Osnovani 1997. u Morris Plainsu (New Jersey, USA) The Dillinger Escape Plan su prodefilirali kroz cijeli niz žanrova i u narednih desetak godina postali jedan od najutjecajnijih mathcore bendova kome se podjednako dive i metal i punk i hardcore i noise, a i post-hardcore izvođači. Originalna postava izniknula je od tri neuspješna post-hardcore sastava Samsara, Malfactor i Arcane u kome su bili Ben Weinman (gitara), Adam Doll (bas), Chris Pennie (bubnjevi) i Dimitri Minakakis (vokal). U proljeće 1997. su objavili demo materijal "The Dillinger Escape Plan" nadahnuti čuvenim pljačkašem John Herbert Dillingerom, prvom osobom koju je FBI proglasio državnim neprijateljem broj 1 jer je u vrijeme Al Caponea i prohibicije tokom 30-tih godina 20. stoljeća opljačkao cijeli niz banaka u Americi. Za njim je raspisana tjeralica od tada rekordnih 25.000 dolara, a nakon što je uhvaćen i osuđen na robiju, uspio je pobjeći iz zatvora zahvaljujući planu njegove bande. Oni su prerušeni u policajce došli u zatvor tražeći izručenje Dillingera saveznom zatvoru u Indiani, a kad su ih zatražili isprave kojima to mogu dokazati, izrešetali su 13 zatvorskih službenika. Ubijen je u srpnju 1934. sa samo 29 godina nakon što je 'otkucan' od strane cimerice njegove djevojke kad je izlazio iz kina...

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - The Dillinger Escape Plan, EP (Now Or Never, 1997) Materijal nastao prvotno za hardcore-punk sastav Arcane sa 6 pjesama koje su uglavnom govorile o John Dillingeru prošao je potpuno nezamijećeno. Kratka turneja po sjeveroistoku USA pokazala im je da imaju nezanimljivo i nedovoljno primamljivo ime nastupajući po malim klubovima pred otužno malim brojem ljudi, pa su gotovo iz očaja promijenili ime u The Dillinger Escape Plan. No, kako niti to ime u samom početku nije mnogo obećavalo, gitarist Derek Brantley koji je svega nekoliko mjeseci boravio u bendu napustio ih je nakon samo nekoliko održanih koncerata, a zamjenio ga je John Fulton. Međutim ovaj 15-tominutni EP snimila je isključivo originalna postava Arcane u suradnji s producentom Steve Evettsom koji im je svirao i klavijature.

Bila je to sprega post-hardcorea najžešćih Fugazi, Rollins Banda i punka s natruhama metala, psihodelije, eksperimenata i kompleksnih aranžmana sabijenih u svega 3 minute po kompoziciji, te se već po ovome izdanju dalo naslutiti da bend nije striktno pratio klasiku žanra kojeg god da se ovdje prihvatio. Sve su to bile vrlo bijesne, a neke i neobično producirane kompozicije poput "Caffeine" u kojoj se fade-in/ fade-out sistemom isprepliću brutalno žestoki naglašeni i posve neočekivani spoken-word dijelovi sa potisnutom background svirkom. Makar su tada bili sasvim neprimjetan bend, svirali su koncizno i vrlo opako detaljizirajući kompozicije matematičkom preciznošću gomile nadosnimljenih riffova, pletećih staccata ("Cleopatra's sling"), različitih intervencija (efektni gitarski produkcijski potezi u uvodnom kratkom instrumentalu "Proceed with caution") i energično ljutitog Minakakisovog vokala. Posebno je zanimljiv Weinmanov gitarski tretman u kome ima svega iz oblasti hardcorea kombiniranog s lucidnim apstrakcijama i jazz tehnikalijama, osobito u urnebesnoj "Three for Flinching (revenge of the porno clowns)".

Reizdanje iz 2000. bilo je dopunjeno s još 3 pjesme uživo - "Sugar coated sour", "Abe the cop" i "The running board" koje su pripremali za naredno izdanje, a 2002. su EP nepotrebno ponovno objavili na etiketi Earache Records. Sva tri izdanja imala su potpuno različite omote.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Under The Running Board, EP (Relapse Records, 1998) Kako je bend bio vrlo uporan, a na nastupima je održavao iznimno bijesan, energičan, žestok i divljački razularen hardcore kaos koji je graničio s latentnim opasnostima po publiku, ujesen 1997. im je neočekivano ponuđen desetogodišnji ugovor s Relapse Records. Ugovor je objeručke prihvaćen, a da ga nije bilo, vrlo mala je vjerojatnost da bi se bend uspio održati dulje od nekoliko sezona jer su unutar benda vladale neprekidne svađe, razmirice i sukobi zbog neukrotive naravi gotovo svih članova. Na prvi plod suradnje s Relapse stoga se trebalo čekati punih godinu dana jer je od navodno cijelog brda snimljenog materijala koncem 1997. tek ujesen 1998. objavljen ovaj EP u trajanju od svega 7 i pol minuta na kome su se nalazile samo 3 pjesme jer neki od članova benda nisu bili zadovoljni s ostatkom snimljenih pjesama.



Za uvodnu, posve kaotičnu "The mullet burden" (svega 1.50 dugačku) je snimljen prvi zvanični video spot, a pjesma je objavljena i na opširnoj kompilaciji fanzina Nothing Left no.7. Ostale dvije pjesme "Sandbox magician" i "Abe the cop" su također ispoljavale oštar neurotičan bijes transplantiran u kompleksnim aranžmanima nerijetko nabijenih sa thrash/death blastbeatovima, laganim dionicama i nekolicinom ubačenih efekata. Kako s ostatkom snimljenog materijala bend u većini nije bio zadovoljan jer se nije adekvatno kanalizirala energija živih nastupa, ti snimci su samo dio njihove privatne kolekcije i nikad nisu zvanično objavljeni. Navodno da su jedno kratko vrijeme početkom 21. stoljeća procurili na internetu kada je vrlo malo ljudi znalo za njih, te se po nekim forumima pretpostavlja da premda je link bio u opticaju mjesecima (navodno i godinu dana), broj downloada nije premašio niti 100 komada.

Tek punu deceniju kasnije, 2008. godine prilikom reizdanja ovog EP-ija kao bonus je dodano čak 9 pjesama snimljenih uživo i obrada "Paranoid" Black Sabbath. Neke od ovih pjesama su pripremali upravo samo za EP, no one su gotovo u kompletu prebačene na repertoar prvog zvaničnog albuma.

Upravo zbog ovakvih međusobnih koškanja i mnogih rasprava da li su pjesme dovoljno dobre ili ne, nedugo nakon objavljivanja EP-ija, početkom 1999. posve nezadovoljan napustio ih je gitarist John Fulton koji se kasnije nekoliko puta pokušavao vratiti u bend. Ovo je bilo prvo izdanje koje im se pojavilo na top listama (UK no.194).

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Calculating Infinity (Relapse Records/ Hydra Head Records, 1999) Debi album bio je ogroman korak naprijed u kreativnom pogledu, no i velika tragedija za basistu Adam Dolla. On je uoči samog ulaska u studio, u proljeće 1999. nastradao u saobraćajnoj nesreći ozlijedivši kralježnicu ostavši trajno nepokretan. Stoga je u posljednji trenutak Ben Weinman morao nanovo prearanžirati unaprijed pripremljene kompozicije i prilagoditi ih po svome sluhu budući da je uz gitaru svirao bas i klavijature, a da se traži novi basist bilo je prekasno pošto je termin Trax East Studios u New Jerseyu bio odavno 'zakaparen'. A još ranije su putem audicije izabrali novog gitaristu kao zamijenu Fultonu, bivšeg člana ne osobito znanog benda Jesuit - Brian Benoita koji će biti u postavi prisutan narednih 6 godina.

Unatoč velikim individualnim problemima i promijenama postave, skoro kompletan materijal bio je sastavljen od pjesama koje su stvarali i svirali pune dvije godine, bio je dobro usviran i uvježban, tako da su novi aranžmani s ubačenim dionicama syntha i Weinmanovog basa znatno promijenili konfiguraciju dotadašnjeg posve kompleksnog, neurotičnog i neukrotivog stila pomiješanog sa svime i svačime.

Prve tri uvodne pjesme "Sugar coated sour", ortodoksna "43% burnt" (neočekivano iznenađujuće emitirana na John Peel Sessionu ujesen 1999!) i "Jim Fear" još su održavale neandertalski odjek prethodnih radova luđački pomahnitalim ritmovima Chris Penniea, Minakakisovim bijesno-razularenim vokalima i krajnje neobičnim Weinmanovim gitarama u kome se sve više nazirala hardcore-jazz improvizacija najluđe vrste, no u elektronskom psihodeličnom instrumentalu neobično nazvanom "*#" pokazali su eksperimentarije dostojne istraživača koji paralelno mogu koketirati s post-industrialom, kraut-rockom, world-musicom i ambijentima.

Dokaz toga se nametao sam po sebi - ostatak materijala je sabrao mnoštvo sinteza različitih utjecaja s, dakako naglaskom na urnebesne hardcore tempove. "Destro's secret" i "The running board" su zajedničke teme povezane u 5 minuta agresivnog eksperimentiranja u kome ne manjka niti nu-jazza s čestim breakovima i ambijentalnim dionicama, a kako je album odmicao, pojavljivale su se sve složenije pjesme pune luđačkog tehniciranja ("Clip the Aphex... accept instruction", "4th grade dropout") s ponekim sitnim ambijentalnim predahom. Naslovni instrumental "Calculating infinity" je bio potpuni zaokret ka elementima post-punka, ambijentalne elektronike i noise-rocka s isključivo naglašenim riffovima pokazujući srednji prst cijeloj generaciji trenda retro post-punka, dok je "Weekend sex change" prva njihova kompozicija konceptualno podijeljena u dva dijela. Prvi je izuzetno mračan elektronski ambijentalni dio s gothic/post-punk/, post/electro-industrial predznakom, a drugi, vrlo kratki, finišira s čistim gain gitarama u 'limenom' d'n'b ritmu s neizostavnom luđačkom hardcore završnicom. Ista se pretvara u završnu, posve pomahnitalu kompoziciju "Variations on a coctail dress" koja iznosi čak 8 minuta! Prve dvije minute prepliću sve ono što se od njih i moglo očekivati - najluđi hardcore tog vremena, a onda nakon 3 minute tišine poigravaju se sa vlastitim viđenjem ambijentalnog techna i prividne romantike s izvađenim govornim samplovima iz nekog srceparajućeg hollywoodskog filma.

Albumu je prethodio kratki split EP s bendom Nora objavljen za Ferret u proljeće 1999. i jedan s Drowningman (za Hydra Head Records), no sve što je uslijedilo nakon toga , uključujući i tragediju Dolla ozbiljno je uzdrmalo prosperitet i budućnost benda. Za vrijeme samog snimanja čak tri puta su prekidali posao jer je u opciji bio Jeff Wood, basist M.O.D., no Weinmanu se nije dopadalo njegovo, kako je rekao, mainstream sviruckanje. Naposljetku, kad je album objavljen ujesen 1999. gotovo da nije bilo nikakvog odjeka. Tiraž je bio očajan, navodno je jedva dosegao 1000 prodanih primjeraka, pa je bend odustao od promotivne turneje pretpostavljajući da će opet svirati za šačicu poluzainteresiranih promatrača. Osim toga, unutar benda su se sukobi i razlazi u mišljenjima počeli sve više nagomilavati. Frontmen Minakakis je nametao neke svoje stavove u pogledu stilskog izraza, te su međuljudski odnosi bivali sve napetiji i stresniji. Izgledalo je da su došli nadomak razlaza, međutim nenadano im se osmjehnula sreća kada im se osobno obratio Mike Patton kome se album neopisivo sviđao, te im je ponudio da budu predgrupa njegovom sastavu Mr.Bungle. Na spektakularnoj turneji koja je uključivala brojne samplove, vatromet, gutače vatre i još mnogo vizualnih atrakcija u aranžmanu Pattona, bend je konačno uspio na adekvatan način doći do šireg auditorija. Na višemjesečnoj turneji bas gitaru je svirao Jeff Wood koji se kasnije posvetio svome novom projektu Shat, a na njegovo mjesto 2000. godine je došao Liam Wilson koji će postati stalnim članom benda.

S druge strane, sukobi s Minakakisom su došli do vrelišta; zbog njega je nova turneja morala biti odgođena, te je bend koncem 2000. odlučio da ga izbaci iz postave bez obzira na daljnje rezultate.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN & MIKE PATTON - Irony Is A Dead Scene, EP (Epitaph/ Buddyhead Records, 2002) Neki tvrde da je ovo njihovo najbolje ostvarenje.

U oprečnoj situaciji kada su bili bez pjevača i gotovo pred raspadom, a po prvi puta nadomak šire afirmacije, Mike Patton se ponudio da im producira novi rad. Isključivo samo da iskoriste ponuđenu priliku, ušli su u studio premda nisu imali nikakav pripremljen materijal, te u vrlo kratkom vremenu sklepali 3 instrumentala i jednu iznenađujuće jednostavnu punk-hardcore obradu "Come to daddy" tada veoma aktualnog Aphex Twina u kojoj Patton luđački vrišti u megafon 'preko maramice'. U pomoć im je priskočio i Adam Doll u invalidskim kolicima svirajući klavijature i zabavljajući se samplovima, a kako je na koncu rezultat bez vokala bio šupljikav, već na gotove snimke je propjevao i sam Mike Patton usput svirajući klavijature, udaraljke i osmišljavajući samplove.



Pjesme su bile iznenađujuće upravo zahvaljujući Pattonovom vokalu - uvodna "Hollywood squares" pršti na sve strane potpunim ludilom vrištanja, šaputanja i samplova, drugi dio kompozicije se pretvara u novu sintezu acid-jazza i soula s alternativnim metal predznakom. "Pig latin" ispoljava abnormalno neurotičan Pattonov vokal, neuhvatljiv u brzini i strašnu produkciju potpunog hardcore ludila sa mnoštvo eksperimenata funk/nu-metala kojim je nadaleko obogaćen već tada izlizani štos multimilijunski popularnih Linkin Park i Limp Bizkit. Skladano u nekoliko razdvojenih djelova, pjesma je jedan od vrhunskih dometa benda. Kompozicija "When good dogs do bad things" u trajanju od čak punih 6 minuta kompleksnog hardcore neandertala, samplova, luđačkih Pattonovih vrištanja, vokalnih gothic improvizacija u kojima se pretvara u ženu uz ambijentalne indie-rock supstance, frenetična krešenda i rascjepkanu dinamiku, spada zasigurno u najveće domete kompleksne rock kulture povezujući mnoge metal i progressive-rock bendove s artističkim izrazom David Bowiea.



Zahvaljujući Pattonovom potpisu, EP je postao najveći uspjeh benda u dotadašnjem dijelu karijere popevši se na USA indie no.19 i USA heatseeker no.16. mada to apsolutno nije adekvatan odraz kvalitete i snažne autorske kohezije sjajnog vokala i vraški nabrušenog benda koji se ovaj puta ponovno pokazao eksperimentalnim i inovantnim.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Cursed, Unshaven And Misbehavin': Live Infinity (Relapse Records, 2003) Jedini zvanični živi zapis objavljen je odmah nakon Nove godine 2003. kao kratki 9-tominitni 7'' vinilni singl pun prilično katastrofalnih tonskih i tiskarskih grešaka. Snimljen ujesen 2000. s Dmitri Minakakisom na vokalu prilikom turneje s Misfits, no zapis je zabilježen na vrlo loše programiranom ADAT uređaju. Premda su pjesme naknadno miksane, sve su one neshvatljivo teške za slušanje.

Naime, riječ je o klasičnoj demo-snimci koncerta koja zvuči kao da je snimljena na recimo audio-kasetu i onda naknadno pokušana zvučno reducirati u objeručke prihvatljiv proizvod. Pjesme "Sandbox magician", "The mullet burden", "Jim Fear" i "Destro's secret" samo naglašavaju sirovu punk-hardcore snagu, no ništa više od onoga što su DEP pružali na studijskim ostvarenjima. Oni koji su ovom prilikom prvi puta čuli bend zasigurno su odustali od potrage za ranijim materijalima jer se ovdje po ničemu ne može razaznati kompleksno instrumentalističko, stilsko i žanrovsko bogatstvo benda.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Miss Machine (Relapse Records, 2004) Tokom 2001. godine kada je bend balansirao na korak do raspada bez frontmena, ponudilo im se mnogo fanova i prijatelja da bi se rado prihvatili tog zadatka, no nitko im nije zadovoljavao kriterije sve dok se koncem godine nije pojavio jedan sasvim nepoznat mladić - Greg Puciato. On im je dostavio svoje vokalne snimke "43% burnt" s još nekoliko njegovih autorskih pjesama, a nakon samo dvije održane probe odlučili su ga uzeti i već je za svega nekoliko dana imao svoj prvi nastup na CMJ Music Festivalu u New Yorku. Zbog čistog eksperimenta snimili su dvije pjesme za Black Flag Tribute kompilaciju, zatim pjesmu "Baby's first coffin'" za soundtrack "Underworld" (uvrštena na ovaj album), te obradu "My Michelle" od Guns'n'Roses za još jedan tribute album "Bring You To Knees". Osim toga, njihov briljantan nastup na Reading festivalu 2002. s novim pjevačem dobio je salve pohvala, uvršten je među najbolje koncerte te godine, a bend je po mišljenjima stručnjaka dao jedan od stotinjak najboljih nastupa na festivalu te decenije.

Puciatov vokal je sjajno zamijenio Minakakisa, čak štoviše, bio je čišći i daleko urlikajućiji gotovo zasjenivši i samog Pattona koji je možda i nesvijesno htio postati frontmenom još uvijek nedovoljno poznatog benda. Čak se i dobro zeznuo upavši u vlastitu zamku simpatije koju nije do kraja iskoristio.



Na ovome albumu DEP praše svoj hardcore stil detaljizirane konciznosti math-core/metal/rocka s tematskim brutalnostima različitih ljudskih negativnosti, razbojstava, zločina, seksualnih nastranosti i perverzija, posesivne manijakalnosti... Taj stilski glazbeni fazon vrlo dobro su uspjeli prodati Incubus i RHCP, no to je bilo samo plagiranje dozirano s onoliko energije koliko je potrebno da se ostvare radio-friendly hitovi.



Mada nikad nisu bili priznati u krugovima indie-rocka, ovdje su sprašili 'nogu u tur' Radiohead i tada još uvijek mlađahnim Muse s nevjerojatnom kompozicijom "Setting fire to sleeping giants" koja niti dan danas nije postala hit mada je za nju snimljen i video, kao i za prilčno elektronsku "Unretrofied", ali u daleko 'tananijem' maniru posve odskočivši iz hardcorea u indie-rock s tek malim količinama distorzija očito pod utjecajima Faith No More. Zadnja "The pefect design" je totalno besomučni punk-hardcore razvučen i na sludge manire s krešendima i blastbeatovima.



Već u prvom tjednu po izlasku nadmašili su prodajom cjelokupnu dotadašnju diskografiju benda - planulo je 12.000 kopija, te je album zauzeo USA no.109 i UK no.120. Međutim kritike i recenzije nisu bile blagonaklone smatrajući da je bend napustio stare underground temelje prodavši se mašini show-biza.

Naredne dvije godine proveli su na intenzivnim turnejama s velikim zvijezdama - Slipknot, System Of A Down i Megadeth plasiravši se među nova obećavajuća imena, no od iscrpljujućih koncerata gitaristi Brian Benoitu su popucali živci lijeve ruke. Nakon godinu dana potezanja po klinikama, 2005. je napustio bend, a umjesto njega odmah je pronađen James Love, gitarist Fenix*TX.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Plagiarism, EP (Relapse Records, 2006) "Plagiarism" je posljednji u nizu slučajnih i neplaniranih izdanja koje je kulminiralo potpunim kaosom unutar međusobnih odnosa članova benda. Prethodila mu je pjesma "Like I love you", obrada velikog pop hita Justin Timberlakea koju su izveli još 2002. na dočeku Nove godine s gostujućim vokalom Mike Pattona, a kako su se neprestano gložili, Greg Puciato je u želji za nametanjem superiornosti tjerao tezu da bi on pjesmi vokalno mogao dati puno bolji smisao. Ista je studijski snimljena u nevjerojatno komercijalnim manirima plesnog contemporary r'n'b-ija i prva je skladba s kojom su ipak potvrdili onu tezu da su se p(r)odali show-bizu. Greg ovdje u tančine skida visoki falset Timberlakea, no bendu s ovakvom divljačkom reputacijom tehnički skoro savršene svirke do maksimalne konciznosti, uopće nije trebalo takvo blamiranje i podilaženje posve drugačijoj generaciji audijencije koja, iskreno rečeno, nije niti marila za ovu strahotu.

Iz čiste dokolice urađene su još tri neočekivane obrade - prilično kulerska "Jesus Christ pose" (Soundgarden) s vrlo dobrim imitacijama vokala Chrisa Cornella, ne prežestoki industrial-hardcore "Wish" (Nine Inch Nails) i iznenađujuća "Angel" (Massive Attack) u minimalističkom trip-hop transu s mnogo synthova i elektronike gotovo bez ijednog tona odsviranog na gitari. Na EP su još uvrštene i njihove dvije autorske - "Unretrofied" u radio-edit varijanti i jedina maksimalno žestoka razarača "The perfect design" u live izvedbi s puno kvalitetnijim tonskim performansima negoli što su to bili na "Cursed, Unshaven And Misbehavin': Live Infinity", a obje su se nalazile na prethodnom albumu "Miss Machine".

James Love je ovdje odradio studijski session i kratku ljetnu turneju tokom 2006. nastupajući u paketu s AFI i Coheed & Cambria, te potom istupio iz benda, no upravo na toj turneji su se dogodili žučni prevrati. Weinman i bubnjar Chris Pennie su se opasno zakačili da je došlo i do fizičkih obračuna, te je naposljetku posve revoltiran Weinman četiri koncerta prije završetka turneje napustio bend. Službeno priopćenje je glasilo - zbog osobnih razloga zdrastvene i financijske prirode. S druge strane, Pennie se veoma dojmio bendu Coheed & Cambria koji ga je prvo angažirao kao koncertnog bubnjara, da bi idućeg proljeća 2007. i definitivno napustio The Dillinger Escape Plan. Nakon što je Pennie napustio postavu, vratio se Weinman bez kojeg su nastupali kao četverac gotovo godinu dana mada on nikad službeno nije raskrstio ugovor s bendom.

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Ire Works (Relapse Records, 2007)

Od ovog trećeg studijskog albuma konačno su stvari krenule u pozitivnoim smjeru završivši s desetogodišnjom fazom nereda i međusobnih nesuglasica u kojima je glavni upaljač bio bubnjar Pennie. Mnogi su bili spremni garantirati da bez njega bend više neće imati tu snagu i fanatičnost, a velika sjenka sumnje se nadvila i zbog prethodnog komercijalno ušminkanog EP-ija "Plagiarism". No, prevarili su se. Novim bubnjarem je postao Gil Sharone iz Stolen Babies odradivši samo studijski session i promotivnu turneju napustivši ih 2008. Interesantno je da su sav materijal snimili u L.A. kod Steve Evettsa u studiju Omen Room, a bubnjeve u Sonikwire studiju u Irvinu jer Sharone nije htio sudjelovati u mogućim svađama i netrpeljivostima po kojima je bend bio naširoko znan. Ujedno, ovo je bio prvi album nakon "Calculating Infinity" kojeg su snimili kao četverac. Povodom izlaska, koncem 2007. album je dočekan s hvalospjevima na račun eksperimentalnijeg pristupa i brojnih inovacija, kao i elektronske, te progressive strukture, no u početku nitko nije primijetio nagli zaokret u SF i futurističke preokupacije, kao niti usku povezanost omota (dizajn Shelby Cinca) sa samim materijalom i naslovom "Ire Works" koji je upućivao na web stranicu www.ireworks.net s čudnom kompjuterskom igricom. Radilo se o Weinmanovom i Puciatovom viđenju Bloomove taksonomije tumačenja trokuta i piramida, različitih razina sjena, te abecednom rasporedu obojenih blokova koji su naoko pobacani bez ikakvog smisla u ovitku same knjižice omota po Cincovom nahođenju. Prvo je trebalo dešifrirati kratku dvominutnu pjesmu "82588" na samoj sredini albuma u kojoj su smješteni citati Arthura C. Clarkea, Henry Thoreaua i Richarda Dawkinsa, a u njima je sažet sav smisao albuma: 'Imamo simbiozu s nečime prikrivenim kako se ne bi uplašili. Imate bilijune kopija ogromnog dokumenta pisanog u točnom digitalnom kodu, a napredna tehnologija se praktički ne razlikuje od magije. Kao da pokušavate ubiti vrijeme bez povrede vječnosti. To možda nije istina, za to su potrebne iluzije. Samo lezi na pod i budi miran. Ako misao ometa jezik, jezik isto tako može smesti misao. Gdje god da idete, tu ste. Ova bravura dezinformacija prikriva činjenicu'.



S ovakvim naoko metafizičkim karakteristikama DEP su poput nekih također naprednih, inovantnih i avangardnih žestokih bendova u otprilike isto vrijeme (Cult Of Luna, Meshuggah, Isis, Converge, Mastodon...) potpuno zbunili i publiku i kritiku budući da nisu napravili standardne 'core' i heavy pjesme koje govore o socio-političkim, društvenim, individualnim, svakodnevnim, emotivnim i inim temama. U glazbenom pogledu bio je to pravi koktel stilova - od standardnog mathcorea s urnebesnim brzancima gdje se Sharone namlatio bubnjeva poput kompresora za razbijanje betona - "Fix your face", "Lurch", "Nong eye gong" od samo 1.16!!!, vrlo kompleksna "Horse hunter" (feat. Brent Hinds from Mastodon), preko neočekivanog dance-funk komada u prvom singlu "Black bubblegum" koji kao i većina materijala s EP-ija "Plagiarism" po gotovo ničemu ne upućuje da je djelo opakog hardcore benda. U ritmiku su ubačene ritam mašine, a veliki dio backgrounda čini elektronika i synthovi.



Nadalje, tu se nalazilo i čudnovatih eksperimentarija (kratki glitch-harsh komadi "Sick on Sunday" i "When acting as a wave" puni elektronike i zvrzlanih elektronskih ritmova). Drugi singl "Milk lizard" je također odskakao od njihovog ranijeg žestokog stila ubačen u klasični post-hardcore stil blizak Fugazi s elementima Faith No More i pratećom duhačkom sekcijom. A i vokal Puciata je sve više nalikovao na Mike Pattona. Bilo je i rascjepkanih kompozicija punih mahnitog hardcorea s mnogo tehniciranja i padom dinamike iz brzog u sporo ("Party smasher"), ambijentalne elektronike i progressive-rock pjesama nalik na Muse ("Dead as history"), no najveće iznenađenje svakako je završna laganica "Mouth of ghosts" s ambijentima elektronike, akustičnim gitarama, plesnim latino tempom i raskošne jazzy melodije klavira. Jedini žestoki dio pristiže pred konac skladbe koji se u trijumfalnom finišu pretvara u grande finale čitavog djela.

Album je greškom Relapse Records dosegao samo USA no.142 jer je po njihovim podacima u prvom tjednu prodano samo 7000 komada. Međutim, zaboravili su skenirati još 4000 komada koji su prodani narudžbom preko interneta, tako da bi s 11.000 prodanih komada album ušao u top-100. Britanska prodaja je bila posve mršava (UK no.147).

THE DILLINGER ESCAPE PLAN - Option Paralysis (Party Smasher/ Season Of Mist, 2010) Početkom 2009. bend je raskinuo ugovor s Relapse Records potpuno nezadovoljni njihovim radom, a osim toga još u vrijeme prethodnog albuma "Ire Works" im je istekao desetogodišnji mandat. Pokrenuli su vlastitu etiketu Party Smasher Inc., dok su za europsku distribuciju zadužili francuski Season Of Mist. Novim bubnjarem je postao Billy Rymer, a pridruženi koncertni gitarist Jeff Tuttle na ovome novom radu dobio je samo ulogu pratećeg vokala u 4 pjesme.



Prvi singl znakovito nazvan "Farewell, Mona Lisa" u zahvalu francuskom izdavaču objavljen je na Badnjak 24.XII 2009., a sam album 3 mjeseca kasnije, početkom proljeća 23.III 2010. iznenadivši čistom svirkom bez mnogo tehničkih, elektronskih i produkcijskih zahvata. Kontra tome, tematika pjesama je prožeta afektom i kritikom ka suvremenoj tehnologiji i zaluđenošću civilizacije mobitelima, iPhoneovima, kompjuterima, telekomunikacijskim dostignućima, TV i medijima kroz zastrašujući lirski pristup nabijen općenitim otuđenjem čovjeka. Kako od društva i porodice, tako i od sebe samoga.

Ponovno su to bile snažne i vraški nabijene hardcore pjesme s puno kompleksnih aranžmana i eksperimenata koji su im priskrbili avangardni pridjev. Čas su bile posve sumanute i neukrotive, ali nevjerojatno čiste i tehnički vraški koncizne s mnoštvo različitih stilskih i žanrovskih karakteristika ("Good neighbor", "Crystal morning", "Endless endings", "Room full of eyes"), a čas s povremenim tromim sludge manirima koji zalaze i u noise-rock poput drugog singla "Gold teeth on a burn" koji iznosi čak 5 i pol minuta u kojima je Weinman pokazao široki i zavidan asortiman tehnike (staccato, tremola, distorzije, riffovi, solaže).



Nisu mimoiđeni niti lagani klavirski baladični interludiji koji eruptiraju u njihovu poznatu mathcore silinu ("Widower", "I wouldn't if you didn't"), a niti jedna prava laganica puna snenih vokalnih arija ("Parasitic twins") ili elektronska eksperimentalka (završna "Heat deaf mealted grill" pojačana samplovima orkestracija).

U nekim medijima je proglašen albumom godine, te je dosegao najbolji plasman u dotadašnjem dijelu karijere - USA no.78 i UK no.107 mada su kasnije mišljenja o njegovoj superiornoj kvaliteti kojom je opčinio na prvo slušanje vrlo brzo splasnula. Turnejom koja je trajala gotovo punih godinu dana sa Mastodon, Darkest Hour, Animals As Leaders, Iwrestledabearonce i System Of A Down potpuno su učvrstili svoje pozicije kao jednog od najenergičnijih i najboljih underground bendova današnjice.

horvi // 28/09/2013

> vidi sve fotke // see all photos