SIMPLE MINDS - Life In A Day (1978, Arista)

Simple Minds su osnovani 1977. u Glasgowu, kako je rekao pjevač Jim Kerr nakon jedne pijanke kada je s prijateljima odlučio skladati glazbu u stilu grupa Magazine i Roxy Music. Vrlo brzo su dobili ugovor od Arista records i u kratkom vremenu snimili prilično "šuplji" album. Međutim, u to vrijeme su zajedno sa The Skids i The Zones gradili osnovu škotske new- wave scene koja i nije bila tako bezazlena kako se činilo.
"Life In A Day" je album kojeg se članovi neće posramiti, no već nakon 2-3 godine gotovo ništa s njega neće svirati na koncertima, a na kasnijim kompilacijama (izuzev "Celebrations", 1980.) niti jedna skladba, pa ni singlovi "Life in a day" i "Chelsea girl" neće pronaći svoje mjesto. To je album koji je pun neprofiliranog stila, mješavina je Roxy Music, The Stranglers, Magazine, David Bowiea, glam- rocka, sympho- rocka, pretencioznih aranžmana, početničkih grešaka i teško se moglo zaključiti da će taj band jednog dana iskrojiti neki novi stil u rock- glazbi. Prije se moglo utvrditi da su htjeli biti komercijalni sastav koji odmah želi uskočiti u čizme koje će im osigurati stadionske koncerte. To najbolje dokazuju prilično nemušte realizacije pjesama "Pleasantly disturbed" gdje se band okušava u spoju laganog početka, ubrzavanja i veličanja refrena kao poticaja za glasne ovacije publike, te "Murder story" zahtjevnog aranžmana na pragu Genesis gdje se band očito nije snašao ni svirački, ni aranžerski, a ni vokalno. Album je ocrtan nizom lošeg izbora zvuka (boje), vrlo prozirnih "restoranskih" klavijatura i glam- rock gitarskih rifova, gotovo polovica pjesama završava fade- outom, a posljednja skladba je čak i nedovršena, naravno namjerno, što je očito da nisu imali bolja kompozitorska rješenja. SIMPLE MINDS - Real To Real Cacophony (1979, Arista)

Drugi album ovog škotskog sastava koji se oslobodio početničkih grešaka zabilježenih na prvijencu. Bio je to dio karijere za koji je Jim Kerr rekao: "Da bi trčali prvo smo morali naučiti hodati." Ovaj album ih je prikazao kao mladi band koji je voljan upustiti se u različite eksperimente spojene u neobičan plesni rock pun elektronike, psihodelije i vrlo čudnih atmosfera. Djelo je to kojim su skrenuli pažnju na svoj rad i najavili nevjerojatan kreativni potencijal. Singlovi "Factory", "Premonition", "Calling your name" i "Changeling" su prošli nezapaženo unatoč zavidnoj razini komercijalnog pristupa, no vrijeme će pokazati da je glavni krivac za takvo stanje bila njihova diskografska kuća. "Real To Real" je sjajni album kojim se oslikavaju sve glavne karakteristike post- punka i new- wavea, te u ono vrijeme vrlo važnih izvođača poput Magazine, XTC, Roxy Music, Can…

SIMPLE MINDS - Empires And Dance (1980, Arista)

Malo tko je očekivao ovakvo briljantno ostvarenje unatoč zavidnom kreativnom potencijalu prethodnika. Kritika je ostala doslovno ošamućena izgrađenim konceptom albuma koji je od prve do posljednje sekunde napravljen na nesvakidašnji način: band je svirao uglavnom hipnotičke ritmove za ples premazane obiljem minimalističkih melodija ukrašenih psihodeličnim strujanjima gitare, klavijatura i elektronskih efekata, dok je Jim Kerr, sada već potpuno dotjeranim stilom izvikivao, pjevao, mrmljao i stenjao vrlo angažirane tekstove pune različitih dilema, morala, politike, religije, povijesti, civilizacijskih predrasuda… Za vrijeme snimanja Jim je vokalom pratio glazbu i na izmišljenom jeziku formirao stil melodije vokala, tako da su tekstovi potpuno uklopljeni tek kada je cijeli proces stvaranja glazbe završio. To se jasno uočava u neobičnim vokaliziranjima (pjesme "Twist, run, repulsion" i "This fear of gods") koje je nemoguće prvo tekstualno obraditi, pa tek onda uglazbiti. Tri sjajna singla "Celebrate", "Thirty frames a second" i "I travel" su uz svu plesnu, melodijsku i efektno modernu čar bili previše avangardni da bi ih radio stanice i publika prihvatili. Kritika je bila mišljenja da Simple Minds nakon ovakvog dragulja nemaju više u stilu koji su kreirali prostor za daljnje istraživanje i napredovanje. Desetak godina kasnije inspiraciju u ovome albumu pronaći će Young Gods, a nešto kasnije i Manic Street Preachers za stvaranje albuma "Holy Bibble".

SIMPLE MINDS - Sons And Fascination / Sister Feelings Call (1981, Virgin)

Nakon tračeva da su Simple Minds došli do vrhunca na kome je nemoguće nastaviti rad "Empires And Dance" albuma, slijedio je neočekivani razvoj događaja. Promijenili su izdavačku kuću, Arista nije marila za njih, njihove ploče su se loše prodavale i band je s te strane zapao u kompromise vrijedi li uopće raditi dalje. No, potpisavši za Virgin records otvorile su se nove mogućnosti; Virgin je bio etiketa koja je prije svega pratila modernu rock- scenu (P.I.L., D.A.F., Human League, OMD, Japan…) i omogućila im sve potrebne uvjete za kvalitetan rad. Rezultat je bio krajnje nepredvidljiv: band je objavio istovremeno dva albuma koji su međusobno povezani i koji govore o fantastičnom razvoju banda za koji se mislilo da ne može dalje. Zatim, nastanak samih kompozicija je tekao pod malo čudnim okolnostima. Za razliku od rada na "Empires And Dance", ovdje je izostavljena eksperimentalna koncepcija. Na već gotove instrumentale Jim je snimao u studiju teme koje je određenim riječima (tekstovima) formirao u atmosferu glazbe, tako da je njegov vokal postao još jedan glazbeni instrument, bilo u svojstvu melodije, ritma, ambijenta ili samog efekta. Nadalje, način korištenja gitare je višenamjenski i ponekad je teško zaključiti što je odsvirano na gitari, a što na klavijaturama, dok povremeno ritam mijenja svoju osnovnu funkciju i pretvara se u melodiju (pogotovo u skladbama "Seeing out the angels" i "Sons and fascination".
Onaj osnovni i prepoznatljivi zvuk gitare je različitim produkcijskim dodacima dobio novu ulogu, te tako pridonio novom tretmanu zvuka modernog rocka (doduše i prije su to radili neki producenti) koji je ovim izdanjima poprimio potpuno novu dimenziju. Jim je ova djela opisao riječima "hipnotičnost, jednostavnost, ritam, melodija", a sve prethodno izrečene činjenice samo govore u prilog savršenstva izraza Simple Minds. Tek sada je postalo jasno da je ovo veliki band koji je potpuno smanjio dosadu glazbe spojivši tehnologiju s avangardnošću, humorom (samo vrlo skrivenim!) i profinjenim kompozicijskim kosturima. "Love song" im je bio prvi britanski top-30 singl, te je kasnije re-izdavan nekoliko puta ali bez većeg uspjeha. Prva tri albuma producirao im je John Leckie koji je formirao njihov poprilično eksperimentalan i "underground" zvuk, dok je ovaj producirao bivši "space-rocker" Steve Hillage koji je najzaslužniji za sve efekte i čarobni zvučni dekor ova dva zajednička albuma. SIMPLE MINDS - New Gold Dream '81'82'83'84 (1982, Virgin)

Ovaj album je najblistavija karika u new romanticsu i najkreativnija točka u karijeri Simple Minds. Premda su oni sasvim slučajno upali u kategoriju new romanticsa, sav njihov doprinos tome pravcu se prvenstveno bazira na artizmu, ambijentalnosti, romantičnoj tematici i dubokoj sofistikaciji. Otprilike kao i u slučaju Roxy Music ili David Bowiea čije su snažne artističko / romantične preokupacije utjecale na čitav romantics val, no oni sami nikad nisu bili predstavnici tog žanra.
Najavni singl "Promised you a miracle" je objavljen u proljeće 1982. i postao prvi Simple Minds britanski top 20. Takav specifičan singl do tada je malo tko objavio - čitava kompozicija se zasniva na učestalim rastrganim ritmovima i prijelazima, a refren je početni i osnovni dio pjesme, dok ostatak čini zapravo ono što bi po nekim dotad uobičajenim pravilima trebao biti početak, čime su se približili nekim sjajnim aranžmanima The Beatlesa, Peter Gabriela ili David Bowiea. Album je objavljen početkom ljeta iste godine popraćen brojnim kritičarskim hvalospjevima, a u jesen ušao i na britanski top 10. Otprilike u isto vrijeme je objavljen i mega bestseler album grupe ABC - "The Lexicon Of Love" s kojim su vidljive neke određene paralele ali one se odnose samo na upotrebu sličnih zvučnih boja, funky basova i još nekih sitnica. Također je kao singl objavljen i "Someone, somewhere in summertime", evergreen ovog albuma i zaštitni znak banda u ovoj fazi. Treći singl bio je "Glittering prize". Album odiše prozračnim bojama klavijatura i snažnim ritmovima, obiljem ambijentalnih melodija, elektronskim zvukovima i blagim jazzy gitarskim efektima gdje je vrlo teško raspoznati što je odsvirala gitara, a što synth, te Kerrovim karizmatičnim vokalom. "Colours fly and catherine wheel" je pravi nastavak Michael McNeilovih klavijaturskih bravurija koje je najavio na starom singlu "Kaleidoscope" (1980.), "Big sleep" je vješto sofisticirana tema preko brojnih snenih melodija i vokalnih šapata, dok je "Somebody up there likes you" ambijentalni imaginarni instrumental. Ritmički najsnažnija kompozicija je naslovna "New gold dream" koja je svoj neočekivani revival doživjela tijekom procvata gothic - rocka 1987.-1988., dok su preostale dvije kompozicije vrhunac albuma. "Hunter and hunted" bogatom i slojevitom instrumentalizacijom nadmašuje čak i Bowieve i Roxy Music stilske zahvate. Plesni ritam i mnogobrojne instrumentalne i aranžerske bravure u koje je uključen i specijalni gost Herbie Hancock na jazz klavijaturama koje su sjajnom solo dionicom obilježile ovu pjesmu je svakako najmaštovitiji dio ploče. Posljednja skladba "King is white and in the crowd" je melodični nastavak minimalističkog kompozitorskog umijeća koje su prikazali na prethodnom abumu "Sons And Fascination" u pjesmi "Seeing out the angels".
Ovim albumom su Simple Minds napravili potpuno nov i radikalan potez u svojem stvaralaštvu - potpuno su se oslobodili minimalističkih obrazaca i otvorili poglavlje melodičnih kompozicija s mnoštvom neuobičajenih aranžmana i dramatičnih konceptualnih tekstura. Album je uvršten u remek - djela osamdesetih godina, a te, 1982. uvršten je po izboru kritičara među najbolje evropske albume uz The Clash - "Combat Rock", Peter Gabriela - "IV" i D.A.F. - "Fur Immer".
Simple Minds su ovdje predstavili i novog bubnjara, tamnoputog Mel Gaynora koji će u sastavu ostati do današnjih dana, a prilikom izlaska Jim Kerr je izjavio da je dobar dio inspiracije za stvaranje ovog djela dobio iz filma "Fitzcarrald" režisera Werner Herzoga! SIMPLE MINDS - Sparkle In The Rain (1983, Virgin)

Bilo je nevjerojatno kako Simple Minds koračaju konstantnim stazama progresa i promjena. Prethodni blistavi i savršeni album "New Gold Dream '81'82'83'84" producirao je Peter Walsh, a prethodne su radili pod produkcijskim vodstvom Steve Hillagea i John Leckia. Novi producent - novi zvuk. Jedino što je ostalo prepoznatljivo je vokal Jim Kerra, ostalo je bila potpuna novina. No, ovo će biti ujedno i njihov posljednji istinski kreativan rad, a već ovdje su dobili neke osobite zamjerke kritičara koje su se odnosile na očigledne zvučne bliskosti sa Echo And The Bunnymen i U2 za što je osobito zaslužan producent Steve Lillywhite.
Album je prvi čvrsti, rockerski zbir koji je band ostvario napustivši područje elektronike, ambijentalne i eksperimentalne pop-rock glazbe. Otvara ga briljantni bombastičan ritam singla "Up on the catwalk" obogaćen izuzetno toplim zvucima McNeilovih klavijatura, a slijedi niz savršenih rock pjesama koje obilježavaju konac post - punka i new wavea - "Book of brilliant thing", te singlovi "Speed your love to me" i "Waterfront" (britanski top 10). To su pjesme nabijene ritmikom, snažnim basovima, zvečećim gitarama, zvukovima klavira i raznobojnim harmonijama. Slijedi kratkotrajni političko - emocinalni izlet "East at easter" uz mahnito obojeni Kerrov vokal i dramatičnu glazbenu minimalizaciju. Po prvi puta su na album uvrstili i jednu obradu, Lou Reedovu "Street Hassle", bogato orkestriranu simfonijskim zvucima i vojničkom koračnicom uz prateće (ubrzane) vokale "ša-la-la". Središnji dio pjesme je pretvoren u bubnjarsko - gitarsku kulminaciju da bi završetak komponirali u stilu ambijentalnih kompozicija U2 s albuma "October" i "War". "White hot day" je remek djelo ovog albuma - mnoštvo različitih instrumentalističkih djelova u kojima su spojili neobičnu ritmiku, ambijentalne pejzaže, različite Kerrove intonacije (šapati, uzvici, nježno / grubo...) i odličnu produkciju. "C moon cry like a baby" je još jedna kompozicija s nizom U2, Echo And The Bunnymen, pa i Japan i Peter Gabriel utjecaja u kojoj je Kerr iskoristio svoj vokal kao nadogradnju (uzdasi), dok je "The kick inside of me" najrockerskiji komad na albumu. Distorzirani čvrsti funky bas, zvečeća gitara i Kerrovi vokali kojima otjerava uroke od sebe dovedeni su čak do granica nesnosne buke, što je njihova jedinstvena rock skladba u čitavoj karijeri. Album završava majstorskim instrumentalom "Shake off the ghosts", spletom ambijenta, sampliranog ritma, gitarskom ritam melodijom i bogatim klavijaturskim harmonijama.
Album je ponovio uspjeh prethodnika i postavio ih za vodeće zvijezde britanskog rocka. Po prvi puta su svirali u čuvenom Hammersmith Odeonu i postali lučonoše novog britanskog zvuka koji će slijediti Cocteau Twins, Frankie Goes To Hollywood, Hipsway, Siouxie And The Banshees, te mnogi manje značajniji britanski izvođači tijekom osamdesetih godina. Međutim, nakon ovog albuma značaj i utjecaj Simple Mindsa će opadati, da bi se početkom devedesetih pretvorili u smiješnu autoparodiju što zaista nitko nije očekivao.

SIMPLE MINDS - Once Upon A Time (1985, Virgin)

"Sparkle In The Rain" je predstavljao band u rockerskijem izdanju i približio ga široj publici sklonijoj čvršćim zvucima. Nakon albuma, u proljeće 1984., Jim Kerr stupa u brak sa Chrissie Hydne, pjevačicom i gitaristicom američke ex - new wave rock skupine Pretenders. Iste godine objavljen je simpatičan, ali potpuno neprimjećen singl "Dancing in the rain". U zimu 1984. U2 s Brian Enom ostvaruju album "Unforgettable Fire" i hit singl "Pride (in the name of love)", što će se direktno odraziti na ovaj Simple Minds album. Objavljuju plesni rock singl "Don't you" za film "Breakfast Club" u proljeće 1985. koji osvaja no.1 u Americi i Britaniji i postaje njihov najveći hit u karijeri, te ujedno ključni trenutak kada sastav napušta dotadašnje elektronske, ambijentalne, istraživačke i eksperimentalne metode prepuštajući se isključivo komercijalnim obrascima. Singl postaje njihovim zaštitnim znakom, vrti se po diskotekama i postaje jednim od najtipičnijih dance rock singlova osamdesetih. Istovremeno nakon singla odlazi basist Derek Forbes koji će se vratiti u band nakon 13 godina za potrebe albuma "Neapolis" 1998. Na njegovo mjesto dolazi John Gibblin, povremeni suradnik Peter Gabriela. Band trijumfalno nastupa na JFK stadionu u Philadelphiji na Live Aidu gdje izvodi tri kompozicije - "Don't you", "Ghostdancing" i "Promised you a miracle". U jesen iste godine objavljuju album "Once Upon A Time" i veliki hit "Alive and kicking" kojim potvrđuju svoj komercijalni status napuštajući sve dotadašnje finese i obilježje vlastitog rada. Album sadrži osam kompozicija koje su prožete komercijalnim aranžmanima sastavljenih od gitarističkih fraza U2, Bonovih pokliča, Bowievih ritmova s albuma "Let's Dance", komercijalnih shema Duran Duran, grandioznih, gorućih tekstova koji naglašuju Kerrovu tezu otprije dvije godine "vidim Simple Minds kao veliki band s ogromnim kamionima, turnejama, zastavama i naljepnicama gdje god da se pojavimo". Sve što su kreativno do tada ostvarili, na ovome albumu se potpuno zagubilo otplovivši u najljigaviji mainstream opovrgavajući još jednu Kerrovu izjavu "mi nismo band koji bi se dopadao domaćicama!" Naprotiv, ovaj album je namijenjen upravo takvoj publici koja ne želi razbijati glavu ozbiljnim teksturama i glazbenim metodama. Još tri velika hita - "All the thing she said", "Ghostdancing" i "Sanctify yourself" su nesmiljeno harali svjetskim top listama do proljeća 1986., omogućivši albumu milijunski tiraž. Kritike su bile poražavajuće, svatko imalo bistar je mogao shvatiti da su Simple Minds ovim albumom samo željeli naplatiti svoj rad za proteklih sedam albuma na način koji je prije samo dvije godine za njih bio nezamisliv. "Once Upon A Time" je iznevjerio sva njihova dotadašnja načela rada i glazbeno - tekstualnu sofistikaciju. Bila je to potpuna prijevara broj jedan s golubicom u ruci u raskošnoj produkciji Bob Clearmountaina i Jimmy Iovinea. SIMPLE MINDS - In The City Of Lights 2 lp's (1987, Vigrin)

Prijevara broj dva. Dvostruki živi album koji je navodno snimljen u Parizu 1986. u "Le Zenithu" je u stvari studijski snimak 16 pjesama u koje je umiksan aplauz i ovacije publike. Najveći hitovi - "Don't you", "Ghostdancing", "Waterfront", "Promised you a miracle", "Someone, somewhere in summertime", "Alive and kicking", "Sanctify yourself" i "Love song", te još nekoliko amblematičnijih kompozicija s prethodnih albuma koje su snimili za Virgin records bio je običan marketinški potez ubiranja love i iskorištavanja svjetske popularnosti. Aranžmani su prerađeni u niz dugačkih solo dionica, uspona, padova, pokušaja dramatiziranja i dočaravanja grandiozne "umjetničke" atmosfere koncerta, no sve je bila kopija nalik na zastarjele fraze Dire Straits s albuma uživo "Alchemy". Da bi pospješili svoju veličanstvenost na ovaj produkcijski trik ubačene su obrade antiapartheid hita "Sun city" (Steve Van Zandt) i starog funky hita "Dance to the music" (Sly Stone, 1968.). Grozota koja je rezultirala novim milijunskim tiražem s kojeg je skinut i singl "Promised you a miracle" pokazala je da to više nije sastav koji je donosio blistava i jednostavna glazbena rješenja. Bio je to običan komercijalan spoj U2, Pink Floyd, David Bowiea i grozomornih Dire Straits.

SIMPLE MINDS - Street Fighting Years (1989, Virgin)

Grozota broj tri pakirana u superluksuznu produkciju Trevor Horna i Stevena Lipsona koja je rezultirala novim milijunskim tiražem i čak pet velikih hitova - "This is your land" (gostuje Lou Reed!), "Kick it in", "Let it all come down", "Mandela day" i "Belfast child". Ono što se neminovno nameće na ovome albumu je potpuni nedostatak originalnosti i stilsko miješanje komercijalnih dosega gitarske atmosfere Pink Floyda i Dire Straitsa, Gabrielovski ethno-funky obrasci s njegovih albuma "3" i "4", a posebno albuma "So", koketiranje sa sympho rock aranžmanima, pretencioznim klišejima ubrzavanja, usporavanja glazbe, dizanja i spuštanja tempa, ali nadasve najgore od svega jest vokal Jim Kerra koji je obilježio album groznim patetičnim uzdasima, povicima, prigušenim vokalima koje "moćno" uzdiže iznad značenja same glazbe izvikujući "people makes love tonight", "turn me, aaaha, feel me…" i razne "velike, goruće i važne" poruke. Čudesna stvar je kako čitava ekipa oko posrnulog Kerra koji se svega nekoliko mjeseci prije objavljivanja albuma razveo sa Chrissie Hynde, jest nevjerojatno dobro skidanje i imitiranje svega što se sjete - tradicionalne narodne glazbe ("Belfast child"), gitarskih atmosfera Knopflera i Gilmoura, grandioznih stadionskih riffova raznih dinosaurus bandova kombinirajući efekte kojima su zaslijepili publiku - prvenstveno patetiku i zaista otrcane aranžmane. Nakon ovog albuma više nikome nije bilo jasno kamo je nestao sav šarm, ležernost, romantika, sklonost ka avangardi i eksperimentu koji su ih krasili na onih čarobnih 5-6 albuma iz vremena 1979. - 1983. Najuvjerljivija skladba na albumu je "Biko" obrada Peter Gabriela i lagani pokušaj oživljavanja čuvene pjesme "Big sleep" s albuma "New Gold Dream", u pjesmi "Let it all come down" koje je Jim Kerr doslovce zasrao svojim ubitačno dosadnim i patetičnim vokalom. Simple Minds su postali neoriginalni sastav čiji stil je odavno potonuo u megalomansku stadionsku atrakciju pokrenutom hitom "Don't you".

SIMPLE MINDS - Themes, 4 cd's box set (1991, Virgin)

Druga službena kompilacija super raskošnog omota koji se prilikom otvaranja pretvara u križ je ponovno zgrtanje novaca na već prodanom materijalu. Prvi cd sadrži najvažniji period banda od 1979. do 1982. sa vrlo značajnim pjesmama koje nisu uspjele steći širu popularnost, drugi je od 1982. do megahita "Don't you", a sadrži i nekoliko session snimaka za BBC. Treći je period albuma "Once Upon A Time" uz nekoliko koncertnih snimaka, dok je četvrti doba albuma "Street Fighting Years" plus video s koncerta u Veroni.

SIMPLE MINDS - Real Life (1991, Virgin)

Ovdje više nikome nije bilo jasno što je Simple Minds osim luksuzne produkcije mogao ponuditi. Band je odavno izgubio orijentaciju, otišao je klavijaturist Michael McNeil, a Kerrov vokal je postao još patetičniji i dosadniji. Album je mogao potpisati bilo koji pop izvođač u rasponu od A_Ha do Rick Astleya jer u 12 pjesama nema niti jednog jedinog zvuka koji bi govorio u prilog nekadašnje kreacije. Nevjerojatno je da je ovako loš album ponovno ostvario milijunsku nakladu, singlovi "Let there be love" i "See the lights" su postali hitovi, a turneja im je bila rasprodana. SIMPLE MINDS - Good News From The Next World (1995, Virgin)

Odavno su prošla vremena kada se o njima govorilo u superlativima i kada je samo spominjanje njihovog imena pobuđivalo bezgranično poštovanje glazbene kritike i publike. Daleke 1978. objavili su prvijenac "Life in A Day" koji je zvučao opskurno i početnički s bezbroj postadolescentnih košmara pod vidljivim utjecajima britanskog new wave artizma. Godinu kasnije objavljeni album "Real To Reel (Cacophony)" već ih prikazuje kreativno zrelijim, a 1980. kada je objavljen treći album "Empires And Dance" dovodi ih u položaj intelektualno produhovljenog i potpuno sazrelog art - rock sastava. Tada dolazi do mnogih nesuglasica s matičnom kućom Arista, te prelaze u cijenjeni Virgin, gdje im se otvaraju nove tehničke, studijske, novčane i ine mogućnosti. Plod te nove suradnje su bili albumi "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call" (1981.) koji su neobičnom filozofijom minimalizma dočaravali zvuk i sliku inspiracije "urbanih" tema. Svoj vrhunac su dosegli s "New Gold Dream '81'82'83'84" (1982.), albumom punim romantike, sjete, zanosa, ali i sofisticiranih frustracija. Iznimna maštovitost, melodioznost, savršena produkcija, obilje elektronskih zvukova, ambijentalnih gitara, hipnotičkih ritmova i još štošta, krasili su ovaj, u ono vrijeme jedinstveni i do nebesa božanstveni peteročlani mehanizam za proizvodnju opijajućih slušnih vizija. No, tu je otprilike i bio kraj savršena priče o savršenim artistima, jer je već slijedeće ostvarenje, album "Sparkle In The Rain" (1983.) uvelike odstupao od jasno postavljenih temelja, vjerojatno iz njihove puke želje za promjenom. Međutim, album je ipak zadržao visoki kreativno / aranžerski glazbeni duh banda. Godine koje su slijedile nisu donijele ništa dobro - "Once Upon A Time"(1985.) bio je čisti komercijalni album, napušta ih basist Derek Forbes, a hitovi "Don't you" (nalazi se samo na singlu) i "Alive and kicking" postaju svjetski top no.1. Nakon toga slijedi uobičajena priča o velikim rock grupama, rasprodanim turnejama, milijunskim nakladama i ogromnoj zaradi, a sastav se potpuno prepušta potraživanju publike gdje se posve izgubio onaj jedinstveni i nikad prežaljeni talent za otkrivanje novih i neistraženih glazbenih sfera.
I tako do sredine devedesetih kada su u postavi ostali samo pjevač Jim Kerr i gitarist Charlie Burchill koji su realizirali 11. album "Good News From The Next World", ali to jednostavno više nije predstavljalo ništa: 48 minuta glazbe s albuma svodi se na sve ono što je odavno odsvirano u mnogo boljim izdanjima - to su šaputanja koja se trude da budu šaputanja, vriskovi koji to nisu, pjevanje s osjećajem koji je daleko od iskrenosti, tekstovi o "gorućim" temama, "preuzvišenim" sadržajima, osluškivanjem MTV-ijevskih pomodarnosti… Pa, ipak u takvoj poražavajućoj situaciji kada su i MTV voditelji pravili šale na račun Kerrovog prenemaganja prilikom najavljivanja njihovih spotova s ovog albuma, imati britanski hit nije bila mala stvar. "She's a river" je osvojio vrh i potpuna je preslika uspješnice "Let there be love", a "Hypnotised" je ušao na top 20 što je sasvim zadovoljavajuće budući da su izmiješane reference tadašnjeg trip hop ritma i patetike poznate sa dva posljednja albuma mogle oduševiti samo nostalgičare kojih je, izgleda, bilo mnogo. Da bi pospješili svoj komercijalni učinak u pomoć je pozvan Keith Forsey koji im je prije deset godina stvorio produkcijski mega hit "Don't you". Ovdje je luksuzno naglasio snažne ritmove, gitarske riffove i harmonične klavijature, te smanjio patetičnu boju Kerrovog vokala, no nije mogao prikriti grozomorno lažne tekstualne insinuacije. U "Great leap forward", "7 deadly sins" i "And the band played on" je zvuk banda približen komercijalnim štosevima američkih mainstream imena Bon Jovi i Van Halen. "My life" oživljava vrijeme kasnog perioda Roxy Music i U2 albuma "Unforgettable fire", dok posljednja skladba "Criminal world" slijedi potpuno bezazleno manire komercijalnih poteza Stinga i Peter Gabriela.
Album je također osvojio britanski vrh postavši četvrtom milijunskom Simple Minds nakladom, a turneja koja je uključila i koncert u Ljubljani je ponovno rasprodana što je samo bio dokaz da se band pretvorio u dinosaurus projekt u kome nije važno što tko radi već koliko publike može okupiti. No, vrijeme glazbe koju su prikazali na ovome albumu je bila daleka prošlost, te je bilo potpuno jasno da je ovo posljednji takav korak nakon čega se najpametnije povući sa scene ili obaviti radikalnu promjenu.

SIMPLE MINDS - Neapolis (1998, Virgin / Chrysalis)

Cjelokupna glazbena štampa je odavno otpisala Simple Minds iz bilo kakvih važnih tokova devedesetih, a grozomorni albumi "Real Life" i "Good News From The Next World" su čak bili proglašavani otmjenim promašajima tjedna i mjeseca koji su narušili potpunu kreativnu reputaciju odličnih albuma iz vremena ranih osamdesetih. Takve zaista otrcane pozicije ovome bandu nitko nije niti u najgroznijim kritikama mogao predvidjeti u prvom kreativnom posrtaju zvanom "Don't you". Međutim, božica sreće im se osmjehnula sredinom devedesetih u obliku nove britanske snage Manic Street Preachers koji su svoj kultni album "Holy Bibble" napravili (po njihovim izjavama) pod velikim utjecajima Simple Minds albuma "Empires And Dance" iz daleke 1980. Kultno sljedbeništvo Manicsa se odmah zainteresiralo za taj stari album i Simple Minds su ponovno počeli dobivati ugled, premda marginalan, u omanjim i novijim britanskim naraštajima, tako da je Kerr okupio staru ekipu. Vratio se Derek Forbes (bas) koji je čeprkao po neuspješnoj vlastitoj karijeri u kojoj nije ostvario niti jedan imalo zapažen rad, dok je za producenta ponovno postavljen Peter Walsh koji se proslavio fantastičnim radom na ultimativnom albumu "New Gold Dream '81'82'83'84". Dvanaesti album "Neapolis" je objavljen u proljeće 1998. i na veliko iznenađenje kritike preskočio je čitavu petnaestogodišnju kreativnu sušu oslobodivši se pompoznih aranžmana, pretencioznih tekstura i stadionskih refrena, mada je strahovito patetični Kerrov vokal ostao, što je prosto nevjerojatno kako je taj čuveni glas vremenom podjetinjio, postao otrcan i izgubljen u vlastitoj samodopadnosti. No, glazba je naglasila prvenstveno trip hop ritmove uz bogate , raskošne i mješovite melodije potpomognute elektronskim zvukovima, te izletima u psihodelične sfere (singlovi "War babies" i "Glitterball"), bogate orkestracije ("Song for the tribe"), elektronske space - efekte ("Lightning"), lebdeće ambijentalne atmosfere ("If I had wings"), repetativni elektronski minimalizam posebne pozadinske melodije uz korištenje scratcheva ("Killing Andy Warhol"), te brojne producentske poduhvate koji su ovim albumom prošarani posebnom šminkerskom finoćom. Također je primjetan i veliki utjecaj ritmike Orbital (pogotovo instrumental "Androgyny") koja je premazana starinskim stilom iz vremena sjajnog albuma Simple Mindsa "Sons And Fascination". Ovim albumom su Simple Minds povratili davno izgubljeni sjaj, no ovakvu radikalnu promjenu njihova publika izgubljena u remiksevima i dance albumima U2 nije prihvatila jer je manjkao ultramegahit što singlovi skinuti s njega nisu mogli nadoknaditi, a niti bilo koja druga kompozicija. SIMPLE MINDS - Neon Lights (2001, Virgin)

Nepredvidljivi su putovi Gospodnji. Gotovo je nevjerojatno kako su Simple Minds svoj ključni potez nakon 23 godine prilično uspješne karijere koju je posljednjih desetak godina pratio kreativni raspad uz dva milijunska albuma "Real Life" (1991.) i "Good News From The Next World" (1995.), te odlični povratnički album među žive - "Neapolis" (1998.) koji je navijestio novo (moguće) kreativno razdoblje, vrlo važan "drugi povratnički album" odigrali na zaista neshvatljivu kartu. Zaista je veliko pitanje kome je u tom trenutku bio potreban album sastavljen isključivo od obrada 10 izuzetnih evergreena. Umjesto da nastave započeti rad s "Neapolisa" kojim su ušli u elektroniku, trip hop, bogate melodije i nepretenciozne teme, objavljen je "Neon Lights", album kojim je samo naglašen jad i očaj za vremenom kada su Simple Minds bili jedan od kamena temeljaca novog rock svjetonazora. Album je zbirka solidnih obrada - "The man who sold the world" (Bowie), "Neon lights" (Kraftwerk), "Bring on the dancing horses" (Echo And The Bunnymen), "The needle and the damage done" (Neil Young), "All tomorrow's parties" (Lou Reed), "For you pleasure" (Bryan Ferry), ali i zaista nepotrebnih aranžmana, barem kako su ih prilagodili - "Gloria" (Van Morrison) i "Hello I love you" (The Doors), no to je samo bio očiti dokaz kako Kerr nije bio zadovoljan rezultatom "Neapolisa" i njegovom prilično blijedom nakladom. Potez koji je ovdje uslijedio bio je očit - band se želio nametnuti hitoidnim verzijama općepoznatih standarda kako bi povratio stare staze slave, međutim, u vremenu kada su još samo oni rijetki obožavatelji od njih očekivali nešto novo i svježe, ovo je bilo maksimalno razočarenje. Po prvi puta u karijeri Simple Minds su totalno ispali iz bilo kakve igre i kombinacije u kojoj bi kreirali išta imalo značajno u okviru pop glazbe. Premda "Real Life" i "Good News…" nisu imali nikakav kreativan moment, ipak su ostvarili milijunsku zaradu, a "Neapolis" je opet bio njihov prvi kreativan rad nakon petnaest godina komercijalnih lutanja, dok je "Neon Lights" bio potpuni promašaj koji je ostvario nakladu manju i od njihovih prvih albuma koje su snimali za Arista records. Kome je to bilo potrebno?

horvi // 24/10/2004