O Rickenbackeru, jednoj od najpopularnijih bas gitara koju je proslavio Paul McCartney, kao i o svojoj glazbenoj karijeri Actooon piše kroz autobiografski portret u do sada najozbiljijem i najestetskijem izdanju.

U svojem novom proznom djelu ovaj slovenski glazbenik i pisac iz Celja na 50-tak stranica sažeto, britko i kratko opisuje svoju ljubav prema glazbi i omiljenom instrumentu - bas gitari. Počevši sa 1980. i ubojstvom John Lennona kada se počeo zanimati za opus The Beatles, Actooon razvezuje autobiografsku priču o tome kako je kroz slušanje glazbe na dar dobio svoju prvu akustičnu gitaru firme Muzička naklada Zagreb, učio prve akorde (E mol, G i A dur), te u proljeće 1982. osnovao svoj prvi bend The Abarths sa školskim kolegama nazvavši ga po talijanskoj tvornici automobilskih motora. Potom su se redali instrumenti - prve bas gitare Melodija Mengeš Tajfun, Musima Elektra Deluxe (iz bivšeg DDR-a), pa posuđene bas gitare, pa drugi bend Phenix s kojim je ujesen 1984. imao prvi javni nastup i tako redom...

Dakako, najinteresantjije priče su one vezane uz kratke periode rada sa dva benda - Veronique (1988-1991) s kojim je nastupio na tadašnjoj TV Zagreb u emisiji "Večer u klubu" (voditelj je bio Oliver Mlakar), te sa jednom od svojevremeno najpopularnijih slovenskih progressive-rock grupa Don Mentony Bandom (1991-1992) kome je sasvim opravdano dao najviše prostora. Ovaj drugospomenuti sastav zbog općepoznate ratne situacije nije nikad bio popularan u Hrvatskoj (o njemu se tada vrlo malo znalo) mada su u Sloveniji nastupali u prepunom Tivoliju pred 5000 ljudi i imali su brojne hitove. Podsjetiti ću, tada se jedino iz dežele pratio rad Miladojke Youneed, Borghesie, Laibacha, Lačnog Franca, Šank Rocka i Sokola, benda Pere Lovšina (ex-Pankrti). O tom periodu rada Actooon opisuje svoj dolazak u bend, aroganciju kolega muzičara iz drugih bendova kada je kao 24-godišnji 'klinac' svirao fretless bas gitaru, kako su mu zbog omiljenog Rickenbackera često spočitavali da ima tup zvuk bez basova, zatim opisuje boravke u studiju prilikom snimanja albuma "Ko noč zamenja dan" (1992), koncerte, festivale, TV nastupe, te profesionalni odnos sa muzičarima u bendu koji su tada imali po 40-tak godina.

Sve žutilo, tračeve i ekscese je zaobišao s dobrom namjerom da ne sramoti nikoga, te je na dokumentaristički način poput šturog i skraćenog dnevnika opisao svoju mladost koja se u jednom trenutku križala sa slavnim bendom. A na samom koncu knjižice je nanizao i neke omiljene ploče koje su mu promijenile život (Redbone, Slade, The Police, The Beatles, Deep Purple, Magazine, XTC, Iron Maiden, Celtic Frost, Judas Priest, Voivod...).

Ako ste mislili da je Actooon samo ekscentrik, eksperimentalist i otkačenjak kao što mu to govore solo albumi i prethodnih nekoliko proznih ostvarenja varate se. Ovdje se prikazao kao profesionalni glazbenik koji je u najboljoj životnoj kondiciji dosegao sam vrhunac karijere i nestao sa svjetla pozornica povukavši se u underground.

Bibliografija:

Devet dni, devet noči (2012)
Samski dom (2012)
Rumeno (2012)
Marekov prekleti dnevnik (2012)
Rickenbacker 4001 (2012)

horvi // 24/11/2012