Povodom novog, desetog studijskog albuma najpopularnijeg svjetskog banda iz prve i najjače faze electro/synth-popa, donosimo cjeloviti prikaz njihove diskografije koja je širom svijeta rasprodana u impozantnih 20 milijuna primjeraka.

Članovi: Phil Oakey, Ian Craig Marsh, Martyn Ware, Adi Newton, Ian Burden, Jo Callis, Joanne Catherall, Susanne Sulley, Philip Adrian Wright, Jimmy Jam, Terry Lewis, Neil Sutton, Jim Russell, David Beevers, Russell Dennett, Nic Burke, Errol Rollins, Rob Burton

Žanr: avangarda, experimental, new-wave, electro-pop, elektronika, synth-pop, techno-pop

Utjecaji: Kraftwerk, David Bowie, Roxy Music, Gary Newman, Kid Creole And the Coconuts, Suicide, D.A.F., Talking Heads, Yello, James Brown, George Clinton, Barry White, Parliament Funkadelic, Tangerine Dream, Silk, Orbital

Utjecali na: Soft Cell, Spandau Ballet, Duran Duran, The Tourists, The B-52's, Depeche Mode, Trio, Eurythmics, Yazoo, ABC, A Flock Of Seagulls, Fashion, Lene Lovich, Afrika Bambaataa, Kim Wilde, Talk Talk, Beograd, D'boys, Blancmange, Gang Of Four, Kozmetika, Tears For Fears, U škripcu, New Order, Man Without Hats, Thompson Twins, Trans X, Bronski Beat, Howard Jones, Alphaville, Berlin, Level 42, Denis & Denis, Assembly, Erasure, Madonna, Belouis Some, Ministry, Whitney Houston, A-Ha, Pet Shop Boys, Living In A Box, M.A.R.S.S., S-Express, Kylie Minoque, Adamski, Seal, Eat Static, Shamen, Leftfield, E.T., Stereo MC's, Daft Punk, Sophie Ellis Bextor, Gorillaz, George Michael, Alcatraz, Sven Vaith, Paul van Dyke, Craig David, Robbie Williams, Ministry Of Sound, Lady Ga Ga, La Roux, Peaches, Hurt... U vrlo zapetljanom slijedu događaja koji su započeli 1977. u Sheffieldu, stasala je jedna cijela generacija nadarenih kreativaca koji će prvo vrlo bitno utjecati na razvoj britanske, a potom i cjelokupne svjetske glazbene pop scene. Dva prijatelja, Martyn Ware i Ian Craig Marsh radili su kao kompjuterski operateri, te su u dokolici eksperimentirali sa elektronskim komponentama istraživajući zvučne mogućnosti i njihovu primjenu u svrhu komponiranja nečega što bi moglo funkcionirati kao glazba. U to vrijeme bili su impresionirani sa dostignućima njemačkih avangardista Kraftwerk koji su već ostvarili tri albuma komponirana uglavnom na kompjuterima - "Autobahn" (1974), "Radio Activity" (1975) i "Trans-Europe Express" (1977), a paralelno su se zanimali i za tada još uvijek aktualni glam-rock, kao i za popularnu soul-pop scenu 60-ih i ranih 70-ih. Nakon što su uspjeli uštedjeti novac za prvi Korg 770S sintesajzer i počeli komponirati mahom nedorečene i vrlo ekspresivne pop pjesme koje su djelomično adaptirali sa zvukovima i matricama snimljenim na magnetofonskim trakama, svoju prvu svirku su održali na rođendanskom tulumu kod prijatelja nazvavši se The Dead Daughters. Jedini preostali zapis iz tog vremena zabilježen je u britanskoj TV seriji "Doctor Who". Nakon rođendanske proslave gdje su Ware i Marsh ostavili poprilično zbunjene ljude svojim apstraktnim pop instrumentalima, priključio im se Adi Newton, stari poznanik koji je već imao iskustva sa sintesajzerom Roland System-100, te je radio pod imenom The Future. Newton je kao The Future već imao nekoliko demo materijala koje niti jedan izdavač nije želio objaviti, te je predložio Wareu i Marshu da mu se pridruže u ovom zajedničkom projektu koji je imao daleko kreativnijih ideja, te se sve činilo kako ovaj trojac može ostvariti neki imalo zapaženiji rezultat. Međutim, već poslije nekoliko proba koje su uspjeli zabilježiti ostvarivši nisku kompozicija, Newton je shvatio da oni ne streme ka eksperimentu s tri sintesajzera, već prema vokalnoj pop-glazbi, pa je suradnja okončana nakon svega nekoliko mjeseci. Newton je osnovao sastav Clock DVA, a Ware i Marsh su nastavili raditi pod imenom The Future. Njihove zajedničke snimke kao The Future prvi puta su objavljene 2002. godine kao remasterirani album "The Golden Hour Of The Future" kojeg je miksao Richard X.

Nastavivši rad pod imenom The Future, Ware i Marsh su shvatili da neće daleko dogurati kao instrumentalni synth-duet band, te su se dali u potragu za pjevačem. Njihov prvi izbor bio je Glenn Gregory, koji je kasnije postao pjevačem vrlo popularnog electro-pop sastava Heaven 17, ali nisu bili pretjerano zadovoljni s njime jer je imao isuviše grub, hrapav i opor vokal. Ware se prisjetio svojeg starog školskog kolege Phil Oakeya koji je bio strastveni ljubitelj mode i trendova, a u Sheffieldu je bio znan kao ulični i klupski modni freak za kojim su se okretali ljudi na ulicama. No, Oakey nije imao nikakvog glazbenog znanja; osim što se šepurio po noćnim klubovima i diskotekama, nikada nije nastupao javno ispred publike, nikada nije ništa svirao mada je kod kuće imao saksofon u kojeg kaže nikada prije nije niti pokušavao zapuhati, a nikada nije niti pokušavao pjevati. Tada je radio kao portir na ulaznim vratima lokalne bolnice, ali Ware i Marsh su poželjeli upravo njega jer je izgledao kao pop zvijezda. Početkom 1978. uručili su mu nekolicinu instrumentalnih demo snimaka, te je Oakey nakon preslušavanja bio veoma inspiriran napisavši prvi tekst ovog projekta za budući singl "Being boiled". Vidjevši da bi stvar mogla funkcionirati, odlučeno je da novi trojac izabere i novo ime. Izbor je pao na The Human League po jednom od nivoa SF igrice "Ratovi zvijezda" (Starwars: Alpha Centaury) koja je objavljena netom nakon što se istoimeni futuristički filmski spektakl počeo prikazivati u kinima. S novim imenom i sa tri snimljene vokalne pjesme, Ware je posjetio svojeg prijatelja Paul Bowera koji je radio u new-wave grupi 2.3, te ga zatražio za pomoć. Bower je već ranije imao snimateljskih i produkcijskih iskustava sa lokalnim bandom Bob Last's Edinburgh kojem je realizirao prvi singl za nezavisnu etiketu Fast Production, te je snimke The Human League odnio kao predlošku za buduće izdanje. Ljudima u Fast Production se veoma dopao materijal i odmah su u lipnju 1978. objavili kao singl Oakeyevu prvu napisanu pjesmu "Being boiled". Pjesma je napravljena od ostataka The Future materijala, a na njoj Ware i Marsh koriste umješno adaptirani zvuk prve ritam-mašine u plesnom tempu, melodične synth-pop bas linije i obilje sitnih elektronskih eksperimenata koje su programirali zajedno sa snimljenim šumom s magnetofonske vrpce. To je ujedno odmah odprve postao i zaštitni zvučni simbol The Human League, te je uz skladbu "Hiroshima mon amour" Ultravox s albuma "Ha-Ha-Ha!" (1977, Island Records) bila jedna od pionirskih electro-pop pjesama u Britaniji koja je realizirana pomoću ritam-mašine. Singl je objavljen u ograničenom tiražu koji je vrlo brzo rasprodan, a jedan od primjeraka završio je i u New Musical Expressu gdje je Johnny Rotten (Sex Pistols), pozvan kao gost, komentirao singl i The Human League nazvao 'moderni hippici'. 24 godine kasnije, kada će po prvi puta biti objavljeni njihovi najraniji snimci još iz The Future perioda sa Adi Newtonom, pokazati će se da su upravo oni bili protagonistima prvog proto electro/synth-popa u Britaniji, mada je sva zasluga pripala John Foxxu i Ultravox koji su prvi objavili snimke s ritam-mašinom.

Odmah po izlasku singla, svega par dana kasnije, 12. lipnja 1978., The Human League su održali svoj prvi koncert. Bilo je to na sveučilištu Psalter Lane Art College (današnji Hallam University) u Sheffieldu gdje su odsvirali koncert u studentskoj kantini 'Bar 2'. Očevici tvrde da je nastup bio katastrofalan, Ware i Marsh se nisu snašli sa synthovima, magnetofonskim trakama i ritam-mašinama, Oakey, kome je ovo bio prvi javni nastup, bio je statičan, prala ga je trema i gotovo polovicu tekstova je zaboravio, tako da je na koncu od svega ispao pozamašan debakl sa neredom u zvuku i izvedbi pri čemu nikome u publici nije bilo jasno šta je to ustvari trebalo biti. Band je potom odlučio da više nikada ne nastupa uživo, skoro da su bili pred raspadom jer su izgubili svaku motivaciju za daljnji rad, no tu se pojavio Oakeyov prijatelj, crvenokosi Philip Adrian Wright koji im je priskočio u pomoć. On je bio jedan od promatrača njihovog nervoznog i rastrganog koncerta, te im je predložio da bi kao zaštitu od statičnog i neatraktivnog nastupa s dva syntha i isturenim vokalom mogli pažnju gledatelja skrenuti na filmske projekcije koje bi se paralelno emitirale na velikom panou. Wright se počeo baviti umjetničkom fotografijom, te im se ponudio kao vizualni kreator koji će im raditi slajdove i filmsku podlogu za njihove koncerte. Ideja je objeručke prihvaćena, te su nakon učestalih proba i eksperimentalnih poveznica između glazbe i paralelnih filmskih projekcija ponovno priounuli na žive svirke. Prve od njih bile su ujesen 1978. kada su bili predgrupom The Rezillos odakle će doći njihov budući član Jo Callis, te su između ostalog nastupali i sa tada još nepoznatim Siouxsie And The Banshees. Do konca 1978. svladali su detaljno sva tehnička načela vrlo zahtjevnog scenskog nastupa, oslobodili su se treme, a Wrightove projekcije ponekad su bile toliko dojmljive da su prevazišle i sam svjetonazor glazbenog izraza banda.

U travnju 1979. objavljuju svoj prvi EP "Dignity Of Labour" sa četiri minimalistička instrumentalna komada u vrlo eksperimentalnom proto-techno/electro izrazu koji je djelomično blizak trećem albumu Kraftwerk "Ralph Und Florian", a odmah potom, u svibnju iste godine, Richard Branson im nudi ugovor sa Virgin Records kojeg nikako nisu mogli odbiti. Branson je inzistirao da band mora imati pjevane pjesme koje će sadržavati barem malo komercijalniji pristup, te su nakon kraće europske turneje tokom ljeta 1979. gdje su bili predgrupom Iggy Popa, krenuli u komponiranje novih skladbi kako bi opravdali financijsku potporu koju im je osigurao Branson. Prvotna ideja bila je da za Virgin Records oforme zasebni pop band koji neće imati veze sa njihovim avangardnim i eksperimentalnim afinitetima, te su za tu priliku objavili plesni electro-pop singl pod primjetnim utjecajem soula "I don't depend on you" nazvavši se The Men. Na njemu su ugostili dvije pjevačice - Lisu Strike i Katie Kisson, te će ovaj singl koji je bio posve nezapažen i kratkog daha kasnije umnogome utjecati na daljnji razvoj karijere banda kada su im se 1981. pridružile Joanne Catherall i Susan Ann Sulley na vokalima. Međutim, štos sa pop projektom The Men nije uspio na odgovarajući način, pa je band nastavio raditi pod imenom The Human League iz kojeg je s vremenom nestao član 'the', ali se potom nekoliko puta vraćao i naposljetku dolaskom interneta i ostao. THE HUMAN LEAGUE - Reproduction (1978, Virgin Records)

Malo tko je osim John Peela i David Bowiea koji je na jednom njihovom ranom koncertu 1978. izjavio 'vidio sam budućnost elektronske-pop glazbe', mogao pretpostaviti da će ovo biti glavnom smjernicom pop scene za idućih tko zna koliko decenija. Premda su već postojali određeni parametri koje je postavio sam Bowie na onim svojim legendarnim albumima "Low" i "Heroes", kao i precizna tehnička škola Kraftwerk koju u vrijeme kasnih 70-tih nitko nije smatrao previše ozbiljno (a na kraju se pokazalo najznamenitijim futurističkim radom tog razdoblja), Human League su sa prvim albumom odmah otprve naglasili sve svoje buduće art-pop sklonosti koje su, nažalost, okončale nakon trećeg i nevjerojatno popularnog albuma "Dare".

Ovaj njihov prvi album je prepun futurizma koji se naposljetku pokazao stvarnim pop izrazom došavši do pozicija da u 21. stoljeću ima relevantnih utjecaja na hirovite zvijezde (poput Lady Ga Ga, Peaches ili La Roux) nikako nije bio zamišljen kao 'sterotipan' album, već su Human League u njega utkali bogati sadržaj svojih starih ljubavi iz oblasti pop-glazbe pomješavši ga sa svojim novim idejama artistički orijentiranih osnivača banda, Martin Warea i Ian Craig Marsha koji su band napustili na samom vrhuncu slave. U vrijeme kada je tada vrlo popularan Gary Newman ostavio trajan pečat s nekoliko hitova koji su mu omogućili kupovanje vlastitog aviona, Human League su iskoristili najbolju moguću opciju da se uz Kraftwerk, Ultravox i ne baš pretjerano znane njujorške Suicide utrpaju u prvu ligu plesne elektronske glazbe.

"Almost miedaval" sa svojim ubitačno plesnim ritmom biti će jednom od glavnom preteča d'n'b ritma, a "The path of least resistance" i "The world before last" jednom od okosnica tipičnih Depeche Mode 'mračnijih' pjesama. Njihov jedini singl skinut s albuma, "Empire state human" (UK no.62) još i danas može stajati na pijedestalu predvodnika EBM scene (zajedno sa pjesmom "Blind Youth"), a svjetlim mrakom ozarena "Morale... You've lost that loving feeling" (obrada The Righteous Brothers iz 1965) sa svojim dvoslojnim aranžmanom bila je neočekivana romantična sympho-radosnica za publiku koja je od tada vrlo malog, dojučerašnjeg eksperimentalnog demo-banda dobila veliki i poprilično grandiozni poduhvat. Phil Oakey se bez ikakvog problema savršeno uklopio sa svojim grlenim i jednostavnim polumelodičnim vokalom, kao i adekvatno smišljenim tekstovima koji nisu banalizirali, već su bili vješto domišljato uklopljeni u artističke synth/electro konture koje su u to vrijeme daleko više nalikovale na hladni manirizam, nego li na tadašnju kurentnu pop scenu. S velikim vremenskim odmakom, gotovo čitav album može bez ikakvih problema parirati pop zakonima plesne electro scene i u 21. stoljeću.

Bio je to sjajan debi album koji je čak dosegao UK no.34 (remasterirana verzija albuma sadrži 8 ranijih snimaka uključujući i kompletan EP "Dignity Of Labour"), a djelomičnu zaslugu uspjeha treba pripisati i producentu Colin Thurstonu koji se proslavio na albumima Iggy Popa ("Lust For Life"), debiju čuvenih Magazine, te kasnije na radu sa Duran Duran. U svibnju 1980. album se ponovno pojavio na listama najprodavanijih i zauzeo je UK no.16. što je bio više nego dovoljan dokaz da su na najboljem putu. THE HUMAN LEAGUE - Travelogue (1980, Virgin Records)

Ozareni vrlo dobrim prijemom debi albuma, band prvo u proljeće 1980. objavljuje EP "Holiday" sa umjereno plesnom temom "Marianne" gdje su Ware i Marsh pokazali vidljiv svirački napredak, te coverom Iggy Popa "Nightclubbing" kojeg su premjerno izveli u BBC emisiji Top Of The Pops upakiravši i obradu čuvenog hita Gary Glittera "Rock and roll" čime su dali svoj elektronski obol na utjecaje glam-rocka. Tokom kraće turneje po Britaniji, Philip Adrian Wright se uz vizualizacije počeo baviti i sviranjem klavijatura, pa je band imao dobar temelj za komponiranje višesmjerno harmoničnih skladbi gdje više nisu morali koristiti pomoć snimljenih matrica sa magnetofonskih traka.

Dolaskom producenta Richard Mainwaringa koji je samo par mjeseci prije ostvario golemi uspjeh sa OMD (album "Architecture & Morality"), Human League su krenuli u osmišljeni electro-pop koji je varirao između plesne i elektronske new-wave glazbe koja je u nekim trenucima dosezala i značajne avangardne i eksperimentalne konotacije koje će kasnije biti prepoznate pod nazivnikom electro-noise. No, sve su to bili pionirski pokušaji koji su samo pokazali pravi smjer budućim naraštajima, a album je kao cjelina uspio iznjedriti nekoliko bisera poput 6 minuta dugačke, neobične "Dreams of living" sa višeslojnim aranžmanom u kojeg su uključeni očigledni utjecaji Japanovog basiste Mick Karna koji je već tada koristio egzotični instrument didu, tradicionalno glazbalo Obale Bjelokosti, te se pojavljuje i osjetna primjesa sympho sekvenci (osobito u bojama synthova), kao i aranžmanski progressive-electro pristup. U plesnim kompozicijama "Only after dark" (obrada Mick Ronsona), "Crow and baby" i "The touchables" već su se nazirale sve crte buduće uspješnosti koju će realizirati na narednom albumu, a nije na odmet spomenuti da su ovakvu jednostavnu shemu gotovo preslikali Soft Cell na mega uspješnom albumu "Non-Stop Erotic Cabaret" koji je objavljen godinu dana kasnije, dok je instrumental "Gordon's gin" sa svojim diskoidnim koketiranjima umnogome kumovao vrlo popularnom, no kratkotrajnom italo-discu u vremenu 1983-85. Pred sam kraj albuma ponovno su uvrstili svoj prvi singl "Being boiled" kojeg su ovaj puta adaptirali s očiglednim plesnim Kraftwerk konotacijama s albuma "The Man Machine", kao i naglašenom disco kulturom u "WXJL tonight" na vrlo inteligentan pop način.

Premda album nije imao niti jedan izraziti hit, dosegao je UK no.16, a ponovno reizdani singl "Being boiled" postao je njihovim UK top-10 hitom, ali tek 1982. godine. Reizdanje albuma uključuje i zaboravljeni singl "Boys and girls".

Međutim, nedugo nakon objavljivanja albuma, glavni kompozitorski nositelji i osnivači, Ware i Marsh napuštaju band posve nezadovoljni pop-estetikom koju je naglašavao sve više istureni Oakey i njegov prijatelj Philip Adrian Wright, te osnivaju artistički orijentirani electro-pop sastav Heaven 17 sa prvotno odbijenim pjevačem Glenn Gregoryijem. Na koncu se pokazalo da su obojica potpuno promašili stvar u momentu kada je pred bandom bila kulminacija karijere. Prvijenac "Penthouse & Pavement" (1981) prikazao je Heaven 17 kao duhovit, zabavan, lucidan i poprilično ekscentričan bend sa umjetničkim porivima, međutim uz svu egzibicijsku tehniku (osobito kod upotrebe funka kao načela), doimao se kao hiperaktivna skupina koja vrluda bez ikakvog ograničenja. Naredni album "The Luxury Gap" (1982) iznjedrio im je i veliki hit "Tempation", ali tada su prekasno shvatili da su sa ozbiljnošću trebali računati na debiju. THE HUMAN LEAGUE - Dare! (1981, Virgin Records)

O ovome albumu se raspravlja godinama.

U trenutku kada se činilo da će Human League potpuno izgubiti kompas zbog odlaska Warea i Marsha, te da će se možebitno pokopati u neinventivnosti izraza, tada glavni strateg Phil Oakey koji je odjednom postao vođom banda poteže sasvim neočekivane, ali vrlo pronicljive poteze. U band dovodi profesionalnog glazbenika Ian Burdena iz lokalnog neuspješnog synth sastava Graph, zatim bas gitaristu Jo Callisa iz The Rezllios kojeg je sreo na jednom od prvih koncerata Human League u jesen 1978, te dvije vrlo mlade djevojke koje je upoznao u jednoj lokalnoj diskoteci. To su bile školske prijateljice plavokosa Susan Ann Sulley i brineta Joanne Catherall koje su tada imale svega 17 godina, nikada nisu imale nikakav javni nastup i jedina im je preokupacija bila da se zabavljaju plešući u diskotekama. Kada je Martin Ware saznao da je Oakey u band doveo dvije djevojke koje će pjevati, prokomentirao je 'ovo će biti samo glamurozna propast Human League'. Čak je i glazbena štampa poprilično posprdno najavila novu postavu kao 'Phil Oakey & his dancing girls', ali svi su se doslovno iznenadili nakon što je objavljen album znakovitog naslova "Dare!" (prkosimo!). Situacija u kojoj se Oakey našao s negodovanjima bivših kolega kojima su mediji predviđali sjajnu budućnost i stvarnosti u kojoj je trebalo s ograničenim mogućnostima pobijediti prošlost ili izgubiti, navela je novu ekipu na ono što neminovno odvodi u izgaranje do daske ili totalni poraz pred naletom artističke bujice koju su prethodno utemeljili Ware i Marsh. Međutim, ovdje je Human League doživio svjetsku slavu koju niti u najluđim snovima nitko nije mogao zamisliti.



Luksuzan šminkerski omot s logom naslovnice magazina Vogue i profinjen image ovog, tada seksteta, te sjajno balansirani zvučni odnos između new-wavea, new romanticsa, elektronske i pop glazbe, bio je jednim od glavnih uzroka megamilijunskog tiraža albuma "Dare". Ovo je najkomercijalniji album iz vremena prvog electro-pop (techno) vala čiji su idejni pokretači bili Kraftwerk. Naslonjeni na obrazac Kraftwerk opusa (albumi "Trans Europa Express" i "Man Machine"), artističke post-punk/new-wave estetike Joy Division i Talking Heads, kao i pripadajućeg elektronskog trenda koji je bio u svojoj uzlaznoj fazi, Human League su u novoj formaciji isporučili najfiniji pop pun topline, melodija, efekata i plesnih ritmova. Tekstualno bazirani na inteligentnim temama bliskim art lirici Talking Heads, ovaj album je dobio pregršt pohvala upravo zahvaljujući savršenom spoju trenutnog new-romantics trenda i zanimljivog svjetonazora. Od deset naslova, čak ih je pet objavljeno na singlovima - "Don't you want me" je postao svjetskim hitom (UK no.1, USA no.1) i bio je jedan od najprodavanijih singlova godine, a najkreativniji dio albuma čine pjesme "Darkness" koju je napisao Wright inspiriran horror filmovima i "Seconds" o atentatu na Kennedya, vrlo blisko pop-maniru njima tada srodnih Suicide i D.A.F., nešto slično onome što će dugi niz godina raditi New Order i Depeche Mode. Jako dugo vremena pjesma "Seconds" je bila mistična tema i nije se znalo šta to točno sadrži u sebi ('skriven od sunca/ čekaš zlato/ čekaš svoju slavu poslije parade/ vani je bilo slavlje, svako lice je imalo zlatni osmjeh, na sekundu/ tvoji bijeli prsti na orozu/ pucanj je odjeknuo po cijelom svijetu, na sekundu/ trebala je sekunda tvog vremena da oduzmeš život'). Zbog Oakeyevog finog šminkerskog vokala niti izbliza nije dala naslutiti da je riječ o krvavoj temi koja je promijenila svijet. Ostale uspješnice bile su odreda plesni electro/synth-pop ubodi "Love action (I believe in love)" (UK no.3), "Open your heart", "The sound of the crowd" (UK no.12) i uvodna "Things that dreams are made of this", mada se po diskotekama znao zavrtjeti i najenergičniji komad albuma, izuzetno diskoidna "Do or die" sa afro ritmovima. Jedina zamjerka je finalni dio svake melodije koji završava fade-outom jer je očigledno da Human League nisu pronašli bolju aranžmansku mogućnost, no o tome više nitko ne govori jer su skladbe postale veliki evergreeni prvog i najsnažnijeg vala electro-popa. Glazbeni dio materijala je obuhvatio različite periode britanske pop-glazbe i ne pati od jednoličnosti: disco, pop, soul, gothic, electro-pop, sympho-rock, new romantics…, a niz obrada koje su slijedile tijekom vremena (Gorillaz, George Michael, Craig David, Robbie Williams, Ministry Of Sound, Alcatraz, Ladytron, Lali Puna…) samo su podsjetnik na blistavi dio karijere ovog sastava. Nažalost, kasniji radovi nisu dosegnuli nivo ovog albuma koji je očarao harmonijom tehnologije i ljudskosti premda su tragali za novim nasljednikom i imali nekoliko zapaženih hitova. Kasnije, kada su objavljivali izdanja u prilično izmjenjenim postavama, breme albuma "Dare!" je bilo preteško jer su njime očigledno postavili previsoke standarde koje nikad više nisu uspjeli ponoviti.

Kako god, ovo je bio i ostao najuspješniji electro-pop album svih vremena unatoč turbulentnoj atmosferi u sastavu nakon odlaska kreativnih okosnica Warea i Marsha. Jedan od također bitnih čimbenika uspješnosti ovog albuma je i vrijeme kada je on objavljen (20.X 1981). New-wave i punk su dosegnuli svoj fokus, a electro/synth-pop je taman bio u uzlaznoj putanji kada su mnogi izvođači još uvijek eksperimentirali i tražili neki idealni odgovarajući izraz (OMD, Blancmange, Soft Cell, Tourists, Yello, Cabaret Voltaire...). Kao kec na desetku je došao new-romantics, stil koji je zagovarao synth-pop leksik i neopterećene, uglavnom zabavne i vedre teme, a "Dare!" je upravo sadržavao sve to - od profinjenih lirskih preokupacija koje su protežirale artificijelnost new-wavea i emotivnost popa, preko bogate glazbene građe koja je uključivala i eksperimentalnost sa skladbama "Get carter" i "I am the law", sve do samog imagea benda koji se posve uklopio u čitavu situaciju. Naposljetku, upravo tada se počeo i emitirati MTV koji je mjesecima vrtio spot "Don't you want me", a u najgledanijim terminima se znao pojavljivati svakih sat vremena. Da je album objavljen samo sezonu prije ili kasnije, vjerojatnost za ovakav golemi uspjeh osjetno bi se smanjila. Amerika je samo godinu dana ranije ostala nijema na Ultravox album "Vienna", no pojavom synth-popa i new romanticsa kao tadašnjeg fancy trenda, "Dare!" je bio najidealniji pokazatelj nove mode koji je utisnuo trajni pečat žanru. Ovaj fenomen godinama se prepričavao i komentirao jer Amerika nije niti jedan britanski electro-pop i new-wave bend toga vremena (izuzev The Police) tako prigrlila kao The Human League koji su s albumom i singlom dosegli no.1. Tek nakon ovog albuma je krenuo veliki kontigent imena koja su se na sve moguće načine pokušavali ovako inteligentno dodvoriti zahtjevu tržišta i trenutne mode.

I tu sad se dolazi do najbitnijeg faktora - ekipa The Human League album "Dare!" nije radila s komercijalnim strastima, već isključivo samo da dokažu kako nisu ništa manje kompetentni od Warea i Marsha koji su ih ostavili na cjedilu predviđajući im totalni krah. Ova nevjerojatna upornost i hrabrost, pa i u određenu ruku i svojeglava Oakeyeva tvrdoglavost im se isplatila na najbolji mogući način. Postali su svjetsko ime broj jedan i kao takvi ostali na čelu kolone electro/synth-popa koja je iz godine u godinu bila sve duža i duža, te se nastavila razvijati i u 21. stoljeću.

Kada se sagleda daljnja budućnost popularne glazbe, ovako izuzetan trenutak za ostvarivanje najsjajnijeg komercijalnog učinka moguće je prispodobiti sa idealnim vremenskim, trendovskim i žanrovski pogođenim momentima kada su objavljeni albumi "Thriller" Michael Jacksona, "Black Album" Metallice i Nirvanin "Nevermind". Sigurno je jedno: svijet popularne glazbe ne bi izgledao tako kako izgleda da su ti albumi objavljeni u neko drugo vrijeme. Te, ništa manje bitna činjenica: niti jedan razvikani i svjetski popularan album prije, pa uključujući i same The Beatles, The Rolling Stones i David Bowiea nije toliko jasno i precizno definirao jedan stil kao što ga je definirao "Dare!". Podudarnost značaja definicije stila otprilike je slična Sex Pistols i Black Sabbath koji su ustoličili jednostavni obrazac koji je svima dostupan i kao takav je ostao nepromjenjiv. THE HUMAN LEAGUE - Love Unlimited Orchestra (1982, Virgin Records)

Virgin Records je zadovoljno trljao ruke, ploče Human League su se prodavale širom svijeta, te je Oakey shvatio da je vrijeme za novo ubiranje žetve. Sa albumom "Dare!" pokupio je sve što se moglo, dobio je ogromne hvalospjeve kritike, imao je mega milijunski tiraž, a usput je pokopao svoje bivše kolege Marsha i Warea koji nisu vjerovali u njegov pop, kao i cijelu pripadajuću struju new-romanticsa od Ultravox, Duran Duran, Visage, A Flock Of Seagulls, Classics Nouveaux... Nanizala se cijela gomila sličnh sastava i izvođača - Depeche Mode, Yazoo, Blancmange, Thomas Dolby, Eurythmics, Fashion, Talk Talk, Men Without Hats, Howard Jones..., te je krenula svjetska bujica electro-pop trenda koji se iz mjeseca u mjesec nadigravao uspješnim hitovima na top-listama. Tada njegov jedini protivnik na komercijalnom planu, Gary Newman se povukao, tako da Oakey praktički nije imao nikakvog autorski jačeg suparnika na vidiku. Bio je najveći futurist na svijetu, te si je nesmetano mogao priuštiti remiksirani album sa svim singlovima s albuma "Dare!" uz nekoliko odličnih brojeva s istog albuma, kao i tvrdom plesnom electro-funku "Hard times", B-strani uspješnog singla "Love action". Inače, sam album je objavljen kao posveta Oakeyevom velikom disco-soul idolu Barry Whiteu, a ploča je dosegla UK no.3 u srpnju 1982. godine što se rijetko kojem remix-albumu dogodilo. Na albumu se izmjenju odlične remiksirane dosjetke "Love action (I belive in love)", "Don't you want me", "Seconds"... u obradi Martin Rushenta.

Ovakvu odličnu godinu nastavili su sa sjajnim electro-pop singlom "Mirror man" (UK no.2) kojem je malo trebalo da postane božićni no.1 (isprječio mu se veliki, ali zaboravljeni easy-listening hit "Save your love" dueta Renne & Renato), te su početkom 1983. nominirani za najbolji novi band u Grammy konkurenciji. Nagradu nisu dobili, ali su u travnju iste godine objavili iznimno zanimljiv plesni singl "(Keep feeling) fascination" (UK no.2) gdje su djevojke Jo i Susan dobile veću minutažu na vokalima. Za 'utjehu', pokupili su Brit-Award kao najbolji britanski izvozni produkt. THE HUMAN LEAGUE - Hysteria (1984, Virgin Records)

Trebalo je čekati pune tri godine na pravi album Human League, no očekivanja su, djelomično, a ponegdje i potpuno razočarala. Doseg kojeg su ostvarili sa "Dare!" pretvorio se u reciklažu, te mada je ovdje bilo vrlo interesantnih autorskih dometa, album je pokazao silaznu kreativnu putanju banda koji je prije samo nekoliko godina bio glavnom okosnicom novog elektronskog pop poretka u svijetu. Tada to i nije bilo uočljivo zbog velikih mješanja kurentnih trendova, ali neke skladbe imale su snažnu potku ostavštine poput new-romantics/ Joy Division teme "I love you too much" (sa gitarskim dionicama) ili James Brownovske "Rock me again and again and again". "Betrayed", lagani komad (danas možemo reći electro-dooom/pop) je došao prerano za generaciju koje su ih obožavale, a sitni pop komadi poput "The sign" i "So hurt" ionako nikoga nisu previše zaokupili. Cijelu stvar su zataškali relativno solidni hitovi "Life in my own" (UK no.16), lagana balada "Louise" (UK no.13) i planetarno popularan singl "The Lebanon" (UK no.11) koji je tada, 1984. godine bio odličan programski angažirani pop, gitaristički electro/post-punk attack na veliku svjetsku krizu, previranja na Bliskom istoku, Sheitlandske otoke, hladni rat između SSSR-a i USA, koji je na svu sreću završio mirne i hladne glave. Sjećam se da je jedan kritičar izjavio kako ga "The Lebanon" podsjeća na Gang Of Four, na što mu je Oakey odvratio 'tako dobro?'. Album je unatoč pomanjkanju relevantnih pop rješenja koja su krasila "Dare!" dosegao UK no.3., no posve se izgubio šarm mistike i istraživačkog naboja.



Nakon turneje iz sastava je otišao Jo Callis, a na njegovo mjesto došao je prvi pravi bubnjar Jim Russell na akustičnom setu. Djelomičnu zaslugu za relativan (ne)uspjeh albuma priskrbio si je i sam Oakey koji je izjavio 'bio sam najveći, najljepši i najoriginalniji sve dok se nije pojavio Boy George'. Solidan komercijalni pogodak Oakey je ostvario naredne, 1985. ostvarivši u suradnji sa Giorgio Moroderom naslovni hit za film "Electric Dreams" sa plesnom electro-pop temom "Together in electric dreams". Ovaj dvojac je iznjedrio i kolaboracijski album jednostavno nazvan "Philip Oakey & Giorgio Moroder" (Virgin Records) sa 9 pitkih disco/house electro-pop pjesama od kojih je singl "Good-bye bad times" polučio dobar tržišni rezultat. Remaster albuma objavljen je 2003. i donio je još 7 extended, remix i instrumentalnih verzija pjesama "Together in electric dreams", "Good-Bye bad times", "In transit" i "Be my lover now". THE HUMAN LEAGUE - Crash (1986, Virgin Records)

Ovdje su se stvari potpuno rasplinule i Human League se pretvorio u sasvim običan pop band kakvih je sredinom 80-ih bilo na stotine. Više nije bilo niti malo istraživačkog naboja, nikakvih eksperimenata, čak niti psihodeličnih poriva koji su tu i tamo bili prisutni na sasvim solidnom prethodniku. Band je proširen još sa tri nova člana, uz Oakeya i Burdena koji je počeo svirati bas gitaru, novopridošlog Russella na bubnjevima, te stalnih članova Wrighta na synthovima i djevojkama Susan i Joanne na vokalima, pridruženi su Jimmy Jam (bas, klavijature), Terry Lewis (produkcija, bubnjevi) i Paul Rabiger (klavijature). Jimmy Jam i Terry Lewis su došli iz jedne od mnogobrojnih pratećih postava Janet Jackson i Princea, pa se shodno tome cijeli novi izraz banda pretvorio u tipični američki plesni r'n'b kakvog je tih godina bilo u izobilju.

S vrlo promišljenim kompromisom, Oakey i Burden su uz pripomoć Jimmy Jama, Terry Lewisa i Jim Russella napravili izuzetan pop album koji doduše ništa nije imao od ranije prepoznatljivog electro-pop zvuka Human League, no pokorivši se neminovnim zakonima tržišta, uspjeli su satkati vrlo finu kolekciju pjesama koje su bile pravi pogodak u USA. Elegično romantični singl "Human" postao je njihov drugi no.1 u Americi (UK no.8), dok su James Brownovski funk "I need your loving" i plesno umjereni "Love is all that matters" prošli gotovo nezapaženo na top-listama, no čitav album je donio sjajan i neobavezan niz od desetak pop bisera koji se bez ikakvog problema slušao po kafićima, diskotekama, picerijama, u automobilima, a često se rabio i kada se vodila ljubav jer nije imao niti najmanje konotacije 'loše' atmosfere. Plesne pop-funk pjesme s gitarističkim samplovima poput "Money" i "Swamp" nisu se mnogo razlikovale od tada primjerice vrlo popularnih Go West, Culture Club, Wham, Spandau Ballet i Duran Duran, a cijeli ambijent albuma je odisao tipičnim američkim komercijalnim šlihom između Princea, Michael Jacksona i novopridošlom zvijezdom Terence Trent D'Arbya, tako da im je donio novu megamilijunsku nakladu. Jedina pjesma koja ponešto zajedničko ima sa ranijim radom bila je poprilično nezapažena balada "Are you ever coming back?" koja je simbolično najavila skoru komercijalnu propast sjajnog sastava. Kroz cijeli album Oakey se pokazao kao vješti autor koji umije napraviti sjajne pop pjesme kakve je vjerojatno želio raditi još u vrijeme kada je sa Wareom i Marshom natucao po synthu ostvarivši svoj prvi pogodak zvan obrada "You've lost that loving feeling" The Righteous Brothers, no mnoge pjesme s ovog albuma su nažalost, vrlo brzo zaboravljene.

Premda su na ovome albumu Human League posve okrenuli glazbeni dio priče na stereotipan pop mainstream koji je bio tipičan za razdoblje druge polovice 80-tih, te su se u pojedinim trenucima posve prepustili oportunizmu trenda kojeg su na europskoj sceni utjelovili njemački Modern Talking, još uvijek su bili vrlo aktualan pop band koji je nadživio cijelu generaciju electro-popa i new-romantics izvođača koji su iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, nestajali s velikih pozornica (Yazoo, Ultravox, Classics Nouveaux, Japan, Bronski Beat, Alphaville, Howard Jones, Blancmange, Thompson Twins, KajaGooGoo...). Nitko, pa ni Oakey se nije u tom trenutku mogao protiviti da nisu napravili 'pravu stvar', a i tko bi mogao reći nešto loše nakon što mu se na konto bankovnog računa izlijala nova milijunska svota funti. Album je prodan u višemilijunskom tiražu koji je do 2010. iznosio u otprilke 5 miliona kopija čime su nadmašili bilo koji tiraž njihovih tadašnjih vrlo oštrih suparnika Culture Club i Wham koji su se upravo te, 1986. raspali. Naravno, Oakey je nadmašio i same pop zvijezde Duran Duran koji su te sezone imali svoj posljednji milijunski album "Notorious".

Oakey je u jednom interwievu na pitanje o utrnuću new-romaticsa izjavio: 'kasnih 70-ih mislio sam da smo najpunkerskiji band u Sheffieldu'. Očito, bilo je istine u tome, ali više nikakve poveznice s time nisu bile prisutne 1986. THE HUMAN LEAGUE - Romantic? (1990, Virgin Records)

Nakon velebno rasprodanog albuma "Crash", 1987. band napušta jedna od glavnih kompozitorskih okosnica Ian Burden, potom dugogodišnje prisutan crvenokosi Adrian Wright, a naposljetku i pridruženi bubnjar Jim Russell. Četiri godine pauze i življenja u slasti i masti od svih tantijema učinilo je svoje. Ljudi su se namirili za cijeli život, te više nisu morali brinuti za svoju budućnost, kao niti za budućnost svojih naraštaja. Kritičari su govorili kako bi bilo najbolje utrnuti Human League jednom za svagda jer su rekli sve što su imali, no Oakey je odlučio da ponovno pokrene band sa svojim nikad javno obzanjenim priležnicama Joanne i Sussane. Oakey je kroz čitavo vrijeme vješto uspio zataškati svoj privatan život postavši jedan od najnormalnijih ljudi na pop sceni koji se više nije morao zamarati sa činjenicom da na ulici bude prepoznat poput Robert Smitha (The Cure), Morrisseya, David Bowiea, George Michaela ili Boy Georga koji je duboko zagrezao u razne poroke. U to vrijeme jedna od sasvim prirodnih stvari u Londonu bila je da naletite na Annie Lennox čiji su Eurythmics bili u zadnjoj fazi karijere, ili na članove Duran Duran, pa i na Steve Strangea (Visage) koji se posve prepustio oportunizmu bez ikakvih nakana da će ikad više raditi glazbu, ali rijetko se dešavalo da je itko prepoznao Philip Oakeya jer je došla sasvim nova smjena generacija koja praktički nije niti znala tko pjeva "Don't you want me" koja je već punih deset godina odjekivala iz svakog kafića, iz svake diskoteke, sa svakog radio programa. Oakey je uspio stvoriti kult vlastite osobnosti kao što je to primjerice pošlo za rukom Bryan Ferryiju ili David Sylvianu koji su svojim radovima publici dali do znanja da su njihova djela ona koja svjedoče o njihovim umjetničkim sklonostima, a ne nikako o privatnim afinitetima koji su nadasve nebitni.

U vrlo pogodnom trenutku, kada su u trendu bili zadnji odjeci veoma popularnog italo-disca i najnovija senzacija zvana madchester-pop sa The Stone Roses, Happy Mondays, The Charlatans, Inspiral Carpets..., Oakey povlači vrlo smišljen plesni potez u obliku tipičnih trendovskih kompozicija poput primjerice vrlo plesne "Kiss the future" koja uvodi u album svojim diskoidnim nabojem. Bez obzira što je album prošao gotovo nezapaženo, Oakey je samo želio javiti da je živ, zdrav, te da je još uvijek u formi za raditi dobre pop pjesme. Dva singla, plesne "Heart like a wheel" (UK no.29) i "Soundtrack to a generation" (UK no.77), potopila su se u daleko značajnijim hitovima njihovih velikih sljedbenika New Order i Pet Shop Boys koji su ih iskopirali u svim mogućim sekvencama, tako da je album jednostavno postao elegičnim epitafom nekad ubjedljivo najjačeg electro-pop banda na svijetu. Kvalitetnije pjesme s albuma su plesni madchester-pop "A doorway?" (u stilu legendarnog hita "Fool's gold" The Stone Roses"), vrlo lagana soul-pop "Men are dreamers" u koju je satkana i akustična gitara, te stari podsjetnik na psihodelični pop, lagana elektronska "Rebound", kao i jednolično umjerena, lagano psihodelična "The stars are going out" s podsjetnikom na Simple Minds, međutim, sve te pjesme koliko god da su bile (i ostale) lijepe, nisu imale niti izdaleka onoliku snagu kao što su to bile pjesme sa "Dare!" albuma. Nije niti zanemarivo da je Boa, znameniti zagrebački new-wave band podosta toga iskoristio za svoje ne previše prijatne elektronske remikseve na albumu "Boa 81-92", a ponešto su uzeli i sa prethodnog albuma "Crash". Poveznica postoji.

Na albumu su radili klavijaturisti Neil Sutton i Russel Dennett, tako da je uz Oakeya, Sussane i Joanne ovo bila već tko zna koja postava Human League koja više apsolutno ništa nije imala s onim sjajnim vremenima otprije desetak godina. Nedugo nakon toga, Virgin Records im je raskrstio ugovor i Human League su gotovo preko noći postali još jedan u nizu tisuća bandova koji tragaju za novom etiketom i novim ugovorom. Dok se pravilno promotri, ovo je bio prilično blesav potez Richard Bransona koji je band gurao iz totalnog undergrounda do najsavršenijeg electro-popa koji se okitio svjetskom slavom. Imati singl UK no.29 u sve nemilosrdnijoj trci kada su vinili počeli popuštati pod najezdom cd-ova i sve obilatijih presnimavanja na audio-kasete je bio još uvijek dobar zalog da se u ovaj pop band isplati ulagati. No, Branson očito nije tako mislio nakon što je stekao ogromno bogatstvo na račun Human League. Ponekad, a osobito u slučaju Human League, parametri koji su vezani uz poimanje komercijalnog i umjetničkog neprestano su varirali između kiča i odmjerenih, osmišljenih vrijednosti koje su bile na pragovima savršenosti. Oakey je neprestano imao odličnu crtu komponiranja pravih i jednostavnih pop pjesama koja mu je odjednom, kao škarama odrezana samo zbog toga što album nije došao na UK top-10. Nemilosrdna je ta show-bussines industrija...

Posebno je interesantno što se bandu ponovno, ali na vrlo kratko vrijeme priključio njihov nekadašnji član Jo Callis koji je potpisnik završne, vrlo plesne skladbe "Get it right times" koja priziva njihovo najpopularnije vrijeme iz perioda jednostavnih hitova "Mirror man" i "(Keep feeling) Fascination". THE HUMAN LEAGUE - Octopus (1995, EastWest Records)

Da su Human League odavno izgubili kompas i nažalost se pretvorili u parodiju koju je odavno Ware proglasio 'Oakey & his dancing girls', bilo je najuočljivije na ovom albumu. Stvari su postepeno došle do izražaja kada su ostali samo ostaci ostataka nekad sjajnog banda koji se samo temeljio na Oakeyu i njegove dvije prateće pjevačice Joanne i Susan. Djelomično, album su opskbili nekadašnji članovi Jo Callis i Neil Sutton, a da se pomoć za novi, eventualni uspjeh pospješi, pozvan je Ian Stanley, njihov stari poznanik iz planetarno popularnog sastava Tears For Fears koji je tih godina netragom nestao sa svjetla pozornica. Sredina 90-ih kada je ovaj album objavljen je bila nemilosrdna u pogledu elektronske glazbe; s jedne strane bili su opako nabrijani big-beat/raveri (The Prodigy, The Chemical Brothers), eksperimentatori (The Orb, Orbital), DJ-i i improvizatori (Aphex Twin), a s druge potpuno bezazleni one-hit wonderi koji su napravili sasvim blesavi korak unazad prangirajući plitku house-electro/ techno kulturu.

Naravno, Oakey se uhvatio u koštac sa svojim novim pokoljenjem predočivši im svoju viziju budućnosti koja se sastoji od 10 odličnih, ali gotovo nezapaženih komada. Ostao je i dalje privržen svojem soul-pop stilu sa primjesama ranih istraživačkih pobuda iz najranijeg perioda Human League kada su se zvali The Future, te je time Oakey svima dao jasno do znanja da je i dalje u igri za najoriginalnijeg frontmena electro-pop scene.

Hit albuma, "Tell me when" (UK no.6, USA no.31) u rangu najboljih kompozicija sa albuma "Dare!" nikako nije mogao predočiti snagu ovog izuzetno jakog albuma. Ovdje se Oakey doslovno obračunao sa sivim eminencijama prošlosti, te je napravio album koji u potpunosti odgovara njegovim afinitetima sa synth-pop/electro zvukom iz 80-ih kojeg je jednostavno preskočio na konto r'n'b/ soul-pop albuma "Crash". Nije žalio za starim, slavnim danima, već je krenuo u novu budućnost koja za njega nikada nije bila upitna. Plesne kompozicije "These are the days", "House full of nothing" i "Cruel young lover" u maniru svježe krvi Orbital su najbolje pokazale sve njegove afinitete, a izuzetno prijatna pop balada "One man in my heart" (UK no.13) koju pjeva Susan ('one man in my heart, one man in my bed') dižu ovaj album na visoki pijedestal njihovih ponajboljih pop albuma bez obzira što su kritičari sasvim površno shvatili njegov kreativan potencijal. Oakey je Susane dozvolio da otpjeva cijelu pjesmu sa svojim vrlo nježnim vokalom, a možda se djelomično zeznuo što joj nije dao prostora da kompletno pjeva neke cjelovite pjesme. Treći singl "Filling up with heaven" premda je imao ugodan romantičan pop stil, te naknadno objavljen "Stay with me tonight" nisu imali dovoljno jaku komercijalnu snagu za mahom mladu publiku koja je otkidala na rave i house estetiku, tako da su singlovi samo kratkotrajno dotaknuli UK top-40. Na albumu se nalazi zanimljiv pogodak poput instrumentala "John Cleese - is he funny" gdje se Oakey pokazao kao umješan pop kompozitor koji umije napraviti višesmisleni techno/electro plesni komad, te lagani programski broj "Words" koji sjaji angažiranim društveno-političkim konotacijama kakve su Human League imali na svojim ranim electro/new-wave radovima. Tekstovi su, po običaju vrlo snažni, sofisticirani i artistički utemeljeni između emocija, socio-političkih i Oakeyevih uobičajenih pop tema, tako da se s pravom može utvrditi kako je Human League bez obzira na relativno hladniji prijem kod publike i već odavno nezainteresirane kritike uspio napraviti vrlo dobar rad koji im je kao nevidljiva karika nedostajao nakon albuma "Hysteria".

Iduće godine, 1996. objavljena je druga kompilacija "Greatest Hits" sa novim remixom "Don't you want me" koja je slijedila njihovu daleko uspješniju kompilaciju iz 1988.

THE HUMAN LEAGUE - Secrets (2001, Papillon Records)

Nakon turneje koja je nostalgično nazvana 'Big Rewind' i trajala je gotovo tri pune sezone, 2000. godine potpisan je novi ugovor sa Papillon Records (podetiketa Chrysalis Records), a band je nastavio raditi kao trojac potpomognut Neil Suttonom koji je svirao klavijature i zajedno s Oakeyom je supotpisnik čitavog novog materijala koji iznosi punih 50 minuta sa 16 kompozicija.

Ovdje se Human League potpuno vratio u svoj najuspješniji period zvuka albuma "Dare!", no izostali su očekivani hitovi koji bi vrlo dobar dojam pretvorili u barem maleni komercijalni pogodak. Prvi singl, iznimno plesni "All I ever wanted" zaustavio se na UK no.47, pa ga nitko nije vrtio na radio programima, a drugi, vrlo snažni techno-pop "Love me madly?" koji je naknadno objavljen 2003. za Nukove Records Michael Van Bokhorsta se na žalost nije niti pojavio na top-listama što je albumu donijelo mršav plasman (UK no.44). Premda album nije rezultirao očekivanim uspjehom, vrlo smjelo je aranžiran sa 6 kraćih instrumentala ("Nervous", "122.3 BPM", "Ran", "Ringinglow", "Lament", "Brute" i "Release") koji odvajaju pojedine segmente na zasebne cjeline koje karakteriziraju različite emocije i svjetonazore. Sa obaveznim emotivnim konotacijama, album se giba od ljubavnih tema u koje su uključene prevara i posesivna ljubomora izražena na sofisticiran način u pjesmi "Never give your heart" s vodećim vokalima Susan i Joanne, preko individualnih razmatranja lažnog morala ("The snake" i "Liar") i njegovog relevantnog odjeka u stvarnom životu ("Reflections"), sve do razvratnosti (vrlo plesna radiofonična "Sin city") i krajnjeg očaja koji neminovno vodi u kajanje (završna "You'll be sorry"). Mada niti publika, a niti mediji nisu prepoznali sjajno izdanje i punu formu banda zbog izostanka barem jednog top-40 hita, kritika je po prvi puta iznimno pozitivno i objeručke dočekala ovaj album nakon megauspješnog "Dare!". Uz prepoznatljive pop finese, plesne ritmove i jednostavne synth melodije, album je donio i mnoštvo do tada ne baš pretjerano prisutnih elektronskih efekata na natruhama techno-drivera Orbital, te hrpu interesantnih vokalnih, psihodeličnih i inih zvučnih plesnih produkcijskih eskapada koje im je uobličio Toy.

Za potrebe nove turneje nazvane 'Secrets Tour' u band je priključen mlađahni multiinstrumentalist Nic Burke koji je tada imao samo 21 godinu, te nakratko Errol Rollins na elektronskim bubnjevima kojeg je 2004. zamjenio Rob Barton. Kada su jednom prilikom pozvani da se pojave na britanskoj nacionalnoj televiziji GMTV, odbili su nastupiti na playback objasnivši da oni više ne zvuče kao prije 20 i više godina kada su mahom koristili snimljene matrice s magnetofonskih traka jer danas apsolutno sve izvode uživo. 2001. producent Stephin Merritt je izabrao njihovih 16 pjesama i ponudio ih Ladytron i Lali Puna koji su ih obradili objavivši split cover album "Reproductions: Songs Of The Human League" kao tribute izdanje povodom 20. obljetnice albuma "Dare". THE HUMAN LEAGUE/ THE FUTURE - The Golden Hour Of The Future (2002, Black Melody Records)

Sasvim neočekivano, u jesen 2002. (20.listopad), pojavila se zbirka prastarih snimaka kada su se Human League još tražili u stilizaciji, zvali su se The Future i nisu imali niti jedan zvanični nosač zvuka. Materijal sadrži čak 20 pjesama iz najranije faze karijere (bonus sadrži i cjelokupni EP "Dignity Of Labour"), iznosi punih 90 minuta, te je objavljen kao dvostruki cd. Na njemu je kompletna prva postava banda - Ware, Marsh, Oakey (koji se tada po prvi puta oprobao i kao glazbenik na synthu), te Adi Newton na vokalu (kasnije osnovao Clock DVA).

Snimke su nastale u različitim periodima sve do 1978. po različitim studijima u Sheffieldu, te revno prikazuju početni eksperimentalni razvoj opskurnog minimalističkog elektronskog sastava koji se praktički igrao sa synthovima i ritam-mašinama u svrhu pravljenja glazbe. No, unatoč svemu ne može se reći da su svi ti silni eksperimenti bili samo zbog eksperimenta i istraživanja zvuka, ali veliki dio skladbi je zasnovan na principima izleta u nepoznato s velikim utjecajima Kraftwerk, osobito iz faze albuma "Ralf Und Florian", "Autobahn" i "Radio Activity". To je bilo vrijeme kada je stasala čuvena underground scena Sheffielda koju su već tada znakovito predvodili Cabaret Voltaire, te je malo tko pretpostavljao da će baš upravo ona iznjedriti jedan od najvažnijih i najpopularnijih electro-pop svjetskih imena. Čitav materijal je prepun različitih elektronskih ekspresija koje variraju od čistih eksperimenata ("Daz", "Future religion", "The circus of Dr. Lao", "New Pink Floyd", posve šašava "Overkill disaster Crash V.1" s elementima noisea i techna), preko ambijentalne glazbe ("Cairo", instrumental "Dada Dada Duchamp Vortex"), do natruha budućeg plesnog electro-popa (uvodna "Dance like a star", "Blank clocks", "Disco disaster", instrumentali "4JG", "Interface" i obrada disco hita Holland & Doziera "Reach out/ I'll be there") i insinuacija na klasičnu glazbu u electro maniru (vrlo lijepi kratki instrumental "Once upon a time in the west"), no već tada je bilo sasvim uočljivo da je sve to kompresirano u vrlo slušljive i jednostavne minimalističke pop obrasce. Najoriginalniji dio ovog reizdanja je završna tema "The last man on Earth" u trajanju od punih 10 minuta gdje je kroz minimalističku simfoniju opisana samoća post-apokalipse uprizorena kroz psihodelični ambijentalni instrumental.

Na vokalima se podjednako izmjenjuju Oakey i Newton sa svojim polumelodičnim arijama, veći dio kompozicija recitiraju i koriste se čistim spoken-word dionicama (primjerice u vrlo mračnoj "Looking for the black haired girls", "Pulse lovers" s očiglednim konotacijama njujorških Suicide i vrlo neobičnoj "King of kings" gdje Oakey između ostalog i vrišti), tako da cjelokupni materijal djeluje upravo futuristički kao da su predvidjeli budućnost scene koja će se kasnije zvati electro sa raznim sufixima poput pop, synth, dance, minimal, techno, gothic, noise, industrial, experimental... Uostalom, na završnici pjesme "Dada Dada Duchamp Vortex" Oakey kaže 'we are Human League and we haven't guitar', što dovoljno govori o njihovim nakanama i idejama koje su vrlo spretno, a kasnije i megauspješno plasirali u svjetsku orbitu.

Album je naknadno kompletirao i masterirao Richard X uz pripomoć Oakeya koji je jedini preostao u sastavu iz ove prve i po mnogima, najbolje postave Human League. Za kolekcionare je ovo svakako vrijedan dokument koji posve jasno predočava vrlo snažan autorski duet Ware/ Marsh, te futurističko vizionarstvo sastava koji je s pravom nosio naziv The Future, što je osobito istaknuto u proto-techno instrumentalu "Year of the jet packs".

Tokom prve decenije 21. stoljeća Human League su neprestano nastupali po različitim festivalima širom svijeta ostvarivši niz od 300-tinjak koncerata, a najvažniji od njih bio je nastup u čuvenom Hollywood Bowl u Los Angelesu gdje su 24.X 2006. nastupili pred 18.000 rasplesanih posjetitelja što je ujedno i njihov najveći samostalni koncert u cjelokupnoj karijeri. Na obljetnicu 30 godina postojanja sastava, koncem 2007. održali su europsku turneju sa 20 koncerata na kojima su između ostalog po prvi puta izvodili kompletan opus albuma "Dare!" sa identičnim poretkom koji se nalazi na ploči. Vrlo je interesantno da je Oakey nakon dugog niza godina ponovno svirao svoj stari Casio VL-Tone synth iz 1981. Tom prilikom je za vizualizacije bio zadužen popularni techno-house DJ Rob Sinclair. Jedan od mnoštva piratskih zapisa s te turneje dokumentiran je na bootlegu "Live at the Nottingham Royal Concert Hall" gdje se osjeća sjajna tehnička pripremljenost banda i vlada iznimno plesan feedback pun ovacija i skandiranja publike uz fantastičnu electro/ synth-pop atmosferu. U drugom djelu koncerta koji traje punih sat i pol vremena uključeni su svi najznačajniji hitovi poput "Together in electric dreams", "The Lebanon", "Human", "(Keep feeling) fascination", "Mirror man", a i novijih uspješnica "Tell me when", "Heart like a wheel" i "All I ever wanted", kao i odavno zaboravljenih prvih singlova "Being boiled" i "Hard times" iz najranije faze karijere.

Početkom 2008. objavljen je 12'' EP remiks hita "Things that dreams are made of" kojeg je vrlo uspješno obradio Hooj Choons dosegnuvši UK dance-chart no.2. U jesen iste godine band ponovno odlazi na američku turneju, ovaj puta nazvanu 'Regeneration Tour' na kojoj su u paket aranžmanu zajedno nastupili ABC, A Flock Of Seagulls, Naked Eyes i Belinda Carlisle, a u studenom i prosincu, također 2008. su sa ABC i ponovno okupljenim Heaven 17 održali britansku 'The Steel City' turneju. Bilo je to po prvi puta nakon 1980. da su Oakey i Martyn Ware ponovno bili zajedno na pozornici, te je mnogima, posebno mladim naraštajima ostavljen prilično nejasan dojam zbog čega su se ova dva velikana electro-popa ustvari razdvojila i krenula u svojim zasebnim smjerovima.
Iste, 2008. Human League su dobili ASCAP Award, nagradu kojom je obzanjeno da su prodali više od 20 milijuna albuma širom svijeta. Nije na odmet niti ne spomenuti da su konačno 2004. dobili i Q-Award, priznanje za glazbene inovacije u zvuku. O njihovoj najranijoj, eksperimentalnoj fazi karijere objavljene su tri knjige - "Story of Band Called The Human League" Alaska Rossa (1982), "Human League (Perfect Pop)" Peter Nasha (1982) i najdotjeranije izdanje "Beats Working for a Living: Sheffield Popular Music 1973-1984" Martin Lillekera (2005) gdje je gotovo u tančine prikazana cjelokupna scena Sheffielda od undergrounda do velebno popularnih dostignuća. Nakon sasvim neočekivanog financijskog kraha njihove dotadašnje matične diskografske etikete, Human League su 11.XII 2009. potpisali novi ugovor sa Wall Of Sound Records za kojeg su se obavezali da će u proljeće 2010. objaviti novi studijski album.

horvi // 16/03/2011