Povodom ponovnog rada i vrlo kratke koncertne aktivnosti koja obuhvaća samo 3 nastupa u 2009. godini (19.IX - Beč, 3.X - Oslo i 21.XI - Rim), donosimo vam pregled diskografije ovog najznačajnijeg EBM sastava.

D.A.F. je nastavak aktivnosti pomaknuo u 2010. godinu kada planiraju za početak turneju po Njemačkoj koja će biti otvorena 17.III 2010. u Mainzu, a nastaviti će se u Duisburgu, Bremenu, Dresdenu... A ako će biti sreće, možda ih netko od promotera po prvi puta dovuče i u naše krajeve. D.A.F. - Ein Produkt der Deutsch-Amerikanischen Freundschaft (1979, Ata Tak)

U epohi prvog vala punka, paralelno s prvim new-wave začecima i pionirima koji su punku udahnuli određeni smisao za art (Magazine, Ultravox, Japan, Pere UBU, Talking Heads, Gang Of Four, Siouxsie And The Banshees, Cabaret Voltaire...), 1978. je u Dusseldorfu (Ratinger Hof) gotovo preko noći pokrenuta ideja o bandu koji je prvotno želio biti eksperimentalni sastav za promicanje drugog vala kraut-rocka i takozvanog Neue Deutsche Welle. Ideja za ime Deutsch-Amerikanische Freundschaft (Njemačko-Američko prijateljstvo) bila je satira na političku aktivnost njihovih istočnih Njemaca, tada susjeda DDR-a, takozvane DSF organizacije Deutsch-Sowjetische Freundschaft (Njemačko-Sovjetsko prijateljstvo) koja se raspala 1990. padanjem 'željezne zavjese' i rušenjem Berlinskog zida.

Prvu postavu činili su Robert Gorl (bubnjevi, udaraljke, rođen 1955. u Munchenu), Kurt 'Pyrolator' Dahlke (elektronika), Michael Kemner (bas gitara), Wolfgang Spelmans (gitara) i tada posve nefunkcionalni Gabriel Gabi Delgado-Lopez (vokal, rođen 1958 u Cordobi, Španjolska). Malo tko je, pa čak i oni sami kao band, mogao pretpostaviti da će se iz obilja prvotne kakofonije, eksperimenata, noisea, industrial utjecaja tada jednog od najznačajnijih underground pokretača Throbbing Gristle, kao i odjeka gitarističkog post-punka iz ove početne formacije uspjeti izvući nešto smislenije i dorečenije izuzev simpatičnih eksperimenata. Ovaj prvi album je bio posve neprimjetan rad na tada vrlo bogatoj njemačkoj kraut-rock sceni koja je uz Neu!, Amon Dull, Faust... već u to vrijeme iznjedrila barem tri velika imena koja su okrenula povijest glazbene popularne scene dohvativši se i velikih uspjeha na britanskim i američkim top-listama - Tangerine Dream, Can i Kraftwerk. Album je 'našpanan' da traje točno 30 minuta; niti sekundu manje ili više, te je instrumentalni zbir prvih demo i studijskih snimaka ovog, tada kvinteta u kome pjevač Gabi Delgado nije ispustio niti jedan glas. Čak niti pjesme (njih ukupno 22!) nemaju nazive; nekolicina njih iznosi manje od 1 minute, a najdulji komad "Untitled 10" traje 3'15''. Osnovu glazbe čine bubnjarski ritmovi Robert Gorla na klasičnom akustičnom bubnjarskom setu, minijaturne bas linije Michael Kemnera i gitarističke ekspresije Wolfgang Spelmansa što sve skupa djeluje kao suptilan spoj natruha Gang Of Four i kraut-rock eksperimenata sa povremenim harmonijama i efektima Kurt 'Pyrolator' Dahlkea koji je koristio tada jedan od prvih synthova. Gotovo svi instrumentali završavaju u fade-outu jer su morali biti skraćeni zbog problema s izdavačem koji im je mogao objaviti maksimalno 30 minuta materijala, te se nakon objavljivanja albuma band gotovo našao pred raspadom. 2000. album je ponovno masteriran i reizdan za The Grey Area Records). D.A.F. - Die Kleinen und die Bosen (1980, Mute Records)

Nakon neuspješnog debi albuma kojeg će dugi niz godina Gorl i Gabi pokušavati sakriti od očiju javnosti, te kratkotrajne krize koja je zavladala u sastavu odlaskom Kurt Dahlkea, u postavu dolazi Chrislo Haas (elektronika, bas gitara, saksofon) i band odlučuje da se praktičnije posveti svojem radu. Prva novina bili su tekstovi koji su zajedničkim dogovorom svi odreda napisani na njemačkom jeziku uz poneki song na španjolskom, a druga je bila u što jezgrovitijoj glazbenoj potki koju će moći izvesti na koncertima za razliku od prvog albuma o kome očevici pričaju da se band na nastupima tokom 1978. i 1979. jednostavno raspadao na pozornici po svim šavovima.

Prelazak na Mute Records koji je tih godina počeo svoju veliku epohu nalagao je bandu i daleko ozbiljniji pristup ka radu uz maksimalnu autorsku slobodu. Stoga je band s postojećom infrastrukturom počeo paralelno koristiti akustične bubnjeve, ritam mašinu, elektroniku, synth, te gitaru i bas na način tada zahuktalog new-wavea kojeg su sezonu-dvije prije toga vrlo umješno predočili Magazine i Ultravox sa John Foxxom. Prvi dio ploče je studijski rad, a drugi je snimka uživo. U najbritkijim plesnim brojevima "Essen dan schlafen", "Co Co Pino" i "Nacht arbeit" upravo se osjeća veliki utjecaj britanske new-wave struje, dok je onaj laganiji dio albuma kao miš-maš supstanca podjednako zagovarao njihov eksperimentalni pristup ka kraut-rocku, povremenim psihodeličnim izletima ("De Panne") i često nesuvislim igricama u kojima se još nisu uspjeli definirati što točno žele ("Kinderfunk"). Mada je album donio i nekolicinu skladbi s kojima se 'između redaka' moglo razabrati da band ima stanovitih ideja prema razvoju vlastitog stila (osobito uvodna "Osten wahrt am Langesten" i završne "El Basilon" i "Y la Gracia"), drugi dio ploče je bio čudnovati izlet u papazjanu post-punka, primitivnog funka ("Die lustigen stiefel"), kakofonične buke, pa čak i hardcore punka ("Gib's mir", "Auf wiedersehen", "Das ist liebe", "Was ist eine welle", "Die fesche Lola"), kao i neobičnih minimalističkih industrial poteza ("Anzufassen und anzufassen" i naslovni instrumental "Die Kleinen und die Bosen"). Gabi Delgado na većini skladbi djeluje neurotično, često vrišti do nerazumljivosti, a dobar dio skladbi je vrlo loše, gotovo demo lo-fi kakvoće što se osobito odnosi na drugi dio albuma koji je snimljen uživo.

Niti s ovim albumom band nije bio zadovoljan, Mute Records se nije odlučio da objavi niti jedan singl s ploče, te u sastavu dolazi do neslaganja premda su tokom promotivne turneje izazivali opći delirij na koncertima. Kemner, Haas i Spelmans su bili za opciju post-punk banda sa sklonostima prema eksperimentima, dok su Gabi Delgado i Robert Gorl sve više počeli zagovarati stilizaciju njujorškog dvojca Suicide koji je već tada ozbiljno zakucao na vrata nove glazbene industrije kao duet band sa synthom i solo vokalom. Nije prošlo dugo; nakon svega nekoliko mjeseci pred kraj 1980. pojavio se prvi electro-pop duet Soft Cell koji će kasnije ostvariti veliki svjetski hit sa singlom "Tainted love", a veliki zamah tih godina već su hvatali vrlo slični bandovi poput Human League, OMD, Yello, Blancmange, B.E.F. i Tourists (kasniji Eurythmics), a počelo se šuškati i o dva nova genijalca, Vince Clarku koji je tih dana počeo okupljati electro-pop band Depeche Mode i Thomas Dolbyu koji je nakon žarke želje da postane članom XTC ipak krenuo u solo karijeru. D.A.F. - Alles Ist Gut (1981, Virgin Records)

Kulminacija neslaganja u bandu okončana je nakon prvog singla "Kebab-traume/ Gewalt" (1980, Mute Records) koji je objavljen netom nakon zbrkanog i poprilično neujednačenog albuma "Die Kleinen und die Bosen". Singl je 1982. naknadno otkupio Virgin Records s kojim su Gabi i Robert u međuvremenu potpisali ugovor i ponovno je reizdan kao 12'' verzija, ali tada se činilo da je cijela priča oko D.A.F. definitivno završila.
Gabi i Robert su jednostavno prekinuli zajednički rad s ostatkom postave zadržavši pravo na korištenje imena D.A.F., te se sa provjerenim magom produkcije, Konrad Plankom tokom prosinca 1980. i siječnja 1981. zatvaraju u studio samo sa elektronskim bubnjevima, Korg MS-20 sintesajzerom i analognim 16-tokanalnim sekvencerom čime su dobili dobitnu kombinaciju koju niti u najluđim snovima nisu mogli naslutiti u zbrkanim početnim godinama rada. O tom definitivnom raskidu sa ostatkom banda i radikalnim prelazom na isključivo elektronski instrumentarij, progovorili su mnogo kasnije riječima 'nismo znali točno što želimo, ali smo htjeli napraviti nešto novo i nadasve uzbudljivo'.

Pjesme koje su prvotno bile predviđene za cijelu postavu sa gitarom, basom, saksofonom, synthom i živim bubnjevima Plank je adaptirao u krajnje inovativnu smjesu posve novog elektronskog zvuka koji je u svojim ritmičkim pogledima nadmašio i same rodonačelnike elektronike, Kraftwerk. D.A.F. su pritom zadržali svoj punk naboj, vokal Gabija je reduciran na čiste i razumljive sekvence s izrazito moćnim, sugestivnim i autoritativnim grubo prkosnim akcentom, a glazba je dobila posve jednostavan minimalistički elektronski oblik sa snažnim bas linijama, hipnotički plesnim metronomskim ritmovima i melodijama programiranog syntha koji je upravo održavao ona prepoznatljiva 2-3 punk akorda. Ovdje je Plank gotovo nesvjesno kumovao rođenju jednog novog elektronskog stila - EBM-a (electro body music) udahnuvši mu sve potrebne parametre što će postati kamenom temeljcem za sve buduće naraštaje koji će se odlučiti zakoračiti u plesnu elektronsku i techno glazbu. Gotovo je izbacio činele i vodilice, a bubnjevima je posvetio pažnju samo na doboš i bas pedalu s vrlo minimalnom upotrebom tomova (bubnjarskih prelaza). Svaku ritmičku sekvencu ovog minimalnog seta koji se praktički sastoji samo od dva glavna elementa izrazito je naglasio u čistom elektronskom podebljanom zvuku, te je u svakoj pjesmi pronašao drugačiji oblik tretmana što je ovu, naoko, minornu ritmičku i glazbenu formu dovelo do sasvim opravdanog nazivnika electro-punk.

Kada je album objavljen početkom 1981. odmah je izazvao skandal pilot singlom "Der Mussolini" zbog svojeg nadasve provokativnog i višeznačnog teksta u kome se spominje ples sa Mussolinijem, aplaudiranje i povijesne figure poput Hitlera i Krista koji se nalaze u jednoj pjesmi zajedno sa komunizmom. Prvotno je singl bio zabranjen što je bandu i albumu dalo strahoviti odjek ne samo na zahuktaloj new-wave, već i na općenitoj globalnoj rock sceni. Pojavile su se glasine da je naziv banda ustvari posveta Deutsche ArbeitsFrontu, nacističkoj organizaciji, no sve to su u vrlo kratkom vremenu Gabi i Robert opovrgli izjavama u brojnim interviewima da je "Der Mussolini", kao i većina njihovih tekstova ustvari samo lingvistička zabavna parodija s riječima i frazama koje kruže po medijima oko ličnosti, društveno-političkih strujanja i događaja koje spominju. Na albumu se također nalazi čitav niz sličnih složenica u pjesmama, poput "Sato-Sato", "Alle gegen alle" (svatko protiv svakoga), "Ich und die wirklichkeit" (ja i stvarnost), "Als war's das letzte mal" (kao što je bilo prošli puta) ili "Verlier' nicht den kopf" (ne gubi glavu) u kojoj se na vrlo sofisticirani način govori o vanjskom i unutarnjem imageu mladog Nijemca ('ti si tako mlad i imaš visoke čizme...') kojeg su mnogi protumačili kao pripadnika neonacizma i skins pokreta koji je tih godina počeo okupljati sve više pristaša zbog naglog useljavanja Turaka i muslimana u Njemačku. Ustvari, kada se danas sabere ne samo značaj ove pjesme, već i čitavog albuma, D.A.F. su točno precizirali ideologiju EBM stila i svjetonazora - visoke čizme, kratke frizure i stroga dotjerana, skoro vojnička uniformiranost kojoj nisu odoljeli niti kasniji razvijači i katalizatori stila poput Boyd Ricea ili Laibach.
Drugi singl skinut s albuma, "Der rauber und der prinz" je kroz simpatičan laganiji plesni electro-pop donio neobičnu, čudnu i uvrnutu priču o kraljeviću i prosjaku, te je kao finalizacija ugovora morao biti objavljen za Mute Records s kojim su ujedno time D.A.F. prekinuli sve obaveze prema njima. Album je nakon svih peripetija početkom 1982. dobio znamenitu nagradu Schallplattenpreis Deutsche Phono-Akademie njemačke glazbene industrije, te je dosegao fantastičan tiraž plasiravši se na američko, britansko i europsko tržište. Kao što i sam naslov govori, ovdje je vladao samo jedan zakon - 'sve je dobro'.

D.A.F. - Gold Und Liebe (1981, Virgin Records)

Još se nisu niti stišale salve neravnomjernih kritika (kako pozitivnih, tako i onih vrlo nepovoljnih), a D.A.F. su već ujesen iste 1981. godine objavili svoj novi album. Prvo mu je prethodio sasvim ležeran plesni singl "Goldenes spielzeug" koji je zahvaljujući svojoj relativnoj melodijskoj pristupačnosti vodećih bas linija i minimalističkih upotreba programiranog syntha debelo kumovao odnosu zvuka tada prvih radova Depeche Mode koje je neočekivano napustio osnivač Vince Clark i oformio pop prototip D.A.F. u obliku duet banda Yazoo (sa Alison Moyet). Interesantno, upravo ova skladba je utjecala i na pionirski Yazoo singl "Bad connection". Paralelno s objavljivanjem albuma "Gold Und Liebe" izašao je i novi singl "Liebe auf der ersten blick" (ljubav na prvi pogled) koji je iznenadio svojim maštovitim tekstom o nevinoj djeci, kao i prototipom korištenja programa syntha u svrhu oscilacija padova i uspona poput usporenog zvuka elise helikoptera koji će mnogo kasnije biti zaštitnim znakom techno glazbe, posebno trance i tech-house stila, a ovdje je bila prisutna i čudnovata eksperimentalna, posve slobodna upotreba ksilofona u svrhu melodijskih improvizacija. Premda album nije imao izrazito provokativan hit kakav je bio "Der Mussolini", djelo je kompletan D.A.F. rad pod produkcijom Planka koji je zajedno s Gabijem i Robertom posve definirao tada još nepostojeći nazivnik electro body music. Sam izraz EBM nastao je nekoliko godina kasnije pojavom izvođača poput Die Krupps i Nitzer Ebb koji su posve preslikali njihov minimalistički stil uokviren u prodorne elektronske bas linije, hipnotičku plesnu ritmiku i posve jednostavne melodije syntha. Posebnu zaslugu za korištenje termina 'body' u nazivu EBM imaju dvije skladbe s ovog albuma - žestoka elektronska koračnica poput disciplinirane vojske u zaletu marširanja "Muskel" i neobičan instrumental bez pratnje bubnjeva, "Absolute korperkontrolle" gdje je tijelo kao plesni objekt dobilo maksimalnu pažnju. Po mnogim kritičarima, kao i mišljenjima samih obožavatelja D.A.F., ovo je najkompleksniji dio njihovog opusa u kojem su djelomično izgubili svoj electro-punk naboj, ali su svoju snagu usmjerili prema posve novoj stilizaciji kroz snažne, plesne i prodorne hipnotičke pjesme "El que" (s pratećim ženskim vokalima i brojnim bubnjarskim prelazima), "Was ziehst du an heute nacht?", "Ich will" i "Verschwende deine jugend" kojima su definitivno zacementirali budućnost jednog vrlo opskurnog i jednostavnog stila koji je počeo detaljno da se razvija tek od sredine '80-tih i do dana današnjeg još nije prestao da se rabi i koristi u svijetu plesne elektronske glazbe. Kao treći singl s albuma, koncem 1981. objavljena je erotska plesna priča "Sex unter wasser" (sex pod vodom) kojom su D.A.F. djelomično uspjeli zataškati sva ona naklapanja oko mogućeg neonacizma i kolaboriranja sa pripadajućom ideologijom. Posebno je interesantna činjenica da su mnogi glazbeni stručnjaci, kao i sami obrazovani glazbenici uočili da su D.A.F. s Plankom detaljno zašli u oblast rhythm'n'bluesa pretvorivši njihove zvukove u notno pismo koje je pokazalo mikrotonalsku preciznost i gotovo jednak odnos tonova i taktova baš kao što se to nalazi upravo u blues glazbi.
Album je također kao i prethodnik "Alles Ist Gut" doživio ogroman uspjeh, te se za divno čudo, vrtio i po ex-Yu diskotekama rame uz rame electro-pop hitova poput "Don't you want me baby" Human League, "Tainted love" Soft Cell, "Don't go" Yazoo ili "Vienna" Ultravox. D.A.F. - Fur Immer (1982, Virgin Records)

Ovim albumom Gabi i Robert su definitivno okončali svoj naplodniji dio karijere. Ponovno s Plankom koji im je malčice unio nekih sitnih novina u zvuk, ova trilogija ("Alles Ist Gut", "Gold Und Liebe" i "Fur Immer") bez ikakvih predumišljaja spada u sam vrh povijesti elektronske plesne glazbe isto onoliko koliko to primjerice zaslužuje još jedno remek-djelo electro-popa tog vremena, sjajan album "Dare" Human League.

Danas je lako govoriti o ovoj ploči koja se nekada nabavljala izvan granica ex-Yu za vrlo skupe pare (niti jedan njihov album nikada nije licencno objavljen u Jugoslaviji), no zato su postojali određeni freakovi koji su je putem oglasa u Džuboks magazinu presnimavali na audio-kasete za vrlo jeftinu lovu. Sjećam se da je i sam Džuboks posvetio centralni dio jednog ljetnjeg broja 1982. godine uzdižući ovu ploču na sam pijedestal najboljih ostvarenja godine, a to nije bilo nimalo bezazleno. Jer, D.A.F. su ovdje zaista učinili i ostvarili, ako ne najbolji, ono barem približno solidan dio svojeg kompozitorsko-aranžmanskog posla.

Prisjetimo se, godina 1982. bila je jasna naznaka da je punk u svojem izvornom obliku praktički nestao kao opozicijski stav u svijetu r'n'r-a i počeo se zavlačiti isključivo u mahom angažirani underground (Dead Kennedys, Exploited, Black Flag, Minor Threat...), new-wave je imao još nekih solidnih ostvarenja (Talking Heads, XTC, Elvis Costello, Bauhaus, P.I.L., Echo And The Bunnymen, The Stranglers, Devo, Gang Of Four, The B-52's), no najveći dio pripadajuće produkcije uzeli su new-romantics izvođači koji su zagovarali kozmopolitski stav urbanog stanovnika svijeta (Duran Duran, Spandau Ballet, Visage, Classics Nouveaux, A Flock Of Seagulls, pa i Japan sa David Sylvianom). A da ne zaboravimo, te godine se pojavio i Boy George sa svojim Culture Club (hit "Do you really want to hurt me") i Michael Jackson sa albumom "Thriller". Koliko to danas da se god činilo čudno, uvrnuto i pomalo smiješno, Konrad Plank je istovremeno producirao i dva mega uspješna elektronska new-romantics albuma Ultravox ("Vienna" i "Rage In Eden"), dok se iz Škotske pojavilo novo hit ime - Simple Minds koji su krenuli s otprilike s vrlo sličnih pozicija poput D.A.F., te su istog ljeta 1982. objavili svoj najkreativniji album u karijeri - "New Gold Dream '81'82'83'84". A da ne govorimo o surogatima koji su kao instantni jednonamjenski proizvodi nastali na temeljima zasada radova D.A.F., dovoljno se prisjetiti hita "Da da da" njemačke grupe Trio, francuske ljepotice Lio (veliki disco hit "Solitaire") ili nekog hita austrijskog Falca, te njemačke grupe Alphaville koji su zagovarali tinejdžersku i bezbrižnu diskoidnu sferu electro-popa. Nije prošlo dugo, pa su se pojavili Howard Jones ("What is love"), Bronski Beat ("Smalltown boy"), Raff ("Self control"), nekadašnji Tourists pod imenom Eurythmics ("Sweet dreams are made of this"), zatim Thompson Twins, već spomenuti Yazoo ("Don't go"), Depeche Mode koji su se praćkali u neinventivnosti nakon odlaska Vince Clarka... Svi oni su mahom uzimali dobar dio kolača ovih Nijemaca koji su si obezbijedili bezgrešan status inovatora zbog produkcije Konrad Planka (ne zaboravite i domaće uspjehe prvih pionira electro-popa u Jugoslaviji, grupa Beograd, Videosex i Denis & Denis).

U ovoj situaciji Gabi i Robert su znali što trebaju učiniti. I sami su se podvrgli zakonu tržišta, te su sa Plankom ispeglali maksimalno provarljiv i istovremeno kreativan album (naravno na njemačkom jeziku) gdje više nije bilo mjesta za provokacije, već su se one pretvorile u duboku sofistikaciju o kojima se i dan danas razmišlja što bi one trebale značiti. Prva od njih je objavljena u obliku nanovo snimljenog singla "Kebab-traume" s kojim su najavili album veličajući Njemačku kao državu otvorenu za sve pridošlice u sjajnom dance-pop maniru koji podjednako ima elemenata post-punka/new-wavea, electro-popa, kao i budućih elemenata kojima će u '90-tim prisegnuti Primal Scream na svojim electro-rock albumima. Drugi singl "Verlieb' dich in mich" je na poznate elektronske plesne fraze donio posve miran, skoro prigušen, new-romantics vokal Gabi Delgada, dok je ostatak albuma pljenio svojom pažnjom duboko misaonih tekstova koji su u principu nabijeni određenim punkerskim stavovima, ali su otpjevani na ležeran način u skladu s tadašnjim postulatima electro-popa (osobita kompozicija je "Die lippe"). Takva je otprilike i glazba koja se većinom kreće u zakonitostima tadašnjeg popa kome su i sami bili jedni od roditelja koji su se nažalost htjeli oni ili ne, križali sa vlastitom kopiladi. Album nije imao upečatljivu količinu plesnih brojeva (izuzev "Ein bischen krieg" i spomenutog singla "Verlieb' dich in mich"), dok su završne "Verhert Euren Haarschnitt" i "Wer schon will muss leide" posve lagane, doduše vrlo mračne teme, no one su samo donijele letargično gothic raspoloženje kakvog je tih godina bilo u izobilju što se tiče hladnog rata između tadašnjeg SSSR i USA (vrijeme Ronald Regana), krize oko Faklandskih otoka i politike Margareth Tacher, opasnosti oko nuklearnog rata i svih onih bedastoća koje su se događale u Afganistanu, Iranu i na Bliskom Istoku.
Nakon ovog vrlo promišljenog albuma, D.A.F. su bili prvi Nijemci koji su se pojavili na naslovnici jednog britanskog magazina, i to niti više-niti manje, na tada uglednom NME-u koji je tvrdio da budućnost glazbe pripada upravo njima. Međutim, malo tko je tada mogao prepoznati jednu stvar, a to je da su se Gabi i Robert posve istrošili u kreativnim nadahnućima, kako su oni sami nedavno izjavili 'bilo je to vrijeme kada nismo više željeli uništiti naše ime zbog nekakvih škrabotina, te smo stavili D.A.F. na počinak'. Službeno, band se nikada nije raspao, ali je nakon ljeta 1982. zaista izgledalo da više nikada neće raditi zajedno.
Jedno vrijeme Gabi je bio u žiži kritičarske javnosti jer je nešto šurovao sa Annie Lennox iz Eurythmics, a koliko mi je poznato bili su ljubavnici i imali su brak kojeg su u vrijeme najveće popularnosti Eurythmics uspjeli sakriti od medija. Gabi je ostvario posve neuspješnu solo karijeru, a Robert je negdje nestao daleko od očiju javnosti, dok se za one prve članove D.A.F. više nigdje nije spominjalo niti ime.
Kako god, tek nakon ovog albuma je počela prava ekspanzija njihovih utjecaja. Prvo su se osim Ultravox, elektronike uhvatili dotadašnji eksperimentatori Cabaret Voltaire, pa su se Depeche Mode osvijestili nakon drugog albuma "Broken Frame" (1982) i odlaska Vince Clarka koji je već raspustio i Yazoo nakon drugog albuma "You And Me Both" osnovao čisti pop band Erasure, te se tada pojavio cijeli svijet kombiniranog electro-popa sa svime i svačime. Uslijedio je svjetski uspjeh švicarskih otkačenjaka Yello, pa zatim ponovno formirani Joy Division nakon samoubojstva Ian Curtisa pod imenom New Order, pa Nitzer Ebb, Die Krupps, Ministry, svjetski popularni Pet Shop Boys...
Zaista, danas kada se gleda utjecaj D.A.F. na elektronsku plesnu glazbu, nevjerojatna je fantastika da su sa samo jednim Korg-om, ritam mašinom i sekvencerom uspjeli napraviti ono što mnogim kompozitorima nije uspjelo niti sa najsavršenijim orkestrima. D.A.F. - 1st Step To Heaven (1986, Ariola)

Mnogo kritičara tvrdi da bi bilo bolje da se D.A.F. nisu nikada oglasili s ovim albumom jer je razlog vrlo jednostavan - pjesme su otpjevane na engleskom jeziku i više nisu sjedale onako probojno i respektirajuće kao u slučaju velike trilogije. Premda nikada javno nisu obznanili raspad, ovdje su se uhvatili posla koji im i nije neki znameniti simbol u karijeri kada su nadebelo po njihovim temeljima 'hoblali' Eurythmics, Cabaret Voltaire, Nitzer Ebb, Pet Shop Boys, New Order, Ministry, pa tada i vrlo izgubljeni Human League (a i Ultravox) koji se nikako više nisu mogli naći kao 'svoj na svome' nakon sjajnog albuma "Dare". D.A.F. su na ovome albumu jednostavno izgubili kompas i prepustili se u oportunizam slave koja ih je zadesila nakon 18 mjeseci uspješnog djelovanja s trilogijom albuma "Alles Ist Gut", "Gold Und Liebe" i "Fur Immer". 10 pjesama s ovog, gotovo neprimjećenog albuma po ničemu nije odudaralo od tadašnje kurentne electro-pop scene. Sve su to pjesme u kojima je naglašen dance-pop s ponešto laganih natruha industriala i post-punka, te tada vrlo aktualne dub-dance produkcije koju su tada Mark Stewart & Maffia (sa Adrian Sherwoodom) radili na avangardan, plesan, pomaknut i psihodeličan način. Čak su D.A.F. napravili novu varijantu "Absolute korperkontrolle" pod naslovom "Absolute body control" s čime su htjeli naglasiti svoj značaj u stvaranju tada već aktualnog stila electro body music, odnosno EBM-a, ali malo tko je za to više mario. Prošao je voz... Nakon drugog neuspješnog singla "Brothers", te trećeg "Pure joy", koje su doduše bile vrlo simpatične plesne dance-pop kompozicije, zadnji trzaj nade bio je diskoidni pokušaj hitića u obliku singla "Voulez vous choucher avec moi ce soir" koji je poput mnogih 12'' singlova u drugoj polovici '80-tih plasiran na tržište koje je u to vrijeme još uvijek masovno kupovalo vinile. No, jednostavno nije išlo. Cijeli album je ostao doslovce zakopan u brdu daleko popularnijih izvođača koji su stil D.A.F. uspjeli barem na sezonu-dvije trampiti sa vlastitom, možda kratkom, ali slatkom popularnošću. Sjetite se bandova poput Pankow, Noise Unit, Front 242, Casandra Complex, pa i slovenske Borghesie kada je uvjetno rečeno drmala po klubovima. Nikada neću zaboraviti jednu emisiju na Radio 101 kada su se djelile besplatne ulaznice za koncert Borghesie (čini mi se u Kulušiću) pri čemu nitko nije htio ići na njihov koncert jer je daleko šminkerskije bilo pojaviti se na nastupu EKV, ha-ha-ha! Jest, to su bile te godine kada je EBM počeo biti aktualan dio new-wavea u ex-Yu, kada je bilo moderno oblačiti se u crno i tvrditi da si pripadnik 'crne ruže', kada sam i ja sam podlegao naboju okoline i postao vegetarijanac (i bio jedno dobrih 5 godina), ali u principu za ovaj album D.A.F. nitko jednostavno nije mario niti pišljiva boba jer su svi zvrndali samo o "Der Mussolini" i kada će DJ pustiti tu pjesmu. Daleko su bili interesantniji remiksevi The Cure, nova izdanja tada obećavajućeg Big Audio Dynamite (Mick Jones iz The Clash) i naravno, The Sisters Of Mercy koji su se puštali dan i noć gdje god da si okrenuo (od Kulušića, Lapidarija, do slovenskog Radio Študenta i Ante Batinovićevog "Rock Expressa" na 2.programu Radio Zagreba subotom od 17.30 do 19h). Upravo u to vrijeme sam izašao iz JNA, glavni hit je bio "Passangers", obrada Iggy Popa u verziji Siouxsie And The Banshees, a The Smiths su se raspadali. Nick Cave je održao katastrofalan koncert u Ljubljani poslije kojeg je rekao 'više nikada neću nastupiti u jebenoj komunističkoj Jugoslaviji' (snovi su mu se ostvarili), a ja sam bio na tom koncertu, te iskreno da velim, nisam baš bio ubjeđen da underground kakvog mi je on tada sa svojom potopljenom ekipom u drogi i alkoholu priuštio da više ikada mogu odlutati u underground vode u kojima su se jednostavno udavili. Eh, da ne skrenem s teme, D.A.F. nikako nisu napravili upečatljiv 'povratnički' album 1986., "1st Step To Heaven" se nije uklopio u koncept onoga što se događalo, jednostavno su potonuli u retrogradnom pristupu koji apsolutno nikoga nije dojmio, no jedini koji je primjetio kvalitet ovog albuma bio je legendarni John Peel koji je D.A.F. nazvao 'grandmaster of techno'.
Robert se potom otisnuo u techno vode, a Gabi je kroz svoju neuspješnu solo karijeru između ostalog objavio i dva albuma kao DAF/DOS. D.A.F. - Funfzehn neue D.A.F. lieder (2003, Superstar Recordings/ Universal)

Kako kaže Gabi, D.A.F. nikada nisu prestali postojati. Nisu čak niti zamrznuli svoj rad, samo su prestali raditi, odgajali su vlastitu djecu i bavili su se uglavnom porodičnim stvarima i profesionalnim poslovnim obavezama povremeno objavljujući neprimjetne solo albume. Osim toga, Gabi se okupirao sa virtualnom umjetnošću i nastupao je kao DJ, a Robert je mnogo putovao po dalekom istoku (Tajland, Indija, Bangladeš, Nepal) tražeći duhovno prosvjećivanje po raznim samostanima. Ali, njihovi D.A.F. albumi su u međuvremenu od sredine '80-tih počeli bilježiti sve veće i veće tiraže, tako da je danas zaista veliki diskofilski značaj imati njihove originalne vinile iz '70-tih i '80-tih godina. Navodno su prodali enormno veliku količinu starih ploča objavljenih za Mute i Virgin Records koje se broje u milijunima jer su ih osim kritičara i vjernih obožavatelja masovno kupovali i DJ-i kojima su služile za nebrojene remikseve i različite ideje koje se mogu ostvariti zbog njihovog jednostavnog, mahom repetativnog plesnog stila.

Jest, prošlo je više od 20 godina od njihovog zadnjeg istinski kreativnog albuma "Fur Immer", ali niti na ovom albumu D.A.F. ne pokazuju nikakve znakove ovremešenosti. Razlika je možda u tome što je njihova publika ostarijela, pa nema više taj osjećaj da ukapira čitav smisao kao u vrijeme 1980-81, ali ovdje je skoro sve praktički ostalo isto. Naglašeni plesni ritam, bas linije i minimalne linije syntha uz povremene samplove koje prije nisu koristili. Ponovno su pristupili svojim poznatim jednostavnim minimalističkim obrascima fuzijom stare i provjerene Plankove produkcije s techno elementima koje je Robert bezuspješno peglao kroz svoju solo karijeru. Jedina je razlika u tome što su elektronski bubnjevi i ritam mašine zamijenjeni elektronskim beatovima, dok je sve praktički ostalo isto. Gabijev vokal se nije promijenio, isto kao niti zajedljiva lirska struktura koju je ponovno otpjevao na njemačkom jeziku. Kao inicijacija ponovnog reuniona, priča Gabi, nije novac, preporod ili neka glupa nostalgija, već simbioza i sinteza međusobne energije i veze između njih dvojice za koju osjećaju da je jedinstvena na planeti.

Iznenađenje ponovnog povratka dogodilo se u ljeto 2003. kada je premjerno na satelitskom Viva kanalu emitiran video spot "Der sheriff". Mnogi gledatelji su mislili da su se urednici Vive opasno zeznuli, te da se moguće radi o nekoj D.A.F. kompilaciji u novim remiks verzijama sa samo jednom novom pjesmom...
Međutim, D.A.F. su na ovome albumu nakon pune 21 godine ponovno pokazali svoju pravu snagu electro-punka sa snažnim tekstovima koji zadiru u samu suštinu današnjeg društva, te odmjerenom, njima svojstvenom stilistikom koja se bazira na jednostavnosti ritma, melodije, basova i posve kratkih efekata ponovno vrativši svoj zvuk na onaj temeljac iz 1980. Oni su se ustvari ovdje prikazali poput pravih Joy Division po kome i dalje kopaju mnogi indie izvođači, a i sami su utjecali na Ian Curtisa ko' Hendrix na Neil Younga ili Pixies na Kurt Cobaina. Nije na odmet spomenuti da klavijaturističke linije basa ovdje umnogome kumuju na razvoj r'n'r-a, electro-rocka, kao naravno i indie-rocka (pjesma "Komm in meine welt"), te mnogobrojne linije u pogledu melodije i ritma na cijelokupnu današnju pop elitu. Teško ih je sve nabrojiti, no međutim ovdje se nalaze svi koji su ponešto uzimali od njih - od Tortoise do gotovo bezazlene Lilly Alen. Svi imaju nešto od ovog zvuka D.A.F. isto kao i metalci od Black Sabbath ili Blue Oyster Cult. Samo jedna je stvar - nitko to neće priznati jer su do tih vitalnih karakteristika došli preko trećeg ili četvrtog vala sljedbenika, a to je onda sasvim jasan povijesni prijenos legendarnog mita s koljena na koljeno, odnosno s naraštaja na naraštaj.

Album nije nažalost doživio veličanstveni 'revival' D.A.F., jer se ne samo svjetska, već i domaća kritika više bavila novom dominacijom post-punka i indie-rocka, Eminemovim ekscesima i pop šalabajzanjima (Britney Spears prije svega), a electro scene se tek hvatala zahvaljujući još jednom velikom povratku Kraftwerk koji su u isto vrijeme objavili svoj album "Tour De France Soundtrack". Naravno, bilo je tu još zbivanja u okviru elektronike preko mnogih DJ-a koji su radili intrigantnu glazbu (Jeff Mills, Dave Clarke, Carl Cox, Kevin Saunderson...) i nekolicine kvalitetnih izvođača (Orbital, Underworld, The Orb, Aphex Twin, Moby...), no nekako se sticao dojam da je i njihov kreativni potencijal nakon zvjezdanih '90-tih pomalo počeo zapadati u oscilacije i krize.
Jest, D.A.F. su ovdje ostvarili svoj drugi i pravi reunion kojeg na žalost javnost nije primjetila. Singl "Der sheriff" (s podnaslovom 'anti-američka pjesma') je u pravo vrijeme progovorio o George Bushu, a veliki dio albuma o nesrazmjernim odnosima koji kolaju u svijetu između kapitala bogatih vlastodržaca, administracije i puke sirotinje koja kuha krumpir, gleda TV i čeka milodar očekujući čuda. Kako god, D.A.F. su bez obzira na prilično blijed odaziv medija ostvarili pun pogodak. Svih 15 pjesama je odreda plesnog karaktera s naglaskom na reflektivnu političku ideologiju opasnosti i zamki koje vrebaju suvremeno društvo na početku 21. stoljeća. Sam Gabi koji je odrastao kao dijete španjolskih doseljenika u oblast Ruhra u vrijeme političkog hladnog rata i takozvane 'njemačke jeseni' koja se očitovala u ljevičarskom ekstremizmu i terorizmu, svoja sjećanja na te događaje opisao je u skladbi "Kinderzimmer" (dječja soba) kroz neoptimističan tekst o socijalnoj realnosti prisjećajući se zvijezda vremena, Che Guevare i Bruce Lee-a. Lirički eksplozivna i gotovo ekstremna pjesma još je "Rock hoch (sexlied)" o opsesivnom vojaerizmu, dok je ostatak albuma refleksija uvjerenog autsajdera koji je posve svijesan vlastitog talenta pretvorenog u simboličku 'slam-poetiku'. I sam je jednom prilikom izjavio da je svoju lirsku metaforu uvijek razvijao zavisno o okolnostima kroz odraz subjektivne stvarnosti iz točke gledišta nekog autsajdera. Na veliko iznenađenje, album je podario i osebujan plesni komad "Mira como se menea" kojeg je Gabi nakon dugo vremena otpjevao na španjolskom jeziku, te se znao pronaći i na repertoarima diskoteka. Snažni i upečatljivi komadi još su "Ich bin tot", "Du bewegst dich", "Seltsame freunde", te najsnažnije "Der prasident" i "Die luge".
D.A.F. su ovaj album objavili kao dvostruki cd; drugi disk sadrži iste pjesme u nešto prilagođenijim electro-techno varijantama za plesne podije s blagim izletima u sitne remikseve i produkcijske dodatke.
Od njihovih mnogobrojnih izdanja vrijedi još izdvojiti bootlege "Live - Freie universitat Berlin 1.11.1980" objavljen kao audio-kaseta 1981, zatim dvostruku LP ploču "Live" izdanu 1982. koja sadrži 29 pjesama snimljenih u periodu od 1979-1981 i "Live In Berlin 1980" objavljen kao LP 1983. 1988. objavljena je prva zvanična kompilacija "Best of D.A.F." (Virgin Records) sa 16 pjesama, a povodom trećeg reuniona, 30.III 2009. objavljena je kompilacija "Das beste von D.A.F." (The Grey Area/ Mute Records) sa 20 pjesama među kojima nema niti jedne s albuma "Funfzehn neue D.A.F. lieder". Kompilacija je po prvi puta nakon albuma "Fur Immer" (1982) D.A.F. dovukla na UK top ljestvice albuma, te su tom prilikom Gabi i Robert nakon više od 25 godina ponovno kao D.A.F. nastupili u Britaniji.

horvi // 11/09/2009

> vidi sve fotke // see all photos