Mogu si dopustiti luksuz da u ovoj recenziji subjektiviziram. Simple Minds su jedan od mojih 4-5 najomiljenijih bendova svih vremena, odrastao sam s njima još kad nitko nije praktički niti znao za njih i to mi je njihovo rano vrijeme najljepše i najdramatičnije, a veliko mi je zadovoljstvo pričinjavalo kad ih je prihvatio i ogroman krug publike tokom druge polovice 80-ih. Oni su nekoć bili ideal benda koji je spojio art, avangardu, pop i rock u jedno, djelomice bolje i originalnije od svojih uzora Roxy Music, Bowiea, Magazine, Japan, a u nekim sferama i od Pink Floyd i U2 koji su im u kasnijoj fazi, tokom 80-ih i 90-ih znali 'krasti' ideje.

Idoli života ostaju. Nije bilo puno glazbe, a niti ploča u mome malom Đurđevcu koncem 70-tih kada sam počeo kupovati vinile. Bio sam klinac, 11-12 godina koji je sve čitao iz Džuboksa, imao neke The Beatles, Bowie, Stones, Pink Floyd i još neke ploče (War, Marley, Costello, Smokie, Chicago), kad sam pročitao jedan tekst o novoj sceni iz Škotske. Činila mi se jako zanimljiva zemlja Kevina Dalglisha, tada jednog od najboljih nogometaša kojeg sam skupljao na sličicama, a kako o Škotskoj ništa nisam znao čak niti iz predmeta geografije (u školi smo učili općenito o zemljama, a mene je zanimalo nešto puno dublje i jezgrovitije), odlučio sam jednom freaku poslati pismo da mi snimi ploče Simple Minds da ja to čujem na audio kaseti. Čekao sam skoro mjesec dana da mi momak iz Bitole (!) koji je prodavao snimljenu muziku to snimi na moje kasete koje sam kupio u robnoj kući na sniženju (presnimio je kasete Miše Kovača, Duška Lokina, Novih Fosila, Srebrnih Krila...) i kad sam dobio trake, nisam mogao doći k sebi koliko su Simple Minds odličan bend. Ta muzika je toliko djelovala na mene da sam se pretvarao u Jim Kerra: on je tada bio vokalno fantastičan, elegantan i vitak sa stalno promjenljivom frizurom od spota do spota, a ta ritam sekcija prvih 6-7 albuma mi je bila nevjerojatna. Ne znam odakle im ta inspirativna snaga i teško da i danas mogu objasniti taj čudesni pojam nekih pjesama, uglavnom, gomile pjesama koje bih sada mogao prepričavati u dugačkim storijama. Na svakom albumu su imali barem 7-8 izuzetnih stvari koje su se meni kao klincu s plavom 'talijankom' neopisivo dopadale. Nisam znao što je hippy, do tad nisam probao droge, niti alkohol nisam osobito šmekao, samo mi se neopisivo sviđao njihov stil izražavanja. Bio mi je bolji od Talking Heads kulture, ali moje selo ionako nije bilo nimalo zainteresirano za tako nešto redovito od mene radeći budalu da sam nafurani balavac zbog čega sam često znao dobivati batine jer se nisam kao takav dopadao lokalnim rockerima koji su bili na Dugmetu, Skloništu, Purplima i Zeppelinima. Kvario sam im 'rejting' samom svojom pojavom budući da sam bio posve lud i otkačen balavac koji je napamet pjevao, sam za sebe "In trance as mission", "Wonderful in young life" (kasnije, 1987. taj grafit sam napisao u jednom od hangara kasarne Šiška prilikom služenja JNA), mantrao "League of nations" i često pjevao "This fear of gods". Mislim da mnogi uopće nisu shvatili kad sam bio DJ dobrih 20-tak i kusur godina zašto sam tu pjesmu puštao. Čak se i znala vrtjeti na rođendanima 'terapije', pa opet nitko nije shvatio značaj pjesme. I zašto uopće ja volim Simple Minds, ako je tada itko uopće shvatio pojam benda.

Za mene su oni ogromna kultura jedne provincije, degradirane, isto kao što je Kosovo bila abnormalno potcijenjena pokrajina bivše SFRJ. O Škotima se pričalo da su škrtci, a o Albancima da su totalno zaostali ljudi i glupi pridošlice koje nitko ne želi. Svi su o 'Šiptarima' smišljali viceve s ponižavajućim aspektom, a o Škotima da su narod niškoristi, čak nitko za njih nije navijao na svjetskim nogometnim prvenstvima 1978., 1982, 1986. i mislim da su se zadnji put pojavili 1998. u Francuskoj. Stvorio se dojam da tu naciju ljudi percipiraju kao pijane mornare, engleske sluge, šljakere i glupane, a sve je to zbog politički ustrojenih stavova. Naravno, nisam niti očekivao da se Škotska odvoji od Ujedinjenog Kraljevstva, ali ja bih dao glas da se to dogodi. Iste probleme imaju Katalonci i Baski u Španjolskoj (nije sve velika Španjolska) i svaki čas se može desiti ogromna revolucija na nacionalnoj bazi širom Europe. Mahom su sve to sjebane federacije poput ex-Yu, biti će rata, vidite i sami što se dešava.

Simple Minds odavno 'nešto' nacionalističko kuhaju na sofisticiranoj bazi spremajući općenarodni 'puč', samo im to nikako ne uspjeva. Previše su privrženi majčici zemlji i govore iz svojeg rakursa poniženih faktora, poput onih s onog 'našeg' i 'naših' Kosova, samo stvar je drugačija: nisu Škoti i općenito Kelti kao starosjedioci agresori, nego Englezi, jedan od najosvajačkijih naroda u povijesti civilizacije. Koliko im se divimo, toliko su i odvratni politički demagozi, nekorektni, užasni i bahato necivilizirani. Uopće ne volim niti jedan engleski bend u zadnjih desetak i više godina godina, tek tu i tamo, poneki, politika se postavila na osvajanje šarma klijentele, dakako one mlade koja ne zna što su Englezi radili prije 30-tak godina i kakav su neo-liberalistički poredak postavili s Margaret Tatcher. To je ono u čemu danas živimo i protiv čega se borimo svaki dan. A ne možeš se boriti protiv postavki na vlastitom PC-iju koji ti je na engleskom jeziku. Zašto nije na keltskom ili baskijskom? Ili turskom? A tek arapskom? Ha-ha-ha, to bi bio smijeh....

Prvi i drugi album nisu nikako reprezentativni u opusu benda, to su bila početnička prilično loše sročena djela (nedavno mi je moj prijatelj Šipac, bubnjar Joe4 poklonio ta dva vinila), ali od trećeg "Empires & Dance" (1980), stvar je daleko bolja, mnogo bolja. I da ne duljim, došli su 1985. s hitom "Don't you" na no.1 u USA, sasvim zasluženo postali ogroman stadionski bend i onda su se očekivala čudesa kojih više nije bilo. Pretvorili su se u mašineriju za stvaranje instant hitova s nekom sofisticiranom socio-političkom potkom, kvazi angažmanom gordih poruka i kroz budućih desetak godina se pretvorili u vlastito samoubojstvo show-biza kojeg su shvatili tek s jednim jako dobrim, ali nedjelotvornim albumom "Neapolis" 1998. i onda napravili nekoliko opskurnih radova koprcajući se u bazi neinventivnosti kompjuterske produkcije. Naravno, do tada se glavno jezgro benda svelo na Kerra i gitaristu Charlie Burchilla (onaj sjajan basist Derek Forbes je nestao nakon 1985., nakratko se pojavio na "Neapolis", a bubnjar Brian McGee je otišao 1982. - zamijenio ga je razvikani Mel Gaynor, gostovao na albumu Prljavog kazališta kojeg nema smisla navoditi). I tu više nije bilo moguće naći riječi o sjajnom bendu koji je zavaravao s tim svim promijenama članstva da je veliki i epohalno važan. Tek poneki bljesak na nedovoljno priznatom albumu "Black And White 050505" (2005) i jako dobro prihvaćenom "Graffiti Soul" (2009) ipak su održavali sjajnu kondiciju benda na koncertima. Ne, zaboravimo, u Hrvatskoj im je otkazan prvi nastup na Maksimiru 1991. zbog rata (oh, koji bi to spektakl bio, imao sam kartu), prvi puta su nastupili na Krku 1995. (ili 1996?), ali su to djelomično nadoknadili s dva velika zagrebačka nastupa 2006. i 2014. kad su postali daleko manji i skoro beznačajan bend. U krugovima indie publike i degradiran. One publike koja bi ih ranih 80-tih itekako cjenila.

U želji za ponovnom revalorizacijom veličine, Kerr i Burchill su odlučili napraviti konačno pravi live, a ne onaj sumnjive vrijednosti, navodno studijske poput Pink Floyd manipulacija realiziran na "Live In The City Of Light" (1987), taman u vrijeme kada su bili ogromno stadionsko ime. Naravno, za ovu priliku su izabrali odgovarajuću destinaciju - svoj Glasgow gdje valjda svi znaju njihove pjesme i one su morale biti izvedene autentično, upravo onako kako se i pamte.

Jim Kerr, taj nezaboravni rock pjevač pred svojom domaćom gradskom publikom si nije smio dozvoliti ulogu pasivnog patetičara kao što to obično radi za neku 'tamo' publiku u nekoj nevažnoj metropoličici Istočne Europe, već je dao možda i ponajbolju vokalnu rolu otjeravši sumorne opsesije restoranskog ugostitelja sa Sicilije (tamo živi već dulje vrijeme) koji može dati maksimum na koncertu pred svojim navijačima koji ga cijene možda i više od Celtica, Rangersa i Sean O'Conneryija, prvog James Bonda.

Ovaj koncertni zapis odiše onim pravim Simple Minds štihom, onakvim kakvim ih ustvari i volimo, osim ako nismo toliko nepopravljivo zaljubljeni u njih poput mene. O set listi bih sad mogao pričati: nedostaje meni njihova najbolja stvar "Up on the catwalk", pa "Speed your love" i glavni adut albuma "Sparkle In The Rain" - "East at easter", pa i "C'moon cry like a baby". Ali kako napraviti koncertni album koji će svima odgovarati? Bilo da su živjeli u nekakvom malom Đurđevcu o kome oni pojma nemaju, u Beogradu gdje su ih rock kritičari Džuboksa jako hvalili i radili interviewe s njima po Londonu ili u Zagrebu koji je uvijek bio u njihovo sjajno vrijeme za 'korak kraći' ili, pak, u rođenom im Glasgowu gdje je sve u njihovom znaku, onog nekad najvećeg stadionskog rock benda.

Moj omiljeni književnik Miljenko Jergović mrzi kad u recenziji opisuješ album, on voli dojmove i inspiracije, a one su ovaj puta jako duboke. Bend uistinu zvuči originalno, neke od pjesama funkcioniraju kao da su baš izašle iz tih različitih faza u kojima su se Simple Minds stubokom mijenjali za svoje artističko dobro. Neke su nadopunjene varijacijama, a neke su, po meni, sasvim nepotrebne kao "See the lights", "Mandela day" ili "All the things she said". Ja bi ih radije zamjenio s "This fear of gods", "Up on the catwalk" i "Speed your love", a i još nekima.

U glavnini, ona osnova i srž je pogođena skoro 80% što oni jesu unatoč svim tim promijenama članstva, basovi su ponekad zaista odlični i zvuče originalno ("Glittering prize", instrumental "Theme for great cities", "Sanctify yourself"), a neke stvari poput "Promised you a miracle", "The American" ili "Love song" još uvijek zvuče svježe, čak i bolje od svih ovih današnjih 'indie' bendića koji se furaju na tu foru. Raskoš i komercijalni rejting hitova "Don't you (forget about me)" i "Alive and kicking" su neosporivi, čak su i oni štreberi iz Rolling Stonea negdje početkom 90-ih shvatili da su Simple Minds jako veliki i značajan bend pa su jedan od najdiskutabilnijih radova "Once Upon A Time" (1985) uvrstili u izbor najboljih 500 albuma svih vremena, no to je čisti propust kritike. Ti ljudi pojma nemaju, sve rade stihijski, a neke najbolje stvari uopće nikad nisu čuli. Rade komercijalno glupo i skroz blesavo, da ne govorim o hrvatskom izdanju tog istog časopisa koji piše o seriji "Prijatelji" ili naprimjer da je najboljim albumom 2013. proglasio Vampire Weekend. Ne da je to sranje od medija, ali tako ljudi rade i to je njihova politika. Moja nije. Nemam se kome dodvoravati osim osobnim emocijama na rad jednog jako značajnog benda kojeg volim, cijenim i poštujem. Briga me što misle kritičari Rolling Stonea i NME, ne čitam te njihove baljezgarije i ne želim biti upućen u srednjestrujaško smeće trvijialnih bedastoća zakukuljeno iza pojmovnika indie. Meni su Simple Minds s ovime albumom potvrdili dokazanu fokusiranost nekih omiljenih pjesama, Jim Kerr je odigrao odličnu rolu frontmena, ali i skeptično očekujem novi album "Big Music" s kojeg su ovdje izvedene dvije nove pjesme "Broken glass park" i naslovna "Big music". Ne miriši baš na nešto osobito dobro, no ovaj cijeli koncert je odličan. Skoro pa u stilu onih pravih Simple Minds iz 80-tih. Onakvi kakvi i trebaju biti. Dok "New gold dream '81'82'83'84" počinje s ritam mašinom, "Somewhere, summertime in summertime" zvuči kao iz 1982., a "Promised you a miracle" onako kako nije na niti jednom koncertu kada sam ih gledao (uvijek su sfalšali ili napravili neke 'žnj' verzije, a gledao sam ih 4 puta), te mnogima najbolju "Love song" odrade full u punoj snagi, to je onda za mene pravi Simple Minds.



Jim Kerr može kad hoće napraviti sjajan šou, romantičan, artistički i post-punkerski istovremeno. Najbolji detalj koncerta je stara, najstarija pjesma s ovog repertoara "I travel" (album "Empires & Dance", 1980) u kojoj pokazuju zašto su bili prvi 'laptop-rock' bend prije pojave kompjutera. Ja sam se uvijek kao klinac čudio ovoj savršenoj tehnici i nije mi bilo jasno da živi ljudi ovako ispolirano dobro mogu sve osvirati uživo. Pjesma nikad nije bila hit (a čitao sam svojevremno velike pohvale za nju) i nikad je, ne znam zašto, nije prihvatila populacija new-romanticsa čiji sam i ja pripadnik bio. Oni uopće nisu znali za bend, kao isto što mnogi ne znaju za puno skrivenih tajni rocka misleći da znaju sve.

Možda je ovo zadnji trzaj nekoć velikog benda i poticaj da se o njima ponovno razmišlja na veliki način. Jako dobar i uvjerljiv pokušaj. Pričekajmo dojmove studijskog albuma. Ne miriše na dobro...

Naslovi CD1:1.Waterfront, 2.Broken glass park, 3.I travel, 4.All the things she said, 5.Promised you a miracle, 6.Glittering prize, 7.Theme for great cities, 8.Mandela day

CD2: 1.Someone, somewhere in summertime, 2.The American, 3.Love song, 4.See the lights, 5.Don't you (forget about me), 6.New gold dream (81'82'83'84'), 7.Big music, 8.Sanctify yourself, 9.Alive and kicking

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/11/2014