Uz Adam Anta, David Bowiea, Bryan Ferrya (Roxy Music), Phil Oakeya (Human League), Stinga (The Police), John Taylora (Duran Duran) i Boy Georga (Culture Club), David Sylvian je bio najljepše lice na rock sceni koncem '70 i početkom '80-tih u vremenu punka i new wave-a. Još uvijek je lijep, ima 50 godina i možemo mu se diviti isto kao i prije 30 godina. Pošto press zainteresiranih za Sylvianov koncert ima podosta, čekali smo zeleno svijetlo za njegov definitivan dolazak u zagrebačku Tvornicu 14.X 2007. (nedjelja). Ulaznice su već krenule u pretprodaji po 250 kn, a možete ih nabaviti na svim mjestima "Eventima", kao i na www.eventim.hr U nastavku slijedi detaljan opis njegove karijere...

Datum rođenja: 23.II, 1958. Beckenham, Kent, England
Karijera: Japan, Rain Tree Crow
Kolaboracija: Holger Czukay, Ryiuchi Sakamoto, Robert Fripp
Žanr: pop, ambijentalna glazba, eksperimentalna glazba, acid-jazz, psihodelija

Utjecaji: David Bowie, Can, Holger Czukay, Talking Heads, David Byrne, Jerry Harrison, Bryan Ferry, Roxy Music, Steely Dan, Pink Floyd, King Crimson

Utjecao na: Ultravox, Visage, Simple Minds, Duran Duran, Boa, Thompson Twins, Tears For Fears, Talk Talk, Icehouse, Dorian Gray, Jakarta, Belouis Some, Andy Summers, EKV, Sting, Scritti Politti, Vlada Divljan, Transglobal Underground, Darkwood Dub

Dragi ljudi koji čitate ovo, pred vama se nalazi jedan od pravih romantika britanskog rocka koji je rock i poročni život odavno zamijenio s umjetnošću, avangardom i posve novim pogledima i oblikom ljudskog življenja. Odavno je upisan u zbir važnih art-pop/rock imena 20 i 21. stoljeća i svim ljudima na kugli zemaljskoj želi samo mir i dobro. Zato ne propustite njegov nastup 14.X 2007. u zagrebačkoj Tvornici!!! To će biti zaista nešto posebno. Uvjeren sam u to.

Rođen 23.II, 1958. u Beckenhamu (Kent), Engleska pod pravim imenom David Alan Batt, nadimak Sylvian uzima ranih sedamdesetih godina pod utjecajem "šumskog" zvuka kraut-rocka, posebice njemačke grupe Can (i nema nikakve veze sa Sylvainom iz New York Dolls). Sa svojim polubratom Steve Battom (znan kao Steve Jansen), Mick Karnom (pravo ime Anthony Michaelides), Richard Barbieriem i Rob Deanom 1974. u Londonu osniva grupu Japan s kojom narednih osam godina izaziva proturječne reakcije. Karijera Japana nije bila uspješna epizoda unatoč Sylvianovom vanserijskom heteroseksualnom imageu kojim je plijenio pozornost medija, posebice u vrijeme new-romantics ere. Nakon raspuštanja sastava 1982. kreće u solo karijeru koja je počela više nego odlično - debi albumom "Brilliant Trees" je konačno okusio slast komercijalnog uspjeha sa britanskim UK top-4, da bi do današnjih dana njegov rad bio sve više i više udaljeniji od samih vrhova, pa i britanskih oficijelnih top-50. Najnovije radove objavljuje za vlastitu etiketu Samadhi Sound izdavši jedan solo album "Blemish" (2003.), te tri sa sastavom Nine Horses - "The Good Son And The Only Daughter" (2004.), "Snow Borne Sorrow" (2005.) i "Money For All" (2007.) Priča počinje redom...



DAVID SYLVIAN - Brilliant Trees (1984, Virgin)

Odavno su prošla vremena kad se ime i fotografija David Sylviana nalazilo po raznim tabloidima, gdje je u nekoliko navrata proglašavan najljepšim muškarcem pop- scene, što je mnoge slušatelje udaljavalo od njegovog tadašnjeg banda Japan. Da stvari budu realnije, Japan je unatoč nekolicini hit- singlova bio apsolutno nekomercijalan sastav koji se u fazi najveće popularnosti 1982. godine raspao ostavivši nekoliko dobrih albuma od kojih je, dakako, najbriljantniji posljednji "Tin Drum" (1981.). David je tada bio centralna ličnost sastava, kompozitor većine materijala, pjevač, gitarist i programer klavijatura. Japan je krasio u ono vrijeme "futuristički" manevar korištenja traka, odnosno samplova koje su uzimali iz motiva kulture Dalekog istoka, tako da su uz rijetke primjere, poput Cabaret Voltaire, Can, Brian Enoa, Talking Heads i nekolicine uvjetno rečeno beznačajnih imena uspjeli da barataju i ovladaju producentskim zahvatima u koje ostali nisu smjeli niti nos pomoliti, da bi danas u globalnim okvirima pop- produkcije to bila sasvim uobičajena praksa. Pogrešno prikrpani uz termin "new romantics" zbog imagea, Japan je bio band koji se morao nositi s daleko komercijalnijim imenima- Duran Duran, Ultravox, Visage, Human League, Spandau Ballet… no, Japan glazba je ipak bila nešto posve drukčije - elektronski funky, psycho, uz obilje primjesa već spomenutih samplova i etno- motiva Dalekog istoka. (Pogledaj > Japan - "Tin Drum") Nakon raspada, basist Mick Karn snima lp projekt Dali's Car "Waking Hour" (1984.) s liderom rasturene grupe Bauhaus - Peter Murphyijem, album koji je itekako pokazao koliko je bilo raznolikosti u samom radu sastava Japan. ( po ocijeni Damir Tiljaka - "jedan od najboljih albuma svih vremena")
U ljeto iste godine svoj debi objavljuje David Sylvian pod nazivom "Brilliant Trees", opovrgavajući sumnje da sve što je mogao učiniti bilo isključivo vezano uz sastav Japan ili kopiju Brian Ferrya ili David Bowiea. To je bio iznimno osvježavajući album prijatne atmosfere na kome su radili svi članovi Japan izuzev Mick Karna. David je ovom prilikom pozvao na suradnju i svog dugogodišnjeg idola Holger Czukaya (Can) i ljude koje će povremeno zvati za rad na budućim projektima - Ryuichi Sakamota, Jon Hassela, Kenny Wheelera, a bio je prisutan i Mark Isham. Album je rezultirao i komercijalnim uspjehom u Britaniji. Uz dva hita "Red guitar" i "The ink in the well", vrhunac kreativnosti je dosegao u odličnim ambijentalno- popistično obojenim skladbama "Nostalgia", "Weathered wall" i "Backwaters".
Premda ponovno popularan, David se sasvim izolirao od obožavatelja, novinara i medija održavajući povremene nastupe i pripremajući se za naredni album "Gone To Earth" (1986, Virgin) koji je sadržavao jednu pjevanu i jednu instrumentalnu ploču, a godinu kasnije objavljuje remek djelo "Secrets Of The Beehive" (Virgin, naravno) kojeg njegovi poklonici smatraju vrhuncem kreativnosti.
U narednom periodu objavljuje uglavnom projekt- albume s Holger Czukayom ("Plight And Premonition" i "Flux And Mutability") i Robert Frippom ("First Day"), te ponovno okuplja Japan pod imenom Rain Tree Crow, još dublje se izolirajući od komercijalne pop- scene, unatoč činjenici da je početkom devedesetih singl Japana "Ghosts" (iz 1981.) proglašen najboljim britanskim pop- singlom osamdesetih po izboru publike.

DAVID SYLVIAN - Alchemy (1985, Virgin)

Ovo je Sylvianov nezvanični album koji je objavljen prvenstveno samo na kazeti jer diskografska kuća Virgin nije prvotno imala povjerenja u materijal jer je bio nedovoljno medijski prihvatljiv. Radi se o šest kompozicija koje prikazuju Sylviana kao eksperimentatora koji se poigrava sa samplovima, dugačkim bojama synthesizera, monotonijom i različitim udaraljkama, a dobar dio materijala sa može opisati kao preteča Gabrielovog "Passiona" i spoj nekadašnjeg rada bivšeg banda Japan s hipnotičkim ritmovima, ambijentalnom glazbom i avangardnom modernom klasičnom glazbom Philip Glassa i Steve Reicha s utjecajima kraut rocka Kraftwerk i eksperimentalnih radova Can. Najugodnije iznenađenje ovog rada je "A brief conversation ending in divorce" kojom je Sylvian potpuno izašao iz okvira pop glazbe poigravajući se eksperimentima po principu John Cagea ili Karl Heinz Stockhausena, te 18 minuta dugačka "Steel cathedrals" kojom je najavio svoju novu ljubav - ambijentalnu glazbu, mada ju je ovdje kombinirao s dubokim prazninama, vokalnim narativnim samplovima, minimaliziranim ritmovima, prodornim zvucima različitih instrumenata i odličnom studijskom produkcijom po principu usporene nadogradnje, što će detaljno razrađivati na kolaboracijskim projektima s Holger Czukayem. Petnaestak godina kasnije nešto slično raditi će The Necks, Cerberus Shoal, Mogwai, Arab Strap i još mnogo izvođača koji su trpani u pretinac "post - rock".
Nakon mnogo, mnogo godina "Alchemy" je objavljen i na cd-u, te je prosto nevjerojatno kako Virgin nije imao njuh da plasira ovakav proizvod na tržište u vremenu kada se publika već bila zasitila svih silnih rock najezdi, perifernih hitova i jednomjesečnih hirova

DAVID SYLVIAN - Gone To Earth (1986, Virgin)

Dvije godine nakon sjajnog solo albuma koji je svoj dom pronašao i na vrhu britanske top liste, Sylvian okreće novu stranicu iznenađenja. Bio je to dvostruki album koji je sadržavao jednu pjevanu i jednu instrumentalnu ploču s ukupno 17 naslova koji su koncepcijski povezani u jednu cjelinu. Ako ga je nakon prvijenca "Brilliant Trees" još itko smatrao ikakvom kopijom Ferrya ili Bowiea, ili pak, nastavljača tradicije banda Japan, nakon ovakvog albuma više nitko nije mogao niti pomisliti da se radi o nekakvom slučajnom priljepku.
Album otvara "Taking the veil", kompozicija koja dočarava sav šarm ostatka materijala na kome je sakupio impresivnu zbirku gostiju - od bivših japanovaca Jansena i Barbieria (koji će mu redovito biti prateći glazbenici), preko Robert Frippa, Bill Nelsona i John Taylora do velike jazz zvijezde eksperimentalne i avangardne glazbe Kenny Wheelera. Glazba se bazira na mnogim različitim stilovima koje je David vješto izmiješao u vlastiti ekstrakt - ambijentalna glazba, psihodelija, pop, funk… koji u njegovom slučaju djeluju minimalistički rastegnuto i namjerno patetično samo da bi dočarao svoj art pristup. Prva ploča sadrži bubnjarsku pratnju, te je s nje skinut singl "Silver moon" kojim se potpuno izolirao od pop publike jasno lociravši da nikada nije bio u stanju napraviti komercijalni hit, dok je druga ploča njegov isključivi rad uz minornu pomoć Frippa, Barbieria, Taylora i Bill Nelsona. Ovim albumom je gotovo prestalo medijsko zanimanje za David Sylviana jer je urađeni materijal bio isuviše dotjeran za uobičajenu pop potrošnju. Koncept albuma bazira se na njegovom nestanku sa scene, odnosno nestanku za onu publiku koja ga je smatrala uobičajenim pop autorom. Tako se koncept okreće prema pejzažima, prirodi, molitvama, samotnjaštvu, logorskoj vatri, kampiranju, impresijama najjednostavnijih stvari (dom, drveni križ, ptice, sunce…), što svakako nije sastavni dio komercijalne glazbe.

DAVID SYLVIAN - Secrets Of The Beehive (1987, Virgin)

Ponekad su riječi presiromašne da bi dočarale svu ljepotu i bogatstvo zvuka, jer ovaj album koji je Sylvian objavio u vrijeme kada mu se karijera gotovo komercijalno srušila i kada je gotovo izgubio 80% vlastite publike je nešto što se gotovo ne može objasniti uobičajenim rječnikom. Malo tko je očekivao da će Sylvian tako daleko i duboko otići bez obzira na sve okolnosti…
Album je nastavak odličnih radova kojim se dokazao kao potpuno sazreo umjetnik koji savršeno barata eksperimentima i ukalupljuje ih na gotovo nevjerojatan način u pjesme koje su toliko bliske pop sceni, a s druge strane lebde oko nje poput pčela oko košnice. I upravo je taj moment važna karika - košnica je život u kojem sve ima svoj tok, tako da se David odlučio za priče koje oblikuju različite dijelove životnih trenutaka - jesen, odrastanje, ljubav, nevolje, sanjarenje, sreća, pejzaž… U bogatoj prizmi cjelokupne idile albuma ističe se njegov izuzetan vokal, sugestivni tekstovi, te nadasve neuobičajena glazba koja na momente dotiče klasičnu glazbu (pjesme "The devil's own" i "Waterfront"), španjolsku tradicionalnu glazbu ("When poets dreamed of angels"), pri čemu ostavlja dovoljno prostora brojnim gostima da se razmašu kroz nizove improvizacija. Ovdje je lista gostiju bila zaista dugačka - od japanovaca, do povremenih suradnika Ryuichi Sakamota i Mark Ishama do David Torna, Phil Palmera, Danny Thompsona i Brian Cascoignea koji je aranžirao zvuk gudača. Zvuk varira od ambijentalne glazbe, popa i new-agea do kabarea, jazza i klasične impresionističke glazbe, a daleko najbolji su oni dijelovi u kojima sam slaže brojne neuobičajene eksperimente zvukova klavira i gitare. Kao singl objavljen je "The boy with the gun" koji je prošao potpuno neprimjećeno, da bi se nakon dugog niza godina uspostavilo univerzalno mišljenje kritike da je to u stvari njegov najbolji rad za emitiranje na radio stanicama.

DAVID SYLVIAN & HOLGER CZUKAY - Plight & Premonition (1988, Virgin)
DAVID SYLVIAN & HOLGER CZUKAY - Flux & Mutability (1989, Virgin) Nezavisno od rada na vlastitim solo albumima, David Sylvian je na ova dva albuma surađivao sa svojim velikim idolom Holger Czukayem (Can) iz čega su naslovljeni projekti koje oba autora imaju u vlastitoj diskografiji kao autorske albume. Radi se o instrumentalnim pločama koje sadrže po jednu kompoziciju na svakoj strani. Svaka riječ u naslovu albuma označava po jednu kompoziciju, a glazba je potpuno prepuštena slobodnoj improvizaciji, lišena je bilo kakvih komercijalnih ritmova i praktički se svodi na usporene taktove na koje se filaju različite dosjetke i improvizacije gitara, klavijatura, synthesizera, različitih samplova, kongi i udaraljki. Glazba nema svoju uobičajenu dinamiku, već je prepuštena slobodnoj volji njih samih, što je očiti primjer kako su se dva autora pronašla u zajedničkom nesvakidašnjem spoju. Albumi su spoj Holgerovog "Movies" albuma (po Sylvianu jedan od najboljih albuma svih vremena) i Sylvianovih ambijenata s "Gone To Earth". Kompozicije su konceptualne prirode - "Plight" je glazbeni pejzaž kovitlanja zimskih duhova, "Premonition" je ambijent života pod vodom gledan iz podmornice, "Flux" je pejzaž prirode i boja, dok je "Mutability" tema u kojoj opisuju odnos spiritualnog (unutarnjeg) i vidljivog (vanjskog) života. DAVID SYLVIAN & ROBERT FRIPP - The First Day (1993, Virgin records)

Nakon apsolutno neuspješnog povratka Japana pod imenom Rain Tree Crow u proljeće 1991. godine, Sylvian po tko zna koji put priprema svoj ponovni pohod na top ljestvice ovaj puta oboružan s novim suradnikom - Robert Frippom iz kultnih King Crimson iz sedamdesetih i League Of Gentleman iz osamdesetih. Ovoj suradnji prethodilo je gostovanje Sylviana 1992. na albumu "Heartbeat" njegovog povremenog suradnika Ruichi Sakamota koji je ovim albumom čak dospio i u mjesečni termin hit-video spotova na MTV, pa je i sam Sylvian potajno očekivao da će možda ponovno okupirati pažnju medija i glazbene scene. Jezgro ekipe koju je Sylvian ovaj puta okupio činili su David Bottrill (bubnjevi i programiranje ritam mašina), Marc Anderson (udaraljke), Trey Gunn (chapman stick, bas), Jerry Marotta (bubnjevi), te naravno Fripp (gitare) i Sylvian (gitare, vokal, klavijature), dok je uz Sylviana za produkciju bio još zadužen i Fripp i David Bottrill. U prilično šturom broju članstva, Sylvian nakon dužeg vremena objavljuje jedan fini plesni pop materijal koji se pretežito bazira na funku koji je punih desetak godina bio gotovo nestao iz njegovog repertoara, a djelomičnu ulogu katalizatora za takav utjecaj svakako je bitno imao i uspjeh albuma "Taxi" Bryan Ferrya koji se nakon petogodišnje pauze pojavio tog proljeća u prilično nestabilnoj i podosta eklektičkoj zvučnoj slici. Međutim, Ferry je ostvario priličan uspjeh u Evropi zahvaljujući probranom izboru singlova "I put a spell in you" i "You painted smile", pa je shodno tome i Sylvian pokušao da vrati svoju nekadašnju publiku kojoj je godinama uskraćivao zadovoljstvo plesnih brojeva. I premda su kompozicije "God's monkey", "Jean the Birdman" (objavljen kao singl), "Firepower", "Brightness falls", "20th century dreaming" prštale odličnim teškim funky rock ritmovima u gotovo ritmičkim varijantama Led Zeppelin, hard'n'heavy zvukovima i poznatim "isprekidanim" taktovima, sjajnim gitarskim rješenjima Frippovih osebujnih poteza i gitarskih boja, očekivani uspjeh kojeg je priželjkivao Sylvian je potpuno izostao budući da su vremena ovakve pop-rock-funky glazbe bila potpuno istisnuta na marginu svjetske glazbene scene zbog najezde grungea i posvemašne prisutne alternativne scene, te mnogobrojnih oblika hip-hopa i nadolazeće najezde elektronske i techno glazbe. Album ima i jedno nadasve veliko iznenađenje, kompoziciju "Darshan" koja je napravljena na elektronski plesni house ritam kojeg će i Fripp i Sylvian iskoristiti na svoja dva buduća projekta, no osim virtuoznih jazz rock solo dionica na gitari i slojevite strukture kompozicije u koje su uključene izuzetne boje klavijatura, pjesma je gotovo izostavila uobičajeni Sylvianov istraživački duh tako da se s pravom može reći da je ovo pravi pokušaj realiziranja komercijalne plesne pop pjesme koju su namjerno "uvrnuli" produživši je na neobično dugačkih 17 minuta. Da je skraćena na nekih 5 minuta, sasvim sigurno bi mogla proći kao pokušaj mogućeg hit-singla. Album završava odlična ambijentalna lagana instrumentalna elektronska tema "Bringing down the light" koja je potpuno nadomjestila značaj Brian Enove glazbe budući da je ovaj nekadašnji ambijentalno psihodelični ekscentrik već dugi niz godina neprestano radio s U2 gdje je potpuno izgubio svoja avangardna gledišta i neobične zakone koje je sam izgradio.

DAVID SYLVIAN & ROBERT FRIPP - Damage (1993, Virgin)

Prekasno Sylvianovo buđenje i povratak ka funku i plesnim pop kompozicijama i rocku koje nisu ostvarile gotovo nikakav bitan komercijalan uspjeh na prethodnom albumu "The First Day", Sylvian je pokušao u novom radu s Frippom, ovaj puta u live albumu snimljenom na "Road to Graceland '93" turneji u Londonskom Royal Albert Hallu koji je pretežito sastavljen od materijala kojeg su njih dvojica komponirali. Osim većine materijala s albuma "The First Day", ovdje se pronašlo i nekoliko brojeva iz ranijih Sylvianovih faza - "Every colour you are", "Gone to Earth", "Wave" i "Riverman", no dakako najvažniji akcent ovog koncertnog albuma su izuzetne gitarske dionice Robert Frippa koje se mjestimično nadograđuju s osebujnim solo improvizacijama Sylviana na gitari i klavijaturama. Tako primjerice riffovi "Brightness falls" zvuče kao izvađeni iz arsenala Jimi Hendrixa što je svakako Frippova zasluga, te mogući odgovor na tadašnji alternativni rock, no cijelom koncertu jednostavno manjkaju daleko brži ritmovi koje je Sylvian s vremena na vrijeme znao koristiti na nekim svojim prethodnim albumima. On se i dalje razbarušeno razbacuje finim i izuzetnim psihodeličnim bojama klavijatura i sintesajzera, te koncert neprestano biva prošaran laganim i još laganijim temama ostajući i dalje privržen svojoj neprikosnovenoj glazbenoj profinjenosti u kojoj vlada red disciplina i povremene neočekivane eksperimentalne fraze koje umnogome obogaćuju njegov lagani plesni pop. Jedine energične kompozicije jesu "20th century dreaming (shaman)" i "Blinding light of heaven" koje na momente podsjećaju na kombinaciju nekadašnjih gitarskih new wave sintagmi u kojima dakako glavnu riječ vode tehničke vratolomije Frippa koji se ovdje potpuno prepustio artifikaciji vlastitog kreativnog stila uz neuhvatljiv i rastrzan bubnjarski ritam koji pokazuje mnoge znakovite utjecaje jazz rocka. Kompozicija "Wave" s albuma "Gone To Earth" u ovoj koncertnoj varijanti doima se poput mnogobrojnih balada Pink Floyd koje su prošarane mnogim gitarskim solo dionicama i dubokim prozračnim bojama klavijatura, dok je sasvim neočekivani broj kompozicija "Darshan (road to graceland)" u rasplesanoj disco-pop-funky formi poput mnogobrojnih Bowievih hitova (primjerice "Fashion" ili "Golden years" iz sedamdesetih godina). Ovim neuobičajenim plesnim izborom Sylvian je najavio skori remix album, a zatvara ga potpuno lagana ambijentalna pjevana kompozicija "The first day".

DAVID SYLVIAN & ROBERT FRIPP - Darshan (1994, Virgin records)

Ako ne uspijem u trećoj kolaboraciji s Frippom, sasvim sigurno ćemo obojica odustati od suradnje - izjavio je Sylvian kada su ulazili u studio. I dakako, do uspjeha nije došlo premda je ovo jedini komercijalno koncipiran rad u njihovoj cjelokupnoj karijeri kojemu je po tko zna koji puta božica sreće okrenula leđa. No, da se Sylvian medijski potrudio da reklamira ovaj album uspjeh ga sasvim sigurno ne bi mimoišao jer je ovaj puta posve pogodio u sam epicentar popa - plesni elektronski techno beat remiksiran po svim pravilima elektronske house-pop techno produkcije u stilu koji je najbliži ritmovima izvođača kao što su Orbital, Leftfield ili Afrika Baambaataa.
Osnovna nit vodilja jest Sylvianova impresija Sai-Babom i istočnjačkom religijom, a sam "darshan" je tzv. obred u kome dolazi Sai-Baba na svoj proces materijaliziranja dragulja na "žrtvenik". Album svakako predstavlja iznenađenje u Sylvianovom (a i u Frippovom) opusu. Sastavljen je od samo tri kompozicije koje traju u prosjeku oko 15 minuta. Prvi broj "Darshan (translucent remix)" je izraziti techno-house ritam na koji je nafilan minimalistički ponavljajući bas, otprilike onako kako su to radili Psychic TV na znamenitom albumu "Towards Tree Infinite Beat". Sylvian i Frip ovdje su iskoristili mnoge tehničke mogućnosti pa su se do mile volje poigravali s loopovima i mnogobrojnim gitarskim i sintesajzerskim upadicama koje su svakako najbitniji dijelovi aranžmana uz prateće ženske vokale i sasvim jednostavnu vokalnu intonaciju koja je otpjevana u gotovo linearnom stilu. Naredna "Darshan (fsol reconstructed)" je instrumental laganijeg slow-down tempa i prepletena je mnogim udarcima po kongama, te je prošarana iznimno uzbudljivim gitarskim pasažima i osebujnim elektronskim zvukovima klavijatura. Posljednja skladba "Darshan (road to graceland)" je otprilike gotovo posve identična onoj s albuma uživo "Damage" samo što u ovoj varijanti traje punih 17 minuta. I nakon svega gotovo je nevjerojatno da je ovakav plesni elektronski rad ostao potpuno neprimjećen i od strane disk džokeja, a naravno i od njegove publike. Potpuno neshvatljivo. Ovaj očigledni komercijalni poraz, Sylvianu je nanio strahovite materijalne štete, tako da se praktički povlači iz studija sve do konca 20. stoljeća. Jedino što je uspio još ostvariti nakon ovog kraha u devedesetim bilo je gostovanje na kolaboracijskom albumu "Marco Polo" 1995. za talijanske new-age autore Nicolo Alesinija i Pier Luigi Andreonija koji je objavljen na etiketi Materiali Sonori.

DAVID SYLVIAN - Dead Bees On A Cake (1999, Virgin)

Dvanaest godina nakon briljantnog albuma "Secrets Of The Beehive", David nastavlja opsesuju pčelama. Ovo je 70-to minutno nadahnuće redom, radom i odličnom formom prikazujući je kroz sfere vlastitih opsesija - Tibet, Krishna, Bog, anđeli, molitva… Pri tome je vrlo interesantno pitanje - gdje je svih ovih godina David lutao i čime se sve bavio da bi preslikao u svojoj glazbi neke teško pojmljive stvari? Magija? Spiritualizam? Meditacija? Viđenje samog duha s one strane života? Ovaj album prikazuje Davida u sklopu čistog duha, bestjelesnosti koju prikazuje svojim već dobro poznatim zvučnim bojama kojima je šarao albume "Gone To Earth" i "Secrets Of The Beehive", a ima ponešto i iz kolaboracijskih radova s Holger Czukayom. To su one njegove jedinstvene zvučne šare koje smireno "fila" iz synthesyzera i gitare što pruža opuštajuću atmosferu albuma. S druge strane, pozivajući mnoštvo suradnika, između ostalih stare prijatelje Sakamota i Wheelera, a i nekad pratećeg suradnika iz postave Peter Gabriela, basistu John Gibblina, albumom odzvanjaju na momente začudni, eksperimentalni tonovi koji se miješaju sa samplovima (Cage, Hooker, Gasparian…) i starim, orijentalnim tradicionalnim instrumentima. Po ovoj formuli David je iskombinirao spoj modernog i starog, svemu davši novi oblik što je u njegovom radu najprepoznatljivija osobina - mnogo zna o glazbi koja je prethodila, uvjetno rečeno "postmoderni", ali ne uzima njezine figure, već od tog materijala radi nove sadržaje otvarajući nove glazbene vidike. Ne treba ni spominjati da je atmosfera mirna i teče preko duboko produhovljenih i vjerojatno proživljenih tekstova, glazbenih zahvata i same Sylvianove produkcije. Kao singl objavljen je "God man" koji je čak dospio i na britanski top 30 što mu se nije dogodilo vrlo, vrlo dugo vremena.

DAVID SYLVIAN - Approaching Silence (1999, Venture records)

Još jedan u nizu Sylvianovih neobičnih ambijentalnih albuma (snimljen je između 1990. i 1994.) koji ovaj puta sadrži tri kompozicije - trideset minuta dugačku mirnu psihodeličnu "The beekeeper's aprentice", minutu i pol kratak (ili dugačak) skit "Epiphany" i nešto uznemiren naslov "Approaching Silence" koji je jezovito naglašen izrazitim "oštrim" i reskim zvukovima sintesajzera koji podsjećaju na ogromne tibetanske duhačke rogove. Album je plod multimedijalne kolaboracije sa Russell Millsom i Ian Waltonom za vrijeme izložbi i raznih prezentacija u P3 Gallery u Tokyu. Glazba i prikazani koncept ovog instrumentalnog albuma vrlo je bliska sličnim radovima koje je Sylvian radio u osamdesetim sa Holger Czukayom. Na albumu nakon dužeg vremena Sylvian koristi pomoć zvukova kratkovalnog radio prijemnika, dok je ostatak instrumentarija uobičajeno elektronskog šliha, ovaj puta bez pomoći gitare, bilo kakvih ritmova udaraljki i bez pomoći basa. Sve u svemu, iznimno hrabar poduhvat koji mu se ponovno nikako nije financijski isplatio što je na vrijeme shvatio prepustivši ga malenom izdavaču Venture Records.

DAVID SYLVIAN - Everything And Nothing (2000, Virgin)

Ovo je dvostruki kompilacijski pregled Sylvianovog rada unazad posljednjih dvadesetak godina, no nije uobičajena best of kompilacija. Nema hitova iz vremena grupe Japan, niti najuspješnijih solo- singlova "Red guitar", "Ink in the well", "Silver moon" ili dueta s Ryuichi Sakamotom "Forrbiden colour", već je to kolekcija skladbi koje su prošle medijski gotovo nezapaženo. Uvršteno je čak sedam neobjavljenih snimaka koji nisu pronašli svoje mjesto na pojedinim albumima, a posebno valja izdvojiti raskošnu "Ride" koja je snimljena u vrijeme rada na albumu "Secrets Of The Beehive", te "Cover me with flowers" i mirisnu "The scent of magnolia" koja zbog koncepta albuma "Dead Bees On A Cake" nije na njega uvrštena, već je za ovu priliku poslužila kao najavni singl ove kompilacije. Od već objavljenih snimaka ovdje se između ostalih nalaze i radovi sa R. Sakamotom, Mick Karnom, Robert Frippom, ponovno okupljenim Japanom pod imenom Rain Tree Crow, te radovi s Nicola Alesiniom i Pier Luigi Andreoniom. Površnom poznavatelju Sylvianovog rada ovo će se prije dojmiti albumom zbog njegove idile, pomno odabranih skladbi i na trenutke patetičnog vokala koji mu je priskrbio kontradiktorne etikete "imitatora" Ferryija i Bowiea, no ne treba ni napominjati da je osim ovakvih bespotrebnih razmatranja daleko interesantniji njegov originalni izraz. U 29 naslova sudjeluje čak 40 glazbenika od kojih većina ima veliki i kultni ugled - H. Czukay, John Gibblin, Bill Frisell, M. Isham, K. Wheeler, Jerry Marotta, J. Hassell…, prisutni su gudački i duhački aranžmani, samplovi, loopovi, te mnoštvo raznovrsnih instrumenata i zvukova što dovoljno govori u prilog Sylvianove kompozitorske sposobnosti. Naravno, najzanimljiviji su oni trenuci u kojima istražuje i eksperimentira čime svoj rad odvodi van granica postmoderne. Njegovi zvukovi, stilizirani rad i cjelokupna autorska kompleksnost koju su primjetili kritičari još u osamdesetim godinama vrlo dobro funkcionira i na početku 21. milenija, jer je očito da je on umjetnik koji se izražava kroz svoje biće, svoje ja i svoju karakternu osobnost.

DAVID SYLVIAN - Blemish (2003, Samadhi Sound)

Potpuno nezadovoljan sa odjekom njegovog "komercijalnog" albuma "Dead Bees On A Cake", instrumentalnim i remixiranim "Camphor" (2002, Venture) koji je sadržavao 18 naslova s ranijih radova i cijelog niza nezvaničnih live albuma ("Live in New York", "Live in Nothingham", "Live in Rotterdam") koji su objavljeni 2002. godine, Sylvian svoj prvi studijski album u 21. stoljeću objavljuje za vlastitu etiketu, te se time oslobađa silnog pritiska medijske potrošnje.
Album je posve orijentirao ka ambijentalnoj glazbi uokvirivši ga u 8 naslova od kojih prvi "Blemish" traje gotovo 14 minuta, te je uz vodeći Sylvianov vokal jedina podloga elektronika i niz prelomljenih "easy" frekvencija gitare koje ponekad zvuče kao promišljeni eksperimentalni noise. Riječ je zapravo o mirnoj svojevrsnoj mantri koja se šamanski nastavlja kroz čitav tok albuma. Ostale kompozicije su daleko kraće "suite" odsvirane na gitari (akustična i električna) što je najavio još u vrijeme albuma "Dead Bees On A Cake" neobičnim kompozicijama "Dobro #1", "Darkest dreaming" i "Wanderlust". Bitna stvar kompozicija s ovog albuma jest posve slobodno tretiranje gitare i elektronike kao instrumenta u kojoj dolazi do izražaja Sylvianova velika kompetentnost i umjetnička sloboda, te se u skladbama "The good son" i "The only daughter" izrazio vrlo finim ambijentalnim melodijama netipičnim za pop glazbu. Album krije i nekoliko vrsnih komada poput "The heart knows better" i "Late night shopping" koji se moraju doživjeti jedino preko Sylvianove umjetničke prizme kao autora koji vješto barata s minimalizmom, emocijama, obredom i cjelokupnim radnim glazbenim procesom u kome vlada ogromna količina prisebnosti. Pri tome su mu pomogli jedino njegov polubrat Steve Jansen, Derek Bailey i elektronski aranžmani Christian Fennesza.
Nakon ovog albuma, Sylvian je objavio još tri albuma za Samadhi Sound - "The Good Son And Only Daughter" (2004.) koji je zbirka remixeva albuma "Blemish", te dvologije sa sastavom Nine Horses - "Snow Borne Sorrow" (2005.) i " Money For All" (2007.) od kojih je ova druga remixirana varijanta prve. Obje su vrlo teško dostupne i objavljene su u vrlo malenoj nakladi.
Paralelno s ovim marginalnim albumima, Sylvian redovito održava svjetske turneje i vrlo zapažene nastupe koji postaju njegovim glavnim oružjem.

horvi // 18/09/2007