home > mjuzik > Graffiti Soul

kontakt | search |

SIMPLE MINDS: Graffiti Soul (Universal Records, 2009)

Krivudavo lelujava linija kreativnog uspona i pada ovog najpopularnijeg škotskog rock sastava u posljednje 4 godine znatno se približila nekim sjajnim vremenima kada su u onom kratkom petogodišnjem razdoblju (1978-1983) ostvarili 7 prvih albuma od kojih su se neki pronašli i na godišnjim best of listama kritike i publike. Nakon onog kreativnog posrtanja u ambis tokom '90-tih sa strahotama zvanim "Real Life" (1991) i "Good News From The Next World" (1995), situaciju je donekle popravio odličan, ali gotovo i neprimjećeni album "Neapolis" (1998) na kome se ponovno pojavio originalni basist Derek Forbes koji je netom nakon turneje ponovno napustio postavu, Simple Minds su totalno zaglavili u bespuću neinventivnosti sa dva otmjena promašaja, albumom "Neon Lights" sastavljenim od obrada, te autorski plitkom "Cry" koji je gotovo dao do znanja da od Jim Kerra i Charlie Burchilla više nikada nećemo dobiti pun pogodak u obliku čvrstog, jezgrovitog i sadržajem bogatog albuma. Tek tu i tamo su iznenadili, manje-više očekivano s ponekom zgodnom pjesmicom za radio programe, ali i te pjesme su se vrlo brzo zaboravile. Nadu u bolje sutra priuštio je solidan, ali samo solidan i ništa više album "Black And White 050505" (2005), no Simple Minds su i dalje na osnovu svoje gotovo 30-togodišnje karijere, sjajnih pjesama i velikih hitova iz '80-tih i dalje punili dvorane i stadione pretvorivši se u veliki dinosaurus band koji jednostavno nije imao snagu da novim pjesmama i albumima okuplja mlade naraštaje poput njihovim suvremenika U2 koji su lukavim i pronicljivim megalomanskim potezima prerasli u najveći rock band na svijetu.

Stoga je rad na ovom albumu svijesno naredio Jimu i Charliju da konačno moraju napraviti nešto više od igre na kartu proračunatog kompromisa sa jednostavnim pop pjesmicama kao što su bile "She's a river" ili "Let there be love" koje su iz albuma u album tokom posljednjih petnaestak godina neprekidno transformirali u nekim friško recikliranim varijacijama s promjenjivim uspjesima. Interesantno je da se originalna postava sa klavijaturistom Michael McNeilom i basistom Derek Forbesom uz naravno Jim Kerra, Charlie Burchilla i bubnjara Mel Gaynora nakratko okupila sredinom lipnja 2008. za jedan prigodan reunion koncert, no nakon koncerta su odmah shvatili da oni zajedno više apsolutno ne mogu funkcionirati kao na ona dva sjajna albuma "New Gold Dream '81'82'83'84' (1982) i "Sparkle In The Rain" (1983). Jedan od njih je prilikom ovog reuniona prokomentirao 'ovo nam je bilo posljednjih zajedničkih 30 minuta u životu'. Ipak, ovaj nenadani kratki reunion je urodio plodom, Jimu i Charliju su se probudile neke stare dobre i sjetne uspomene, te su sa Eddie Duffyijem (bas) i Mel Gaynorom (bubnjevi) tokom razdoblja kolovoz - listopad 2008. nakon više od 25 godina ponovno otišli u Rockfield Studio u blizini Monmoutha u Walesu gdje su nastali njihovi legendarni albumi "Real To Real Cacophony", "Empires & Dance" i čuveni, uvijek spominjani "New Gold Dream...". Mora biti da im se otvorila jezgra kreativnosti jer su napravili materijal za puna dva albuma od čega su jedan dio ponovno posvetili obradama koje su paralelno objavljene na izdanju pod naslovom "Graffiti Soul: Deluxe Bonus CD - Searching For The Lost Boys" gdje se između ostalih nalaze coveri poput "A song from under floorboards" njihovih velikih prvobitnih uzora Magazine, "Christine" Siouxsie And The Banshees, "(Get a) grip (on yourself" The Stranglers, "Teardrops" Massive Attack ili čuvenih klasika "Whiskey in the jar" Thin Lizzy, "Sloop John B" Beach Boys, te odličan rockerski pogodak "Rockin' in the free world" Neil Younga. Ovaj posljednji broj nalazi se i na zvaničnom albumu kao bonus track.

Uz potporu starog hitmejker producenta Bob Clearmountaina koji im je ispolirao onaj čuveni hit album "Once Upon A Time" (sa hitovima "Alive and kicking", "Ghostdancing" i "Sanctify yourself"), Simple Minds su konačno uspjeli ostvariti sve ono što im je još od vremena "Real Life" strahote počelo manjkati. Bob je samo miksao album, ali je uspio ispeglati zvuk na već odrađenu produkciju Jez Coada koja je u ovom slučaju krajnje komercijalan, ali istovremeno i vrlo dobar iznenađujući produkt. Pjesme su doduše i dalje ostale u rangu nekolicine posljednjih albuma, ali su dobile strahoviti rockerski štih bez onih poprilično stupidnih producentskih zahvata koje su Jim Kerr i Charlie Burchill radili na razini gotovo kućnog demo materijala zadovoljavavši se sa površnom plitkom elektronskom potkom u stilu starih majstora koji znaju i s malo napraviti mnogo.

Već sama uvodna "Moscow underground" svojim snažnim melodičnim bas linijama, dance-rock ritmikom, pozadinskim mračno obojenim klavijaturama i sjajnim gitarističkim efektima debelo podsjećaju na vrijeme albuma "Sons And Fascination" kada su Simple Minds bili moderan i ekstravagantan band na razmeđi Joy Division i tada popularnog new-romanticsa. U pjesmi ima duha, stila i svježine koja jednostavno obara i konačno pokazuje pravu snagu banda koji se godinama praćkao u vlastitom retrogradnom stilu. Ne mora biti, ali recenzentu je ovo najbolji komad na albumu i pomalo podsjeća na onu nebesku instrumentalku "Theme for the great cities"... To je to! Prvi singl "Rockets" pušten je na besplatni download koncem travnja 2009. i odmah je iznjedrio solidan medijski i radio uspjeh na konto svoje bogate dance-rock strukture i minimalističkih melodija koje su lišene svih onih nepotrebnih Kerrovih stenjanja i prenemaganja. Odmah potom na albumu dolazi i naredni singl "Stars will lead the way" koji će podsjetiti na zvjezdanu fazu reciklaže hitova "Alive and kicking", te spomenutih "She's a river" i "Let there be love", no u ovome slučaju ritmika je daleko temperamentnija, glazba je puna bogatih naslaga gitarističkih gradacijskih melodija, a u pozadini je obogaćena sa ženskim prozračnim i vrlo romantičnim back vokalima. Početak "Light travels" ne obećava mnogo sa plitkim zvukom ritam mašine u plesnom trip-hop maniru, ali daljnji tijek kompozicije govori da je produkcija i miks ovdje napravila čudo od sasvim prosječne pjesme. Kada se sa protokom vremena na gitarističku lajt-motiv varijaciju nadoveže akustična gitara, živi bubanj sa specifičnim ritmom koji s tempom prerasta u određeno stupnjevanje poput koračnice, te sitna potpora klavijatura koje je sve na albumu odsvirao Charlie, pjesma dobiva potpuno drugačiju formaciju kao da su se The Velvet Underground pronašli u Simple Minds. Solidan dance-rock komad je "Kiss & fly" koji će podsjetiti na neke brojeve sa "Street Fighting Years" albuma, a ovoga se ne bi posramio niti sam Bryan Ferry u periodu albuma "Girls And Boys" i "Bete Noire". Ovdje je opet produkcija napravila čudo; pjesma ima psihodelije, dubokih zvukova, onih prepoznatljivih razlivenih gitarskih riffova i debelih filova klavijatura koje ponekad zazvuče simfonijski, a sama tenzija je okrenuta u optimističnu romantiku kao iz vremena kada je Jim Kerr ljubio Chrissie Hynde i napravio sve one sjajne ljubavne pjesme poput unikatno jedinstvene "Speed your love to me" sa veličanstvenog i na žalost posljednjeg iskonski kreativnog albuma "Sparkle In The Rain". Naslovna skladba "Graffiti soul" je iznenađujući dio albuma; režavi, blago distorzirani bas koji para bubnjiće uz plesnu rock ritmiku kao da je proizašla netom nakon onog još jednog sjajnog komada "C moon cry like a baby" (s naravno "Sparkle In The Rain" albuma) u svojoj središnjici sadrži blistavi sympho dio, koji na žalost traje svega 30-tak sekundi, ali će podsjetiti na spoj Ultravox, Pink Floyd i Visage (a pomalo i na Classics Nouveaux). Još jedan zaista odličan broj! "Blood type 0" ima stare snage, te je nevjerojatno domišljato realizirana sa zvukom, da ne povjerujete, nečime što neopisivo asocira na cimbule. Oni su u onim sjajnim danima bili band kada se nije moglo razlikovati da li su neke zvukove izveli na gitari ili synthu, a ovdje to na strahovito kvalitetan način ponovno vraćaju. Nema šta, ovo je još jedna pjesma za punu peticu. Pa onda dolazi ponovno jedan pravi dance-rock komad "This is it" s kojim se treba nadati da Simple Minds ipak još nisu rekli sve u stilu 'to je to'. Vrlo lijepa pjesma koja je puna bogatih klavijaturističkih harmonija, jednostavnih riffova i nadasve zavodljivih melodija. Kao bonus trake ovdje se nalazi umjerena rock laganica "Shadows and light" sa prizvukom keltskog neo-folka sa rockerskim riffovima i spomenuta nabrijana obrada Neil Younga "Rockin' in the free world" koja je zaista kulminacija ovog nevjerojatno kvalitetnog povratka Simple Minds među žive. Čak je i Jim Kerr zaboravio na svoj patetičan gnjecavi vokal i ponovno se pretvorio u post-punkera/rockera koji je bio najsnažniji u onoj gotovo noise-rock pjesmi "The kick inside of me" s naravno, već nekoliko puta spominjanog albuma "Sparkle In The Rain". Veličanstvena obrada s kojom su SM ponovno došli tamo gdje im i jest mjesto, među najbolje rock bandove na svijetu. Solo dionica Charlie Burchila doduše nije dugačka, ali je fantastična.

Album je prije svega veliko iznenađenje nakon svih onih šalabajzanja i zaista otvara novi put bandu ka kreativnosti i kreacijama. Vratili su se u pravom svjetlu koje u svakom slučaju nije u razini kredibiliteta "Empires & Dance", "Sons And Fascination/ Sisters Feeling Call", "New Gold Dream" ili "Sparkle In The Rain" albuma, ali nije niti daleko od toga. Pjesme su veoma lijepe, optimistične, emotivne i daju nadu da u ovome stupidnom svijetu još netko uvijek razmišlja o ljepoti života i esencijama koje se zovu ljubav, povjerenje i nada. Jim Kerr je izvukao sjajne stihove živeći na Siciliji gdje je vidio tko zna što i pretvorio ih u veličanstveni zbir poetskog dnevnika koji je njegov, slobodno se može zaključiti, zaista 'best of' lirike koju je uvijek imao, ali u zadnjih 15-tak godina nikako nije uspjela izaći iz okvira stereotipa finog, ali istovremeno pubertetskog vokala koji je zaglavio u vlastitoj samodopadnosti. Nema tu bandova poput Coldpay, Travis, Snow Patrol, Editors... i ostalih poprilično prozirnih mega-uspješnih brit-pop i američkih senzacija, ovo su Simple Minds u pravom izdanju koje se čekalo veoma, veoma dugo.

Dokaz toga je i njihov prvi UK no.10 albuma nakon punih 14 godina. Uvijek su htjeli biti veliki band sa kamionima opreme, zastavama, naljepnicama, hordama obožavatelja i pjesmama koje će pjevati cijeli svijet. Ovdje su se zaista dokazali.

Jest, 'this is it' i bez John Leckiea, Steve Hillagea, Peter Walsha i Steve Lillywhitea koji su im dotjeravali produkciju onih sjajnih albuma u ranoj fazi '80-tih. Ovo su sasvim novi i posve drugačiji Simple Minds, onakvi kakvi su trebali biti nakon "Street Fighting Years" albuma. Pravi korak naprijed.

Sjajan i veličanstveni povratak Simple Minds. Moj kandidat za best of album 2009.

To je to!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/08/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Motuglezu, EP

MATEJ KRAJNC: Motuglezu, EP (2018)

| 17/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Graffiti Soul
  • life in a day (1979)
  • real to real cacophony (1979)
  • empires and dance (1980)
  • Sons And Fascination (1981)
  • Sister Feelings Call (1981)
  • new gold dream 81-82-83-84 (1982)
  • sparkle in the rain (1984)
  • once upon a time (1985)
  • live in the city of light (1987)
  • street fighting years (1989)
  • Real Life (1991)
  • Good News From The Next World (1995)
  • Neapolis (1998)
  • Our Secrets Are The Same (2000)
  • Neon Lights (2001)
  • Cry (2002)
  • Black And White 050505 (2005)
  • Graffiti Soul (2009)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*