Sam pogled na omot novog proznog Cepuševog djela s etiketama tri najpoznatija i najjeftinija ex-Yu vina (badelov "Naš pajdaš", tikveški crnjak-obaratelj "Krater" i vršačka "Ružica") govori da se cijela tematika vrti oko pijače. On je ovdje spasio od zaborava deset svojih pokojnih prijatelja i poznanika s kojima je počevši od druge polovice 80-ih u različitim periodima do prve polovice prve dekade 21. stoljeća pijančevao po celjskim gostionicama, ulicama, parkovima, mostovima, raskalašenim tulumima, haustorima... 20 godina uljevanja pijače u sebe.

Objedinio je u deset razdvojenih poglavlja kraće biografije svakog pojedinca iz osobnog rakursa i povezao ih s onim intimnim svojstvom svih - neprijepornom ovisnošću o alkoholu. Bilo kakvom - od pive i najjeftinijih vina sve do močnoga žganja, opakih destilata, votke, ruma, džina, a ponekad i viskija. Kako kad se pronašlo, ali obavezno se svakog dana drinkalo do besvijesti. Katkad od jutra do jutra s tek rijetkim odmorima za spavanje ili u njegovom slučaju nakon završetka posla oko 14-15h popodne pa sve do kasno u noć. I on se sam za svega dvije godine ovakvog tempa kao dvadesetogodišnjak našao u bolničkom krevetu. Ali zbog pokvarenog zuba koji je buknuo zbog pranja kose u ledenoj vodi, potom se proširio na granolom, a naposljetku u potpunu sepsu (trovanje krvi). Slijedila je narkoza, pa operacija i infuzija u bolničkom krevetu, no kako je po prvi puta nakon dugog niza vremena bio trijezan, odnosno bez pijače 48 sati, uhvatio ga je delirijum tremens u kome je halucinirao Sandokana (nekad popularni lik istoimene TV serije) i silovanja.

Tih 10 pričica su po njegovom običaju realistične i redovito zanimljive (auto)biografske crtice s podrobnim opisima bitnih detalja i socijalnim karakteristikama, pa je tako jedan od pokojnih aktera živio u stanu na 3. katu u čijoj su kuhinji manjkale daske na podu. Trebalo se jako dobro paziti kuda i kako se hoda po stanu jer se čisto lako moglo propasti u donju etažu zgrade u kojoj nitko nije stanovao. U stanu je bio starinski Gorenje šporet oko kojeg je bio cijeli kup drva kao u drvarnici i dva trula kredenca iz prvog svjetskog rata. A sam utisak kojim je stan zračio, bio je, kako kaže, kao da se vrijeme zaustavilo na dan završetka 2. svjetskog rata u maju 1945. godine.

Neki od njih su počinili samoubojstva, neki su umrli od alkohola i AIDS-a, neke smrti nikad nisu razriješene, a posljednjeg u nizu Jupija zadavio je u Šmartinskom jezeru pri Celju jedan celjski klošar. Premda je policija uzela izjave očevidaca, kasnije su očito ubojstvo neshvatljivo preimenovali u nesreću (vjerojatno se nitko nije htio zamarati sa smrću nekog njima nebitnog lokalnog pijanca), a tog klošara - ubojicu su mjesec dana kasnije pronašli mrtvog na vratima socijalnog stana u kome je živio. Noge su mu bile na hodniku, a ostatak tijela u predsoblju.

Pričice su raznolike, redovito zabavne s tragičnim finišima (ustvari tragikomedije), knjižica je puna fotografija iz posljednjeg perioda kasne Jugoslavije prije raspada SFRJ - mnogobrojni tekući i prehrambeni artikli, cigarete, omoti inozemnih ploča heavy metala i hard rocka, te poneke fotografije dotičnih celjskih legendi. Za sve njih Cepuš je podvukao zajednički zaključak - kakvi god da su bili u svojim abnormalno neumjerenim alkoholnim sklonostima i poremećenim životima, bili su veliki ljudi koji nisu bili nikakve prodane duše, komunističke ulizice, stranačke pizde, opčinski kurcelisci ili administrativni moljci bez obraza, kičme i karaktera. Kaže, sve njih je bolio kurac za vlastiti ego. Pili su svoju litricu u haustoru i odande zapažali sve te jalove igre pajaca koji žive u svijetu lažnog blještavila i slave. Bili su klošari bez maske koji nisu mogli ugroziti svoje karijere. Redom, to su Fonza, Fredi, Milko, Sreč, Zoki, Haš, Brane, Daniel, Slavc i Jupi.

Slava im i čast od njihovog šank-kolege koji se sjetio da ih ne treba ostaviti u zaboravu lokalne r'n'r scene.

horvi // 12/08/2013