovo poput dnevnika obuhvativši sva važnija zbivanja. I to ne samo za bend, već i Cepuša samog donoseći mnoge zanimljivosti iz rakursa rockera koji je krenuo vrlo nadobudno i ambiciozno u sumrak bivše Jugoslavije, te se poput cijele pripadajuće generacije morao nakon komadanja velike države usredotočiti isključivo na sužene okvire malog tržišta Slovenije. Uz sve to, djelo je potkrijepljeno novinskim člancima koji su mahom bili sa simpatijama okrenuti ka bendu (bez ijedne loše kritike) i fotografijama koje danas prikazuju prilično neugledan image koji je varirao od kičastog balkanskog stereotipa heavy metal benda s frizurama 'fudbalerkama', 'šiškama' i uglavnom kratkim kosama, preko tinejdžerskog glama časopisa Bravo s pokušajem imitacije David Lee Rotha, sve do nevjerojatno teatralnog i posve nepraktičnog izgleda u kostimima srednjevjekovnih grofova celjskih koji se i nalazi na omotu knjižice. Interesantno, bend je uzeo ime po Veroniki Deseniško u koju je bio zaljubljen celjski grof Friedrik. Za vrijeme Cepuševog boravka, Veronique je uspio objaviti jednu audio-kasetu za etiketu Mandarina koncem 1991. na kojoj je bilo pregršt slovenskih radio-hitova, a potom je vrlo brzo napustio bend.

Nakon što se pročita ova uistinu zanimljiva autobiografska knjižica s pravim portretom benda, dođe vam naprosto da poželite čuti kako je taj bend u samo 4 godine prošao cijeli niz metamorfoza doguravši do nekoliko velikih slovenskih rock hitova. No, Cepuš nije sentimentalan, ne stenje, ne uzdiše i ne lamentira. On svojom bistrom glavom čovjeka koji je pred 50-tom godinom života razmatra šta mu se to jako lijepo desilo u karijeri kada su vremena bila sasvim drugačija, kada nitko nije znao što je internet i što donosi budućnost, te kada je svirao onaj rock kojeg voli nastupajući pred impozantnim brojem ljudi, dok danas iznimno kvalitetni bendovi sviraju za šaku posjetitelja.

Iz knjige u knjigu, Cepuš je sve nadahnutiji i elokventniji sabirajući cjelokupnu autobiografiju tako da će se vjerojatno sav njegov život glazbenika moći u potpunosti dokučiti upravo iz njegovih književnih djela. Ima strašan rockersko-umjetnički koncept koji je već sada jasan - 9 autobiografskih knjiga i više od 50 albuma, najviše solističkih, a i nekolicine s bendovima ili kao kolaboracije. Sve to govori o njemu.

Vrati li se na sam uvodnik o bendu koji je s razlogom istaknut, on ne skriva svoje ogorčenje da je s ekipom živio i stvarao, bio i previše samoinicijativan i ekspresivan, te da je zbog novog vokala i basiste koji je svirao daleko mekše i popisticiranije poput Mark Kinga (Level 42) i Martin Kempa (Spandau Ballet) odlučio ostaviti Veronique. I još mnogo zanimljivih činjenica koje je potrebno znati o Aleksanderu Cepušu da bi se posložile 'kockice' u strahovito bogatom mozaiku, kao i stvari koje treba znati svaki demo-bend kako i na koji način raditi i stvarati.

On je iznio svoje doživljaje u r'n'r bendu nakon punih 20 godina koje se vjerojatno nisu znale u javnosti, no nije niti neprimjereno, onako kako zna, otišao u krajnosti. Čisto dokumentarno i prilično jednostavno štivo primjereno novinarima, fanovima i rock kritičarima koji se bave analizama Cepuševog života. A kao što se može uočiti i na impressumu, knjižica je pohranjena u Narodnu in univerzitetnu knjižnicu Ljubljane.

horvi // 25/07/2013