DON'T - So Shine! (1995, Blind Dog records / Šareni dućan)

Ovo je bio prvi pravi album koprivničkog kvarteta koji je objavljen samo kao kazetno izdanje. Prije toga objavili su još dvije kazete "Don't By Don't" (1991., Slušaj naglasnije) i "Don't" (1993. D.I.Y.) koje su vrlo dobro prihvaćene od strane kritike, a obuhvatile su sve bitne finese njihovih odličnih nastupa uživo. Uspoređujući njihovo prvo kazetno izdanje, stječe se dojam finije i razgovjetnije produkcije te napretka u aranžerskim zahvatima, dok je glazbeni dio još energičniji i praskavo popističan, štoviše, nakon pet godina upornog rada Don't je još malčice dobio na brzini i količini emotivne energije što svakako pospješuje dokaz o razvitku banda te skladno s time i pripadajuće hrvatske nezavisne scene.
Iza zanimljive i jednostavno dizajnirane omotnice (Draženka Jalšić) nalazi se 15 naslova od kojih je već nekoliko objavljeno ranije ("God is her father", "Whispering rain", "Seasions in the sun", "Wanted man"…), dok je ostatak materijala dobro poznat s koncerata po lokalnim klubovima tijekom proteklih pet godina.
Ono čime Don't plijeni jest osobita naočitost i neobičnost postave - gitara koja vrši pozadinsku rock ulogu s umetnutim efektnim solažama gotovo tijekom cijelih pjesama, a naliče na izmiješani rock, country i rhythm'n'blues s intrigantnim ambijentalnim sadržajem, Tikijev bas širokog raspona melodije i dosjetljivih pop zahvata, neukroćeni bubnjarski ritam poput mitraljeza kojem nije teško u desetinki sekunde promijeniti takt, načiniti prijelaz i upasti u novi ritam, te ženski glas koji djeluje naizgled sramežljivo, izgubljeno i nerockerski za ovakvu glazbenu koncepciju. Štoviše, čini se da svaki novi član ove postave razmišlja prilično drukčije i ima posve suprotne stavove o shvaćanju glazbe, no ipak su tako homogeno djelovali kao cjelina. Od naslova valja izdvojiti super pop melodiju "By the way", obilje dvoglasnih isprepletavanja u "Whispering rain", "Best whishes" i "Sony boy", obradu "Child of the moon" (The Rolling Stones) s izvrsnim popratnim solažama koje kao tek da se počinju rasplamsavati u "Falling" i čini se da bi mogle šibati do besvijesti, te akustičnu pop laganicu "Wanted man" s putujućim nježnim gitarističkim efektima i dvije najrockerskije pjesme "Can you breath" i "Water nation" s dijalozima superzvučnih gitara i mekanog basa.
Ipak, stekao se dojam da su premalo iskorištene gitarske potencije ovo djelo dovele do balansa između popa i rocka, no to u slučaju Don'ta i nije toliko bitno kao činjenica da su odavno pronađeni stil vrlo dobro oblikovali na ovom albumu sjajem kakvim su briljirali na nastupima uživo.

DON'T - Plastica (1997, Anubis records)

Nakon sedmogodišnjeg rada Don't je dogurao do statusa svojeg prvog cd-a, što je iz njihove prizme gledišta bilo više nego poražavajuća činjenica kada se Tiki samo prisjetio svojih početaka: "Mislio sam davne 1990. da ću kroz najviše 2-3 godine imati ploču, cd, video spot i svirati širom Hrvatske, Slovenije, a možda se probijemo i na strano tržište…", no stvari su išle posve drugim tokom. Don't je godinama muku mučio ne samo da pronađe izdavača, već i materijalnu potporu kako bi mogao uopće ući u studio. Članovi banda su radili različite poslove i povremeno održavali svirke i komponirali sijaset odličnih rock kompozicija, no bez prave medijske podrške to nije vrijedilo ništa. Za vlastite nastupe po malenim klubovima dobivali su minimalni novac kojim su si mogli pokriti putne troškove i popiti koju rundu pića, dok je za samo ulaganje u band trebalo puno više. Tih dana Tiki je komentirao kako će pokušati sve da band stane na prave noge i da na tome ostane. I nakon objavljivanja ovog odličnog albuma sve se činilo da će Don't isplivati u samu prvu ligu hrvatskog rocka tamo gdje mu je i bilo mjesto. Još u ranim godinama oni su bili rame uz rame Majki, Sexe, Overflova, Hladnog piva ili Let 3, te je bilo samo pitanje vremena kada će se stvari složiti na svoje mjesto.
Album je najbritkiji i najžešći rad koji su napravili. Presjek je to moćnih gitarskih dionica, snažno podebljanih basova i žestokih ritmova koji strukturu glazbe povezuju kroz rock, punk, h/c, pop melodije, višeglasna pjevanja i tekstove koji lebde između rock poezije i narativnih isječaka poput naoko razbacanih novinskih kolaža. Snimljen je i video spot za pjesmu "Don't ask" koja se pronašla i na "Hit - depou", te u mnogim specijaliziranim glazbenim emisijama kojih je u to doba bilo zaista mnogo na HTV. Album sadrži i obradu Tikijeve velike ljubavi - Patty Smith, "R'n'r nigger", dok neke od pjesama imaju svoje duboke korijene u rocku kasnih šezdesetih (The Stooges, MC5, Jefferson Airplane, Velvet Underground) i različitih perioda američkog uglavnom alternativnijeg rocka (Pixies, Fugazi, R.E.M., Violent Femmes…). No, nikakvo čudo se nije dogodilo izuzev emitiranja njihovih snimaka na John Peel Sessionu radio BBC-a i zaista je pravo pravcato čudo kako je band nakon ovolikog rada jednostavno potonuo samo zbog razloga što nije imao klubova u kojima bi mogao svirati. No, opstanak banda nije vezan samo uz to, a u njihovom slučaju radilo se o četiri potpuno zasebna života koje je trebalo održavati potpuno odvojeno od rock scene.
Velika šteta za ovakav potencijal banda koji je imao sve karakteristike velikih rock sastava.

DON'T - Demo 2000 (2000, Lord Songs Studio)

Nakon odličnog albuma "Plastica" koji je na tržištu prošao katastrofalno neprimjećeno, band se praktički prepustio oportunizmu, povremenim svirkama, a koncem 2000. snimili su tek toliko, reda radi novi demo materijal samo da dokumentiraju ovaj dio vlastite kreativnosti.
Materijal sadrži 19 minuta, a otvara ga pržiona poznata s "Plastica" albuma i to je jedino ponavljanje poznatog gradiva za uvod. Slijedi "2nd dance", plesni rock'n'roll zaraznih riffova i pop melodije koji odgovara razini čistog hita, pa "Have to be alright", pop- melodija u rock- maniru obasuta bogatstvom lijepih harmonija i poteza basa, gitarskih linija i vokala. "Hot stuff", disco hit koji je kasnih sedamdesetih proslavio Donnu Summer je ovdje potencijalni hit, obrada gdje su gitare u funkciji šibanja adrenalina, a bubnjevi osim svojstva uobičajenog ritma ovdje drže red, mir i atmosferu. Peta kompozicija "Anorexic" je aranžerski najsavršenija - u prvih 2o sekundi Don't uspostavlja 3 različita prostora, pa otvara novi, pa još jedan novi. Tek nakon jedne minute ponavlja prvu situaciju, pa onda odlazi u totalno novu… Nije onda ni čudno što ih je sticajem okolnosti primjetio i John Peel! "Midnight trambler" je kristalni rock sa zaraznim lajt- motivom, eksplodirajućom gitarom, rifovima i solo- dionicom gdje se zvuk gitare omata oko pozadinskih klavijatura koje se penju u zvukovne visine. Demo završava "Footsteps (Eddie's elecpowered mix)", remiks nastao od "otpadaka", premda u slučaju Don'ta taj izraz ne postoji, ali stoga što je u pitanju dance- rock nalik, recimo Bluru, daleko najslabiji dio materijala, premda gledajući mnogobrojne pop- izvođače mnogi bi ovo poželjeli imati u vlastitoj pjesmarici što bi sigurno bio hit.

horvi // 14/12/2003