home > mjuzik > Diskografija

kontakt | search |

ROLLING STONES: Diskografija (EMI, 2004)

Nedavno se na tržištu našao dvostruki cd s posljednje Forty licks turneje, a povodom toga pripremili smo Vam osvrt na veći dio njihove diskografije...

THE ROLLING STONES - The Rolling Stones (1964, Decca)
[  ]

Prvi album najveće rock grupe 20. stoljeća snimljen je na običnom "Revox" dvokanalnom magnetofonu i kao takav snimak bilo ga je nemoguće producirati. Album je snimljen "uživo" u studiju što govori dovoljno o kvaliteti sastava koji je samo morao odsvirati odavno uvježbane pjesme bez naknadnih obrada u produkciji ili stvaranja pjesama u studiju. Albumu su prethodila tri singla - "Come on", "I wanna be your man" (1963.) i EP "Not fade away" (1964.), obrade Chuck Berrya, The Beatles i Buddy Hollya. Ovaj posljednji singl je došao do pozicije no. 3 na britanskoj listi singlova što je sastavu omogućilo da dođe do najšireg sloja publike. Najvažniji dio njihove početne glazbene karijere do 1965. godine vezan je uz obrade uglavnom američkih rhytm and blues, rock and roll i soul izvođača jer se nisu usuđivali pisati i izvoditi vlastite skladbe smatrajući se nedovoljno zrelim autorima za takav pothvat. Tako se na ovom debi albumu nalazi samo jedna Jagger / Richards potpisana skladba - "Tell me you're coming back to me", balada u stilu Phil Spectora. Ostatak materijala su obrade, a najuspjelije su "I need you babe (Mona)" Bo Diddleya, "Carol" i "Rute 66" Chuck Berrya, "I just wanna make love to you" Willie Dixona, basiste iz pratećeg sastava Chuck Berrya i Muddy Watersa, "Can I get a witness" Marvin Gayea i "Honesty I do" Jimmy Reeda. Međutim, Stonesi su tuđim kompozicijama dali sasvim nov oblik tako da s izvornikom jedina bliskost jesu tekstovi. Jagger je svojim, kako je on mislio, "ograničenim" vokalnim mogućnostima i energičnim, te upečatljivim izvedbama, pjesme usmjerio drugačijim tokom. Smatra se da su Stonesi isplivali iz gomile sličnih britanskih sastava zahvaljujući ponajprije šarlatanskom, otpadničkom imageu, nećudorednim ispadima, vulgarnošću, te potpuno drugačijem repertoaru obrada od ostalih sastava. Dok su rock sastavi tog vremena masovno obrađivali "Johnny be good", "Rock and roll music", "Rock around the clock", "C'mon everybody" i slične standarde, Stonesi su svirali gotovo nepoznate pjesme koje su zvučale kao njihov autorski rad jer su u njih unosili svoj "klošarski" svjetonazor. Smion potez je činio omot debija - na njega nije ispisan naziv izvođača, već je samo stavljena fotografija R. Stonesa koji su smatrali da su već dovoljno poznati da bi ih sama slika mogla prodavati. Album je uoči izlaska prodan u 100.000 narudžbi, a kada je objavljen, smijenio je s britanskog broja 1 album Beatlesa "With The Beatles".
Prvi singl koji je potpisan kao djelo Jagger Richards bio je "Heart of stone / What a shame" objavljen u Americi 18. prosinca 1964.

THE ROLLING STONES - Aftermath (1966, Decca)
[  ]

Četvrti album bio je u potpunosti sastavljen od kompozicija koje su potpisali Jagger i Richards, za razliku od prva tri ( "The Rolling Stones", " The Rolling Stones no.2" i "Out of our Heads") koji su sadržavali obrade kao uglavnom svi do tada objavljeni singlovi izuzev "Heart of Stone", "Get of my cloud" i"Satisfaction" (Jagger / Richards) koji su postali veliki hitovi. "Aftermath" je bio izuzetno pripremljen album gdje su upravo vlastitim pristupm počeli istiskivati dotadašnje utjecaje i usmjeravati se prema isključivo vlastitom izrazu. Ipak, određeni utjecaji postoje, no oni više nisu toliko vezani za prošlost koliko za nova područja u koja je rock tih godina stupao - interes za indijsku filozofiju ( u pjesmi "Paint it black") i korištenja sitara, te psihodelija izvedena u iznenađujućoj 11 minutna dugoj "Goin' home" gdje frenetičan ritam podržava instrumentalne improvizacije i Jaggerovu odličnu sposobnost organiziranja vokalnih igara i sadržaja. Ostatak albuma ima čvrsto uporište u rhytm and blues jedinci, no kako to već biva od Stonesa, opet je to na njima svojstven način bio najčvršći pokazatelj rapidnog napretka. Album praktički nije imao hit jer je izašao u nezgodno vrijeme zajedno s Beatles - "Revolver" i Bob Dylanovim "Blonde on Blonde", ali su trajnim obilježjima albuma ostale "Mother's Little Helper", "Lady Jane", "Under my thumb" i "Out of time".
Američko i britansko izdanje ovog albuma se razlikuju u nekoliko različitih pjesama,

THE ROLLING STONES - BetweenThe Buttons (1967, Decca)
[  ]

Ovo se smatra petim albumom sastava, premda su do tada objavili još dva različita živa albuma "Got Live if you want it" jedan za englesko, a drugi za američko tržište, te kompilacije "12x5", "The Rolling Stones, Now" i "December Children ( And Everybody's)".
Album otvara kontraverzni singl "Let's spend the night together"/"Ruby Tuesday" koji im je priskrbio nećudoredni image i cenzuru na američkoj TV ( Ed Sullivan Show ) zbog provokativnog teksta koji poziva na tjelesnu ljubav. Mnogi su kritičari bili spremni na izjavu kako je ovo njihov najslabiji rad do tada - Jagger se trudio oponašati svoje idole uz obilato usvojeni abecedarij, "crne" pop-glazbe soula i studijskih čuda Phil Spectora. Prekomjerno i ponekad neuspjelo vokalno artificiranje, te upliv glazbe u mekši zvuk blizak Kinksima bio je više kao kamen spoticanja nego li postizanje prethodnih kreativnih kvaliteta ranijih albuma, a najboljom točkom smatraju se kompozicije "Yesterday's papers" i "Cool, clam and collected" i "Who's been sleeping here?".
Značaj ovog albuma porastao je tek 25 godina kasnije pojavom brit-popa i izvođača koji su mnogo toga uzeli iz ove faze Stonsa - Blur, Pulp, Supergrass... Ipak, album je pronašao svoje mjesto u katalogu najboljih rock albuma šezdesetih.

THE ROLLING STONES - Their Satanic Majestic Request (1967, London / Decca)
[  ]

Ovim albumom prekinuta je prva faza rada koji je u izdavačkom pogledu bio prividni "nered" - dotada je objavljeno niz kompilacija, dva albuma uživo i pet studijskih albuma koji su se svojim sadržajima razlikovali na britanskom i američkom tržištu. Otada, pa nadalje Stonesi će objavljivati ista izdanja za oba tržišta.
Ovaj album je ponovno okićen oznakom "promašaj". Brian Jones je praktički prestao svirati, zaglibio je duboko u droge i dobio je 9 mjeseci zatvora, te mu je propisana lječnička kontrola, a psihijatar je dijagnosticirao i suicidalne sklonosti. Jagger se spetljao s Marianne Faithfull i zakoračio u nesretno razdoblje života.
Zbog toga je uopće i pravo čudo da su Stonesi te godine nešto uspjeli snimiti. No, proizvod je bio daleko od očekivanog. Deset pjesama izgubljenih u vremenu i prostoru nabijenih na zbunjujuću psihodeličnu seansu uokvirenu utjecajima albuma "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" The Beatlesa bile su preskroman adut za bilo kakav napredak. Uz još koliko - toliko zadovoljavajuće kompozicije "Citadel" i "2000 light years from home" (koje je Jagger napisao u zatvoru), te "She's a rainbow" i baladu "In another land", ostatak materijala je zaista čudan promašaj, pogotovo preambiciozne skladbe "Sing this all together" i "Gomper" u kojima je upotrebljeno niz producentskih eksperimenata u kojima se Stonesi očito nisu nikako snašli kao autori.
Srećom ovaj album nije odjeknuo negativno ili pogubno za njihovu karijeru.
Samo par mjeseci kasnije, koncem svibnja objavljuju singl "Jumpin' Jack Flash" kojim se vračaju na stare pozicije rocka i rhytm and bluesa, dokazujući da je "…Satanic.." bio samo kratki izlet u umjetnički preambiciozan plan.

THE ROLLING STONES - Beggars Banquet (1968, London / Decca)
[  ]

Koncem 1968. objavljen je dugo odlagan album koji će se pokazati jednim od najznačajnijih u karijeri banda. Kao prvo, album je producirao Jimmy Miller koji je (radio s bandom Traffic) bandu ulio nove i svježe rock i blues krvi koja je s prethodnim albumom uvelike otišla u eksperimentalne strukture. Album otvara "Sympathy for the devil", plesna minimalistička rock soul skladba u kojoj je prožeta priča po uzoru na roman "Majstor i Margarita" (Mihail Bulgakov) gdje se Jagger uživljuje u ulogu demona koji prati sve vitalne događaje od Isusa Krista do Hitlera i ubojstva Kennedya. Slijedi "No expectations", lagani akustični blues, a vrijedi spomenuti i nisku zaista kvalitetnih pjesama "Street fighting man", "Stray cat blues", "Factory girl" i "Jig - saw puzzle". Album je ponovno otvorio vrata interesa Stonesa za izvorni blues, ovaj puta u nešto akustičnijem izdanju, no Brian Jones niti na jednoj snimci navodno nije učestvovao. Mijenjali su ga David Mason (Traffic) i Eric Clapton, a bitan doprinos donio je i klavirist Nicky Hopkins. Stonesi su se albumom potpuno oslobodili primjesa psihodelije i eksperimenata; na njih će se tek sporadično okrenuti na budućim radovima, ali samo u svojstvu upotpunjavanja cjelina. Kao singl objavljen je "Street figting man" s polovičnim uspjehom.
Album nije odjeknuo kao veliki uspjeh, ali je bitno utjecao na izlaz iz stvaralačke krize Stonesa koja je počela prije dvije godine. Odlične pjesme, čista produkcija i novi stil koji će ih pratiti s relativno blagim pomacima tijekom čitave karijere.

THE ROLLING STONES - Let It Bleed (1969, London / Decca)
[  ]

Bio je to sjajan album kojem su prethodili vrlo burni događaji. Brian Jones se sve više udaljavao od banda i navodno je zbog fizičke i psihičke rastresenosti bio nesposoban za koncerte i turneju, te je izbačen uz otpremninu od 100.000 funti. 3.srpnja 1969. pronađen je mrtav u bazenu svoje kuće. Samo mjesec dana prije toga Mick i Marianne su uhapšeni zbog droge, a novim gitaristom je postavljen Mick Taylor koji je do tada radio u sastavu John Mayalla. Premda Brian više nije bio član Stonesa, njegova smrt je veoma pogodila Jaggera koji je 5.srpnja 1969. (dva dana nakon Brianove smrti) na besplatnom koncertu u Londonu pred 250.ooo posjetitelja pročitao Shellyevu poemu njemu u čast. Sahranjen je 10. srpnja, a već idući dan objavljen je jedan od najodmetničkijih singlova Stonesa - "Honky tonk woman". Bilo je jasno da su Stonesi odavno raskrstili s Brianom i da bez obzira na sve nastavljaju dalje. Singl je bio opčinjen country and western atmosferom koju su upoznali posjećivanjem američkih honky - tonk krčmi u kojima su prašili američki folk, country i western izvođači.
Koncem godine objavljen je "Let It Bleed" s posljednjim radovima Brian Jonesa. Bile su to pjesme "You got the silver" i "Midnight rambler". U ovoj prvoj vodeći vokal je po prvi puta Keith Richards. Album je prikazao Stonese u čvrstom rock izdanju s country prizvukom. U obradi Roberta Johnsonove "Love in vain" gostuje Ry Cooder, a u "Country honk" violinski virtuoz Byron Berline. Odličnu produkciju naglasili su punokrvnim rock - soul kompozicijama "Gimmie shelter" i "You can't always get what you want" gdje se pojavljuje čitav niz suradnika - prateći vokali i zbor, a aranžman je dotjerao Jack Nitzsche. Album je dobio odlične kritike, no nemilim incidentom koji se dogodio na samom završetku američke turneje umalo se srušila karijera banda. Bio je to nastup u Altamontu kojeg su mediji uzdigli do statusa javnog blaćenja Stonesa. Naime, bio je to festival na kojem su nastupili Jefferson Airplane, Crosby, Stills, Nash & Young, Santana… a Stonesi su nastupili kao zvijezde. Budući da ih nije bilo na Woodstocku, željeli su ovim nastupom spektakularno završiti turneju i ponuditi svoj odgovor zbog izostanka, pa su angažirali i filmsku ekipu da snimi cijeli nastup. Također su osigurani i predstavnici "zaštite reda i mira" - Los Angeles Hell's Angelsi, no oni su samo vršili pritisak na uzavrelu publiku i uzrokovali nemire. Kako su izvođači odmicali, u publici je bivalo sve više ekscesa, a kada su Stonesi izašli i izvodili treću skladbu "Sympathy for the devil", nožem je izboden osamnaestogodišnji crnac od strane pripadnika Hell's Angelsa. U sveopćoj pomutnji pregaženo je još dvoje ljudi u vrećama za spavanje, a jedna osoba se utopila. Prvi novinski izvještaji govorili su o krvavom sukobu s mnogo poginulih, a bilo je čak i napisa da su za vrijeme koncerta obavljena i četiri poroda, no kasnije se utvrdilo da je to obična izmišljotina. Stonesi su bili optuženi da su svojim nećudorednim imageom i provokativnim erotskim, narcisoidnim i sotonističkim tekstovima utjecali na cjelokupnu situaciju koja je izazvala nasilje, a magazin "Rolling Stone" koji se nazvao upravo po njima javno ih je optužio i svalio krivicu na njih tvrdeći da su oni odgovorni za poticanje krvoprolića u Altamontu.
Film s nemilim događajima u Altamontu "Gimmie shelter" pušten je u distribuciju tek 1972.godine.

THE ROLLING STONES - Get Yer Ya - Ya's Out (1970, London / Decca)
[  ]

Još jedan koncert, ovaj puta najbolje live - izdanje koje su Stonesi objavili u ovoj fazi karijere i po mnogim mišljenjima spada u krug najboljih živih albuma 20. stoljeća. Snimljen u studenome 1969. u njujorškom Madison Square Gardenu objavljen je prvenstveno zbog raskida banda s diskografskom kućom i sprečavanja prodaje piratskih snimaka, jer se tih godina pojavio strahovito veliki interes za piratske žive albume Bob Dylana. Album je preslikao band u najjačem koncertnom izdanju s najvećim udarnim brojevima - "Jumpin' Jack Flash", "Sympathy for the devil", "Honky tonk women", "Street fighting man"… a osim udarnih hitova pronašla se i obrada Chuck Berrya - "Little queenie". Nakon prekida s matičnom firmom, Decca je objavila niz loših i nepotrebnih kompilacija - "The Stone Age" (1971), "Milestones", "Rock'n'Rolling Stones", "Hot Rocks 2lp's" (1972), "No Stone Unturned" (1973), "Metamorphosis" (1975), "Rolled Gold 2lp's" (1975), "Solid Rock" (1980).

THE ROLLING STONES - Sticky Fingers (1971, Rolling Stones records)
[  ]

Nakon raskida s diskografskom kućom Decca, Stonesi sele u Francusku kako bi izbjegli porez, a Jagger se okušava i na filmskom platnu ("Performance", režija Nicholas Roege), veza s Marianne definitivno propada (dva abortusa) i stupa u brak s Biancom Perez Moreno De Macias manekenkom iz Nikaragve čiji je otac bio bogati trgovac, stric veleposlanik na Kubi, doj je jedan dalji rođak bio veleposlanik u Parizu i Bonnu. Bianca je bila vrlo politički orijentirana, studirala je politologiju u Parizu, ali je kasnije odustala. Njezina iznimna ljepota predstavljela je idealnu mjeru za Jaggerov sve izrazitiji raskalašeniji i elitniji život. 13. svibnja 1971. na raskošnoj svadbi bili su prisutni gotovo svi značajniji britanski rockeri - od Beatlesa, Eric Claptona, grupe The Who i brojni drugi, a zbog katoličkog obreda Jagger je morao odbaciti svoju anglikansku vjeroispovijest što dovoljno govori koliko je bio opčinjen Biancom.
Mjesec dana prije, Stonesi osnivaju vlastitu etiketu Rolling Stones records (RSR) u sklopu Atlantic records i objavljuju prvi singl za vlastitu tvrtku - "Brown sugar / Bitch" i obradu Chuck Berrya "Let it rock". Za design je pozvan Andy Warhol koji je osmislio logotip - Jaggerova otvorena usta i isplažen jezik, a kako je i sam volio raditi provokativne poteze poput Stonesa, osmislio je vrlo eksplicitan omot nastupnog albuma "Sticky Fingers". Velvet Underground je od Andya dobio na omotu bananu kojoj se morala skinuti kora ispod koje je bio plod, a Stonesima je u glavni kadar postavio sliku muškog međunožja - muškarac u trapericama čiji se patent otvarao, ali je spolovilo prekrivala tkanina. U tom pogledu je bio i orijentiran sadržaj albuma - pun seksualnih i narko opsesija. Keith Richards je duboko zaglibio u heroin, ali je dao najbolji instrumentalistički doprinos u karijeri, dok su pjesme brižljivo dotjerane i pripremane za tržište. "Brown sugar" s obiljem plesnog elana je vrlo perverzna kompozicija o seksualnim nasladama gospodara i mlade crne robinje, dok je "Sister Morphine" bilo djelo Marianne Faithfull premda ona nije potpisana. To se vrlo lako zaključilo po autobiografskom sadržaju koji ta balada nosi. "Wild horses" govori o raskidu Micka i Marianne mada u nešto sofisticiranijem izdanju, a "Can't you here me knocking" je po mnogim mišljenjima jedna od najbolje odsviranih kompozicija u karijeri Stonesa gdje dva vrsna gitarista (Taylor i Richards) stiliziraju blues i ritmički profinjene dionice, dok je ostatak albuma vrlo ujednačene kvalitete gdje nema mjesta ni najmanjem propustu. Album je bio potpuni komercijalni pogodak i omogućio je bandu da se individualno svaki član prepušta vlastitom lagodnom životu.

THE ROLLING STONES - Exile On Main Street (1972, RSR)
[  ]

Prozvan najboljim dvostrukim rock albumom 20. stoljeća, "Exile On Main Street" je najležerniji album Stonesa gdje su utkali sve svoje znanje i sviračko umijeće u 18 kompozicija. Skup je to raznolikih žanrova po kojima su koračali do tada dajući si oduška za kratkotrajne izlete u sam korijen etničkih glazbenih idioma - country (pjesme "Sweet Virginia", "Torn & frayed", "Loving cup"), gospel ("Shine a light"), blues ("Ventilator blues", "Stop breaking down")… pri čemu su uz vlastite glazbene doprinose i gostujuće glazbenike na trenutke izašli iz samih standardnih obrazaca, a dali su si oduška i da prikažu "podrumsku" atmosferu studija u kojem su snimali u pjesmi "Just wanna see his face" koja je uz ritmove rhumbe u stvari bila mini psycho-seansa. Naravno, album je napunjen obilatim standardnim Stones rock kompozicijama ("Tumbling dice", "Happy", "All down the line", Soul survivor"…) koje su obogatili nizom duhača, klavirskim improvizacijama i pratećim vokalima. Uz brze r'n'r kompozicije u stilu njihovog temeljnog idola Chuck Berrya (lude i brze "Rip this joint" i "Rocks off") pronašlo se mjesta i za izlete u boogie, laganije balade, teške valjajuće blues ritmove, ambijent… Bilo je to djelo kojim su pokazali svoju veličinu i sposobnost da osvježe svoj glazbeni izraz i uklope ga u duh vremena u kojem djeluju. Na javnom i privatnom planu redovito su bili izazivani ili su sami izazivali ekscese, tako da se njihov status društveno i moralno nepodobnih osoba nastavio i u sedamdesetim godinama. Album nije urodio niti jednim hitom i prodao se u svega milijun primjeraka, no otada pa nadalje postati će praksa da na turneji okupe daleko više publike nego li je to pokazivala prodaja albuma.

THE ROLLING STONES - Goat's Head Soup (1973, RSR)
[  ]

Objavljen 31. kolovoza 1973., "Goat's Head Soup" je u promotivnom i marketinškom pogledu bio savršeno reklamiran, no sadržajem je poprilično razočarao. Zbog čestih uhićenja Keith Richardsa od strane francuske policije koja ga je nekoliko puta zatvarala zbog kupovine i konzumiranja heroina, rad na albumu se otezao i Keith mu se nije posvetio s punim kapacitetom. Sniman je u ganja - marihuana atmosferi Jamajke - u studiju Dynamic Studios u Kingstonu pa je očigledno da su Stonesi više težili ka ležernoj klimi prilikom snimanja nego li prema samoj kvaliteti materijala koju su odradili "s pola snage". Album pokazuje niz fragmentalnih sličnosti s prethodnim najkreativnijim ostvarenjima - uvodna pjesma "Dancing with mr. D" nadvojbeno asocira na "Sympathy for the devil", dok hit singl "Angie" povezuje blagoglagoljivost pjesama "As tears go by" i "Lady Jane", a ostatak materijala djeluje kao rutinirano ispeglana stilska kontura bazirana na već odrađenim postulatima rocka i bluesa što dovoljno govori koliko su Stonesi maniristički pronašli ključ za održavanje vlastitog statusa bez nekog velikog kreativnog nadahnuća. Premda je album dobio prolazne ocijene, vrijeme je pokazalo da se radi o gotovo bezidejnom ostvarenju koje nije unijelo nikakav bitan pomak Stonesa i praktički je vrlo brzo postao zaboravljen. "Angie" je postala jedna od najkomercijalnijih balada i veliki klasik koji je prihvatila i najšira publika, a produkcijski sofisticirana "Star, star" (odnosno "Starfucker") još jednim nećudorednim moralističkim efektom kojim su Stonesi samo održali svoj odmetnički stav. Poduzeli su i vrlo uspješnu američku i evropsku turneju.

THE ROLLING STONES - It's Only Rock'n'Roll (1974, RSR)
[  ]

Ovim albumom su Stonesi nastavili stagnaciju započetu s prethodnikom, ali su se upustili i u kratkotrajni izlet glam - rocka kojeg je jezgrovito izrazio David Bowie fantastičnim science fiction albumom "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars" 1972. i potpuno pokrenuo bujicu imitatora u svim pogledima - od imagea, šminke, frizure, kostima do pukog melodijskog pop manirizma na natruhama hard rocka i rhythm and bluesa. Ovaj album Stonesa objavljen je 18. listopada 1974. i slobodno je svrstan u kategoriju istog zajedničkog nazivnika koji su dijelili vrlo slični plagijati, uglavnom hibridne naravi - Sweet, Slade, Status Quo, Queen, Garry Glitter... Jagger nije mogao odoljeti novom hiru - make-upu, šminkanju, ženskim haljinama i kostimima, a time je i glazbu ugurao u isti pretinac, premda je album donio nekoliko solidnih kompozicija - obrade "Ain't too proud to beg" i "Dance little sister" (Temptations), reggae "Luxury" ili "Time waits for no one" u kojoj je Mick Taylor dobio dobar dio kapaciteta za gitarističke zahvate. Međutim, bilo je jasno da on više nije zadovoljan radom koji je sve više tonuo u prosječnost, proračunati manirizam i repetativnost, pa koncem 1974. napušta band, a kasnije se ispostavilo i da je bio ovisnik o heroinu, te je izjavio kako je iz sastava otišao prvenstveno da sačuva vlastito zdravlje. Na albumu gostuje Ron Wood koji će postati novim članom nakon Mickovog odlaska.

THE ROLLING STONES - Black And Blue (1976, RSR)
[  ]

Za novu turneju Stonesa "posuđen" je Ron Wood kao zamjena Tayloru, no on je stalnim članom postao zvanično tek sredinom 1975. nakon brojnih novinskih izvješća koja su mahom objavljivala niz glasina o raznim varijantama promijene gitarista. U novinarskim igrama su bili čak i Eric Clapton, Jimmy Page, Rory Gallagher, Jeff Beck, Robert A. Johnson...
"Black And Blue" je objavljen 20. travnja 1976. i nije doživio pozitivne kritike zbog ugaslog specifičnog Stones rock stila koji su perfektno proželi od albuma "Beggars Banquet" do "Exile On Main Street" i nizu odličnih rock singlova, ali s vremenom je postao izuzetno prepoznatljivim radom. Na albumu su udahnuti novi trendovski pomaci - soul, funk i disco (pjesme "Hot stuff" i "Hey negrita"), te gotovo nepotreban slatki reggae bonbončić ("Cherry oh babe"), ali bitna stvar je da su Stonesi pokazali želju za promjenom zvuka. Najbolji dijelovi albuma su balada "Melody" i blues improvizacija "Memory hotel". Mada album ne odiše previsokom kreativnom razinom, zvuk Stonesa se osvježio i pomladio, te će mu se kratkotrajno vratiti kroz plesne funk - disco obrasce na kasnijim albumima "Undercover" i "Dirty Work".

THE ROLLING STONES - Some Girls (1978, RSR)
[  ]

Nakon albuma "Black And Blue" slijedila je turneja u sklopu koje su posjetili i Zagreb (7. srpanj 1976.), te objavili album uživo "Love You Live" sa snimkom iz kluba El Mocambo koji je objavljen 23. rujna 1977. Stonesi su pauzirali gotovo dvije godine prvenstveno zbog mnoštva problema. Keith Richardsu je zabranjen ulazak u Kanadu jer je prilikom turneje kod njega pronađeno podosta opijata (od marihuane do heroina), dok se Jaggerov brak s Biancom raspadao. No, Jagger je vrlo brzo pronašao zamjenu - bivšu pratilju Bryan Ferrya, teksašku manekenku Jelly Hall.
Stonesi su tih godina zaglibili i u kreativnu krizu, pa su očajno tražili pomoć koja im se osmjehnula pod nazivom punk, new wave i disco. Bez obzira što su bili i ostali isključivo rock band, vrlo lukavo su izbacili najavni singl "Miss you" pod očitim utjecajem disco groznice i ostvarili veliki hit, dok su ostatak albuma istkali od rafiniranog rocka koji im je postao dugovječni zaštitni simbol. Pod referencama new wavea izašle su brze rock kompozicije ("Lies", "When the whip comes down" i "Respectable") , dok je album imao i bluesa (naslovna "Some girls"), countrya ("Far away eyes"), balada ("Beast of burden"), soul - rocka (obrada "Just my imagination" Temptationsa). Kritike su bile vrlo podijeljene, no pokazalo se da je "Some Girls" bio posljednji veliki značajni album Stonesa na kome su posljednji put pokazali znakove pozitivnih promjena. Sve što će uslijediti tijekom osamdesetih i devedesetih biti će istosmjerni putokazi preuzeti iz iskustva šezdesetih i sedamdesetih, najblistavijih kreativnih faza. Dodirne točke s punk i new wave euforijom su ovdje bile očite - odmetnički stil i image u javnosti koji ih je pratio petnaestak godina sada je postao trend, tako da su Stonesi bez ikakvih predrasuda upadali u kategoriju vrlo blisku s novonastalim glazbenim poretkom.

THE ROLLING STONES - Emotional Rescue (1980, RSR)
[  ]

Album je sniman na Bahamima i predstavlja Stonese u blagom svijetlu bez mnogo odmetničke stilizacije čime su potpuno pogodili duh vremena nakon punka i new wave eksplozije. Prepoznali su sklonost vodećeg trenda i snimili dvije ska / reggae kompozicije "Send it to me" i "Emotional rescue", te naglasili funk u plesnoj kompoziciji "Dance" koja je objavljena i kao singl. Međutim, ostatak albuma predstavlja klasični Stones - rock stil s naglaskom na gitarističke dionice (skladbe "She's so cold", "Where the boys go summer romance" ili "Let me go"), tex / mex ("Indian girl"), blues ("Down in the hole"), dok po mnogima najbolji dio pripada instrumentalističkim dionicama Keith Richardsa u skladbi "All about you". U nešto ležernijoj atmosferi album su producirali Bob Clearmountain i Chris Kimsey, a tih godina postalo je moderno snimati na Bahamima upravo u studiju Compass Point u Nassau. Tu su također nastali i neki znameniti albumi Ian Durya, Talking Heads, Grace Jones, Roxy Music, Eddy Granta i nekih manje značajnijih autora.
Album je objavljen 24. lipnja 1980. i na vrhu američke ljestvice najprodavanijih albuma se zadržao sedam tjedana. Jagger je u Peruu počeo snimanje svojeg trećeg filma "Fitzcarrald" (režija Werner Herzog) ali je odustao nakon desetak dana zbog neobjašnjenih smrti čak petoro osoba iz filmske ekipe, te se razveo od Biance nakon burne petogodišnje veze.

THE ROLLING STONES - Tattoo You (1981, RSR)
[  ]

Nakon albuma "Emotinal Rescue", slijedile su dvije kompilacije "Solid Rock" (njihove bivše kuće Decca, 10. listopada, 1980.) i "Sucking In The Seventies" (RSR, 12. ožujak, 1981.). Ova posljednja je imala i dvije zanimljive snimke - koncertnu "When the whip comes down" iz 1978. i remiks obradu hita "Dance".
"Tattoo You" je objavljen 25. kolovoza 1981. i nametnuo se svojom jednostavnošću - prva strana je brza, a druga lagana. Album je ponovno sniman na Bahamima, te se ponovno osjetio dašak friške, crnačke glazbe s očitim tipičnim Stones rock izrazom. Kao hit singl objavljen je "Start me up" koji je zarazio svojim gitarskim riffom, te postao jednom od najprepoznatljivijih i najamblematičnijih Stones kompozicija čiji će riff prearanžirati i The Clash za svoju megauspješnicu "Should I stay, or should I go". Od klasično obojenih rock kompozicija ovdje su "Hang fire", "Little T & A" (vokal K. Richards) i najbrža na albumu "Neighbours" posvećena Richardsovim susjedima koji su zahtijevali iseljenje zbog nepoštivanja kućnog reda i mira. Ovdje se slobodno mogu pribrojiti i blues skladba "Black limousine" i dašak soul - funk rhythm and bluesa u plesnoj "Slave". Laganiji dio ploče obilježavaju ljubavne skladbe od kojih je svakako najbolja "Heaven" zahvaljujući posebnoj produkcijskoj obradi gitarskog zvuka koji djeluje kao psihodelični dub i nježnim lebdećim Jaggerovim vokalima, dok je "Waiting on a friend" nadahnuta izuzetnim saksofonskim izletom legendarnog crnog jazz svirača Sonny Rollinsa. Na albumu sudjeluju još i klavirist Nicky Hopkins i prateći vokal Max Romeo.
Album je doživio ogroman uspjeh - u Americi je boravio na no.1 čak devet tjedana, a usljedila je i velika turneja koja je zabilježena u dokumentarnom filmu "Let's spend the night together" (režija Hal Ashby) i koncertnim albumom "Still Life" objavljenom 1. lipnja 1982.

THE ROLLING STONES - Undercover (1983, RSR)
[  ]

U predahu između dva albuma na popularnoj glazbenoj sceni dogodilo se niz promjena. Nekadašnji punk i new wave izvođači stasali su u velike rodonačelnike žanrova kojima je osnovni bio pop, funk, elektronika i slojevita glazbena struktura (Talking Heads, Simple Minds, Public Image Ltd., New Order…), dok je primjerice David Bowie potpuno ušao u plesne konstrukcije albumom "Let's Dance", a glavne zvijezde tih godina bili su Duran Duran, Michael Jackson, Culture Club, Eurythmics i Wham. MTV je počeo emitirati cijelodnevni satelitski program sastavljen isključivo od videospotova koji su potpuno zamijenili dotadašnji oblik reklamiranja glazbe putem singlova i emitiranja na radio programima. Postao je ključni faktor videospot bez obzira na sam sadržaj pjesme i publika je počela prihvaćati potpuno nove oblike kategoriziranja vrijednosti. Izvođači koji se nisu mogli nositi s oblikom prezentacije putem videospotova počeli su nestajati tako da se postupno u svega par godina kristalizirala potpuno nova glazbena scena iznikla na temeljima ovog novog medija.
Naravno, Stonesi nisu mogli zaobići ovaj glavni tok, pa su osokoljeni sa produkcijskim i ambijentalnim okružjem posljednja dva albuma ponovno snimali na Bahamima nekoliko vitalnih naslova s novog albuma "Undercover" koji je objavljen 8. studenog 1983. Album je uočljiv pomak od uobičajenog rock stila koji su gradili godinama - mnoštvo modernih ritmova, prvenstveno funka i izleta u pop-dance-rock, ponešto elektronike, te par jačih rock standarda (singl "She was hot" i pjesma "It must be hell") kojima su podsjetili na svu magičnost starih snimaka "Street fighting man" ili "Brown sugar", bili su dovoljno jaki epiteti da je album ponovno pokupio pozitivne kritike. No, vrijeme će pokazati kako je ovo jedan polupromašaj kojim su Stonesi počeli stariti. Prvi singl "Undercover of the night" uz svu političko obojenu tekstualnu strukturu više je djelovao kao pomodarni hir spram Talking Heads ili Simple Minds nego li kao njihovo ideološko uvjerenje u koje iskreno rečeno nitko nije ni vjerovao. Jedna od najbitnijih skladbi albuma "Too much blood" o krvavom masakru u kojem Jagger pokušava vokalno uskočiti u rapping prošla je gotovo neprimjetno, a dub / reggae obojena "Feel on baby" uz svu čar koju posjeduje nije došla ni do statusa poluhita. Međutim, pojavili su se brojni remiksevi plesnih kompozicija s ovog albuma namijenjeni diskotekama, no Stonesi su svojoj staroj publici djelovali nepristupačno u tom izdanju, a nova se nije osobito interesirala tako da će band pauzirati izvjestan broj godina dok ne riješi neke vitalne predrasude.
Važno je spomenuti da je na albumu gostovalo desetak glazbenika koji su dali vrlo bitan doprinos glazbenoj strukturi - Chuck Lavell, Ian Stewart, Moustapha Cissie, Brahms Coundoul, Martin Ditchman, Sly Dunbar, Savid Sanborn, Jim Barbier…

THE ROLLING STONES - Dirty Work (1986, RSR / CBS)
[  ]

U trogodišnjoj pauzi Stonesa neaktivnost su pospješili kompilacijom "Rewind" (1984.), a Jagger je objavio prvi solo album "She's The Boss" (1985.). No, sve se pretvorilo u nesnosne svađe između njega i Richardsa. Na Live Aidu 1985. Jagger je nastupio s Tinom Turner i objavio singl u duetu s David Bowiem "Dancing in the street", dok je Keith sa Ron Woodom na istom festivalu nastupio s Bob Dylanom. Sve očitija neslaganja počela su se povlačiti i po medijima tako da je uz niz prepucavanja na jedvite jade snimljen album "Dirty Work" koji je objavljen 26. ožujka 1986. Album je bio potpuno nepovezano djelo zbog opće svađe. Producirao ga je Steve Lillywhite koji je u općoj zbrci bio potpuno zapostavljen tako da je sam kreirao zvuk albuma što očito nikoga nije zanimalo. Prepoznatljiv zvuk Stonesa se izgubio - u prvi plan su izvučeni bubnjevi, a gotovo sav materijal je snimljen i sklopljen od nekih starih otpadaka. Jagger i Richards su snimali gotovo odvojeno i nisu se viđali u studiju tako da su pozvani različiti gosti koji su iskrojili niz glazbenih dionica - Jimmy Page, Bobby Womack, Steve Jordan, Ivan Neville, Jimmy Cliff, Charley Drayton, a čak četiri pjesme kao koautor potpisuje Ron Wood.
Prvi singl bio je simpatični plesni r'n'b dance rock "Harlem shuffle", a drugi odlični rock "One hit (to the body)", međutim oni nisu napravili nikakvu veću pomutnju na top listama premda je album došao i na američki i na britanski no.5, no čitavu situaciju je nagrdila medijska prepirka i različite klevete i uvrede između Jaggera i Richardsa. Premda je album sadržavao solidne kompozicije "Dirty work", "Back to the zero", "Hold back" ili "Had it with you", za njegovu jaču prodaju i komercijalizaciju trebalo je stvoriti određeni poticaj u budućim kupcima koji su izostali prvenstveno zbog očajne medijske propagande što se svodila na niz tračeva žute štampe.
Mišljenja oko ovog albuma su podijeljena zbog suvišne pomodne produkcije, izostanka klasičnih Stones rock kompozicija i nepotrebnih instrumentalnih fraziranja koja očito nisu oni odsvirali, a pogotovo zbog razbijenog kompozitorskog tandema Jagger - Richards.

THE ROLLING STONES - Steel Wheels (1989, RSR)
[  ]

Od posljednjeg The Rolling Stones albuma "Dirty Work" (1986.), poteglo se niz uvreda i prepucavanja između Micka i Keitha koja su se objavljivala u štampi, dok su se paralelno svi Stonesi prepuštali solo karijerama i objavljivanju solo albuma. Mick Jagger - "Primitive Cool" (1987.), Keith Richards - "Talk Is Cheap" (1988.), Charlie Watts - "The Charlie Watts Orchestra - Live Fulham Town Hall" (1986.), Ronnie Wood - "Cancel Everything" (1985.), Bill Wyman - "Willie And The Poor Boys" (1985.), tako da se činilo da su Stonesi rastureni, no komercijalni odjek svih ovih solo - projekata je bio veoma loš. Jagger je čak imao i turneju po Japanu, međutim, publika nije bila previše zainteresirana za solo (ex) Stonesa, kao i turneju Keith Richardsa s njegovom pratećom ekipom.
U situaciji koja je izgledala krahom Stonesa, pozvani su zaslugom Pete Townshenda u legendarni "Hall Of Fame" početkom 1989. To je bilo prvi puta u tri godine da su okupljeni svi Stonesi na jednom mjestu, te je odlučeno primirje i snimanje novog albuma na Barbadosu u studiju Eddy Granta.
Album je snimljen za svega mjesec i pol dana i objavljen je 29. kolovoza 1989., te je reminiscencija klasičnih Stonesa iz različitih faza karijere. Singlovi "Mixed emotions" i "Sad sad sad" su prizivali duh konca sedamdesetih, pjesme "Almost hear you sight" i "Can't be seen" su bili otpadci Richardsovog solo albuma, "Hold on to your hat" podsjetnik na sjajne gitarske eskapade s "Exile On Main Street" albuma, "Break the spell" nalik na fazu albuma "Beggars Banquet", "Continental drift" povratak u ethno - arabian zvuk koji je koristio Brian Jones s Musicians Of Joujouka i t.d. Bio je to jedan potpuno samoeklektičan album koji je za divno čudo podržala i kritika i publika vjerojatno zahvaljujući samo psihološkoj činjenici da su "bogu hvala, Stonesi još uvijek živi".

THE ROLLING STONES - Flashpoint (1991, RSR / Promotone)
[  ]

Snimljen tijekom ogromne "Urban Jungle World" turneje 1989.-1990., sakupljena je gomila materijala od čega je 13 zapisa stavljeno na ovaj, još jedan uobičajeni živi album Stonesa. Sadrži najvažnije hitove od "Satisfaction", "Paint it, black", "Sympathy for the devil" do "Start me up". Interesantno je da je uz ovaj posljednji samo još "Sad sad sad" iz osamdesetih godina, što dovoljno svijedoči o tome koliko su Stonesi postali otrcani i smiješni održavatelji senzibiliteta kojeg su ostavili u šezdesetim i sedamdesetim, te bez ikakvih značajnih glazbenih promjena peglali još jedno desetljeće koje im je doneslo samo ogromne financijske koristi od turneja na račun stare slave.
Svijesni da više praktički nemaju ništa revolucionarnog, na album su uvrstili i dvije studijske kompozicije koje su objavili i kao singlove - "Sex drive" pod primjetnim utjecajima Soul To Soul ritmičkih house manira i "Highwire" problematičnu antipatriotsku rock pjesmu o početku Zaljevskog rata čime su Stonesi željeli podsjetiti kako su nekad davno bili medijski nepodoban rock band. Međutim, osim što je skinuta s MTV i programa engleskog jezičnog govornog područja, vrlo brzo je zaboravljena, tako da ništa nije značila niti promijenila.

THE ROLLING STONES - Voodoo Lounge (1994, RSR / Promotone)
[  ]

Na svjetskoj sceni su prohujali grunge, hard - core, noise, u trendu su bili hip - hop, techno, razne kolaboracijske fuzije rocka, funka, metala i rapa, probujala je world music scena, a ostavština Stonesa se doimala novim naraštajima odviše blijedo i neatraktivno. 1993. Mick Jagger objavljuje svoj treći solo album "Wandering Spirit" koji je imao i hit "Sweet thing", a i nekoliko solidnijih kompozicija, no bilo je jasno da on sam, a i bilo tko od Stonesa nema nikakvu komercijalnu šansu. 12. srpnja 1994., The Rolling Stones objavljuju novi album "Voodoo Lounge" samo s jasnom namjerom da privuku publiku za buduću turneju. Sva njihova lutanja i traženja nekog stila s kojim bi barem malo osvježili vlastiti izraz nisu urodila nikakvim važnijim stilskim pomakom, pa je ovaj album prizvao duh vremena albuma "Tattoo You" i "Some Girls" kada su još nešto zanimljivo predstavljali na rock sceni. "Voodoo Lounge" je prvi pravi Stones klasični rock album nakon gotovo petnaestak godina. Praktički samo jedna pop pjesma "Suck on the jugular" u stilu madchester - popa maštovito obogaćena usnom harmonikom i duhačima nije poremetila ravnotežu spram obilja klasičnih Stones rock kompozicija (hit "Love is strong", "You got me rocking", "Sparks will fly", "I go wild", "Brand new car") i uobičajenih laganica i balada ("The worst", "Blinded by rainbows", "New faces", "Out of tears") s raskošnim akustičnim gitarama, bogatim melodijama, laganim ritmovima i orkestralnim aranžmanom, a ponovo je iskorišten i country (u hitu "Sweethearts together") sa zračnom harmonikom i konceptom u stlu Los Lobosa. Jedina novina je korištenje "plastičnog" zvuka bubnjeva u finoj jednostavnoj i melodičnoj unplugged kompoziciji "Moon is up" uz pratnju zvukova slide-gitare. Činjenica da je album nazvan po mačiću kojeg je Keith pronašao na Barbadosu za vrijeme snimanja i prisvojio ga nazvavši ga Voodoo, dovoljno govori o samom poimanju i interesu Stonesa za vlastiti izraz. Sastav je napustio Bill Wyman, a zamijenio ga je tamnoputi Darryl Jones, no u zvučnom pogledu gotovo da i nema nekih bitnih promjena. Kada je album objavljen, vrlo dobro je krenuo na američkim i britanskim ljestvicama što su Stonesi odmah iskoristili započevši turneju samo dva tjedna nakon izlaska. 1. kolovoza 1994. započeli su svjetsku turneju u Washingtonu koja je nastavljena u Japanu, Južnoj Americi, Južnoafričkoj Republici, Australiji, Novom Zelandu, Singapuru i po Evropi. Odaziv publike je bio fantastičan jer je svima bilo jasno da je ovo možda njihova posljednja turneja. No, interesantno je da je od čitave publike po nekim procijenama bilo jedva 10% njihove stare publike otprije 20 i više godina, da je 30% otpadalo na one koji su ih gledali prilikom "Urban Jungle World" turneje, dok preostalih 60% nikada nije Stonese vidjelo uživo. U tom najvećem postotku bilo je publike od 15 do 70 godina, a po nekim procjenama više od polovice nikada nije kupilo niti jedan njihov album, dok barem 10% njih nije znalo niti jednu njihovu pjesmu. Stoga se i logičnim čini mišljenje vodećih kritičara da je sve pretvoreno u čisti cirkus bez ikakvog smisla. Jer kako drugačije protumačiti bogatog pedesetogodišnjeg multimiljardera Jaggera kako skače po pozornici i vrišti "I can't get no satisfaction" (ne mogu postići zadovoljstvo) kad mu svaka minuta na sceni donosi desetak tisuća dolara. Ima li to zaista kakav drugačiji smisao?
No, da ironija bude veća, "Voodoo Lounge" je dobio Grammy za najbolji rock album godine!

THE ROLLING STONES - Stripped (1995, Virgin)
[  ]

Sastavljen od 14 kompozicija, ovaj novi živi album je bio samo komentar Stonesa na trend "unplugged" MTV izdanja koja su tijekom devedesetih mnogim starim i poluaktivnim izvođačima donijeli novu slavu, primjerice Eric Claptonu, te Jimmy Pageu & Robert Plantu. Stonesi su tijekom minule turneje snimali neformalni TV show u Japanu i potpuno bili nezadovoljni praznom atmosferom studija bez publike gdje su snimali akustične verzije kompozicija. Međutim, te snimke su uvrstili na "Stripped", zajedno sa sličnim snimkama sessiona iz Lisabona, te šest snimaka s nastupa po klubovima, napravivši tako neformalni kompilacijski prikaz "live" zapisa. Uvrštene su obrade "Little baby" (Muddy Waters), "Spider and the fly", "Not fade away" (Buddy Holly) i "Like a rolling stone" (Bob Dylan) koja je objavljena i kao singl uz odličan prateći video spot u kome su iskoristili novu video tehniku sastavljenu od brojnih slika projiciranih u 3d formatu. Također se nalaze i manje eksponirane kompozicije iz Stones arsenala - "Love in vain", "Sweet Virginia", "Shine a light", "Dead flowers", a od klasika uvrštene su samo "Angie", "Street fighting man", "Let it bleed" i "I'm free" koju su ponovno revitalizirali zahvaljujući hit obradi madchester - pop skupine Soup Dragons iz 1990. godine.

THE ROLLING STONES - Bridges To Babylon (1997, Virgin)
[  ]

"Voodoo Lounge" je bio prilično pitak rockerski album koji je zakasnio barem petnaestak godina. Ionako za sve godine kroz osamdesete i devedesete Stonesi nisu uspjeli pronaći nikakav novi izraz pa je sasvim opravdana letargija mnogih rock intelektualaca prema radu The Rolling Stonesa, a najjaču izjavu je dao David Thomas (Pere Ubu) koji je Stonese protumačio starim peglajućim olupinama rockera bez imalo smisla za umjetnost kroz 35 godina rada. I zaista je nametnuto veliko pitanje što The Rolling Stones osim svojim djelovanjem u šezdesetim i sedamdesetim godinama više osim starih ikona predstavljaju za rock. Čak se i kampanja za borbu protiv narkomanije i ovisnosti poslužila parodiranjem Stonesa - na reklamnim panoima pojavilo se izborano i oronulo lice Keith Richardsa s natpisom "ovako će te izgledati ako se drogirate", na što je Keith odvratio sudskom tužbom pri čemu je zadovoljno prokomentirao: "...eto, bez nas se niti Zemlja ne može vrtjeti oko Sunca!"
Nikakvih pomaka niti inventivnosti nije bilo na posljednjih 6-7 albuma, a tako niti na ovome, "Bridges To Babylon", objavljenom 30. rujna 1997. U pomoć su pozvani brojni provjereni majstori zvuka i glazbenici - Dust Brothers, Danny Saber, Babyface (Kenny Edmonds), saksofonist Wayne Shorter, basistica Me'shell Ndegeocello, violinistica Lily Haydn, bubnjar Jim Keltner, klavijaturist Bernie Worell, vokalist Blondie Chaplin, producent Don Was...
Čitava ova ekipa je sudeći po odrađenom dijelu posla na ovome albumu očito imala previše strahopoštovanja prema radu i ugledu Stonesa tako da se nitko nije usudio predložiti neke novine, svježe ideje ili neki svoj individualni doprinos, već su svi radili za debeli honorar onako kako se od njih traži, a Stonesima je ionako uvijek odgovaralo da sve bude po njihovome. Kada im nije bilo pravo, bunili su se i radili ekscese, a kad su stekli debelo bogatstvo prepuštali su se oportunizmu i stagnaciji. Uvijek im je godilo da imaju novaca ko' blata i njime da rade što god žele.
Zbog toga su samo glavni hit "Anybody seen my baby" i pjesmu "Might as well get juiced" provukli kroz zvuk plesnog popa devedesetih, upravo u stilu banda koji je mnoštvo toga uzeo Stonesima, ali se i na vrijeme promijenio - U2. I tako je lijepo došlo vrijeme da Stonesi počinju nalikovati nekim drugim izvođačima - Tom Pettyu u rock kompoziciji "Too tight", Was Not Was u hitu "Out of control" ili nekom reggae - pop izvođaču osamdesetih u pjesmi "You don't have to mean it" koja nimalo ne liči Stonesima. Naravno, Stonesi nisu Stonesi ako na albumu nema klasičnog Stones - rock naboja koji iz albuma na album nalikuje ko jaje jajetu - "Flip the switch" i "Gunface" - uz sitne izmjene riffova i nešto drugačijih tekstova. Naravno, i laganice, i baladice... A neuvjerljivost njihovih tekstova koji više nisu imali nikakvog smisla za ovu skupinu gotovo šezdesetogodišnjaka zaista nikoga nije impresionirala budući da u njima nema ništa što Stonesi već nisu rekli. A i sve što su znali davno su odsvirali.
I ponovo su napravili stari štos - "posljednju turneju nakon koje se povlače" - je ponovo privukla milijunski auditorij. Kao da im je bila posljednja!

horvi // 04/11/2004

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*