25.VII 2011. umro je Milan Delčić - Delča, nekadašnji frontmen beogradske grupe U škripcu. Tim povodom prisjećamo se njegovog najznačajnijeg perioda sa ovim bendom koji je u prvoj polovici 80-ih bio predvodnik druge generacije jugoslavenskog novog vala.

U ŠKRIPCU - Godine ljubavi (1982, RTB)

Debi koji je najavljivan gotovo dvije godine kao "novi veliki epohalno značajan album" otkrio je mnogobrojne buduće mane velikog beogradskog banda koji se jedino predstavio godinu prije na kompilaciji "Artistička radna akcija" s dvije pjesme ("Pamflex dom" i "Južno voće") uz još devet uglavnom nepoznatih sastava. Velike pohvale koje su im darovali kritičari prije izlaska albuma (1981. su u godišnjem glasovanju kritičara magazina Džuboks uz Bou i Disciplinu kičme proglašeni najvećom nadom) naglo su splasnule sredinom ljeta 1982. kada je konačno objavljena ploča. Premda je materijal bio podosta star i poznat s njihovih koncerata, očigledne koncepcijske sličnosti koje su ga vezale uz strahoviti pomodni hit album tog ljeta - ABC "The Lexicon Of Love", nagrdile su svu originalnost kojoj je band težio. Usporedbe i sličnosti nisu toliko bliske glazbeno koliko idejno i konceptualno - ABC je objavio savršenu ljubavnu plesnu pop ploču punu različitih šminkerskih priča o romantici, čežnji, samozatajnom egoizmu, mačoizmu i mnogih egzotičnih situacija na relaciji dečko - cura, što su Škripci potpuno preslikali u svoje pjesme.

Njihov stalni basist Aleksandar Lukić koji se nalazio na odsluženju vojnog roka ovdje je zamijenjen Zdenkom Kolarom (Idoli) koji je svoj dio posla obavio ok, dok su stalni sastav činili Milan Delčić (vokal), Zoran Vulović (klavijature), Aleksandar Vasiljević (gitara) i Miloš Obrenović (bubnjevi). Veliku pomoć pružio im je producent Saša Habić koji je u dvije kompozicije vrlo efektno odsvirao raštimani i koncertni klavir (i tko zna što još). Glazbeni obrasci ovog albuma kreću se na bazi art rocka Joy Division ili Talking Heads albuma "Remain In Light", te mnogih new romantics izvođača s povremenim izletima u elektronski pop, no ne može se tvrditi da Škripci nisu imali vlastite originalne glazbene ideje i rješenja, ali stekao se utisak da je sva produkcijska finoća kojom je baratao Habić bila preskromna da bi ovome albumu udahnuo nešto čega nema. Predrag Popović je prilikom recenzije u Džuboksu 1982. vrlo dobro primijetio da su osnovne melodije ovog albuma često trivijalne i da ne može pronaći razloge zbog čega one mogu biti posljedica namjere a ne čistog slučaja, što potpuno odgovara istini. Produkcijski album zvuči vrlo šuplje premda se Habić svojski namučio da od materijala napravi nešto konkretno - no najviše što smeta cjelokupni dojam jest papazjana sintetičkih melodijskih rješenja kao da je osnovna baza banda bila pjesma "No tears" grupe Tuxedomoon koja je s daleko više umjetničkog dojma i pristupa od relativno jeftine melodije napravila nevjerojatnu smjesu rocka, elektro popa i vrlo čudnog arta. Sugestivan Delčićev vokal ocjenjivan je visokim ocjenama unatoč očiglednih kopiranih vokalnih fora David Thomasa (Pere Ubu), no taj veliki i osebujan pjevač je bio idol i mnogim daleko značajnijim vokalima (Caveu ili David Yowu, primjerice), tako da je ovo tek jedan običan kompliment. Za ovako gromoglasno najavljivani album nedostajali su odgovarajući hitovi i odgovarajuća promocija. Premda su radio stanice (pod velikim utjecajima rock kritike) izdvojile pjesmu "Hamuamule" zbog egzotičnog orijentalnog ugođaja i spominjanja Istanbula, publika je prilično rezervirano uzimala ovaj album bez obzira na sav šarm koji je nosio u sebi. Ipak, ostale su neke vrlo domišljate kompozicije ("Psi", "Kao u boji" ili "Ljubav") koje su odskočile od ostatka materijala zbog vrlo dotjeranih neobičnih lirskih rješenja, specifičnog vokala i naglašene art strukture.

Kritika je unatoč svemu album proglasila jednim od najboljih albuma 1982. uz "Odbranu i poslednji dani" Idola, "Državni ljubimci" Pankrta, "Filigranske pločnike" Azre i Boin "Ritam strasti". No vrlo brzo se pokazalo da su sva nedorečena čuda i očekivanja koja album nije potvrdio bila samo artistička prenemaganja, te su ga vrlo brzo zaboravili i kritičari a i publika. U izboru kritičara koncem osamdesetih nije se uopće pronašao na listi najboljih albuma yu rocka jer zaista nije odigrao nikakvu važnu ulogu.

U ŠKRIPCU - O, je! (1983, Jugoton)

E, ovdje se digla buka neviđena… Zbog vrlo lošeg plasmana debija "Godine ljubavi" i prilično nesigurnog medijskog statusa u RTB-u, Škripci prelaze u Jugoton koji je držao gotovo cjelokupnu yu rock klijentelu - Orgazam, Idole, Haustor, Film, Azru, Zanu, Mandića, Leb i sol, Dugme, Labaratoriju… jedino su manjkali Čorba, Kazalište, Valjak, Divlje jagode i Buldožer da bi Jugoton držao gotovo sva velika komercijalna imena.

U odličnim distribucijskim okolnostima, Škripci u kasno proljeće objavljuju drugi album "O, je!" koji je odmah bio etiketiran šund naljepnicom mišljenjem ministarstva kulture pa je oporezovan i koštao je gotovo dvostruko više nego obični album. Za primjer, istovremeno objavljen prvijenac D'Boysa "Ajd' se zezamo" stajao je 19,000, a ovaj 31,000 dinara zbog zaista neshvatljivih i prilično stupidnih razloga specijalne kulturne komisije (nikada nisam uspio saznati tko je bio u toj komisiji). Naime, omot je proglašen perverznim pornografskim materijalom jer su na poleđini naslikani članovi banda u bordelu ispred nekoliko sasvim pristojno odjevenih hostesa koje glume prostitutke. Također su bile diskutabilne i neke fotografije na unutarnjem omotu koje su također smatrane pornografijom a praktički samo pokazuju malo slobodnije ženske obline. Svašta. U trenutku kada je proglašen šundom, omot i ploča su već bili štampani, tako da se nikakva zamjena nije mogla dogoditi. S usijanim kulturnjacima nije bilo trte mrte mile lale! No, unatoč drastično visokoj cijeni, šund etiketa je odjeknula sasvim suprotno - nevjerojatno bombastično i kupci su nagrnuli kao na neočekivanu senzaciju - publiku je strahovito zanimalo što je to zabranjeno i zbog čega je ovaj album sumnjive kvalitete, tako da je dosegnuo odličan tiraž što je Škripce diglo u visoku yu rock elitu.

Za razliku od prvijenca na kojem se nagomilalo dosta kvalitetnih pjesama u strahovito lošoj realizaciji, "O, je!" je prikazao band u fantastičnom profesionalnom svijetlu. Prije svega radi se o iznimno modernoj produkciji koju je ponovno obavio Saša Habić po uzoru na mnoge fine albume koji su tih godina pristizali iz Švedskog studija Tinnie Varge (Boa, Zana, Aerodrom, Film…). Glazba Škripaca se daleko uozbiljila i modernizirala; potpuno je nestao artističko - eksperimentalni pristup s prvijenca kojeg nisu adekvatno realizirali, te su sve boljke prvijenca nadomjestili daleko slojevitijim pjesmama s daleko manje Milanovih vokalnih eskapada, a s puno više kompozitorskih bravurija. Funk, ples, disco, new romantics i dvije epohalne balade - elektronski hit "Siđi do reke" i ambijentalna "Beograd spava". Poseban dojam ostavile su pjesme "Kockar" u vrlo raskošnom stilu otmjenih playboya, filmova o James Bondu i glazbe new romanticsa, zatim "Pustinjski dijamant" s egzotičnim prizvukom Orijenta uz odlični izbor efekata, te otkačena i lucidna "Ples žutog lista" koju pjeva Zora dok Milan u pozadini izvikuje različite krikove koji pozivaju na ples. Stalna upotreba minimalističkih funky bas obrazaca u plesnim pjesmama i mnogobrojni efekti s povremenim harmonijskim linijama koje su isprepletene finim zvukovima gitara i synthova osigurale su Škripcima neodoljive simpatije i kritike i publike, tako da je hitom postala i naslovna pjesma "O, je!" u plesnom funky maniru. Bio je to odličan album koji se našao i na listi najboljih po mišljenju i kritike i publike 1983. godine koja se smatra najboljom godinom yu rocka jer su mnogi albumi dosegli vrtoglave naklade u brojkama od nekoliko stotina tisuća prodanih ploča. Konkurencija Škripcima je zaista te godine bila nevjerojatno jaka - objavljivali su se albumi koji su bili odreda jedan bolji od drugog - Kazalište "Korak od sna", Film "Sva čuda svijeta", Dugme "Uspavanka za Radmilu M.", Idoli "Čokolada", Azra "Kad fazani lete" i "Krivo srastanje", Buldožer "Ako ste slobodni večeras", Orgazam "La chansones populaires", Valjak "Glavnom ulicom", Leb i sol "Kalabalak", Zana "Natrag na voz", Oliver Mandić "Zbog tebe bi tucao kamen", Čorba "Buvlja pjaca", Beograd "Remek depo", D'Boysi, Jappa, Divlje jagode, Atomsko sklonište, Boa, Pankrti, prvijenac Kičme… Yu rock nikad poslije nije nanizao takav spoj vrtoglavih komercijalnih uspjeha i kreativnosti odjednom.

U ŠKRIPCU - Nove godine (1983, Jugoton)

Odlična sezona yu rock diskografije, niz briljantnih albuma, ogromnih tiraža u kojima je Danijel potukao sve rekorde sa milijunskom nakladom albuma "Bio sam naivan" (s eurovizijskim hitom "Džuli"), Škripci su završili s odličnim plasmanom albuma "O, je!" koji je dosegnuo zavidnu tiražu unatoč oporezovanoj šund etiketi. Da bi spremili novo iznenađenje s konačno pravim i originalnim basistom Aleksandar Lukićem koji se vratio iz vojske, Škripci početkom studenog 1983. u svega desetak dana snimaju nekoliko novih pjesama koje sredinom prosinca objavljuju kao mini album sa 6 pjesama. Izlazak je tempiran u odgovarajućem momentu tako da je naslovna pjesma "Nove godine" bez ikakvih problema postala novogodišnjim hitom no.1 kojim je band osigurao samom sebi dugogodišnju popularnost zbog vedre i optimistične atmosfere. Objavljena je i na singlu s poleđinom "Beograd spava" (s albuma "O, je!"). Također se izdvojila i pjesma "Koliko imaš godina" koja je postala hitom zbog vrlo domišljatog teksta koji govori o sjećanjima koja naviru na novogodišnjim feštama - "…davno, davno bilo je / našeg leta sećam se…". Ostatak materijala je također komercijalno koncipiran kroz dvije plesne funky dance pop kompozicije "Rudnik zlata (mexican uncle)" s primjesama interesantnih glazbenih improvizacija klavira, saksofona i gitarske distorzije, te "Dobar vetar, plava ptico" blisko manirima new romantics izvođača poput Duran Duran, ABC i A Flock Of Seagulls. Ovdje se nalaze i dvije lagane balade - "Ovo nije san" melodramatičnog ugođaja s odličnim bas linijama (poput Mick Karnovog fretlessa), usnom harmonikom i atmosferskim lebdećim klavijaturama koje se periodično pretvaraju u laganu mikrofoniju, te "Vodi me" u jednostavnom glazbenom okruženju klavira, syntha i pratećeg laganog ritma elektronske mašine. Ugodne i pitke melodije, ukusne boje klavijatura, prijatni tekstovi i atmosfera donijele su ovom mini albumu visoki tiraž čime je band konačno opravdao svoj visoki kreativni i komercijalni potencijal. No, kritika im je ovdje prestala biti sklona jer su na debelo zaglibili u retrogradni pristup i stalno se vrtjeli u krug po teritoriju ljubavnih tematika bez ikakvih vokalno - tekstualnih eskapada po kojima su postali čuveni na prethodna dva albuma. U ŠKRIPCU - Budimo zajedno (1984, Jugoton)

Prosto je nevjerojatno kako su mnogi čuveni sastavi iz plejade yu new wavea počeli posrtati pred barikadama zvanim "nužna stilska promjena" - Orgazam, Idoli, Boa, EKV, Aerodrom, Zana, Parafi, Kazalište… uz tek poneka imena koja su uspjela održati svoj visoki autorski princip (poput Kičme, Filma, Azre, Labaratorije, Lačnog Franca, Pankrta ili Haustora), svima je zajednička crta bila skretanje ka prohtjevima tržišta i koketiranje sa stilovima koji su uglavnom preferirali šminkersku finoću ili su pak naglasili neke manje značajne svjetonazore glede stavova prema samom r'n'r izrazu. Svi oni su se trudili na novim albumima što neobičnije dočarati nekakvu zamagljenu sofisticiranost, mistiku, čar ili istaknuti svoju nedodirljivost time što su u roku od 3-4 godine postali velike zvijezde. Doduše, tiraže ploča su im i dalje bile odlične, no počeo se gubiti specifičan okus rock naboja jer su se svi trudili napraviti neke velike i značajne slogane - "sve je lako kad si mlad / ja želim promene / ti si moja čokolada / tako lijepa / jabuke i vino / piši mi brate…", kojima su potpuno razrjeđivali svoj vlastiti stav bazičnih i neobuzdanih ex - rockera. S toga, niti novi rad Škripaca nije po ničemu odudarao od sličnog trenda. Te godine svjetskom scenom su zdrmali Frankie Goes To Hollywood, Duran Duran su bili planetarne zvijezde u jednogodišnjoj borbi sa Boy Georgeom, a na yu sceni svoje odlične debije objavili su Denis & Denis, Dorian Gray i Jakarta koji su na pozornice udahnuli dašak artističkih strujanja Eurythmicsa, Yazoo, Bowiea, Simple Mindsa i Talking Headsa, pa je počela glazbena strka tko će koga bolje isfurati, Laki pingvini su nakon solidnog singla "Možda, možda" zaglibili debijem u sasvim nedorečeni i siromašni electro pop izraz, a manje-više su svi počeli koristiti studio kao osnovni temelj inspiracije iz kojeg je izlazilo brdo mješovite glazbe s predznacima electro popa, post new romanticsa i kvazi artizma uz hladnu i sintetičku ritmiku kronometarski odmjerenih ritam mašina i elektronskih bubnjeva. Veoma ambiciozno najavljeni četvrti album Škripaca trebao je po njihovim izjavama biti fantastičan disco proizvod kojim će postati glavne disco zvijezde na Balkanu, čime će proširiti svoju popularnost u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj. Zato je na ploču ponovno stavljena "Hamuamule" (u novoj, elektronskoj verziji), a kao udica za Rumunje trebala je poslužiti pjesma "Baj, baj (Temišvar)" u plesnom funky electro raspoloženju koja je izbačena prva u orbitu kao pilot - hit. No, publika nije prihvatila ovaj očigledan štos Škripaca s kojim su namjeravali ponovno napraviti podvig poput slučaja s "Nove godine" jer se radilo o retrogradnom materijalu koji je u okružju hladne ritam mašine i programiranih samplova djelovao suviše hermetički, zrakoprazan i neatmosferičan plesni song. Pjesma je vrlo brzo nestala s top ljestvica, a Škripci su kao drugi pokušaj stvaranja hita objavili promo radijski singl "Uzmi sve što želiš crni anđele". Bila je to odlična romantična lagana melodrama s primjesama "Every breath you take" (The Police), no publici je bilo jasno da se band ponovno želi okušati sa sličnom stilizacijom kao što im je to uspjelo sa "Siđi do reke", tako da od velikog hita nije bilo ništa. Na koncu su pokušali i s naslovnom "Budimo zajedno" no bez ikakvih rezultata budući da je zvuk ovog albuma djelovao kao nedorečena demo snimka Thomas Dolbya, Eurythmics ili Duran Duran, a čak su se uspjeli drznuti i u ostavštinu tada odličnih i vrlo popularnih u Jugoslaviji Yello kroz pjesmu "Dodirni me" koju su doslovce kopirali s njihove pjesme "Eternal legs" s debija "Solid Pleasure" (1980.). Bez obzira na sviračku uigranost Škripaca i ugled koji su im poklonili kritičari, ovim albumom su potpuno izgubili svoj šarm, originalnost, a i veliki dio publike te su postali sasvim prosječan rock - pop sastav koji je samog sebe omeo u vlastitim koracima u želji da postane najmoderniji band na Balkanu. Preambiciozno zamišljeno i vrlo traljavo realizirano.

Mada nisu javno obzanili, bend je početkom 1985. prestao sa radom, a onda se ponovno okupio 1986., da bi iduće godine objavio posve neprimjećen album "U škripcu" sa potpuno promjenjenom postavom. Delčić koji je bio na odsluženju JNA zamjenjen je Aleksandrom Tabašom, a jedini radio hit "Vreme je za nas" vrlo kratko se nalazio u eteru. Svoj pravi povratnički album Škripci su objavili 1990. pod naslovom "Izgleda da mi smo sami", ali kada je krenula promocija u proljeće 1991. tadašnja Jugoslavija se raspada, počinje rat i sva aktivnost benda jednostavno zamire isto kao i cjelokupna scena. Bend se nakratko okupio još samo 2006. godine prilikom nastupa benda Delča & Sklekovi, solističkog projekta kojeg je predvodio Milan Delčić s kojim je snimio tri albuma "Delča i sklekovi" (1994), "S'jezikom u usta" (1994) i "Krenuo sam davno, ne sećam se gde" (2003).

Milan Delčić (1960-2011) je diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Bio je scenarista serija Televizije Beograd "U ime zakona" (1991) i koscenarista televizijskog filma "Ne skreći sa staze" (2003). Pojavljivao se u filmovima "Slatko od snova" (1994) i "Crveni kamion sive boje", kao i u seriji "Otvorena vrata" (1994-1995). Autor je pozorišnih komada "Hari ne putuje vozom", "Kraljevo blago" i "Radmilo gnusni i Radmila pogana" i TV emisije "Dr. Maksimilijan Mrmor". Jedno vreme je radio i kao muzički urednik Televizije Metropolis.

horvi // 26/07/2011