Od jednih među najvećim zvijezdama prvog techno/ chill-out/ ambient trenda s početka 90-ih do gotovo krajnjih marginalaca u prvoj dekadi 21.stoljeća vodio je iznimno zanimljiv, ambiciozan i turbulentan put kroz 9 studijskih albuma.

Članovi: Alex Paterson, Jimmy Cauty, Youth, Chris "Trash" Weston, Andy Hughes, Thomas Feldmann
Žanr: electro-pop, electronica, chill-out, psihodelija, dub, experimental, techno, ambient-house The Orb's Adventures Beyond the Ultraworld (1991, Big Life)

Okosnicu sastava čini Alex Paterson koji je nekad bio tehničar grupa Killing Joke i Brilliant, te je radio kao manager za skromni label EG Records koji je u sedamdesetim i osamdesetim proslavio RoxyMusic i Bryan Ferry. Prvi značajniji rad izvan sastava bio mu je DJ aranžman na ambijentalnoj kolekciji sastava The Art Of Noise, a radio je i kao DJ u glasovitom klubu Paul Oakenfolda 'Land of Oz'. Druga osoba u radu The Orb bio je ambijentalni house pionir Jimmy Cauty, no on je napustio sastav 1990. uspjevši snimiti EP "Kiss" (1989.) i dvadesetominutni singl "A huge ever growing pulsating brain that rule from the centre of the ultraworld" (1990.), te album "Space" koji je objavljen kao Cautyev solo album. Kasnije se pridružio sastavu The KLF, pa je Alex pronašao nove suradnike - Youtha (basist Killing Joke i producent Depeche Mode, U2, P.J. Harvey i Nine Inch Nails) i Chris 'Trash' Westona, bivšeg člana skupine Fortran 5. Njihov prvi rad bio je singl "Little fluffy clouds", mješavina housea, elektronike i psihodelije koji je tek u drugom pokušaju izlaska na tržište 1993. postao UK top-20. Upravo ta kompozicija otvara prvi The Orb "The Orb's Adventures Beyond the Ultraworld", dvostruki album sa svega deset naslova u kome ova trojka potpomognuta starim space- rockerima iz sedamdesetih - članovima skupine Gong, Steve Hillageom i Miquete Giraudyem, kao i brojnim gostima (između ostalih tu su bili još Trevor Horn, Andy Falconer, Steve Lipson...) šara ambijentalno - elektronskim pejzažima. Sam rad The Orb otpočetka se svodio na DJ tehniku miksanja različitih gramafonskih ploča sa samplovima i efektima koje su propuštali kroz elektronske procesore, te kruži priča da je Paterson izrazito zabranio Youthu i Westonu otkrivanje kako su kompozicije nastale. Kroz daljnji tijek karijere, za neke od kompozicija se ustanovilo njihovo porijeklo, dok je nastanak prvog hita "Little fluffy clouds" ostala velika zagonetka. Paterson je čak i ljudima u Big Life etiketi rekao 'da nikada niste pisnuli odakle su uzeti samplovi bubnjeva'. Premda su se mnogi kritičari i obožavatelji trudili da razotkriju tehniku i shemu nastanka pojedinih skladbi (priča se da su im za vrijeme live nastupa doslovce znali gurati nos u kofere s gramafonskim pločama), misterij sastavljanja i ljepljenja glazbenih kolaža uglavnom je ostao obavijen velikim velom tanje. Pojedini izvori navode da su u igri bile gomile starih ploča iz vremena hippy flower-powera, psihodelije Pink Floyda, kraut/ space-rocka, reggae epoha Bob Marleya, Peter Tosha i prvih elektronskih ambijentalnih albuma Brian Enoa. Tek 1998. kada su objelodanjeni The Orb remiksevi Front 242, Depeche Mode, Lise Stansfield, Robbie Williamsa, The Bee Gees, Nine Inch Nails... neke stvari su postale malčice jasnije.

Najizrazitiji primjer spoja starog (hippy) manirizma i elektronske produkcije je "Back side of the moon" gdje parodiraju Pink Floyd, "Spanish castles in space" sa ruskim govornim samplovima, ambijentalnom melodijom na natruhama Brian Enovih ambijentalnih albuma, Tangerine Dream, te nizom pozadinskih šumova. Ovdje je došlo do fine realizacije pomoći gostiju Hillagea i Giraudya koji su odsvirali ambijentalne gitare i dodali niz efekata. Drugi cd otvara singl "Perpetual dawn" koji je 1991. došao samo do UK no.61, inače plesna reggae/ dub kompozicija popunjena echom, samplovima i psihodeličnim efektima. Slijedi također plesna ambient-house "Into the 4th dimension" sa violinskim samplovima, rave klavijaturama, bubnjarskim prelazima, različitim elektronskim scratchevima koja se nastavlja u plesnu "Outlands", ambijentalni techno spoj glasova i mnoštva sviračkih minimaliziranih dosjetki. "Star 6 & 7, 8, 9" je pjesma očigledno isplovila iz ostavštine space rocka s utjecajima klavijaturskih improvizacija gostiju albuma. Posljednja skladba je stari singl "A huge ever growing…" ambijentalni psihodelični bombon pun elektronskih valova, šumova, vokalnih harmi i raznolikih efekata. Album je očarao maštovitošću i pristupačnom realizacijom ideja, te je uspio dosegnuti zavidan UK no.29. U godišnjim izborima najboljih albuma u Melody Makeru je zauzeo poziciju 22, a u NME 1993. visoki no.45 u kategoriji najboljih albuma svih vremena. U.F.Orb (1992, Big Life)

Premda su The Orb potresli kritičarska pera i napravili određene medijski zapažene stvari (barem u britanskoj štampi), rezultat uspješnosti je bio vrlo skroman i gotovo neprimjetan za široku javnost unatoč solidnom plasmanu debi albuma. Youth je nakon ovog albuma napustio sastav, a Paterson i 'Trash' Chris Weston su nastavili sa zacrtanim radom, te u svibnju 1992. objavljuju četrdesetominutni mix pjesme "Blue room" koja na opće iznenađenje dolazi na UK no.8 ljestvice singlova. Zbog iznenadnog hita, mix su morali skratiti na četverominutni singl, no to je bio samo uvod u njihov proboj koji je popraćen s nevjerojatnim video-spotom. U srpnju iste godine njihov drugi album "U.F.Orb" dolazi na iznenađujući UK no.1 ostavivši iza sebe sve one kojima su dojučer gledali u leđa. Album je sastavljen od sedam kompozicija koje su vezane konceptom u science - fiction priču invazije vanzemaljaca nastavljajući tako podrućje interesiranja za space rock u koje su zakoračili debijem. Prema mnogim kritikama i mišljenjima radi se o epohalno važnom ostvarenju drugog vala ambijentalne elektronike. Otvara ga "O.o.b.e." ambijentalni dvanaestominutni komad pun minimalnih nadogradnji koje su usporene do krajnosti, a slijedi ga dance - dub "U.F.Orb" na pragu plesnih i instrumentalističkih struktura Psychic TV, pa produžena verzija singla "Blue room" s dugačkim 'svemirskim' uvodom koji se usporenom nadogradnjom pretvara u plesni ritam pun eksperimenata i uvrnutih zvukova gdje je bas gitaru svirao Jah Wobble, a gitaru jedan od producenata, Steve Hillage. "Towers of dub" počinje telefonskim razgovorom posvećenim Hajlie Sellasiju, te konceptom povezuje prve tri kompozicije s ostatkom materijala. To je tipičan psihodelični, usporeni plesni dub u kome se koristi usna harmonika, klavijature, podebljena bas linija, minimalističke fraze i naravno, obilje samplova. Tek nakon polovine albuma slijede bliski susreti s vanzemaljcima pošto su sve zemaljske astro - strukture pripremljene za invaziju - "Close encounters". Još jedan plesni komad pod primjetnim utjecajem Psychic TV (minimalizam, improvizacije, breakovi…) - zove se na uzbunu, tule sirene, zvone telefoni, alieni dolaze i nastaje strka uskomešane mase, no pridošlice dolaze u miru. Priređuje im se veličanstveni i miroljubivi doček, no oni samo kruže zemljinom atmosferom i registriraju situaciju koja se očito iz dobrodošlice pretvorila u neizvjesnost što prikazuje kompozicija "Majestic". Album završava kratki jednominutni komad zvukova po kome se može zaključiti da je vanzemaljce privukla plava boja planeta - voda i po svemu sudeći zaglibili su u njoj.



Albumom su potpuno profilirali vlastiti izraz spojivši eksperiment s ambijentom i plesom te tako napravili značajan korak nakon što je ambijentalna glazba uglavnom čamila u osamdesetim i rasturila se u različite pop šablone (koji su uglavnom služili kao sporedna kulisa ili popuna nečijih albuma) ili pak imala svoj ogranak u meditativnom ali i sofisticiranom new age izrazu.
Iste godine objavljen je i album "The Orb Aubrey Mixes: the Ultraworld Excursions", remiksirana verzija "U.F.Orb", te singl "Assasin" koji im je donio UK no.12. Live '93 (1993, Island Records)

Veliki komercijalni uspjeh koji su doživjeli albumom "U.F.Orb" rezultirao je gostovanjem na prestižnom Glastonbury open-air festivalu gdje su nastupili kao jedan od prvih techno izvođača na takvim koncertima, a održali su i niz koncerata po Evropi i Japanu. Najbolje trenutke tih nastupa objavili su kao dvostruki live album s dvanaest naslova (3 iz Tokya, 3 iz Kopenhagena, 4 iz Glastonburya i 2 sa Live Orbienta) koji su snimljeni tijekom nastupa u srpnju, kolovozu i rujnu 1993. Album je najavljen ponovnim izdanjem singla "Little fluffy cloud" koji je ušao među 20 najprodavanijih u Britaniji. Oba cd-a otvaraju neobjavljene kompozicije "Plateau" i "Valley" koje će se pronaći na njihovom ambijentalnom albumu "Orbus Terrarum", dok je ostalih deset naslova presjek rada s prethodna dva albuma u ponešto izmijenjenim verzijama. Tako se između ostalih ovdje nalaze "Oobe", "Little fluffy clouds", "Perpetual dawn", "Assassin", te skraćena, 15-minutna verzija hita "Blue room". Omot albuma sa ovcom iznad elektrane u Battersea je ustvari parodija na "Animals" Pink Floyda, a album je dosegao zavidan UK no.23. Pomme Fritz (1994, Island Records)

Kada su nakon jednogodišnje pauze Paterson i Weston najavili da pripremaju samo EP, malo tko je očekivao nešto više od klasičnih 20-tak minuta, no iznenađenju nije bilo kraja kada se po izlasku ustanovilo da traje 42 minute. Ovo je bio njihov prvi studijski rad za Island Records u kome će ostati punih 7 godina, te se ovdje njihov kaotični egzibicionizam približio vrhuncu. Sa šest jezgrovitih i šaljivih ambijentalnih chill-out instrumentalnih priča o prženju krumpira, mesa i riba, te događajima za vrijeme obavljanja istih radnji, protkali su esencijalne epohe space-rocka, natruhe new age glazbe koja je bila u stagnaciji, te elemente world-musica, osobito u uvodnoj temi "Pomme fritz (meat'n veg)". S obiljem neobičnih eksperimenata, rad je vođen raznolikim aranžmanskim rješenjima gdje se gotovo ne raspoznaje kada koja skladba počinje i završava, no tematske konotacije su bile posve jasne. U nekim primjerima su ritmiku doveli do sasvim čistih prepoznatljivih efekata koji asociraju na zveckanje kuhinjskim priborom po rerni i roštilju ("More gills less fishcakes"), neke skladbe su satiričke šege sastavljene od uvrnutih i mahom nerazumljivih delay vokala ("We're pastie to be grill you", "Bang 'er'n chips"), neke su čiste ambijentalne psihodelične prirode ("Alles ist schoen"), dok je posljednja "His immortal logness" uvrnuta odjava koja asocira na revijalno zatvaranje pečenjarske butige uz minijaturne melodije orgulja koje zvuče poput cirkuskog vergla. Premda album nije imao nikakavu izrazito radiofoničnu pop pjesmu, na veliko čuđenje kritike dospio je do UK no.6 što je Patersonu i Westonu zagarantiralo sigurne i čvrste temelje za naredne radove. Interesantna činjenica je da ljudi iz Island Records unatoč nevjerojatnom uspjehu nikako nisu mogli shvatiti, a ni provariti ovu maksimalno lucidnu glazbenu zbrku koja je u nekim trenucima dosegla paradoksne eksperimentalne krajnosti. Orbus Terrarum (1995, Island Records)

Shvativši da su sa satiričnim eksperimentima i egzibicijama otišli predaleko na prethodnom EP-iju "Pomme Fritz", The Orb su počeli raditi kompleksniji i komercijalnije prihvatljiviji materijal, no očigledno je došlo do nekih neusklađenih stavova. Chris Weston je u samom procesu stvaranja trećeg studijskog albuma "Orbus Terrarum" napustio band, no ipak su sve kompozicije na koncu zadržale i njegov potpis. Patersonu su se priključili Andy Hughes i njemački producent Thomas Fehlmann koji su u nekolicini skladbi prisutni kao ko-autori. Album je posve ambijentalne naravi orijentirane na impresije raznolikim pejzažima sa klasičnim chilli-out tempom koji kroz guste naslage psihodeličnih okruženja pruža slow-down ambient-house atmosferu. Naslovi "Valley" i "Plateau" koji su već ranije objavljeni na njihovom albumu uživo "Live '93", te "Oxbow lakes", "White river junction" i "Occidental" uveli su u novo, daleko ozbiljnije poglavlje rada The Orb. U 11 minuta dugačkom "Montagne d'or (der gute berg)" na svoj prepoznatljiv, no daleko sofisticiraniji način poigrali su se estetikom ambijentalnog duba, a posebni dojam ostavio je završni, 16-minutni "Slug Dub" gdje je eksperiment spojen s reggaem, avangardom, plesom, minimalizmom, ambijentom, bukom i totalnom slobodom autorskog pristupa gdje je vješta improvizacija odigrala najvažniju ulogu. U ovoj posljednjoj bitne stavke je uobličio njihov pridruženi član Paul Ferguson s obiljem eksperimentalnih dub zahvata.

Album je u magazinu Rolling Stone proglašen albumom mjeseca, u Britaniji je dobio odlične kritike, te premda nije nastavio komercijalno uspješan utaban put prethodnih radova, sa UK no.20 se nikako nije moglo ostati nezadovoljan jer za razliku od megauspješnog "U.F.Orb", nije sadržavao niti jedan potencijalan hit. Orblivion (1997, Island Records)

Sa četvrtim albumom The Orb su se pronašli u zavidnoj situaciji da mogu praktički raditi što žele. Bili su u samom vrhu popularnog techno/electro trenda, održali su 'Organic Tour' turneju sa bliskim Orbital, Underworld, The Chemical Brothers, Meat Beat Manifesto i Zion Train, no ekipa koja je radila na prethodnom, možda još i ponajboljem albumu "Orbus Terrarum" se raspustila i prepustila utabanom oportunizmu. Mada se tada nije osjetio manjak kreativnog naboja, ipak je promoćurna kritika primjetila pad autorske snage koja je bila potpomognuta njihovim starim suradnikom Steve Hillageom. Pokušajem da zaobiđu klišej čistih ambijenata, u igru su otprve bacili vrlo plesne uvodne teme "Delta Mk II" i "Ubiquity" sa daškom eksperimentalnih dubova, te laganiji tech-house/minimal singl "Asylum", no kako je album odmicao, cijela zvučna slika se neminovno pretvarala u samoreciklažu sa plesnim dubovima ("Bedouin"), minimalističkim house ambijentima ("Molten love", "Secrets") uz tek poneki, ali vrlo površan eksperimentalni broj ("S.A.L.T." sa vokalnim samplovima iz čuvenog filma "Naked" Mike Leigha) u kojima je bilo osjetno vidljivo da su izgubili svoj istraživački naboj. Ulazak u fazu pomanjkanja adekvatnih ideja uočile su se preko dva završna broja "Passing of time" i "72" gdje se više vjerojatno niti sam Paterson nije mogao odlučiti želi li The Orb nastaviti kao ambijentalni ili plesni band koji je sve više počeo zagovarati umjerenu house estetiku sa sve manjim eksperimentalnim pristupom. Ova posljednja sadrži 6 sekunda sampla iz filma "Hair" ('the youth of America on LSD'), 5 minuta tišine i sakriven jungle/d'n'b/dub komad u trajanju od 6 i pol minuta. Mada se u kompletu ne može reći da je ovo bilo loše ostvarenje, pravu sliku njihovog kreativnog pada pružio je naredni album koji se nestrpljivo očekivao.



No, na račun vrlo uspješnog i iznenađujuće melodično zaraznog plesnog house singla "Toxygene" (UK no.4) koji je bio vrlo odriješita prerada teme "Oxygene 8" Jean Michelle Jarrea, album je ponovio uspjeh prethodnika zauzevši UK no.19, te se po prvi puta smjestio i na Billboardovoj ljestvici dosegnuvši tek USA no.174. Godinu dana kasnije, 1998. objavljena je prva kompilacija pod nazivom "U.F.Off: The Best Of The Orb" u obliku dvostrukog cd-a na kome su mahom prisutni remiksevi i 7'' singl verzije njihovih hitova od "A huge evergrowning pulsating brain that rules from the centre of the ultraworld" do "Toxygene" uz nekolicinu neobjavljenih snimaka. Cydonia (2001, Island Records)

'Supernova je objavila novi album', često se znalo pronaći na stupcima glazbenih vijesti i recenzija netom nakon izlaska 27.II 2001. Međutim, ništa novo u onom pogledu kako je Alex Paterson iznenađivao tijekom proteklih desetak godina svojim radikalnim inovacijama. Još iz vremena prvih radova s Jimmy Cautyom (ex-The Klf, Jam's, Brilliant …) čija je suradnja trajala tek dvije sezone i urodila sjajnim singlovima "Kiss EP" (1989) i "A Huge Ever Growing Pulsating Brain That Rules From The Cenre Of The Ultraworld" (1990) naziralo se nešto duboko i krajnje inspirativno što neće potrajati samo nekoliko mjeseci kao atrakcija onovremene house poplave koju su The Orb uvili u ambijentalno okruženje pri čemu su si prikskrbili etiketu neo-hippija koju će nositi kao breme još dobrih 7-8 godina. Ne treba ni spominjati da su svi njihovi prethodni albumi konceptualne naravi i bilo ih je potrebno slušati od početka do kraja što je donekle slučaj i sa petim "Cydonia" koji je pune tri godine rađen sa ciljem da potvrdi njihovu superiornost. Samo što su razlike postale očite. The Orb su priskrbili dovoljno pozitivnih kritika i napravili ogroman utjecaj na elektronsku glazbu pa im se upliv u mirniju, melodičniju i plesniju varijantu mogla oprostiti, barem u trenutku kada je album objavljen. Prva neočekivana stvar jesu tekstovi koji im do tada nisu bili potrebni, te ženski vokali Nine Walsh i Aki Omori u pregršt naslova ("Once More", "Ghostdancing", "Plum Island", "Centuries"...). Zatim, potpuno obraćanje u ritmiku trip-hop elektronike s pokojim izletom i u d'n'b ili electro-pop, što je svakako narušilo njihovu dotadašnju inovatorsko/eksperimentalnu reputaciju. Uobičajeni dubovi su ovaj puta bili posve sporedni element, dok je od minule tehnike ostao jedino naglasak na ambijentu i improvizaciji. Bilo je očigledno da su se The Orb pretvorili u onovremeno elektronsko Pink Floyd/ Massive Attack/Mogwai sjeme, no album nije ostavio dovoljno slobode za inovativne zahvate kakvi su barem bili prisutni na kriznom prethodniku "Orblivion". Štoviše, ovdje je prisutno sve što su do tada radili, ali u mekanom i razvodnjenom pop maniru dok je jedino ostao podsjetnik na njihove dugačke kompozicije završna 11 minuta dugačka "Thursday's Keeper", gdje je ponovno ostvarena skladateljska sloboda ambijenta, efekata i soft-eksperimenata uz pozadinsku ritmiku. Singl "Once More" otvara album sa simpatičnom pop-house pjesmicom koja bi više pristajala u rad Depeche Mode (koji su ih obilato iskoristili na albumima "Ultra", 1997. i "Exciter", 2001.), da bi se lepršavi 'ti-ru-ri-ru-la' ženski vokal pretopio u "Promis", dub pun psycho efekata u kojima se prepliću d'n'b sekvence. Ponovo na scenu skače house, ovaj puta lagani nastavak uvodnika, tema "Ghostdancing" uz lebdeće vokalno nabrajanje koje se mjestimično začinjava sa scratchevima, harfom i povremenim kratkotrajnim efektima. Da je kojim slučajem Madonna napravila ovako nešto, teško je ne pretpostaviti da je usijane kritičarske pop glave ne bi uzdigle u umjetnost što je na koncu konca prilično banalna činjenica. "Turn it Down" s podužim uvodom je minimalistički house s ambijentalnom pozadinom i priziva duh izgubljenih Yello, no kompozicija je sasvim solidna, čak i hitoidno rasplesana. "Egnable" i "Firestart" su kratke govorne i glazbene crtice (eh, da!), dok je "A Mile Long Lump of Lard" zaista dugačak komad slanine plesnog karaktera s mjestimičnim bijegom u experiment i producirani lo-fi. I kako su The Orb poslije jedne teže i basom potkrijepljene dance-teme uobičavali otploviti u nepoznato, tako je završnica bila priprema za neki novi izlet. Ali ne, "Centuries", "Plum Island" i "Hamlet of Kings" su teme kao uzete iz pop-repertoara zvukovlja latina, trip-hopa, a i poredbe s Bjork u pop maniru nisu za zanemariti. Ništa od iznenađenja, sve je to već netko napravio prije njih i tu nije zaista bilo ništa novo. Album završavaju minijatura "1.1.1.", techno-dub "EDM" sa sampliranim vokalima, interesantnim efektima i d'n'b ritmikom i, svakako, daleko najkreativniji dio "Thursday Keeper".

"Cydonia" je kao pop-album bilo odlično djelo, ali nikako nije revna slika The Orb u punoj snazi premda na njemu gostuju Robert Fripp, John Roome i Fil Le Gonidec koji su znali nastupati na njihovim koncertima. Patetično i sladunjavo ostvarenje od Patersona, Fehlmanna i Hughesa koji su dio svog traga ostavili u radovima od Erasure, Front 242, Mike Oldfielda, U2, mnoštva techno i electro izvođača do Primal Scream i Radiohead. Nažalost, vrijeme je pokazalo da su se The Orb ovim albumom definitivno zaustavili u svojim maštarijama, izgubili u ambicioznim house-pop shemama i pretvorili u poprilično nezanimljive, gotovo easy-listening ambijentalne dinosauruse. Nakon što je album jedva dosegao UK no.83, Island Records raskida ugovor s njima, Paterson osniva Badorb.com koji je vrlo brzo propao objavivši svega nekoliko internet i vinilnih izdanja (jedan od njih je bio kratki The Orb EP "Daleth of Elphame" sa tri pjesme), te su naredni period rada posvetili potrazi za novom etiketom gdje su kroz iduće tri godine objavili samo jedan EP za njemački Kompakt u svega nekoliko vinilnih primjeraka. Premda je Paterson bio nezadovoljan i revoltiran posve neočekivanim i razočaravajućim raspletom karijere, ovaj bizaran tiraž je zlovoljno prokomentirao 'ionako mnogo ljudi više nema gramafon'. Bicycles & Tricycles (2004, Cooking Vynil/ Sanctuary Records)

Veliki kreativni i neočekivano nagli pad uspješnosti koji je zadesio Patersona nakon ambicioznog pop-albuma "Cydonia", raskidom ugovora sa Island Records i rasapa njegove kratkotrajne etikete Badorb.com koja je krahirala nakon 14 objavljenih izdanja (navodno je glavni razlog raspada bila kompilacija "Bless You"), nastavljena je i na šestom studijskom albumu. Kao i u slučaju "Cydonia" albuma, ponovno su komponirane vokalne pjesme koje su ovaj puta bile u izvedbi MC Soom-T. Uz Patersona i Fehlmanna, jezgro ekipe činili su John Roome i Simon Philips, dok se Andy Hughes povukao, a na konto sve lošijeg medijskog tretmana, band je na promotivnoj britanskoj turneji nastupao sa underground dub/ reggae maestrom Mad Professorom koji im je ranije radio remikseve, te se The Orb ovdje definitivno oprostio od velikih dvorana i open-air festivala.

Albumom su zaplovili u plesne sfere koje su obogaćene sampliranim zvukovima jazzy-trube i harfe, te se tako početna tema "Orb is (shopping version)" ovdje razvlači sa dubovima uz spoken-word i isprekidane vokale koji u nekim dionicama djeluje poput kombinacije Genesis P-Orridgea (Throbbing Gristle) i Mark Stewarta (ex-The Pop Group, Maffia). Nešto plesniji trip-hop koji se proteže tokom albuma posve je donio novo lice The Orb koji su ovdje djelovali kao jedan sasvim običan post-trendovski chill-out/dub sastav (pjesme "Aftermath" sa gošćom MC Soom-T i "The land of Green Ginger"), tako da se posve izgubio njihov prepoznatljivi senzibilitet za karakteristične vragolaste eksperimente i neočekivane glazbene zahvate. Od starog zvuka još je jedino djelomično ostala ambijentalna potka koja se provlači tokom albuma (bolje rečeno, jedine prave ambijentalne kompozicije su "Kompania" i "Dilmun" na samom kraju albuma), no Paterson je unio nove svježine sa elektronskim melodijama koje je orijentirao ka plesnim podijima, osobito u ambient-house temi "Hell's kitchen" koja bi možda bolje pristajala da se pojavila netom nakon velikog uspjeha singla "Toxygene"1997. godine. Vrlo plesni komadi su "Gee strings" u minimal-tech/house stilu koji je bio na razmeđi Daft Punk i post-rave kulture, zatim jednolične "Prime evil", "Abstraction (Trance Pennine Express)", "L.U.C.A." sa insinuacijama na nekadašnje electro-beat fazone Afrika Baambaate uz sveprisutni psihodelični dub naboj. Na njegovu štetu, The Orb su gotovo netragom nestali iz vidokruga aktualnih dance podija i preselili se u sve bujniju dub supkulturu kojoj se očigledno ovaj već vremešni tandem nije uklapao u njihove rasta/ganja svjetonazore sa posvemašnim electro/techno-house plesnim shemama koje su više djelovale za 'zagrijavanje' ili after-party nego li za kulminacijski dio večeri. Nakon punih 14 godina ekipi se nakratko priključio jedan od osnivača, Jimmy Cauty koji je supotpisnik "From a distance (Blast Master v The Corpral)", ponajboljeg komada na albumu koji je čudesno plesni trip-hop sa elektronskom glam-rock potporom. Iz čitavog konteksta su posve nestale dugačke ambijentalne kompozicije i posve je bilo jasno da se The Orb pretvorio isključivo u DJ party ekipu koja želi zabavljati publiku u malim prostorima.
Premda su se stilski posve udaljili od onog prepoznatljivog zvuka iz 90-ih, ne može im se predbaciti da se nisu odlično snašli u mnogim novotarijama house, techno i dub kulture (osobito u "Tower twenty three"), no ovdje su potpuno okrenuli priču koju je nakon pop promašaja zvanog "Cydonia" album malo tko očekivao. Nešto kasnije Paterson je izjavio da mu je osnovna inspiracija za ovaj album bio trip-hop i d'n'b, mada se to u kompletu i ne bi moglo zaključiti.



Album je stidljivo došao samo do UK no.107, u Americi se pojavio na Billboard listi elektronskih albuma (no.22), no za ove nekadašnje zvijezde, to je bio sasvim razočaravajući rezultat. Za japansko tržište je objavljeno izdanje u nešto drugačijoj varijanti na kojoj se nalazi 12'' remiks "From a distance" u vrlo plesnoj varijanti, neobjavljena "Now here" u ambijentalno plesnom izrazu, te su neke kompozicije doživjele bitne promjene i može ga se smatrati dopunskim, pa čak i posebnim albumom. Okie Dokie It's The Orb On Kompakt (2005, Kompakt)

Da su The Orb izgubili kompas, publiku, teško stečenu (ali zasluženu) poziciju u nemilosrdnom svijetu show-businessa, radio promocije i zakukuljili se u underground pozicije koje su miljama bile daleko od onog statusa kakav su imali na početku vrlo bogate karijere još kasnih 80-ih, pjevali su i vrapci. Cooking Vynil koji im je objavio prethodni "Bicycles & Tricycles" album bio je posve nezadovoljan tržišnim rezultatom, te se nakon samo godine dana The Orb ponovno našao u poziciji da krene ispočetka skoro kao demo-band. Naravno, na konto njihove velike reputacije, priskočio im je njemački izdavač Kompakt (za kojeg su objavili onaj raritetni EP u svega nekoliko vinilnih primjeraka) koji se ponudio da će objaviti bilo što da naprave. Da li zbog razočaranosti sa novonastalom situacijom, pritajene agresije koju nikada nisu ispoljavali ili nekog sasvim desetog razloga, The Orb su napravili sasvim neočekivani i na njihovu žalost, promašeni potez. Upleli su se u vode minimal-techna gdje su carevi Kraftwerk godinu dana prije objavili fantastičan povratnički album "Tour De France Soundtrack", te su se Paterson i ekipa, svijesno ili ne, upleli u žanrovsko art electro-pop/techno stiliziranje koje im nikada nije polazilo za rukom u najboljoj mjeri poput njihovih nekad omrzutih 'ljiga' Human League koji su unatoč padu popularnosti u 21. stoljeću i dalje ostali vrlo rafinirani synth-pop/electro band. S jedne strane kao odgovor na post-techno, s druge kao njihova digresija na cijeli tretman koji im je uzrokovao radikalnu promjenu statusa iz zvijezda u marginalce, The Orb su napravili album kojeg vjerojatno nikada ne bi potpisali u naponu popularnosti, tamo daleke 1992 ili barem u vrijeme singla "Toxygene" 1995. Naime, premda se radi o vrlo profinjenom, mahom instrumentalnom albumu, sve više je bilo uočljivo da se Paterson okreće suprotno od onoga kako vjetar puše. Umjesto da zadrži još koliko-toliko prisutnu publiku, on je definitivno okrenuo stranicu na bezbrižan, gotovo lakoglazbeni electro-pop materijal koji gotovo da i nije imao nikakvog jačeg adrenalina. 14 pjesama koje se nalaze na njemu su jednostavne igrarije bez ikakvog većeg kreativnog pokrića; od up i slow-down tempova s malo ambijentalnih chill-out završnica svakako nisu bile nikakav vrijedan zalog za svijetlu budućnost Patersona i ekipe koju su ovaj puta činili samo Thomas Felhmann i gostujući vokali Schneider TM (odpjevao bezazlenu dionicu u slow-down broju "Lunik TM") i Ulf Lohmann (izrecitirao par stihova na ruskom jeziku u ambijentalnoj "Because/ Before") koji ništa bitnije nisu pridonjeli ovom zaista neočekivanom radu. No, bez obzira što su se The Orb pronašli u turbulentno lošoj poziciji s poprilično mekanim svojstvima koja su kilometrima zaodurala na klišeje prežvakanosti (osobito u nekoliko razvodnjenih ambijentalnih kompozicija) pod primjesama daleko kvalitetnijih radova Kraftwerk, Tangerine Dream i Brian Enoa, ipak su uspjeli barem na neki način zadržati stupanj autorskog integriteta koji se ovdje osjetio da unatoč svemu nije njihova 'šalica čaja'.

Prvi dio je plesnog karaktera, drugi je ambijentalnog sadržaja, no spram primjerice EP-ija "Pomme Fritz" gdje su bili posve slobodni i apstraktno predočili komičan i vrlo zabavan sadržaj, ovdje su posve izgubili pojam koncepta kojeg su njegovali dugi niz godina. Po prvi puta odvojivši plesni sadržaj od ambijentalnog s očitim idejama David Bowiea koji je daleko jezgrovitije (naravno sa pravim glazbenicima) napravio ona dva čuvena berlinska albuma "Low" i "Heroes" (1977), The Orb su se upleli u koštac umjetničkog stvaralaštva koji im se odbio u glavu. Sam naziv albuma zvao je na još neku njihovu parodiju, no ona se ovdje svela gotovo na artističko šalabajzanje koje više nije imalo nikakvog određenog smisla.

Stilski ovdje više nije bilo nikakvih dub referenci (izuzev uvodne "Komplikation"), nikakvog ambient-housea, gotovo ničega po čemu bi se The Orb mogao poistovjetiti sa onim imalo prepoznatljivim zvucima iz 90-ih ili barem početka 21. stoljeća, tako da su neke sasvim solidne kompozicije (primjerice plesne "Ripples", "Cool Harbour" i lagano diskoidna "Captain Korma") ostale bez ikakvog značajnog feedbacka. U drugom dijelu albuma se još ponešto naziralo od ranijih ambijentalnih sklonosti, no one su jednostavno toliko izgubljene u šturim minimalističkim aranžmanima koje su na daleko kreativnijem nivou izrazli njihovi stari i 'ljuti' protivnici (primjerice Pink Floyd ili Kraftwerk) da je čitav smisao estetike albuma došao do parodije u kojoj je bilo skoro nemoguće odgonetnuti da li se Paterson pretvorio u samokritika ili reciklažnog artista koji se posve izgubio u mnogobrojnim promjenama stilova iz kojih jednostavno nije znao izaći.

Po prvi puta se desilo da njihov album ne uđe na UK-top najprodavanijih albuma, a ono malo publike koja ih je pratila u Americi i Japanu je ostala posve nijema za ovaj njihov posvemašno neuobičajen i pritajen minimal-techno/ ambient rad. The Dream (2007, Liquid Sound Design/ Trafic Inc./Six Degrees)

Potpuno promašeni prethodni album "Okie Dokie It's The Orb On Kompakt" s kojim je Paterson otišao u krivo vrijeme na krivo mjesto, natjerao ga je na nove promjene. Ponovno je raskrstio sa diskografskom etiketom i doslovce uletio bez glave u kompromis sa tri etikete od kojih je očekivao čudesa. Ambiciozno postavljen album, "The Dream" je slavno upokojenje nekad čuvenog banda koji se vješto poigravao sa ostavštinama sympho/space/progressive ostavština, da bi zaglibio u pop klišeju koji više nikome nije bio bitna karika. Posve zaboravljen, Paterson je povukao vrlo domišljat potez angažiranjem Steve Hillagea i još nekolicine gostiju (između ostalih Matt Chandler - gitara i Juliet Roberts - vokal), ali rezultat je bio više nego poražavajući. Niti jedna pjesma se nije pronašla na repertoaru radio programa, već je duboko zagrezao, ali ne svojom voljom u najdublji underground. Svih 15 pjesama je izrazito nabijene plesne atmosfere, no one u kompletu ne donose niti najmanji tračak The Orb uzbudljivosti kakva je vladala u 90-im. To mnogo i nije tangiralo Patersona koji je samoinicijativno krenuo u pokušaj obnavljanja starog statusa spojivši neke od njegovih uspješnih plesnih konotacija sa novim dance-hall strujanjima, no i ovdje je rezultat bio komercijalno poražavajući. Mada bi neke kompozicije (primjerice "Mother nature" s vokalima The Corporal i Juliet Roberts) poželjele imati u svojoj pjesmarici tadašnje zvijezde dance-hall scene, one ipak po svojim karakteristikama ne donose apsolutno ništa novo što bi moglo okupirati posebnu pažnju. Reggae/dub komad "Lost & found" komotno se mogao pronaći u pjesmarici The Specials u vrijeme sjajnog singla "Ghost town" (1982), samo su vremenske konotacije očito posve promašene, dok je vrlo dobra "Katskills" sa svojim world-music konotacijama zakasnila najmanje desetak godina za radovima Peter Gabriela, Transglobal Underground i Badmarsh & Shri. Neke od ambijentalnih kompozicija ("High noon") uokvirene su sa gitarskom svirkom Steve Hillagea koji se samo sjetno prisjeća svojih najboljih ostvarenja kada je dobivao daleko veću minutažu, dok ga se ovdje tretiralo samo kao popratnog čovjeka sa strane. Jaka Patersonova volja da nametne svoj svjetonazor glazbenicima premda nije urodila određenim materijalnim rezultatom, ipak je osvojila male, no neznatne simpatije kritike. Daleko od očiju javnosti, ovo je bio veoma dobar The Orb album koji po prvi puta nije apsolutno došao na nikakve top-liste, pa čak niti na metu kritičara koji su ga revno pratili dobrih 15-ak godina.

horvi // 23/02/2010