PETER GABRIEL - Peter Gabriel (1977, Atco / Charisma)

Nakon gotovo šokantnog odlaska iz matičnog sastava Genesis 1975. s kojim je snimio odličnih šest albuma, očigledno razočaran posljedicama višegodišnjih neslaganja unutar banda, najavljuje solo karijeru pauzirajući gotovo dvije godine. Izgledalo je da je Genesis bez njega na pragu propasti, međutim ostaci banda su objavili odličan album "A Trick Of Tail", dok je Gabriel čamio smišljajući svoj prvi solo korak. Odlazi iz rodne Britanije u Kanadu i u Torontu šest mjeseci radi na svojem prvom solo albumu okupivši brojnu ekipu glazbenika među kojima su bili i Robert Fripp (gitare, banjo), Tony Levin (bas) i producent Bob Ezrin. Albumom je razradio brojne ideje koje očigledno nije mogao realizirati unutar rada s Genesis - niz glazbenih tehnika: minimalizam (hit singl "Solsbury Hill" koju su početkom 2003. obradili Erasure i ostvarili britanski no.10), blues ("Waiting for the big one"), charleston ("Excuse me"), hard rock ("Modern love")... Snažan Gabrielov pristup i zahtjevni aranžmani, dramatizacija glazbeno - tekstualnog izraza i perfekcija vokalnog izražavanja utisnuli su snažan pečat na početak njegove solo karijere najavljujući izuzetno plodnu diskografsku kreativnost. Album ima deset naslova u kojima nema slabog trenutka; sve pjesme su savršeno oblikovane u post - sympho stilu s očiglednim pomacima ka potrazi za vlastitim glazbenim imageom. Budući da je prvijencem Gabriel nadoknadio dug prema gotovo desetogodišnjem radu s Genesis (počeli su kasnih šezdesetih), kroz razvoj njegove karijere ovaj album će se pokazati nedovoljno jakim mjerilom spram ostatka radova, pogotovo trećeg i četvrtog albuma.

PETER GABRIEL - Peter Gabriel 3 (1980, Charisma)

Dva kreativna prethodnika u kojima je Gabriel sažeo sav svoj potencijal kroz zahtjevne aranžmane i obol sympho rocku i teatru koji su bili trend na izdisaju, učinili su kritičare skeptičnima jer su tražili nešto bolje. Djelomično obodren dobrim i pozitivnim kritikama, ali i poprilično lošim komercijalnim odjekom spram Genesis koji su bez njega pobrali veliki komercijalni zgoditak, Gabriel mijenja koncept rada. Traži novi zvuk i angažira producenta Steve Lillywhitea koji mu donosi sviježi glazbeni rezultat. Izbacuju se činele iz bubnjarskog seta i pojačava se zvuk ritma bez visokih tonova, tako da je dobiven moderni plastični zvuk bubnjeva, a također se koristi sve veća količina elektronskih pomagala - synthesizeri, različiti procesori i ritam mašine. U goste poziva i friške britanske new wave zvijezde - Kate Bush koja mu u nekoliko naslova doprinosi pratećim vokalima, te gitariste Paul Wellera (The Jam) i Dave Gregorya (XTC), dok je od stare garde prisustvo Jerry Marotte (bubnjevi), John Giblina (bas) i Tony Levina (stick) osiguralo zavidnu razinu instrumentalizacije. Pozvan je čak i bivši ortak i prijatelj s kojim se pomirio i uskladio nesporazume - Phil Collins koji je otprašio bubnjarske dionice na nekoliko naslova.
Sve veća količina funka i jednostavne plesne ritmike urodila je s dva vrlo uspjela plesna komada - "I remember nothing" i "Games without frontiers" (duet s K. Bush) s kojima je Gabriel potpuno zakoračio u moderni izraz electro - funka tog vremena. Snažan sugestivan Gabrielov vokal koji se propinje i modulira po različitim oktavama učinio ga je jednim od najboljih muških vokala u Britaniji tih godina, dok su svih devet kompozicija ostale savršenim djelima kompozitora čija će karizma utjecati na niz vitalnih izvođača tijekom osamdesetih, pogotovo na Simple Minds, Ultravox i The Art Of Noise.
Nezaobilazan je doprinos Gabrielove prateće ekipe, posebno moćne i reske gitare koja koncizno korača funkcionalnim električnim fingerpicking stilom, različitim varijantama žustrih struganja žica trzalicom, te debeli i ritmički basovi koji ovdje zvuče kao crni funk. Po prvi puta Gabriel koristi motive ethna - afrički obredni ritual u pjesmi "Biko" koja je posvećena pogubljenom Steven Biku. Pjesma je postala stadionskom himnom i doživjela obradu Simple Minds 1988. godine. Povodom izlaska albuma Gabriel je rekao da smatra kako dolazi vrijeme kada će rock iscrpiti svoje anglosaksonske korijene i da će glazbenici tražiti nadahnuće u egzotičnijim ethno zvukovima Afrike, Azije i Bliskog istoka koji još nisu dovoljno istraženi u području pop glazbe. Otprilike u to vrijeme Talking Heads objavljuju svoje epohalne "afričke" funky - tribalne motive na albumima "Fear Of Music" i "Remain In Light", David Byrne & Brian Eno istražuju ethno Bliskog istoka i Afrike na eksperimentalnom albumu "My Life In The Bush Of Ghosts", a nešto kasnije Japan obrađuje motive Dalekog istoka, Kine i Japana na albumu "Tin Drum".



PETER GABRIEL - Peter Gabriel 4 (1982, Charisma)

Neobičnost vlastitog izraza koji ga je pratio od samih početaka s Genesis, te preko tri solo albuma na ovom radu je eksplodirala u briljantno ostvarenje. Osam bezgrešnih pjesama u kojima je spojio ples, funk, ethno, pop, ambijent je savršen rad u kome su prikazane sve osnove world - musica. Brojni detalji uzeti iz različitih ethno podneblja (Indonezija, Afrika, Azija) uglazbljeni su kroz mnoštvo ritmičkih riješenja (poganski tribal ritmovi, disco, tročetvrtinski taktovi) bez mnogo zadiranja u glazbeno značenje dotičnih kultura. Tekstovi ističu prvenstveno svjetonazor novog world - music stila: ekologija, život izvan zapadnoevropske civilizacije, suživot s prirodom i tradicionalnim običajima. Tipičan prototip ovog žanra istaknut je u nekoliko vitalnih kompozicija s ovog albuma - "The rhythm of the heat", "San Jacinto", "The family and the fishing net", dok je ostalih pet kompozicija uglavnom plesnog karaktera s nezaobilaznim Gabrielovim pozamašnim pop eksperimentima lucidnih ritmova ("Kiss of life",) obrednog aranžmana ("Lay your hands of me") ili čisti disco pop songovi ("I have the touch" i "Shock the monkey"). Ova posljednja je bila omanji hit i za divno čudo čak se vrtjela i po diskotekama premda je disco publika nije razumjela u kontekstu onovremenih hitova Yazoo, ABC, Duran Duran ili Haircut 100. Na albumu je ponovno okupljena impozantna lista imena - Marotta, Levin, David Rhodes, Larry Fast... a u pomoć je pozvan i zaboravljeni avangardist Peter Hamill iz Van Der Graff Generator. Album je producirao Gabriel u suradnji s David Lordom.

PETER GABRIEL - Plays Live 2 lp's (1983, Charisma)

Dvostruki album uživo kao pregled kreativnog Gabrielovog solističkog dijela karijere rezultirao je iznimno zanimljivim koncertnim presjekom baziranim uglavnom na posljednja dva albuma s kojih je mjesto pronašlo čak 12 pjesama, dok su s prva dva samo "Humdrum", "Solsbury Hill" i "D.I.Y.". Ovom prilikom Gabriel je uvrstio u repertoar do tada neobjavljenu "I go swimming", plesnu eko-pjesmu s vrlo dinamičnim ritmom i urnebesnom kulminacijom. Na ovom zapisu je do punog izražaja došlo vokalno artikuliranje i iznimno bogata koncizna instrumentalizacija s mnogo izleta u ethno motive čime je Gabriel dokazao da nije samo perfektan skladatelj u studijskim uvjetima već i da umije aranžerski osmisliti i vrlo zahtjevne nastupe uživo koristeći niz elektronskih pomagala (ritam mašine, synthesizhere, programe...) koje kombinira s uigranom pratećom ekipom iskusnih glazbenika koji su mu radili na prethodnim albumima.

PETER GABRIEL - Birdy, soundtrack (1985, Charisma)

Prvi Gabrielov rad na filmskoj glazbi je bio izuzetan rad kojim se dokazao kao majstor svog zanata. Budući da je rad namjenski, te da glazba mora pratiti tijek zbivanja na filmu, u principu je vrlo teško za očekivati od filmskog soundtracka da bude nešto više osim suhoparne podloge. Tih godina je bila pomoda uvrstiti se u neki soundtrack, gotovo svaki komercijalno jači izvođač je ponešto radio na tom planu - Talking Heads su napravili dokumentarac o sebi "Stop making Sense", Prince "Purple rain", Simple Minds snimili hit singl "Don't you" za film "Breakfast Club", Mick Jagger "Ruthless People", Keith Richards "Hail! Hail! Rock'n'Roll!", Tangerine Dream "Sorceres", Vangelis "Antarctica" i "Charots Of Fire", Dire Straits "Local Hero", Eurythmics "1984", Iggy Pop "Ripo Man", Duran Duran "A Wiev To A Kill"..., a objavljeno je i niz kompilacijskih soundtrackova s različitim izvođačima za filmove "Flashdance", "Electric Boogaloo", "Footloose", "Electric Dreams"... Kasnije će se na filmu okušati i U2 "Rattle And Hum", Sex Pistols "Sid And Nancy", David Byrne, Ryuichi Sakamoto i Cong Su "The Last Emperor", Berlin "Top Gun", David Bowie "Absolute Beginners", "Labyrinth", Madonna "Who's That Girl", "Dick Tracy"...
Međutim, Gabriel je praktički dobio odriješene ruke i iskombinirao odličan spoj nekih svojih već snimljenih materijala (dijelove ili melodije "The rhythm of the heat", "Family and the fishing net", "Family snapshot"...) te ih razvodnio za filmsku kulisu u opuštenom ambijentalnom elektronskom stilu. U 13 smislenih naslova se dokazao kao kompozitor koji je izašao iz konteksta pop glazbe i barata zakonima koji vladaju na iznimno zahtjevnom filmskom platnu. Pri izboru glazbe za pojedine kadrove iskoristio je i prokušanog majstora ambijenta Daniel Lanoisa s kojim je ispeglao produkcijski rad, pri čemu je Lanois pripomogao svirajući neke ambijentalne dionice. Od pretećeg sastava bili su prisutni Jon Hassell, Larry Fast, Tony Levin, Jerry Marotta, David Rhodes, te The Drummers of Ekomo.
Bio je ovo prvi projekt u novom Gabrielovom studiju The Real World koji će kasnije prerasti u izdavačku kuću.



PETER GABRIEL - So (1986, Charisma)

E, ovdje su se stvari za Gabriela drastično okrenule. Prethodni albumi su plijenili pažnju kritike velikim avangardnim poduhvatima spajanja tradicionalnih zvukova i glazba egzotičnih zemalja, prvenstveno Afrike i Bliskog istoka sa formama popa, funka i zahtjevnih aranžmana, te nadasve nadahnute instrumentalističke izvedbe, ali tržišni efekt je uvijek bio ispod očekivanja. Izuzev hitova (ili poluhitova) "Games without frontiers", "Shock the monkey" i "I remember nothing", publika je Gabriela poznavala isključivo po napisima u glazbenim magazinima i teatralnim živim nastupima, međutim unatoč ogromnoj kvaliteti njegovih radova, uspjeh je stalno bio negdje po strani. Tih godina je David Bowie duboko zakoračio u komercijalni dio show-bussinessa albumima "Let's Dance" i "Tonight", Genesis su odavno prestali raditi ambiciozne projekte i ušli u najmizerniju ljigavu easy - listening formu, a svijetskom scenom su drmali isključivo komercijalno orijentirani izvođači poput Duran Duran, Culture Club, Frankie Goes To Hollywood, Paul Younga, Madonne, Wham... Vrlo kreativan, ali i komercijalan potez napravio je Paul Simon albumom "Graceland" nadahnut afričkim world - beatom, a protutežu na britanskoj sceni ka popu sličnog usmjerenja održavali su Blow Monkeys (mada samo stilizacijom ka ritmu nego li cijelokupnim izrazom).
U proljeće 1986. Gabriel objavljuje peti studijski album "So" (ne računajući soundtrack "Birdy") s iznenađujuće komercijalnim plesnim pilot pop singlom "Sledgehammer" i odličnim pratećim video spotom koji je osvojio brojne MTV nagrade. Singl je postao prvi Gabrielov hit i u Britaniji i u Americi, a zahvaljujući njemu album je doživio milijunski tiraž. Međutim, album je potpuno razočarao kritičare kojima nije bilo jasno kuda se to ovaj veliki autor zaputio. Doduše, ovdje je prikazan kompletan zvuk koji je iskovan na legendarnim albumima "3" i "4", ali je izostala Gabrielova artificijelnost, sofistikacija, zahtjevni aranžmani i ine finese kojima je dotad plijenio pažnju. Osam pjesama su omeđene pop glazbom čistom ko suza u kojoj po prvi puta Gabriel podilazi publici patetičnim, pretencioznim i zabavnim teksturama i trendovskom glazbom na razmeđi Style Council - Blow Monkeys - Culture Club. Skinuta su još dva singla koji su postali hitovi - duet s Kate Bush, laganica "Don't give up" i disco-funk "Big time". Ipak, u datom trenutku bi mnoštvo britanskih izvođača rado poželjelo imati kompozicije kao što su "Red rain" ili "Mercy street", no za Gabrielov dotadašnji rad ovo je bilo iznenađujuće razočarenje. Interesantno je da kazetna verzija albuma sadrži i snimak s Laurie Anderson "Excellent birds" koja je zbog avangardnog pristupa izbačena iz komercijalnog sadržaja vinila. Sasvim razumljivo, no mnogi su pitali da li je to baš bilo potrebno... Uz stalne suradnike Levina, Marottu, Rhodesa, Lanoisa, ovdje su bili prisutni Jim Kerr (Simple Minds), Manu Katche, Youssou N'Dour, Stewart Copeland, Simon Clark, Shankar, P.P. Arnold...

PETER GABRIEL - Passion, original soundtrack , 2 lp's (1989, Real World / Virgin)

Kada se već ustalilo mišljenje u glazbenim krugovima da je Gabriel otišao u čisti mainstream nako albuma "So", organizacije humanitarnog koncerta za Nelson Mandelu na londonskom Wembleyu, svijetskom turnejom Amnesty International (sa Stingom, Bruce Springsteenom, Tracy Chapman i Youssou N'Dourom), te gostovanjem na simpatičnom afro-pop hitu N'Doura "Shaking the tree", nešto važno se kuhalo u pozadini. Premda je čitav splet okolnosti koji je slijedio nakon albuma "So" aludirao na Gabrielovu komercijalnu grandioznost u kojoj ipak pokušava ispoljiti ponešto od vlastite artificijelnosti i nepretencioznosti, nitko mu nije mogao zamjeriti ekološku borbu za zaštitu kišnih šuma Amazone ili plasman tradicionalne, suvremene i umjetničke produkcije zemalja Trećeg svijeta putem WOMAD-a koji je organizirao na skromnim pozornicama Nottig Hill Gatea početkom osamdesetih, da bi kroz konstantan rad (koncerti, radionice, performancei, plesni nastupi) postao vodećim svijetskim trendom za globalni projekt približavanja kvalitete ethno glazbe Trećeg svijeta i spajanja sa studijskom tehnologijom koju je pokrenuo osnovavši vlastitu diskografsku kuću Real World.
Paralelno s radom na WOMAD-u i osnivanju etikete Real World koji je trajao gotovo cijelo osmo desetljeće, Gabriel je radio na realizaciji filmske glazbe za "Posljednje Kristovo iskušenje" (The Last Temptation Of Christ) režisera Martin Scorsesea. Gabriel je očigledno vrlo ozbiljno proučavao čitavu ideju realizacije kada mu je Scorsese još 1983. predložio rad na stvaranju soundtracka za kontraverzan scenarij - novelu koja prikazuje razliku između ljudskog i božanskog Kristovog bića na snažan i originalan način koji je dobio različite ocijene. Film je u nekim kritikama ocijenjen pogrdama i blaćenjem Kristovog lika kao slabića, no Gabrielov rad na glazbi je bez sumnje izuzetan. Dugotrajne pripreme i snimanje filma su se otezale, tek kada je film bio gotov rađen je soundtrack za koji je pozvano niz iskusnih (ali i nepoznatih široj zapadnoevropskoj publici) glazbenika iz Pakistana, Turske, Indije, Obale Bjelokosti, Bahreina, Egipta, Nove Gvineje, Maroka, Senegala i Gane; svi oni mahom su pristupali entuzijastički tako da je glazba puna njihovog iskonskog duha. Radi se o 22 instrumentala u kojima su isprepletene različite glazbene škole - od klasične glazbe, tradicionalnih motiva glazbe navedenih zemalja, do jednostavnih pop aranžmana i korištenja vokala kao jedinke koja obilježava atmosferu ili, pak, u nekim slučajevima i upotreba korištenja zborova. Mnoštvo tradicionalnih glazbala (udaraljke, kementche, arghul, surdu, dron, doholla, tabla, duduk, tembur, dufs...) spojenih u zvukovlje sa elektroničkim instrumentima ovdje je po prvi puta predstavljeno u zajedničkom sklopu zapadnoevropskoj publici. Doduše, nekoliko godina prije sličan projekt je objavio Paul Simon na albumu "Graceland", ali on je bio vezan isključivo za ekvatorijalni i južni dio Afrike. Album "Passion" nije doživio visoki tiraž poput albuma "So", ali je pokazao da postoji veliki interes publike za nove pristupe u pop glazbi i otvorio je vrata mnogim vanevropskim glazbenim tradicijama, te pokazao nadasve inventivan i kreativan način na koji se te glazbene egzotične strukture mogu koristiti. Nije skinut niti jedan singl budući da koncept albuma nama standardni pop obrazac tako da se u isključivoj programsko - namijenskoj prirodi snimljene glazbe ne može izdvojiti niti jedan naslov koji bi mogao zadovoljiti kriterije singl forme.

PETER GABRIEL - Us (1992, Real World / Virgin)

1990. Gabriel objavljuje prvu kompilaciju "Shaking The Tree / Twelve Golden Greats" (Virgin) sa dvanaest hitova. Interesantno je da s albuma "2" nema niti jedne kompozicije, dok je s mega komercijalnog "So" uvršteno četiri broja. Također su izostavljeni i brojevi s "Plays Live", te soundtrackova "Birdy" i "Passion" što je sasvim razumljivo. Gabrielova karijera je krenula izuzetno uspješno - videospot "Sledgehammer" se do besvijesti vrtio po satelitskim glazbenim programima i postao prototip animiranog spota, turneja mu je bila fantastično odrađena i posjećena, rad s WOMAD-om se ustalio i donosio mu veliku reputaciju, pa je bilo i za očekivati da nastavi ovako uspješan rad. Kada je u ljeto 1992. objavljen singl i videospot "Digging in the dirt" bilo je očigledno da Gabriel samo želi zadržati već stečene pozicije u okviru pop glazbe koji mu je donio album "So". Bez ikakvih većih skladateljskih pomaka, album "Us" je potpuno ponovio shemu. Za hit duet je pozvao Sinnead O'Connor u pjesmi "Blood of Eden" (poput dueta s Kate Bush u "Don't give up"), a uspješnicu "Big time" ponovio je u istosmjernom funky - dance broju "Steam" koji je također objavljen kao singl. Ostatak materijala, sedam pjesama su samo jednostavan pop nastavak uspješne formule albuma "So"; pop-dance i house ritmovi, izraženi basovi i pitke komercijalne melodije bez ikakvih velikih artističkih ili instrumentalnih izleta. Nedovoljno za Gabriela. Komercijalni uspjeh pospješio je i atraktivni live zapis na video traci i dvostrukom live albumu "Real World Live" (1993.) sa ogromnim pozornicama i glamuroznim scenskim efektima.

PETER GABRIEL - Ovo (2000, Real World)

Potpuno posvećen radu WOMAD-a, produkciji u sklopu firme Real World i brojnim poslovima, Gabriel je tijekom devedesetih potpuno zapostavio vlastiti skladateljski opus. Tek se stidljivo pojavio početkom novog milenija albumom "Ovo" koji je u stvari glazba za kazališnu predstavu, pa stoga i nije dovoljno reprezentativan rad kojim bi se moglo točno utvrditi u kakvoj fazi je autor. Budući da su pjesme namjenske, te prate tijek zbivanja fabule predstave, kompozicije naoko ne djeluju ni malo razbacane kao što je to običaj sa soundtrackovima ili sličnim izdanjima. Naprotiv, "Ovo" se doima kao potpuni album s tom razlikom što mu manjkaju uobičajeni hit - singlovi i komercijalna strana na koju se Gabriel navukao svojim posljednjim radovima "Us" i "So" još dalekih osamdesetih, odnosno početkom devedesetih. U goste je pozvao sijaset vokala i glazbenika, a od interesantnijih ovdje su prisutni Big Brass Band, Manu Katche, Blue Nile, Elisabeth Fraser, Ritchie Heavens i Neneh Cherry. Glazba je mirnijeg temperamenta, usklađena kao profinjeni pop novog milenija s obilatim začinima prodornih boja gudača, repetativnih harmonija, nizom instrumenata - digeredoo, bodhran, violina, banjo, različite udaraljke, sampleri, različite klavijature i synthovi… Zbog same scenske koreografije i duljine trajanja pojedinih scena, sasvim je opravdano da je Gabriel dozvolio u nekim naslovima da se glazbena radnja razmaše (u najboljem, desetominutnom komadu "Make tomorrow"), dok su u nekim naslovima iskazane i prave bravurije, primjerice u "The Weavers reel" gdje se izmjenjuje irski folk s plesnim tribal ritmovima kakve je koristio na soundtracku "Passion", a te iste ritmove koristi i u kratkom skitu "Revenge". U naslovima "The story of Ovo", "The tower that ate people" i "White ashes" poslužio se svojim uobičajenim ritmovima poznatih iz faze "Us" albuma, a danas bi mnogi rekli "trip hop", no brus. Gabriel ih je koristio još mnogo prije samog definiranja trip - hop inačice, još dalekih osamdesetih na albumu "So" ili pak u kolaboraciji s Youssou N'Dourom u hitu "Shaking the tree". Albumom odzvanjaju i mirne atmosferičnije kompozicije koje balansiraju na prepoznatljivoj Gabrielovoj relaciji ambijent - pejzaž - profinjeni pop - "The time of the turning", "Downside - up", "Low light" a pronašlo se mjesta i za sjajnu baladu "Father, son" skladanu za klavir i orkestar. Sve u svemu, vrlo prijatan i ugodan povratak Gabriela na pozornice.

horvi // 16/03/2010