Često se nađemo u onome debelome kompromisu oko engleske rock scene u 21. stoljeću koja nije ama baš ništa novoga osim retra uspjela ponuditi na komercijalnom području. Tu ne spadaju metal i eksperimentalni, te post-rock izvođači koji su sasvim druga priča. Brit-pop je šarlatanski pokvario i popederčio značaj enormno blistavih i kreativnih prošlosti kao opozicija zadnjem velikom rock dizajnu - grungeu, a to je ustvari i bila slabost Engleza koji tijekom ranih 90-ih nisu imali adekvatan odgovor na američke Pixies i Nirvanu. Ovo je supergrupa pravih i oštrih Engleza što su znani kroz brojne, uglavnom slavne bendove, a vidi vraga, nikad nisu bili osobito eksponirani u njima poput drugoligaške sekcije što čeka na klupi ako će možda imati kad-tad prilike zaigrati u nekoj važnoj utakmici Premier League. Odlučili su napraviti, za eksperiment, ovaj bend nazvan po zapadnom londonskom kvartu gdje su manje-više odrasli uz rock prije pojave punka i new-wavea. To su tri slabo znane legende, krenimo redom: Paul Ferguson, bubnjar Killing Joke, najvažniji kreativac, gitarist i klavijaturist Mark Gemini Thwaite (radio s The Mission, Trickyjem i Peter Murphyjem), te fantastičan pjevač Chris Conelly koji ama baš nikad nije dobio rolu u Ministry (uglavnom je svirao gitaru), ali je zato sudjelovao u niz beznačajnih pjesama Revolting Cocks i Murder, huh, on je otpjevao onu čuvenu obradu "Da ya think I'm sexy?" Rod Stewarta, ali nikad nije primirisala status nikakvog hita u to sjajno vrijeme 1993. Njegov vokal je tada bio skuliran, darkerski šminkeraj kojeg ciljana publika baš i nije prožvakala jer je bio premlađahan, a uostalom i sam Al Jourgensen je pucao na pop za seljake i naivne darkerice opijen slavom milijunski rasprodanog albuma Ministry "Psalm 69" (1992). Na svu sreću, od tada je prošlo jako dugo i Conelly se daleko uozbiljio, Revolting Cocks i dalje nastupaju s manje-više kaubojskim cirkusarijama od čak 3 vokalista koje se darkeri stide na što su njihovi pop idoli spali, uostalom ako ste slušali njihove albume, to je čisti šrot od preseravanja, nešto vrlo slično našim narodnjacima i vrlo dobrodošlo za InMusic Festival. Međutim, ovo je nešto sasvim drugačije. Daleko bolje i ekonomičnije, čvršće i puno iskrenije, mada i ovdje ima obrada kao što je singl "Number song in heaven" Sparksa iz 1975. godine, tog starog još uvijek živućeg benda kojeg su mnogi obrađivali. Zanimljivo, pjesmu je tih godina producirao Giorgio Moroder, a u ovoj daleko osvježenijoj verziji je ušaltan u punk/ new-wave/ power-pop s dozom britke electro-rock plesne energije i techno/trance medikamenata! Ako znate electro-pop/ new romantics original iz 1979., kojeg iskreno govoreći, ama baš nikad nisam čuo na našim radio stanicama, sve vam je jasno.



"Wolves" je najkraća, punk/new-wave u stilu Jam i The Clash, te proto-punk bendova, ima punk žesticu neukroćene prirode, zatim tromija "Knife without asking" kao da je ispala s predzadnjih albuma David Boweia kad se ponovno vratio čistom rocku s primjesom propasti, a i Conellyjev vokal sve više nalikuje velikanu. Singl "Zodiac moralis" je pravi rock Bowie u iluzijama s negativnim refleksijama i snovitim porukama, negativnim implikacijama, ali dajte, barem na radiju puštajte ovakvu pjesmu, ma može i uz Thompsona i Valjak jer je smisao kolektivan anti-moral. "Obsession (feat. Ashley Bad)" dođe kao čvrsti dance-rock, onomad još jači od Visage uživo (barem "The anvil") sa ženskim vokalom nalik na stare koke iz The Human League u industrial-rock maniru, dok je "Whispering wand" moćan blues kao da su ga zajedno otpjevali Bowie i Peter Murphy u istosmjernoj vibraciji prema našim, hrvatskim vedetama She Brought Me Gasoline. Čak 6 minuta dugačka "Before you make your distance" je onaj rock darkeraj koji se traži od davnih albuma The Mission, dakako, daleko drugačiji od The Cure, a onda ide totalno dark/ gothic iznenađenje.



Da, na koncu dođe "Corrupted verse" kao kombinacija Bowiea i Murphya s tim nevjerojatnim Conellyjevim vokalom u promišljenoj lirici koja ima mnogo aditiva za budućnost. Znamo, 1969. ama baš nitko ne bi uložio niti 1 pfening na Bowiea kad je snimio pjesmu "Space oditty", a od 1975. do danas bi mnogi htjeli biti u tom krugu. Jeste, na koncu kada se sve svede, album je pravo raskrižje gothica, industriala, elektronike, rocka, post-punka i psihodelije zadršavši pravu plesnu vibraciju složenosti stilova i naravno, zrelosti ovih glazbenika koji imaju ogromno životno iskustvo. S druge strane, mnogo toga je u introspekciji, posebice završne teme "Too high to live" i "Weathervane days" koje udaljavaju od 'hejterskog' diskursa vlastitih misli: izazivaju predosjećaj i tjeraju na tumačenja metafora i komentara u kome smjeru se gibaju društvena uređenja, a i čitav suvremeni svijet. Istovremeno, album je posvećen pokojnom Geordie Walkeru, gitaristi Killing Joke, a objavljen je za dvije etikete Cadiz Music i Creation Youth čiji su gazde Alan McGee i legendarni Martin 'Youth' Glover, basist Killing Joke. Preporuka je stoga siguran zicer koji se ne propušta.

Naslovi: 1.Number one song in heaven (Sparks cover), 2.Wolves, 3.Knife without asking, 4.Zodiac morals, 5.Obsession (feat. Ashley Bad), 6.Whispering wand, 7.Before you make your distance, 8.Corrupted verse, 9.Too high to live, 10.Weathervane days

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 23/04/2025