Poetska fabula 18. službenog albuma ovih zvijezda čiji sjaj još uvijek klijentelistički plamti zahvaljujući imenu drži vodu na pristojnoj razini. Jim Kerr se doduše nije kurtoazno upustio u rezimiranje 'hoda između svijetova' kako bi se dalo pretpostaviti prema nazivu, a nije se niti konceptualno postavio u sofisticiranje goruće materije, dapače, razvezao je aktualnu stranu radikalnih poveznica između trenutne Amerike, Europe, Bliskog istoka i dobrog dijela Azije kroz sveobuhvatno trnovitu temu - religiju. Činjenica da je upravo ta tema dosegla status ideološko-političkog kamena spoticaja bujajući sve veću nacionalnu i nacističku sponu kod mnogih državnika i njihovih poltrona (a i mnogobrojnih pristaša), pojavila se sve veća količina toksično opasnih monopolističko - manipulirajućih ključnih riječi kao što su 'narod', 'sloboda', 'jezik' i 'religija'. Ne treba navoditi Trumpove ili Orbanove izjave, dovoljno je samo pogledati što se dešava u našem dvorištu i komšiluku, jer je od američke prerije preko Britanskog kraljevstva i španjolsko-katalonskih prevrata sve do Sirije i još dalje od nje taj kamen spoticaja isti. Zajedničkim leksikom rečeno - udara klerikalni orkan, fundamentalizam i sakramentalno blindiranje koje se odbija o glavu. Dokaz za to je osvrt na statističke brojke koje kazuju da je sve manje brakova sklopljenih pod nekim religijskim sakramentom jer se dešava to da su dojučerašnji tradicionalni vjernici počeli gubiti interes upravo zbog toga, pojednostavljenije rečeno, kada dođu u svoju crkvu, džamiju ili bilo kakav religijski hram, osjećaju se kao da su odjednom postali dio neke sekte, Partije, fundamentalne organizacije i terorističkog klana. Tu se Kerr spretno snašao uključivši emotivnu stranu liberalnosti ne dogmatizirajući, a niti ne prezentirajući svoj materinji protestantski leksik s kojim ionako u UK imaju velikih problema konfrontirajući se s rimokatolicima. Njegova poanta je u širenju mirnih bilateralnih odnosa u kojima je najbitnije zadržati vjeru i zdrav duh, čak i na temeljima fine utopističke ideje koja ionako kola između mirnih, pacifistički 'normalnih' ljudi koji su prihvatili milijune izbjeglica s Bliskog istoka. Ok, s te strane je taj kreativni dio albuma zadovoljavajućih performansa na razini tradicionalno umivenih bliskih radova U2 koji svoju religijsko-vjersku ideologiju nikada nisu sakrivali. Glazba je ponovno nakićena raskošnom produkcijom, uglavnom plesnim pjesmama koje traže svoj prolazak među hitove, ali takvih u njihovoj karijeri već odavno nije bilo. Zadnji top-10 singl u UK imali su 1995. ("She's a river", UK no.9), posljednji top-20 1998. ("Glitterball", no.18), dok u 21. stoljeću nisu ostvarili niti jedan top-40 singl što više nego dovoljno govori da su nadebelo zatajile njihove marketinške sposobnosti za radijski eter u najvažnijem, barem njima, medijskom prostoru. Po tome bi se stekao dojam da su čitavo vrijeme pravili alternativne/ indie pjesme, ma ni govora. Sve je to fino smišljeni pop dizajn koji uz svu razbarušenost vrsnih producenata nije dospio tamo gdje je plasiran i sad se jasno povlači teza da Kerr i Charlie Burchill uzaludno i tvrdoglavo nabijaju glavom o zid punih skoro 25 godina ponavljajući nemogući Sizifov posao. Čemu to? Nema hita i točka.



A nema ga upravo zbog Kerrovih stupidnosti. Pjevač takvog vokalnog kova i takvih oktava koje se pamte s početka 80-ih dozvoljava si, eto tako, da bude u skladu s trendovima, auto-tune efekte i taj blagoglagoljivi i milozvučni akcent patetike koji je nekoć u nekim provjereno jakim hitovima poput uspješnica "Alive and kicking", "Let there be love", "Belfast child" i "Mandela day" zacementirao prepoznatljiv komercijalni image i trade-mark od kojeg se ne odstupa. I tu je taj njegov kamen spoticaja ne dozvoljavajući si niti jedan vrisak, niti jedan režavi, prgaviji, dublji i moćniji dio iz njegovog bogatog resursa kojim redovito opčinjava na koncertima kada se izvodi daleko kreativniji i značajniji repertoar nastao prije 1985. Ali, očito, tu više nema pomoći i očekivati da će se u tom pogledu nešto promjeniti čista je hiperbola hipoteze za one vjernike koji se još uvijek potajno nadaju da će iznjedriti jednu jaku, moćnu i upečatljivu vokalnu izvedbu na studijskim radovima.



Ali zato se ekipa naveliko promjenila i pomladila. Umjesto Mel Gaynora koji odavno nije stalnim dijelom postave (službeno je napustio bend 2017.) odradivši ugovorom preciziran posao na 9 pjesama, sada je Cherissei Osei, crnkinja iz nekoć kratkotrajnog ženskog trojca The Faders (2005. imale su hit "No sleep tonight"), te su uz nju tu još dvije djevojke - Chaterine AD aka The Anchoress (vokal, klavijature) i Sarah Brown (vokal). Ged Grimes (ex-Danny Wilson, ex-Deacon Blue) je ostao na basu (prisutan u postavi od 2013.), dok se Burchill pojačao s još jednim gitaristom kao stalnim članom (Gordy Goudie). O glazbi se ne može reći ništa loše. Specifičan pop u dance-rock dezenu pršti iz sijaset tema - "Magic", "Summer", "Utopia", "The signal and the noise", "In dreams"… prizivajuću u sjećanje neka kreativno dovitljivija razdoblja, a laganija "Barrowland star" čak u refrenu doziva u pomoć odjeke refrena "Alive and kicking" urešenog sintetičkim orkestracijama. Naslovna "Walk between worlds" ima potentno zavodljiv gitarski riff i dinamički uređen prog-rock aranžman s orkestralnom završnicom, "Sense of discovery" pokušava oživjeti stadionski obredni manir iz epohe "Mandela day" i "This is your land" ponovno se naslanjajući na vokalne reference "Alive and kicking", plesna "Silent kiss" se vraća u doba synth-pop elana "Sons and Fascination/ Sister Feelings Call" albuma kada su bili nadebelom pretečom laptop rock benda, istini za volju, to sad ovom prilikom zvuči poput revitalizacije Human League/ Gary Numan/ Ultravox stila koji je ionako drsko opljačkan od gomile retro zvijezda poput Arcade Fire, Foals, MGMT i sličnih što se lukavo kočepere 'indie' šmekom, dok je potpuno nepotrebna živa verzija "Dirty old town", doduše vrlo umješno gitarski interpretirana dodatak njihovim folk motivima univerzalne strategije okupljanja svjetskog auditorija pod jednu zajedničku perjanicu.

Uz to, raskošno blještavi video spot "Magic" urađen je za Internet populaciju koja glazbu 'gleda, a ne sluša', tako da u konačnici ovaj album sasvim pristojno funkcionira u kurentnom razdoblju za jasno ciljanu publiku, onu s početka recenzije - klijentelu koja ih se neće odreći makar odavno više nemaju ništa iole upečatljivo i znamenito po čemu bi ih se trebalo držati velikim bendom s velikim hitovima. A da je ovo prvi album tamo nekog retro indie-pop/rock bendića, svi bi ga ishvalili, no kad je 18. u pitanju, stvari su sasvim drugačije. Čista beletristika koju sasvim sigurno nastavljaju na narednom albumu najavljenom za 2021. godinu.

Naslovi: 1.Magic, 2.Summer, 3.Utopia, 4.The signal and the noise, 5.In dreams, 6.Barrowland star, 7.Walk between worlds, 8.Sense of discovery, 9.Silent kiss, 10.Angel underneath my skin, 11.Dirty old town (live)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/02/2018