Kad sam već pomislio da njujorškim bijelim brdima više niti najbolji stimulansi neće pomoći nakon svakojakih brljavljenja s indie-rock posrtanjima u potrazi za komercijalnim uspjehom, odjednom se pojavi ovaj ogroman zapis snimljen negdje koncem prve decenije 21. stoljeća kada su svirali u Manchesteru i upoznali tada, a još uvijek i danas malo znan psycho/ space-rock/ drone bend Gnod od čak 8 letećih članova o kojima kolaju priče da su uživo fantastični i obavezno ih se mora vidjeti. Tko zna što sve nisu konzumirali opustivši se u fluorescentnim izmaglicama uštekavši instrumente i stisnuvši ono presudno 'rec', pa šta ispadne, ispadne. Činjenica jest da je ovaj snimak jako dugo čamio, tek je ovlaš pušten samo djelomice u opticaj 2015., a onda je zbremzan, no kako su White Hills od očekivanog komercijalnog uspjeha dobili vrlo malo, s godinama se shvatilo u krugu kolektivne zajednice, da bi ipak trebalo objaviti cjelokupnu rekapitulaciju u proširenom izdanju.

Full album:



Ovdje ne treba tražiti one očekivane space-rock/ noise eksplozije bijelih brda, ovdje se dobiva sofisticirani kraut-rock s povratkom u 70-te, prije svega jako prijatan, kako-kada, plesan, repetirajući minimalizam dugačkih kompozicija bez nekakvih lirski značajnih poanti, ponešto ranog stonera, ali uz mnogo duboke psihodelije i spontane improvizacije koja ustvari i nije improvizacija nego dokaz datog vremena kako su svi ovi glazbenici na okupu stvorili ono 'idemo svirati kako nam se sviđa'. Odmah da kažem, to je fantastičan poriv koji se osjeti od prve teme "Drop out", a sve su jako duuugačkeee... Isprepletene laganim synth dionicama, dugosežnim gitarskim devijacijama, dinamičkim aranžmanima, sitnim staccato dionicama, ma baš u najboljoj sesiji, sve ovdje štima s nadogradnjama i eksperimentalnim pristupom koji je baš upravo u ovoj uvodnoj temi jedan od najprivlačnijih momenata što će se pokazati kasnije - dio onog ogromnog utjecaja Can, NEU! i La Düsseldorf. Čista njemačka škola svemirskih destinacija.



Neke pjesme su već ranije objavljene poput plesne "Run-A-Round" za koju bi ste na prvu rekli da je djelo Harmonia i spomenutih La Düsseldorf kada su, sasvim slučajno utjecali na prvu fazu Simple Minds (Steve Hillage im je producirao onaj čuveni dupljak "Sons and Fascination/ Sister Feelings Call", 1981), a kad su ga vidjeli, uh, gospodin s dugom kosom i bradom u vrijeme post-punka i novog romantizma?! Pa ispalo je fantastično. Zanimljivo jest da je ovaj čitav zapis snimljen uživo bez nekih naknadnih dodataka, dakako s originalnog snimka je doživio mastering, ali nevjerojatno je da su svi disali u istom fluidu : lagana "Wellhang" je prožeta kongama i synthovima, u "Spaced man" dolazi do izražaja Dave Weinbergov gitarski stoner i psihodeličan vokal skroz potisnut u delay-echo pozadinu punu smijanja (tko zna što je vrtio u glavi, ali bio je pun energije), "Elka" od čak 13 minuta revalorizira ambijent stare krautrock škole posve laganog tempa, preteče današnjih darkwave/ dark ambient trendova s post-rock/ neo-psycho medikamentima. Osjeća se da je ova kolaboracija već onda, prije cirka skoro 2 decenije znala kuda se upušta. Dvije najkraće "Undressing time" i "Air streams" su elektronske ambijentalke u kojima baš i nije jasno što su bijela brda doprinijela (možda su u tom trenutku frkali joint ili šmrkali koku), a zadnja s prvog dijela ovog dvostrukog CD-a "Unify" od opet 13 minuta je novo plesno posrtanje u kombinaciju space/ krautrocka gdje vjerojatno i lijepa Ego Sensation odsvira ponešto, možda i čitav tretman, ali, tko će znati. Koliko dugo je ovo bilo u arhivi Gnod, ne bih se uopće čudio da su zaboravili što se tada sve izdešavalo dan - dva kasnije koji obično nakon teškog mamurluka završe s onim 'daj to sve izbriši kao da se ništa nije dogodilo'. Na sreću, ostao je snimak pun psihodelične slobode.



Drugi CD otvara pretjerano dugačak komad "Per sempe" od čak 21 i pol minute prikaza post-rocka s gordom željom da postane grandiozni ambijentalni psihodelik; jeste, vrlo lijep za slušanje kad si 'na nečemu' van one Bregovićeve 'depresije od graha i kupusa', ima dobrih, pomalo horror detalja koji se vrte u repeticijama ambijenata kroz najkraću "Decorating time" gdje su vjerojatno svi bili toliko shrvani da su mogli samo pratiti gitarske, vrlo melodične improvizacije bez ikakvog unaprijed pripremljenog koncepta. Mnogi bi se htjeli naći u ovakvoj šarži. Možda su ponešto povukli i poneki speed za 14 minuta dugačku "Changesaw" u plesnom tempu a'la lo-fi Faust, jedne od ponajboljih stvari na čitavom materijalu, prljavo snimljenu (možda na kazetofon ili mobitel, nema veze), ali jebeno dobro udara poput techno-party oluje gdje svira bubnjar, bas gitara, pjevač i gitarist. Mnogo podsjeća na preteću naših hrvatskih Kudikamo? i Kalikamo. Prosto nevjerojatno da su se White Hills uopće upustili u 'dance-jungle' s funk štimungom! "Model citizen" puno bolje snimljen komad od 10 minuta je blues-stoner ispresjcan Winebergovim solažama i, jako dosadan usput, ali može se slušati jer ima psihodelije kol'ko oćeš. No kad dođe "Nothing NEU! Under the sky" od 8 i pol minuta, tu je zaista krautrock epicentar s naravno prljavim snimkom u lo-fi izdanju, ali šusno potentnim plesnim ritmom, synth melodijom, jasno jest da se ova kolaboracija tad zafrkavala i nimalo nije mislila ozbiljno revalorizirajući svoje idole i uzore. Danas, kad se promotri, djelomice su bili u pravu: mladi i dovoljno šašavo iščašeni, te zdrogirani, a možda i pijani da imaju hrabrosti ovako svirati 'bez dlake na jeziku'. I na koncu shvatiti, nakon skoro 2 decenije da je ovo sasvim dobar, prilično blesav i otkačen lo-fi materijal kojeg su komotno mogli objaviti i za Slušaj najglasnije.

Naslovi: CD 1: 1.Drop out, 2.Run-A-Round, 3.Wellhang, 4.Spaced man, 5.Elka, 6.Undressing time, 7.Air streams, 8.Unify
CD 2: 1.Per sempre, 2.Decorating time, 3.Changesaw, 4.Model citizen, 5.Nothing NEU! Under the sky, 6.Hole in my eye, 7.Ovid's poem

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 17/04/2025