Nekim bendovima i izvođačima se uistinu divno vraćati podsjećajući se na njihove najranije i najkreativnije dane, a Simple Minds su upravo jedni od njih...

Ogroman box set pakiran u 6 cd-ova donosi kompletan opus ovog prvog velikog škotskog rock benda od perioda debi albuma iz 1978. do 1982. godine. Tu se nalazi prvih 5 albuma - "Life In A Day" (1978), "Real To Real Cacophony" (1979), "Empires & Dance" (1980), "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call" (1981) i "New Gold Dream '81'82'83'84" (1982), a uz cjelovite albume, svaki posebno donosi po nekoliko neobjavljenih pjesama, b-strana singlova, živih zapisa ili remiksa. Još ranije, tokom završene turneje za posljednji album "Graffiti Soul" (2009), bend je 2011. počeo raditi na živim izvedbama prvih 5 pjesama sa prvih 5 albuma nazvanih "5X5" od kojih neke, točnije materijale s prva tri albuma, nisu izvodili punih 30 godina. Realizaciju te ideje odradili su na 16-dnevnoj europskoj turneji od 14.II do 4.III 2012. s nastupima u Lisabonu, Madridu, Barceloni, Amsterdamu, Berlinu, Kopenhagenu, Oslu, Bruxellesu, Birminghamu, Glasgowu, Parizu, Milanu, Zurichu, Londonu, Manchesteru i Dublinu. Do nas, na žalost tisuća i tisuća obožavatelja, nisu došli...

Dakako, najinteresantnije stvari vezane uz ovaj box set su dopune albuma sa starim i neobjavljenim snimcima od čega se neke pjesme izdvajaju kao neshvatljivi propusti benda i pripadajućeg show-biz marketinga jer su imali sakrivenog kvalitetnog materijala s kojime su u datom trenutku mogli ostvariti 'pun pogodak'.

Tako na prvom albumu "Life In A Day" (UK no.30) nalazimo na dvije do sada neobjavljene kompozicije - "Special view" i "Garden of hate" koje su doslovce prave preslike Magazine i vjerodostojan dokaz koliko su Simple Minds, a posebno vokal Jim Kerra dugovali Howard Devotu i art-rock/post-punk društvu iz Manchestera. Takvih pjesama na zvaničnom albumu nije bilo i očito je da ih njihova tadašnja etiketa Arista Records nije smatrala dovoljno 'dobrim'. Zato je uostalom i sam album vrlo plitak, gotovo na nivou demo benda koji još ne zna kuda bi sa sobom.

Na drugom, posve neuspješnom "Real To Real Cacophony" (ali daleko boljim od prvijenca) dopunu čine također dvije pjesme. Kratki elektronski instrumental "Film theme dub" pokazatelj je njihovih eksperimentalnih sklonosti ka spajanju electro-popa i rocka u nešto što će samo godinu kasnije isplivati kao dance/art-rock, a živi zapis skladbe "Premonition" iz kluba Hurrah's u New Yorku 24.X 1979. da su kao bend već bili potpuno zreli za velike stvari mada su tada postojali samo 2 godine. Osobitost ove žive izvedbe su sjajne međuigre gitare Charlie Burchilla i klavijatura Michael McNeila, te moćan minimalistički tempo njihovog prvog, po meni najboljeg bubnjara Brian McGee-a koji ih je napustio 1981. jer je bio preumoran od silnih turneja i stalnog života sa bendom. Kasnije se kratkotrajno pojavio u vrlo dobrom njemačkom art-pop bendu Propaganda.

Njihov kreativni vrhunac karijere, prilično eksperimentalan, inovantan i konceptualan "Empires & Dance" (UK no.41) nadahnut filmom "Fitzcarraldo" (sa Klaus Kinskim u glavnoj ulozi), album na kojeg se vrijedi vraćati i nakon 3 desetljeća, dopunjen je sa 3 pjesme od čega su dva remiksa nezasluženo neuspješnih singlova "I travel" i "Celebrate" (oba u elektronskim extended verzijama bez gitara). Do sada neobjavljena pjesma "New warm skin" može izmamiti osmjeh na lice sa psihodelijom, elektronskim eksperimentalijama, te vrlo kompleksnim ritmom punim prelaza poput Steve Jansena iz tadašnjih Japan i kad bi na novom albumu kojeg Simple Minds planiraju za 2013. bilo barem djeličak ovakvog performansa, mogli bi biti prezadovoljni.

Dupli album "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call" (UK no.11), inače objavljen u formatu dva odvojena LP-ija (s njima su prešli na Virgin Records) nadopunjen je sa remiksima, tada prilično uspješnih singlova "Sweat in bullet" (UK no.52) i "The American" (UK no.59), jednim instrumentalom ("This earth that you walk upon") i dvije žive snimke. Sve pjesme se inače i kao originali nalaze na albumima. Živi snimak "In trance as mission" iz londonskog Hammersmith Odeona (25.IX 1981) vrlo dosljedno parira studijskom radu, no na ovoj svirci ima jedna posebna stvar koja se usljed sve one sjajne elektronske produkcije Steve Hillagea iz Gong-a ne može baš samo tako lako razaznati - fantastična Burchillova gitara koja cijelim tokom neprestano solira!!! Također je ovdje prisutan i istinski raritet, živa snimka s istog koncerta malo znane, gotovo zapostavljene pjesme "League of nations" (sa "Sister Feelings Call") interpretirane u nevjerojatnom obrednom minimalističkom transu kakvog su tih godina znali upriličavati Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, Gary Numan, Kraftwerk i Japan. Pjesma je na albumu inače bila gotovo instrumentalnog karaktera; Jim je samo u intervalima ispuštao duboke grlene vokale 'league of nations', dok ovdje ima kompletan tekst pun tjeskobnih, vrlo mračnih ekspresija!!! Uz klavijature, Michael McNeil svira i saksofon, kojeg također nema na albumu. E, brate mili, ovo je fantastično iznenađenje... I na konto samo ove pjesme ovaj cijeli box set vrijedi imati. Sjajna atmosfera pjesme, nema šta, a Kerrovi vokali su nevjerojatni, sirovi, iskreni, emotivni, punkerski nabijeni sa romatičnim bjesnilom... Nadajmo se, da ćemo vjerojatno jednog dana dobiti live zapis iz te epohe kada su bili savršeni art-rock/post-punk/new-wave bend sklon eksperimentima, elektronskom zvuku i sjajnim inovacijama. Materijali, očito postoje, sačuvani su i odlično snimljeni. A zašto se nikada do sada nisu pojavili, tko će ga znati... Taj show-biz je, zna se, grdna prevara koja ne dopušta baš samo tako da nešto 'ispod pulta' procuri u javnost, ali očito kako bendu već jako dugo ne cvatu ruže na top-listama sa hitovima, iskopali su ovu snimku da malo 'podgriju' davno zaboravljeni teren benda koji je tada bio u dubokoj alternativi. Daj Bože da nam se vrate ponovno ovakvi... Pravi istinski obožavatelji ih uistinu ovakvima i doživljavaju, a tada su bili upravo avangardni i posebni. Takav pristup njeguju oni koji ne 'vire u tuđe ladice' i ne brinu se mnogo za mišljenja kritike, već sa puno samouvjerenja krče neutabanim stazama. A to su tada bili upravo Simple Minds.



Njihov zasigurno najhvaljeniji i među fanovima najcjenjeniji album "New Gold Dream '81'82'83'84" (UK no.3, USA no.69) ima čak 6 dopuna: 4 remiksa veličanstvenih hitova "Promised you a miracle" (UK no.13), "Glittering prize" (UK no.16) i "Someone, somewhere in summertime" (UK no.36), te pjesme koja neshvatljivo, nikad nije objavljena kao singl - naslovna "New gold dream '81'82'83'84", a postala im je jedna od zaštitnih u karijeri i mnogi su je pokušavali 'maznuti' na razne načine. Osobitost remikseva, primjerice "Someone, somewhere in summertime" je što počinje s gitarskom dionicom koja je mnogim gitaristima predstavljala pravu enigmu kada su je pokušavali skinuti kao cover. E, pa ovdje se točno čuju svi tonovi i mnogi bi mogli pomisliti kako su Simple Minds za ovu priliku pozajmili Limp Bizkit ili Tom Morella (RATM). Ha-ha-ha! Ma ne, to je samo dokaz više koliko su bili uistinu sjajan bend u svojim mladim danima... Do sada nikad objavljene pjesme su "In every heaven" i instrumental "Soundtrack for every heaven", dvije posve iste pjesme koje su planirali objaviti kao poseban singl netom nakon izdavanja "New Gold Dream '81'82'83'84" albuma, ali to nikada, iz nepoznatih razloga, nisu napravili i gadno su pogriješili jer se skladbe posve nadovezuju na romantičnu idilu kako albuma, tako i na sva tri singla skinuta s njega. Po performansima je najbliža kompleksnosti "Glittering prize" i obiluje finim atmosferičnim synth klavijaturama i gitarskim pasažima s naglašenim funk basovima Derek Forbesa i tehnikama njihovog novopridošlog bubnjara Mel Gaynora.

O samim albumima znamo ionako već i previše, 3 desetljeća nam ne izlaze sa gramafona, walkmana, kasetofona, cd-playera i kompjutera, često o njima pričamo sa ushićenjem kada se sjetimo 'onih' fenomenalnih Simple Minds iz ranih 80-ih, a šteta je što ovu briljantnu kolekciju nisu okončali sa 7. cd-om, po meni najboljim albumom "Sparkle In The Rain" (1983., UK no.1, USA no.64). Vjerojatno su samo htjeli napraviti rekapitulaciju svega onoga što je došlo prije tog, sjajnog no.1, nakon kojeg je doslovce sve otišlo u vražju mater i podredilo se biznisu, komercijalnim himnama "Don't you", "Alive and kicking", "All the things she said", "Belfast child", "Let there be love", "She's a river", stadionskim refrenima, političkom angažmanu, Amnesty Internationalu i prilično glupim mainstream pop-rock pjesmama u kojima se potpuno izgubio njihov osnovni karakter istraživačkog benda koji je u datom trenutku znao iz postojećeg trenda napraviti nešto sasvim novo, uzbudljivo i nadasve originalno.

Ne vjerujte onima koji danas tvrde da su Simple Minds pop bend. Takvi ne znaju njihovu vrijednost, a ova sjajna i strahovito vrijedna kolekcija stoji samo, nezamislivo, 13 eura!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 08/03/2012