Povodom reizdanja njihova dva ponajbolja albuma "Spectres" i "Some Enchanted Evening", donosimo Vam dio impresivne diskografije ovog hard rock benda, najpoznatijeg po pjesmi Don't Fear the Reaper, koja je postala sinonim za Halloween... BLUE OYSTER CULT - Blue Oyster Cult (1971, Columbia / CBS)

Kada se koncem 1971. pojavio debi album ove teškometalne rock skupine iz Detroita, mnogi rock kritičari su sastavu Blue Oyster Cult predviđali svjetlu i uspješnu budućnost na račun njihovog vrlo sofisticiranog hard / heavy rock stila koji su prikazali. Međutim, budućnost je pokazala da će zauvijek ostati vječiti marginalni sastav kojem će neprestano manjkati samo mali korak do opće prihvaćene slave.
Povijest skupine je vrlo neobična jer nisu osnovani od strane samih članova već njihovih prijatelja - poznanika Sandy Pearlmana i Richard Meltzera koji su sredinom šezdesetih godina 20.stoljeća pisali kompozicije i tražili odgovarajuće rock bandove koji će iste izvoditi. Tako su komponirali pjesme za sasvim neuspješne sastave Cows, Oaxaca i Soft White Underbelly koji su napravili niz demo snimaka. Iz tog vremena datira album "Soft White Underbelly" koji nikada nije objavljen, premda je snimljen za kompaniju Elektra 1969. koja je velikim stopama neprestano tražila nova underground imena koja će vinuti u popularnost (The Doors, The Stooges, MC5…). Iz tri sastava (Cows, Oaxaca i Soft White Underbelly) Pearlman i Meltzer okupili su novu skupinu Stalk Forrest Group u kojoj su okosnica bili Donald "Buck Dharma" Roeser (gitara), Allen Lanier (klavijature) i Albert Bouchard (bubnjevi, vokal). Iste 1969. napravili su materijale za istoimeni album Stalk Forrest Group, no slijedeći sudbinsko prokletstvo prethodnih radova, niti taj album nije nikada objavljen. No, Pearlman i Meltzer se nisu dali omesti u svojim naumima, pa su ekipu ojačali sa dva nova člana, bili su to Eric Bloom (gitara i vokal) i Joe Bouchard (bas i vokal). Stalk Forrest Group mijenja naziv u vrlo bizarno i čudno ime Blue Oyster Cult, te počinje početkom 1970. sa vrlo atraktivnim koncertnim nastupima koji su kulminirali vještom novotarijom Buck Dharme i Blooma koji su gitare svirali stavivši ih iza leđa. Njihova glazba je bila u vrlo neobičnoj smjesi hard rocka, heavy metala i rock'n'rolla, pa ih potkraj 1971. poziva diskografska kuća Columbia records koja im nudi vlastiti ugovor. Od tada pa nadalje, funkcija Pearlmana i Meltzera počinje rapidno opadati, a glavnim liderom postaje Eric Bloom, dok simbolički image banda preuzima klavijaturist i vodeći kompozitor Lainer koji glazbi Blue Oyster Culta dodaje alkemijske elemente i zaštitni vizualni logotip - križ s kukom preuzet iz germanske mitologije.
U kolovozu 1971. tvrtka Columbia records im objavljuje sjajni prvijenac koji Blue Oyster Cult prikazuje u raskošnom glazbenom futurističkom art izdanju. Mješavina popularnog hard / heavy rock stila pod utjecajima tada velikih imena Deep Purple, Led Zeppelin, Jimi Hendrix Experience i Claptonovog Creama, te hippy ideologije - ljubav, droga i sladunjave melodioznosti Allman Brothers Banda došli su do izražaja samo kao stilske bliskosti, no glavnina i srž izraza proizašla je iz osebujne psihodelije za koju je zaslužan gitarist Buck Dharma. Najupečatljivija kompozicija albuma je uvodna "Cities on flame with rock'n'roll" koja donosi specifičan Blue Oyster Cult (u nastavku BOC) stil koji će kroz kasnije radove neprestano razvijati. Radi se o spomenutoj mješavini gore navedenih izvođača - to su snažni i valjajući bubnjarski udarci omeđeni čvrstim gitarskim riffovima, a jedina zamjerka prikazanom stilu pada na račun slatkastih refrena. Pjesma je napravljena pod očiglednim utjecajem Black Sabbath kompozicije "The wizzard", što će dugi niz godina biti veoma teškim bremenom grupe BOC koja je neprestano radila odlične albume izuzetnog izraza, no zbog jasne stilske orijentacije, širokoj publici će ovaj band neprestano djelovati kao kopija nečega već odsviranog. Vokal je stilizacija Planta (Led Zepelin), dok je instrumentalni dio albuma sofisticirano naličje preuzeto iz klavijaturske osebujnosti John Lorda (Deep Purple), gitarske raskoši Jimi Hendrixa, a u nekim trenucima uočljiva je i dodirna bliskost s fuzijom jazz-rocka. Također je važno napomenuti da glazbi na albumu manjkaju individualni osjećaji koji su potpuno potisnuti zbog same težnje sastava ka mističnoj art koncepciji. Album sadrži vrlo lijepu baladu "Then game the last days of May", a najvažniji trenuci prikazane glazbe cijelog materijala leže u snažnim gitarskim solo dionicama Buck Dharme. I britanska i američka kritika je na sav glas pohvalila ovaj album zbog specifičnog stila, dorečenosti i nadasve velike kompozitorske raskoši tako da se album pojavio i na američkoj top ljestvici što je ukazalo na moguću svijetlu i uspješnu budućnost. Crno bijeli omot albuma pokazao da se iza vrlo mističnog art dizajna nalazi isto tako neobična, mistična i futuristička rock koncepcija. BLUE OYSTER CULT - Tyranny And Mutation (1973, Columbia / CBS)

Drugi album ovog sastava nije donio nikakve bitne promijene. I dalje je ostala vješto zamagljena sofisticirana mistika koja se nalazi iza ponovno umjetnički dorađenog crno bijelog omota i Lanierova opčinjenost mitologijom, draž prvog albuma koja se očitovala u visokom art-rock dometu vrlo kritiziranog hard i heavy stila nekako je izgubila svoju impresiju jer je zamijenjena tvrđim zvukom i brojnim, ponekad pretjeranim gitarskim solo dionicama. Specifična kontraverznost koja se sastoji u njihovom stilu - očigledni utjecaji svega i svačega koje oblikuju na način koji im se dopada - i dalje je ostala prisutna, tako da je za singl izabrana "O.D.'d on life itself" koja nema nikakvu specijalnost. Premda kompozicija ima čvrsti hard rock ritam, snažne riffove i upečatljiv tekst, sladunjavi melodijski refren baca u vodu čitav šarm kompozicije. Potpuno je nejasno zbog čega je ova kompozicija izabrana za singl jer na albumu ima daleko pogodnijih brojeva. Jedan od sasvim mogućih razloga leži u činjenici vrlo popularnog glam - rock stila tih godina u koji su svojim imageom uplovili i BOC zaogrnuvši se u svjetlucave plašteve i zlatne gaće, te iznimno atraktivne koncerte kojima je kulminacija bilo mahnito udaranje po gitarama kada su Bloom, Buck Dharma i Joe Bouchard stali jedan pored drugoga u red i svirali instrumente stavivši ih iza leđa pri čemu se upalilo veliko okruglo svijetlo koje ih je centralno osvijetlilo na cijeloj pozornici. Sve što su dobro uradili na suviše progresivnom prvom albumu koji je ocijenjen kao kreativan, ali publici nepristupačan domet, ovdje su vješto prokrijumčarili kroz razne sitne krađe nekih rock standarda. U pjesmi "Hot rails to hell" su upotrijebili riff "Johnny be goode", vokali su postali nalik na Rory Gallagherov pjevački stil, a iskoristili su i kompoziciju Rolling Stonesa "19th nervous breakdown" u nekom čudnom tonalitetu. Tamo gdje su na prvom albumu bile fine melodijske linije, ovdje su to prosječne harmonijske dionice. Jedino "Teen Archer" sadrži određenu dozu surovosti, no kombinacija Fendera i klavira prije je zvučala daleko bolje. U brzom sedmominutnom instrumentalu "Buck's boogie" pojavljuje se cijeli spektar utjecaja - jazz-rock gitarijada, solo dionice uzete iz Love Sculpture (1968.), klavijaturske linije Deep Purple, no nitko im ne može osporiti savršeno dobru instrumentalnu interpretaciju i odličnu tehniku baratanja instrumentima. Ovdje je blago potisnuta hippy tematika, a svjetonazor albuma je nešto futurističkiji i mističniji. Potpuna stilska specifična karakteristika ocrtana je u "7 screaming Diz-Busters" gdje Bloom u stilu Eric Burdona opisuje neobičan događaj. No, po mišljenjima vodećih rock kritičara tog vremena, cjelokupna kompozicija koja se prvenstveno bazira na dugačkim varijacijama i solo improvizacijama nije donijela nikakvu osobitu vrijednost. Uz sve izrečene zamjerke, album je doživio brojne pohvale zbog vješto osmišljenog koncepta i šarma kojim je odisao. Naravno, kritike koje su dobivali išle su prvenstveno na račun omraženog hard/heavy stila kojeg kritičari nisu ljubili.
Djelomični tržišni neuspjeh albuma leži u sasvim nelogičnom potezu koji su napravili u Britaniji - odgodili su izdavanje albuma u vrijeme kada je s druge strane Atlantika on već bio u prodavaonicama, čime su osakatili svoju evropsku publiku. Budućnost koja se nalazila pred njima neprestano će prštati ovakvim ispadima što će BOC prikazivati kao sastav sklon da se sukobi sam sa sobom.
Remasterirani album koji je u devedesetim objavljen i na cd-u sadrži i vrlo uspješne snimke s koncerata koji su bili daleko jačim adutom banda. BLUE OYSTER CULT - Secret Treaties (1974, Columbia / CBS)

Kada je objavljen treći album u ponovno crno bijelom omotu, iznenađenjima nije bilo kraja. Sam pogled na omot gdje članovi BOC-a stoje pored ratnog aviona-bombardera dao je naslutiti da se na ploči nalazi nešto vrlo moćno i razarajuće. Kao drugo iznenađenje bilo je da su nestale šljokice i blještavi glam-rock kostimi koji su zamijenjeni kožom i opasnim "motorističkim" imageom nalik na Marlon Branda iz kultnog filma "The Wild Ones" (Divljak). Treće iznenađenje je da je Lanierova djevojka nitko drugo do li Patti Smith koja je tih godina bila vrlo progresivna rock spisateljica koja je objavila dvije knjige pjesama - "Seventh Heaven" i "Witt". Četvrto iznenađenje je da je ona napisala najbolji komad na albumu, pjesmu "Career of evil" koja je objavljena i kao singl s iznenađujućom poleđinom, obradom upravo motorističke himne "Born to be wild" skupine Steppenwolf. Nadalje, dotadašnji hard/heavy zvuk koji se prvenstveno bazirao na snažnim gitarističkim riffovima, na ovom albumu je u ne malim slučajevima obilato obojen zvukovima sintesajzera i klavijatura koje su dobile daleko veću ulogu. U pjesmi "Flaming telepaths" vrlo važnu solo dionicu diktiraju upravo zvukovi sintesajzera. Proizašla je na ovome albumu i karakteristična izgradnja pjesama - to je jedan kor - mol kojeg su ukrasili sa bas varijacijama akorda na što su nadosnimljeni riffovi i gitarske improvizacije. Tipičan primjer takvog komponiranja je pjesma "Subhuman". Ritmovi su i dalje moćni, a refreni koji su bili sladunjavi, sada dobivaju oštrinu, dok sama cjelokupna glazba odiše prozračnošću, bogatim blještavilom prostora, a koriste se i novotarije - samplovi (smijeh, različiti glasovi). Također od nezaboravnih pjesama s albuma jest "Cagey cretins" koja je jednom prilikom opisana kao rock kompozicija pod kojom se mogu igrati i karakteristične filmske scene. No, najveći preokret albuma je sjajna "Astronomy" u kojoj su opisali svemir kroz vještu kombinaciju sympho-rocka, lagane balade, brojnih solo dionica iz kojih pršte vokali i pojačani back vokali. Nešto vrlo blisko ovome raditi će u osamdesetima grupa Marillion. Ovom kompozicijom su potpuno zaprepastili dotadašnju publiku koja ih je smatrala čistim teškometalnim rock bandom. Drugi dio kompozicije je brzog ritma čija vodeća klavirska melodija će poslužiti zvijezdi američkog rocka osamdesetih Pat Benatar za glavnu okosnicu velikog hita "Love is a battefield" 1983.
Kritika je iznimno ishvalila ovaj album, a nije izostao niti solidan odaziv publike, no stekao se dojam da ovom sastavu manjka nešto više da bi postao velikim imenom poput tada neuhvatljivih Led Zeppelin ili njihovih stalnih pratioca Deep Purple koji su duboko zakoračili u raspad vlastitog sistema. BLUE OYSTER CULT - On Your Feet Or On Your Knees (1975, Columbia / CBS)

Ovaj dvostruki live album prikazao je BOC u odličnom agresivnom koncertnom izdanju na kojem su sakupljene standardne kompozicije s prethodna tri albuma. Međutim, ne malo iznenađenje priskrbili su vlastitoj publici koja ih je odano slijedila kada su nedugo nakon izlaska ploče izjavili da su potpuno nezadovoljni materijalom na njoj i da ga se javno odriču. To je prouzrokovalo brojne napise o njima, a kontradikcija se pojavila kada su i američki i britanski kritičari odali priznanje ovom albumu nazvavši ga "jednim od najboljih live-albuma svih vremena"! U nekoliko navrata album je od strane kritike doživljavao najviša mjesta u kategoriji "živih" albuma (1975., 1978., 1982., 1984.), a BOC su ga se svaki puta odricali u svojim izjavama za medije. Tada se po prvi puta javno uočilo da se ovdje radi o nesvakidašnjem karakteru rock skupine čiji je glavni moto rada "biti potpuno drugačiji, a biti vrlo blizak s ostalima". Premda su vješto i spretno skrivali vlastiti privatni život, ipak se ispostavilo da su bili skloni drogama i alkoholu, te da ničime nisu bili drugačiji u onoj mjeri kako su se tematski maskirali u kompozicijama koje su vješto sofisticirale mistiku, germansku mitologiju i brojne korake u gotovo marvelovske priče koje su imale bliskosti i sa Tolkienovim "Hobitom". Da bi na neki način sami sebe opravdali za mogući komercijalni uspjeh ove ploče koju su priželjkivali, namjerno su je propagirali kao "lošu" što je zaista imalo smisla. Jer, ovo je presjek njihovih takozvanih "uspješnica" i brojnih koncertnih varijacija koje su ponudili publici premda su već jednom na svim tim kompozicijama zaradili. Doduše, nije ta zarada drastično odjeknula u njihovom slučaju, ali već sama ova činjenica prikazuje BOC kao rock band koji je potpuno svjestan vlastitih poteza. Tada je Meltzer, njihov bliski suradnik, po prvi puta izjavio da su BOC u stvari najbolji album napravili pod imenom Soft White Underbelly i Stalk Forrest Group koji nikada nisu objavljeni premda su snimljeni koncem šezdesetih za tvrtku Elektra, te da su ti albumi prava originalna škola heavy metala. Rijetki poznavatelji dotičnog materijala kojeg su nabavili vjerojatno putem privatnih veza i preslušali ga tvrde da se zaista radi o briljantnom glazbenom materijalu koji da je objavljen sasvim sigurno bi bio svrstan u red najboljih ako ne rock albuma, onda svakako u metal konkurenciji.
Bilo kako bilo, "On Your Feet Or On Your Knees" je postao do tada najprodavanijim albumom BOC-a plasiravši se na 22.mjesto američke liste albuma te je doživio brojne pohvale glazbene kritike kao iznimno uzbudljiv koncertni zapis. Ovim radom band je završio sa svojom prvom fazom rada u kojoj je većina težišta tema bila u opčinjenosti mistikom, dok je glazbeni stil varirao na natruhama hard/heavy rocka, psihodelije i hippy melodioznosti. Po običaju, poseban naglasak je stavljen na neobičan dizajn omota na kojem je parkirana otmjena limuzina sa zatamnjenim staklima ispred crkve koja je obavijena čudnovatim horror oblacima. BLUE OYSTER CULT - Agents Of Fortune (1976, Columbia / CBS)

Četvrti studijski album ovog odličnog kvinteta potpuno je iznenadio svojim mekanim zvukom koji je bio daleko lakšim od hvaljenog "Secret Treaties". Vrijeme glam -rocka je počelo nestajati iz njihovog zvukovlja, no na svjetskoj sceni on je tek postao opće prihvaćen rock stil koji je 1972. plasirao David Bowie, rani Roxy Music i Bolanov T.Rex, a pojavilo se i niz middle-of-the-road imena (Mud, Suzy Quatro, Slade, Garry Glitter, The Sweet…) koja su naglasila androginost imagea tinejdžerskih pop idola kao trajnim simbolom i za buduće naraštaje. No, najveće posrtanje ovog stila koji je već 1976. počeo pokazivati svoju ofucanu sliku u kojoj više ničega nije bilo interesantno za istraživanje i dotjerivanje, ležalo je u nevjerojatnom komercijalnom uspjehu njujorške grupe Kiss čiji su albumi "Dressed To Kill", "Alive" i "Destroyer" prodani u milijunskim nakladama i stil glam rocka uvrnuli do cirkusantsko - klaunovske parodije time što su svoja lica premazivali masnim bojama, koncerti su im sadržavali korištenje različite vrste arsenala (topovi za hladni led, policijska svijetla, sirene, lebdeći bubnjevi…), dok je sam glazbeno / tekstualni dio prikazivao hrpu teškometalnog smeća. Budući da je estetika i eksperiment bio zaštitnim motom BOC-a, jasno je zbog čega nisu dozvolili da nastave makar i sporadično korištenje obrasca glam rocka u svojem izrazu.
Uspješna prethodna ploča "On Your Feet Or On Your Knees" koja im je donijela najveći dotadašnji proboj i prvu britansku turneju 1975., te previranja unutar kruga zvanog hard/heavy rock, navela su BOC da povuku nove strategijske poteze. Koncem 1975. formiraju vlastiti kućni studio i počinju stvarati materijale za novi album, a potez koji je donio malu revoluciju u rocku bio je odlazak u Record Plant studio. Do tada rock izvođači su odlazili u studio s već gotovim materijalima koje su samo snimili i produkcijski dotjerali, a novotarija koju su BOC donijeli bila je kompletni studijski rad. Bili su prvi koji su shvatili značaj vlastitog kućnog studija, te prvi koji su cjeloviti rad na komponiranju albuma radili tamo gdje ga i snimaju. Taj primjer početi će koristiti i svi ostali rock izvođači. I baš kada su se nalazili u Record Plantu, istovremeno su studio dijelili sa Kiss i Aerosmith koji su snimali svoje nove albume, no osim te paralelne bliskosti podijele radnog stola, ničeg drugog nije bilo zajedničkog s njima.
"Agents Of Fortune" je već svojim neuobičajenim omotom naznačio novi zaokret u radu - na napadno koloristički obojenoj naslovnici je brkati krupije u smokingu i leptir mašni, a na široko raširenim prstima lijeve ruke drži neku vrstu tarot karata koje su dizajnirane u stilu koji podsjeća na novčanice. Već sam ovakav gotovo nerockerski dizajn omota dao je naslutiti da su BOC pripremili nešto skroz novo. Bio je to sasvim svjež zvuk koji je svojom finoćom ukazao na nove mogućnosti varijacije hard rocka, popa, te nekih stilova kojih tada još nije bilo u pjesmaricama r'n'r-a (primjerice gothic - rocka). Pjesma "Don't fear the reaper" koju je Buck Dharma napisao dok se oporavljao od teške bolesti sadrži neuobičajenu strukturu koja se razbija sa tri akorda, izuzetno prozračnom gitarističkom finoćom i jednim sasvim novim stilom kojeg će se kasnije pronaći u radovima Dire Straits, The Cult, The Mission, The Sisters Of Mercy…, a i u mnogim new wave i post punk bandovima. Premda je bazična hard/heavy ostavština i dalje ostala prisutna kroz korištenje specifičnih gitarskih solo dionica i karakterističnih ritmova, brojnih bubnjarskih prijelaza, vokali su postali mekani, fini i nježni što se mnogim njihovim fanovima i nije osobito dopalo; upravo ovakva nenadana promjena pokazala je kontraverznost njihove glazbe. Kritike su bile odlične, no neki kritičari su bili skloni mišljenju da su vokali Blooma slaba točka, te da je Dharma daleko karizmatičniji pjevač koji je trebao glavne vokale preuzeti puno prije. U nešto tvrđem broju "E.T.I." spojen je fini hard zvuk gitarskog riffa s maštovitim efektima delaya, vodeći vokali su tvrdi, a prateći su mekani. Po običaju, ništa ne može proći bez iznenađenja, pa je tako završni dio kompozicije bržeg ritma u kojem je melodijsku funkciju preuzeo klavir u rock'n'roll izdanju. Novo iznenađenje koje su podarili na albumu su dvije kompozicije koje je napisala Patti Smith, a interesantno je da se na albumu trebala pronaći i skladba "Fire of unknown origin" koja će postati naslovnom skladbom njihovog albuma tek za pet godina. U "This ain't the summer of love" se naziru slatkasti tragovi glam-rocka preko kontradiktornog refrena koji je namjerno otpjevan sladunjavo. Ovo je jedan od njihovih nekarakterističnih songova - prije bi odgovarao nekom komercijalnom srednjestrujaškom rock sastavu s američkih FM radio postaja nego li njima. No, kada se album pojavio, iznenađenje njihove publike je bio zaokret na mekaniji, popisticiraniji rock stil, ali najveće iznenađenje koje gotovo nitko nije očekivao je neočekivani hit - singl "Don't fear the reaper" koji ih je definitivno približio širokoj publici i postao trajnim zaštitnim znakom grupe, te dugovječni evergreen koji će se dugi niz godina nalaziti na programima radio postaja kao idealnom karikom koja spaja teški rock s popom.
Mnogi kritičari su ovaj album proglasili njihovim dotadašnjim kreativnim vrhuncem kojim su zasjenili sada već očito vrlo težak i progresivan prvi album kojim su zakoračili u originalni, ali teško dohvatljiv stilski pretinac kojeg nitko nije želio slijediti zbog svoje osebujne tehničke zakonitosti. BLUE OYSTER CULT - Spectres (1977, Columbia / CBS)

Sve se činilo da će BOC nakon velikog uspjeha singla "Don't fear the reaper" prerasti u veliki teškometalni sastav. Vrijeme starih hard/heavy bandova je pomalo isticalo - Deep Purple se nalazio u strahovitom raskolu, Blackmoore je nakon odlaska osnovao eklektični Rainbow, Led Zeppelin su i dalje objavljivali dobre albume, no počeli su glibiti u vlastitoj stilizaciji koja će ih pokopati, sudbina Black Sabbath je bila krajnje neizvjesna, što su počeli koristiti novi sastavi koji su protagonirali sasvim novi obrazac kojem je bila naglašena brzina, dinamika, agresija i opčinjenost mračnijim i nešto morbidnijim tematikama. Ispočetka se cijeli tzv. "novi teški rock" činio kao hibridni nastavak ostavštine kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, no iznenadni uspjesi novijih teškaša - Aerosmith, Kiss, AC/DC, Uriah Heep, UFO, Van Halen, Nazareth ili Ted Nugenta otvoriti će vrata daleko brutalnijim izvođačima koji će se početi pojavljivati koncem sedamdesetih - Iron Maiden, Judas Priest, Motorhead, Nightwing… S druge pak strane, opće poznata punk eksplozija premda nije bila komercijalno uspješna, svojim aferama zasjenila je gotovo sva zbivanja na rock sceni i mnoge je starije izvođače dovela do gotovo raskrsnice vlastitih karijera. No, u slučaju BOC-a, gotovo da nije bilo niti najmanjih glazbenih previranja. Dapače, u kreativnom smislu dotjerali su sve svoje dotadašnje vrline u neslućene sfere. Album je logičan nastavak prethodnika sa nešto čvršćim i tvrđim zvukom u kojem su gitarske solaže dobile značajnije mjesto. Otvara ga singl "Godzila", a završava skladba "Nosferatu" što dovoljno govori da je tematika ploče obavijena preokupacijom oko tradicionalne mitologije zapadne civilizacije koja je stvorena prvenstveno modernim medijima - filmom, televizijom i znanstvenom fantastikom. Ovaj njihov rad je najmističnijeg sadržaja, a po prvi puta u vlastite tekstove ubacuju fragmente koji navode na neke individualne lirske sfere koje do tada nisu bile prisutne. No, po običaju, i ovaj puta su izostali osjećaji na račun osebujnog art stila. Album sadrži dvije izuzetne kompozicije
"Golden age of leather" i "Death Valley nights" gdje su vlastiti rafinirani i mistični heavy metal stil doveli do umjetnički profinjenog glazbenog dizajna. Svi naslovi su izuzetno dorađeni, bogato aranžirani i sjajno producirani tako da su s pravom zaslužili epitet izuzetno kreativne metal grupe koja vješto uzima neke pojedinosti mnogih rodonačelnika ovog žanra i oblikuju ih u sasvim sofisticiranu glorifikaciju gitarske distorzije pojačane moćnim i valjajućim ritmovima. No, zbog sasvim neočekivanog singla "Godzila" koji je nosio nešto tromiji ritam i specifično (anti)bombastičan refren, nastavak uspjeha je izostao budući da se njihovoj vjernoj publici nisu priključile horde novih obožavatelja. Zbog toga je BOC ovim albumom uz sve visokovrijedne kvalitete ostao sastav koji i dalje marginalno prati sve što se događa na teškometalnoj rock sceni pri čemu svakim novim albumom donese neku veoma interesantnu novinu čime itekako razvijaju ne samo vlastiti stil, već i sam žanr. Krajnje dotjeran omot ploče dovoljno govori o tome. BLUE OYSTER CULT - Some Enchanted Evening (1978, Columbia / CBS)

Sva nezadovoljstva koncertnim duplim albumom "On Your Feet Or On Your Knees" koja su članovi BOC-a izrazili nakon objavljivanja pri čemu su izazvali čuđenje vlastitih fanova i kritike koja ih je možda čak i pretjerano hvalila, došla su do vrele i usijane točke 1978. godine kada je objavljen drugi koncertni album "Some Enchanted Evening". Ovo je nevjerojatna ploča, nešto što slušatelja navodi da se sam razgraniči u vlastitom stavu - ili se voli ili ne. Nema druge. Jer, u slučajevima njihovih prethodnih albuma koji su redovito imali zanimljive izbore za singl ploče, a isto tako i još pregršt kompozicija koje su zbog principa rada BOC-a bile sasvim ignorirane za izbor istih, na ovom koncertnom zapisu glavna točka sadržaja je stavljena na krajnje agresivan i energičan nastup pun snage, moćnog elana i razarajućih improvizacija koje su im manjkale na mekanom, ali uspješnom albumu "Agents Of Fortune". Tako album sadrži perfektnu i snažno brutalnu svirku kompozicija s prvih albuma i bogatu produkciju i aranžmane sa albuma "Agents Of Fortune" i "Spectres", a specijalni dio ploče čine dvije nevjerojatne obrade - "Kick out the Jams" (MC5) i "We gotta get out of this place" (The Animals) koje zvuče izuzetno moćno, agresivno i energično. Rock kritika koja ih je pratila i bila sklona tvrdom metal rock stilu proglasila je ovaj album najboljim "live" albumom svih vremena, pri čemu su se iskristalizirale razlike s prethodnim koncertnim radom kojeg su članovi BOC-a proglasili najgorim radom u svojoj karijeri. Osebujan i nadasve poseban koncertni stil koji je prikazan rezultirao je nevjerojatno lošim odazivom publike. Kontradiktornost koju su BOC neprestano izražavali kroz neočekivane radove ovdje je došla do svoje kulminacije tako da je ploča prodana u vrlo niskom tiražu. Sve je počelo teći vrlo loše za njih; na temeljima hvaljenog koncertnog "On Your Feet…" kojim su sputali ne samo svoju publiku, već i kritiku, željeli su napraviti pravi revanš live zapisa kojim su sami sebi napravili trenutno više štete nego li koristi. Ipak, ploča je kroz dugi niz godina ostala vjernim dokazom izuzetno potkovanog virtuoznog rock sastava koji smjelo korača vlastitom karijerom onako kako mu se sviđa bez obzira na okolinu i postojeće zakonitosti. Ovim albumom završilo je ujedno i njihovo najplodnije razdoblje u kojem su heavy metalu dodali inteligentan umjetnički sadržaj kojeg će široka publika s čuđenjem odbijati. BLUE OYSTER CULT - Mirrors (1979, Columbia / CBS)

Izuzetan koncertni album "Some Enchanted Evening" kojeg su mnogi kritičari proglasili jednim od ponajboljih živih rock albuma svih vremena doživio je potpuni komercijalni neuspjeh prodavši se u nevjerojatno niskom tiražu, što je navelo band na neočekivan strategijski potez. Malo tko je mogao očekivati da će ovaj sastav nakon briljantne serije sjajnih ploča zakoračiti u striktno komercijalne vode. Pjesme s ovog albuma su više nego očite i banalne stilizacije preteče tzv. sweet metala. Glazba prikazana na ovom albumu djeluje naivno i na momente toliko banalno da se gotovo ne može povjerovati da su ovo BOC. Jedino prepoznatljivo su vokali, ostalo je konfekcijska produkcija koja se sastoji od sheme kitica - refren - solaža, a jedina pjesma za koju se može reći da ima nekakvog solidnijeg temperamenta (mada je i to više nego pretjeran izraz) jest "Doctor music". Nevjerojatno je da se ovakav band prepustio čistom oportunizmu i klasifikaciji sa primjerice bljutavim surogatima tog vremena poput izvođača tipa Asia. Ovaj album je potpuno narušio kreativni rapidni razvoj banda, te premda je najslušljiviji njihov rad, ujedno je bez svake sumnje nešto najgore što su objavili. Po prvi puta ovdje se kao tekstopisac pojavljuje mladi američki SF književnik Michael Moorcock koji je napisao tekst pjesme "The great sun Jester" koji će s vremena na vrijeme napisati poneki komad za njih. Sav šarm prethodnih albuma je potpuno nestao i sasvim je sigurno da su BOC bili toga svjesni jer su i omot ploče dizajnirali vrlo banalno dajući do znanja da je prazna, neinventivna i naivna. Da im je kojim slučajem ovo bio debi album, posve je sigurno da bi postali zvijezde američkih FM radio postaja koje su do besvijesti vrtjele Eagels, Boston, Journey, Kansas, Toto…, no komercijalni uspjeh je izostao. Interesantno je da ih njihova vjerna publika nije napustila nakon ovakvog poražavajućeg albuma, no uz sve prijašnje akreditive nisu uspjeli niti pridobiti nove fanove, tako da su i dalje ostali gotovo anoniman sastav. Premda se hit "Don't fear the reaper" i dalje vrtio na radio programima, malo tko izvan kruga njihove publike je znao da je to njihov singl.
Ipak, nakon ovakvog čistog marketinškog promašaja, band kreće na ogromnu svjetsku turneju 1980. koja je obuhvatila nevjerojatnih 250 koncerata! Tom prilikom su u svijest publike ponovno revalorizirali stare radove koji su na nastupima kulminirali trijumfalnom završnicom koju su okončavali pjesmom "Godzila". Također su nastupili i s obnovljenim Black Sabbath u čijoj postavi je vokale pjevao Ronnie James Dio, te je objavljen vrlo efektan video zapis "Black & Blue". BLUE OYSTER CULT - Cultosaurus Erectus (1980, Columbia / CBS)

Očito zbunjeni sastav koji je posrnuo na polju zvanom komercijala, unatoč svemu nastavio je svoj uhodani rad. Nakon izuzetne turneje kojom su dokazali da imaju svoju vjernu i odanu publiku, u vrlo kratkom periodu snimaju svoj sedmi studijski album. Budući da su pod hitno morali napraviti nešto znamenito, jedino što im je preostalo bila je retrospektiva dotadašnje karijere kako bi zacementirali svoj dugogodišnji kultni status. U pomoć je pozvan producent Martin Birch koji im je izglancao novi i nešto svježiji profil. Rezultat ove suradnje bio je ne pretjerano inventivan album "Cultosaurus Erectus" koji prikazuje cjelokupni razvojni put banda. Tako se ovdje nalaze i jazz konotacije s prvih albuma (pjesma "Monster J"), neke pjesme se vraćaju u davna divna vremena ("Devine wind"), operira se sa melodičkim refrenima, mistikom, zvuk ima određenu čvrstinu i nadasve raskošnu produkciju. Sve bitne karakteristike banda došle su do punog izražaja pogotovo u tematskom dijelu kompozicija koje se bave privlačnom marvelovskom mistikom. Sve fine koloritne sličice koje su bile sastavnim dijelom sjajnih ploča "Agents Of Fortune" i "Spectres" ovdje su spojene u jedan zajednički nazivnik, tako da je i publika znala uočiti potpuni profesionalni pristup banda ka kreaciji albuma. "Cultosaurus Erectus" je postao njihov najkomercijalniji rad zauzevši visoki no.12 na ljestvici najprodavanijih albuma premda nije niti izdaleka njihov kreativni vrhunac. Kao posebni asocijativni element kojim su potpuno zakoračili u vlastitu retrospektivu jesu i sličice na stražnjoj strani omota albuma koje asociraju na njihova dva neobjavljena albuma iz šezdesetih - "Soft White Underbelly" i "Stalk Forrest Group". BLUE OYSTER CULT - Fire Of Unknown Origin (1981, Columbia / CBS)

Veliki i pomalo neočekivani uspjeh prethodnog albuma "Cultosaurus Erectus" učvrstio je do tada najstabilniji rejting banda koji je sada već desetogodišnjom karijerom i osmim studijskim albumom morao ostvariti barem polovičan bankovni račun poput mnogih izvođača s kojima su dijelili žanr teškog rocka. No, sve što su BOC do sada ostvarili bile su marginalizirane pozicije, prva tri albuma su imali neznatne tiraže, kontradiktorni koncertni "On Your Feet Or On Your Knees" im je donio svjetsko priznanje kojeg su sami negirali, drugi koncertni "Some Enchanted Evening" je bio istovremeno savršeno dobar album i potpuni komercijalni neuspjeh kao i studijski banalni album "Mirrors". Jedino su uspjeli sa hit singlom "Don't fear the reaper" i posljednjim albumom "Cultosaurus Erectus" da doguraju do visokih pozicija top lista. Međutim, skupi studiji, profinjena tehnika i perfekcija kojoj su težili je imala svoju visoku cijenu tako da su jedini pravi izvori prihoda bili samo koncertni nastupi. Zbog toga su BOC odlučili napraviti izuzetan album koji će jednakom silinom funkcionirati i kao ploča i kao materijal za živu prezentaciju. U takvom psihološkom pritisku BOC realiziraju svoj najraznolikiji album do tada - "Fire Of Unknown Origin" kojemu je osnovna odlika splet potpuno suprotnih tematika. Naslovna kompozicija je napisana još 1976. godine u vrijeme rada na znamenitom albumu "Agents Of Fortune". Upravo ta kompozicija nosi u sebi revitalizaciju marginalnih područja kojima su se bavili, te je stvorena u njoj jedna sasvim posebna heavy metal estetika. Nešto potpuno suprotno prikazano je u singlu "Burning for you" koji je skoro postao hitom. Ovdje se na trenutke BOC dotiču i emocija kroz klasičnu rock kompoziciju koja će s vremenom (kasnih osamdesetih, a pogotovo u devedesetim) prerasti u standardni rock stil za fino starenje. "Don't turn your back" je još jedan sličan potez; ovo je zaista raskošni pop - metal kakav će u 21.stoljeću prezentirati sastavi poput Placebo ili Him. Na albumu se ponovno pojavljuje njihov prijatelj, SF pisac Michael Moorcock koji je napisao odličan tekst pjesme "Veteran of psychic wars", što je bio povratak na neke njihove ranije kompozicije kojima su očaravali neobičnim tematikama (poput "Dominance and submission"). Također se u skladanje priključio i Sidney Pearlman koji je napisao skladbu "Heavy metal black and silver" koja je parodija na rastuću populaciju novih metal bandova koji koriste uobičajene šablonske strukture u gradnji kompozicija. Istovremeno, pjesma je dotaknula visoku metal estetiku i revitalizirala snagu iskonskog stila. U mitološkoj priči "Joan Crawford" govore kroz prizmu masovne suvremene američke kulture, čiji su i oni dio, dosegnuli su najkreativniju točku albuma. Premda ploča nije njihov najkreativniji album, jedno je sigurno - ona je najraznolikiji materijal koji su do tada prikazali. Prethodna dva albuma nisu prikazali ništa posebno inventivno u radu BOC, sve su to samo revivali starih ideja u novom i svježijem izdanju, oživljavanje nekih ideja koje su već realizirali, tako da se s pravom može zaključiti da je u ovoj, nazovimo trećoj fazi rada grupe, bio prisutan najslabiji kreativni naboj koji je paradoksno neobičnim spletom okolnosti rezultirao jednim katastrofalnim komercijalnim propustom (albumom "Mirrors"), najkomercijalnijim albumom u njihovoj karijeri ("Cultosaurus Erectus") i jednim najraznolikijim radom ("Fire Of Unknown Origin").
Ponekad je ovakve nemoguće situacije sasvim bespotrebno objašnjavati u slučaju rada BOC. BLUE OYSTER CULT - ExtraTerrestrial Live (1982, Columbia / CBS)

U vremenu kada je stari hard/heavy rock potpuno izdahnuo, BOC su se pronašli u sasvim neočekivanoj situaciji koju je valjalo iskoristiti - Led Zeppelin su nakon Bonzove tragedije objavili album sa starijim snimkama ("Coda") što im je bio i posljednji zajednički rad, Deep Purple je potpuno prekinuo s radom, Black Sabbath se pretvorio u vlastitu parodiju i izgubio veliki dio starih štovatelja, a njihovi privjesci i otpadci poput Nazareth, Status Quo, Uriah Heep i sl. ovom stilu nisu udahnuli nikakav svježi život, jedina mladost koja se pretvorila u neki sasvim drugačiji i brutalniji izrod jesu bili novi heavy metal sastavi Iron Maiden, Judas Priest, Van Halen i Motorhead koji su u svega sezonu - dvije postali vodećim zvijezdama koje će za sobom povući horde novih HM imena. No, pozicija s kojih su neprestano BOC startali sa svakim novim albumom bila je kultno betonirana za marginalnu točku s koje se više nikada neće pomaknuti. Njihov nadasve originalan stil koji je prožimao sve bitne karakteristike starog hard/heavy izraza i konotacije suvremenog heavy metala nije bitno zainteresirao bujajuću masu novih HM štovatelja. Vokali Blooma i Buck Dharme nisu bili dovoljno atraktivni spram agresivnih glasova Bruce Dickinsona (I.Maiden) ili Rob Halforda (J.Priest) za kojima su se počeli povoditi mnogi mladi izvođači, a sam njihov glazbeni stil je prošao ogroman kreativni period u kojem je najveća pažnja posvećena sofisticiranom i kontraverznom radu, tako da ovako daleko zahtjevniji sastav poput BOC jednostavno nije mogao proći kod publike koja je od metala ipak tražila samo površnost i određenu vanjsku privlačnost s kojom se može identificirati (kožne jakne, duge kose, mnoštvo amblema, čizme…). Od svega toga, BOC praktički takvoj publici nije mogao ponuditi ništa drugo osim atraktivnih koncerata i vrlo slojevitih pjesama, te je bilo evidentno da se njihov stil nikako ne poklapa sa trendom novog HM.
Sama činjenica da su vrlo strogo vodili računa o medijskom pristupu i davali rijetke intervjue u kojima su vješto probirali po rječniku tražeći potpunu demagogiju, nije niti čudno što je gotovo neprimjetno nakon albuma "Fire Of Unknown Origin" zamijenjen bubnjar Albert Bouchard sa njihovim dugogodišnjim tehničarom zaduženim za rasvjetu - Rick Downeyom. Tako je na ovom trećem živom albumu predstavljen novi bubnjar za kojeg su ispočetka mnogi mislili da dolazi iz nekog provjerenog teškometalnog sastava, no kada se otkrio njegov identitet, iznenađenju nije bilo kraja. Sam zapis je strogo vođen konceptom kompilacijskog tipa "best of" tako da se na albumu nalazi po jedna pjesma sa svakog albuma. Izuzetak je posljednji album "Fire Of Unknown Origin" sa kojeg su uvrštene tri kompozicije. Predstavljeni živi materijal je oličenje BOC u punoj koncertnoj snazi - već poznate i moćne gitare, obilje solo dionica i valjajućih ritmova, a najbolji trenuci skupljeni su u naslovima "Don't fear the reaper", "Cities on flame" i "Dominance and submission". Posebno iznenađenje je obrada The Doors - "Roadhouse blues" u kojoj gitaru svira nitko drugi do sama legenda Robbie Krieger koji im je odao i zahvalu što su ovaj klasik uvrstili na ploču. Međutim, ako su BOC u ovome trenutku i gajili kakvu potajnu nadu za novim komercijalnim uspjehom, uz sve hvalospjeve kojima su ih obdarili rock kritičari, nitko osim njihovih starih poklonika u proljeće 1982. gotovo i da nije primijetio ovaj novi koncertni rad. Ujedno, ova ploča zatvara njihovu treću i po mnogima najlošiju kreativnu fazu u kojoj su iz petnih žila pokušavali ostvariti barem dio komercijalnog uspjeha kojeg su, gledajući surogate Cheap Trick, Axe ili Aerosmith, nedvojbeno zaslužili.
Gitarist Buck Dharma Roeser iste godine je objavio potpuno bezuspješan i sasvim neprimjetan solo album "Flat Out" s kojim je smatrao da može započeti paralelnu solo karijeru. No, nakon ogromnog komercijalnog neuspjeha albuma, ta njegova ideja je definitivno napuštena. BLUE OYSTER CULT - Heaven Forbid (1998, CMC int./SPV)

Prošlo je deset teških godina od posljednjeg albuma BOC-a u kojima su potpuno pali u zaborav. Teški porazi sa turnejom nakon albuma "Club Ninja" (1985.) kada su nastupali u gotovo praznim dvoranama, te ponižavajući tiraž njihovog najdorađenijeg albuma "Imaginos" (1988.), prisilio ih je da prekinu s radom, mada nikada službeno nisu objavili raspad sastava. Potpuni neuspjesi u osamdesetim (izuzev albuma "Cultosaurus Erectus") toliko su ih obeshrabrili da su odložili gitare i tek su 1992. uspjeli završiti glazbu za horror film "Bad Channels" koju su počeli skladati još u osamdesetim godinama. U vrijeme albuma "Imaginos" su jako vjerovali u sebe i bili su svjesni da imaju prave argumente za ponuditi novoj HM publici koju su više interesirali sladunjavi metal izvođači poput Guns'n'Roses, Poison, Skid Row, Europe i Bon Jovi nego li opasni momci iz primjerice Metallice ili Exodus koji su ih kopirali u nekim stvarima (pogotovo Metallica na albumu "Master Of Puppets"), no njihov veliki povratak je neslavno završio time što se "Imaginos" nije niti uspio dovući do top-lista. Postali su totalno nepoznati sastav za novu populaciju HM publike. I premda su slijepo vjerovali u svoje kvalitete kojima raspolažu (u međuvremenu su čak ubacili i tetovaže s vlastitim natpisom), pojavom kompakt diska u devedesetima pokušavali su nevjerojatnih šest puta doseći proboj u širu popularnost kompilacijama "best of"! Ono što su sustavno izbjegavali tijekom sedamdesetih kada su imali sve predispozicije za slavu (pogotovo u vrijeme hita "Don't fear the reaper"), na gotovo prisilu su bili prinuđeni da rade u svojim već pedesetim godinama života kada se po nekom nepisanom pravilu trebaju uživati plodovi vlastitog životnog rada. Tako su 1990. objavili čak dvije kompilacije - "Career Of Evil - The Metal Years" i "On Flame With Rock And Roll" koje su prošle potpuno nezapaženo. Slijedeći pokušaj desio se nakon raspada Nirvane 1994. kada su potpuno novoj publici željeli predstaviti svoj ultimativni rad preko treće kompilacije "Cult Classic" gdje je predstavljen novi bubnjar Chuck Burgi (ex-Rainbow). 1995. slijedila je kompilacija "Workshop Of The Telescopes", pa "Revisited" (1996.), a paralelno s povratničkim albumom "Heaven Forbid" objavljena je i šesta kompilacija "Super Hits". Njihov potpuni komercijalni fijasko pospješile su i negativne recenzije uglavnom mladih rock kritičara koji su u njima vidjeli štovatelje satanizma. Činjenica je da se tijekom devedesetih nikako nisu mogli riješiti tog izgrađenog imagea, a na pitanje da li same sebe svrstavaju u heavy metal, odgovorili su: "Uopće ne. Uvijek smo raspolagali sa višeslojnim vokalima i pjesme su nam bile pjevnije od svih drugih koje spadaju u spomenutu kategoriju. Po nama stari Black Sabbath i Deep Purple predstavljaju HM. Tony Iommyjeve stare riffove i Ozzy Osborneove vokale smatramo nepobjedivima."
U ovakvoj zaista nezavidnoj situaciji kada su bili potpuno zaboravljeni od svih, u ljeto 1998. objavljuju svoj dvanaesti album "Heaven Forbid" sa jedanaest novih pjesama. Uvodna "See you in black" je jedna od njihovih najbržih skladbi u karijeri, gotovo da se može poistovjetiti sa speed-metalom. Ovdje su samo htjeli podsjetiti da su itekako utjecali na izraz i profil mega zvijezda Metallice, Slayer i Soundgarden. Album sadrži kombinaciju brzih i laganijih brojeva istovremeno. Tako je već slijedeća "Harvest moon" ispreplela svu njihovu kreativnu osobinu da na fine lagane melodije (koje im je obilato krao Bon Jovi) oivičene psiho gitarskim popom ulete u speed metal sa gotovo jazz improvizacijama virtuozne solo gitare te se bez problema vrate u laganiji tempo. Sličan princip korišten je i u "Still burnin'" gdje su na relativno umjereniji hard - rock tempo iskoristili brzu bas pedalu, te višeslojnom vokalizacijom iskombinirali tipični metal obrazac sa samo njima osebujnom pjevanom tehnikom. U "X-ray eyes" su također korištene kombinacije osebujnih pjevanih dionica sa vratolomnim jazz gitarskim improvizacijama, te mješavinom laganijih i bržih ritmičkih dijelova. Njihova tradicionalna specifičnost da oblikuju album u potpuno raznolikim stilskim obrascima i ovdje je došla do izražaja, tako da je niz kompozicija proizašlo iz sasvim drugačijih sfera. "Power underneath" je comeback u sedamdesete gdje su podsjetili na stari stil Deep Purple korištenjem izuzetnog riffa koji djeluje kao speed himna, "Damaged" je osebujni funky-metal sa odličnom ritam sekcijom pojačanom zvukom starih Hammond orgulja koje stilski oživljavaju dane himne "Born to be wild", a kao novitet u radu čak su na nekim mjestima vokale ubacili i u laganiju rap tehniku. Ovo je kompozicija koja je očito komponirana za mogući hit do kojeg nije došlo. Najjednostavnija skladba na albumu je "Hammer back" u poznatom stilu koji su im drsko uzeli Metallica (na albumu "Black") ili The Cult sa izuzetno snažnim ritmom i moćnim vokalima. Da bi raznolikost albuma bila što upečatljivija, ovdje se nalazi i vrlo lijepa i raskošna gothic - rock pjesma "Cold gray light of down" sa osebujnim refrenom, zatim "Real world" u rythm'n'blues ugođaju akustične ritam gitare, te "In thee" snimljena uživo uz pratnju samo akustične gitare i pozadinskih klavijatura. Jedina specifično - tipična BOC kompozicija koja oživljava vrijeme albuma "Agents Of Fortune" je "Live for me" u kojoj je naglasak stavljen na atmosferičniji ugođaj, umjereni plesni ritam i vrlo dorađen aranžman u čijoj se završnici čak koriste i samplovi dječjih glasova.
No, bez obzira koliko je "Heaven Forbid" dobar album, deset godina kompozitorske pauze je ubralo svoj danak. Štoviše, zanemarimo li sve radove od "Cultosaurus Erectus" iz 1980. s kojim su dosegli no.12 na listi najprodavanijih albuma, medijski status ove legendarne grupe je s albuma na album bez obzira na njihove vrijednosti neprekidno opadao, tako da je ovaj povratnički rad ostao sasvim neprimjetan.

horvi // 04/03/2007

PS: Članovi: Donald "Buck Dharma" Roeser, Allen Lainer, Albert Bouchard, Eric Bloom, Joe Bouchard, Rick Downey,
Žanr: heavy metal, hard rock, gothic metal, glam rock, psihodelija

Utjecaji: Led Zeppelin, Deep Purple, The Doors, MC 5, Black Sabbath, Neil Young

Utjecali na: Black Sabbath, Iron Maiden, Judas Priest, Cheap Trick, Azra, Joan Jett, Pat Benatar, Boston, Journey, The Cult, Sisters Of Mercy, The Mission, U2, Metallica, Cows, Jane's Addiction, Scratch Acid, Slayer, Urge Overkill, Laughing Hyenas, Morbid Angel, Faith No More, The Jesus Lizard, Ugly Kid Joe, Nirvana, Pearl Jam, Therapy, Fudge Tunnel, Kyuss, Helmet, Rage Against The Machine, Limp Bizkit, Creed, Nickelback, Darkness, International Noise Conspiracy