Članovi: Bryan Ferry, Phil Manzanera, Andy MacKay, Brian Eno, Greem Simpson, Dexter Loyd, David O'List, Paul Thompson, Rick Kenton, John Porter, Eddie Jobson

Žanr: glam-rock, rock-pop, new wave, soul - funk, elektronika, new romantics, dance rock

Utjecaji: Cole Porter, Philip Glass, John Cage, Karl Heinz Stockhausen, Terry Rilley, Nice, Emerson Lake & Palmer, The Soft Machine, Can, Kraftwerk, Solomon Burke, James Brown, Wilson Picket, Otis Redding, Bobby Blend, The Velvet Underground, Lou Reed

Utjecali na: David Bowie, Blondie, Talking Heads, Wire, Pere Ubu, Lena Lovich, The Fall, Magazine, Gary Newman, Silk, The Clash, The Stranglers, The Jam, A Certain Ratio, X- Ray Spex, Toyah, Kate Bush, Ultravox, Japan, Spandau Ballet, Classics Nouveaux, Duran Duran, Visage, A Flock Of Seagulls, Human League, Peter Gabriel, Echo And The Bunnymen, Elvis Costello, The Police, Teardrop Explodes, Hall & Oates, U2, Simple Minds, The Cure, Joy Division, Devo, Suicide, Siouxie And The Banshees, OMD, Yello, The B-52's, Thomas Dolby, Kim Carnes, Jerry Harrison, ABC, Fashion, Gang Of Four, XTC, Laurie Anderson, Pat Benatar, Rod Stewart, Bijelo dugme, Boa, D'boys, Xenia, Kozmetika, Aerodrom, Film, Zana, Slomljena stakla, Drago Mlinarec, Idoli, Prljavo kazalište, Azra, Paul Young, Jappa, Jakarta, U škripcu, EKV, Dorian Gray, Videosex, Denis & Denis, Depeche Mode, Icehouse, Tears For Fears, Andy Summers, Yes, Laurie Anderson, Culture Club, Frankie Goes To Hollywood, Eurythmics, KajaGooGoo, The Cars, Inxs, Talk Talk, Level 42, Big Country, David Sylvian, Alphaville, Arcadia, Berlin, Psychedelic Furs, Mick Jagger, The Rolling Stones, Propaganda, Marc Almond, Mick Karn, David Byrne, Cocteau Twins, Lloyd Cole and the Commotions, Belouis Some, Go West, The Smiths, Morrissey, Prefab Sprout, Genesis, George Michael, Madonna, Billy Idol, Pet Shop Boys, The Blow Monkeys, Sting, Simply Red, Vlada Divljan, Iggy Pop, Chris Isaak, Annie Lennox, Suede, Blur, Pulp, No Doubt, Ryan Adams, Killers, The Bravery, Bloc Party, Interpol, Beta Band, Notwist, Rapture, Killers...

ROXY MUSIC - Roxy Music (1972, E.G. / Reprise / Island)

Jedan od svakako najimpresivnijih debi albuma sedamdesetih, te po mnogim kritikama i jedan od najznačajnijih prvijenaca u rocku uopće potpisali su Roxy Music 1972. u vremenu kada je interes za psihodeliju intenzivno počeo rasti, a svjetskom scenom su harali hard rock i heavy izvođači protkani prečesto suvišnim tekstualnim fabulama na relaciji muškarac - žena ističući machoizam, prinudni lagani pornografski šlih ili pokušaje sofisticiranja erotizma kroz različite varijante lirskih, vizualnih ili dizajnerskih radova.

Sama povijest Roxy Music prije nastanka banda svedena je na netipičnu rock priču za koju je vezan stidljivi lider, klavijaturist, pjevač i tekstopisac Bryan Ferry. Rođen 26. rujna 1945. u malom gradiću Washingtonu (County Durham) na sjeveru Engleske, Ferry je odrastao u siromašnoj rudarskoj porodici u kojoj mu je jedini medij za upoznavanje svjetskih glazbenih zbivanja bio radio prijemnik. Dugo vremena ga je tištio sindrom provincijalnosti malograđanske sredine u kojoj se osim svakodnevnih mukotrpnih poslova ništa nije događalo, tako da ljubav prema glazbi koju je stekao slušajući radio nije mogao s nikim podijeliti. Kasnije mu je otac uspio kupiti televizor, pa se strastveno posvetio gledanju filmova koji su mu kasnije poslužili idealnim temeljem za inspiraciju da se posveti studiranju umjetnosti na sveučilištu u New Castleu. Njegova odluka da se posveti umjetnosti iznenadila je njegovu porodicu, a kada je kući donio gramofon i prilično raritetnu kolekciju američkih soul i evergreen ploča pedesetih i šezdesetih godina uglavnom ga je okarakteriziralo kao lijenčinu i nesposobnog mladića koji na taj način neće ništa postići u životu. Paralelno sa studijem, Ferry je neprekidno radio kako bi preživio, tako da je radio na gradilištima, u tvornicama kao pomoćni radnik, a neko vrijeme je čak raznosio i novine. Nakon završetka studija seli se u London gdje se bavi različitim poslovima koji su mu omogućili da razvije vlastiti karakter. Prije svega radio je kao vozač kombija što mu je dobro došlo da upozna grad, te je tom prilikom uglavnom selio namještaj i ljude, a kasnije je radio i u antikvarnici gdje je restaurirao antikvitete. Na koncu se zaposlio u školi gdje je predavao crtanje što mu je bilo, kako je jednom prilikom rekao, najmučnije iskustvo u životu zbog kojeg je odlučio da se posveti komponiranju i pjevanju. Koncem šezdesetih Ferry se prvi puta okušava kao pjevač u dvije minorne skupine Banchees i Gas Board koje su pod njegovim paskama svirale neuobičajeni soul protkan idejama mnogih velikih autora - Wilson Picketa, Otis Reddinga, Bobby Blenda… gdje je oformio svoj specifični vokal na granici glamoura i patetike koji će mu ostati trajnim zaštitnim znakom u nastavku karijere. Na žalost, ovi bandovi nisu ostavili nikakvih zapisa iza sebe, tako da je Ferry u studenome 1970. odlučio s bas gitaristom Greem Simpsonom napraviti novi sastav koji će biti oslobođen porođajnih muka i direktno pokucati na sam vrh kreativnosti bez obzira na medijski odjek. Njima se nakon par mjeseci priključio vrsni saksofonist i svirač oboe Andy Mackay koji doduše nije imao nikakvo iskustvo s rock sastavima već je zanat kovao kao pridruženi session glazbenik koji se neprestano kretao po sferama britanskog undergrounda proučavajući avangardnu klasičnu i elektroakustičnu glazbu, tako da je uglavnom poznavao sve glazbenike koji su radili prilično neobične stvari. U sastav je u svojstvu snimatelja pozvao svog poznanika Brian Enoa koji je bio zaljubljenik u eksperimentalnu glazbu, bubnjara Dexter Loyda, te im se još priključio i gitarist David O'List, bivši član grupe Nice, no on je odustao od ovog sastava već nakon svega pet mjeseci prepustivši svoje mjesto mladom Phil Manzaneri koji je došao iz nepoznate grupe Quiet Sun koja je preferirala eksperimentalnu glazbu. Ubrzo je ovu postavu napustio i Loyd, te je kao zamjena postavljen Paul Thompson iz grupe Smokestack. Ova konačna postava banda bila je odličnom ekipom u kojoj je Ferry mogao potpuno izraziti sav svoj stvaralački naboj; svi su bili vrlo potkovani glazbenici kojima nije bila strana prošlost rocka i crnačkog soula, te su vrlo susretljivo dočekivali svaku njegovu ideju. Prvobitno ime sastava je bilo Roxy kao kombinacija naziva kinematografa i starleta - plesačica iz otmjenih klubova, no tada je jedan sasvim neprimjetan američki band istog imena objavio svoj debi album, pa je Ferry dodao još i termin "Music" uočivši da se radi o idealnom imenu za sasvim novu vrstu glazbenog izraza.

Svoj prvi nastup održali su koncem 1971. godine na jednoj privatnoj zabavi gdje su zbunjeni gosti tražili da sviraju rock and roll, na što im je Ferry uz smiješak odvratio: "Pa mi jesmo rock and roll". No, ovaj nastup ih nikako nije omeo u njihovom početnom principu, kao niti bezbroj negativnih odgovora diskografskih kuća koje su ih mahom odbijale jer nisu bili stereotipni pop - konfekcionari koji bi se dopali širokoj publici odmah na prvo slušanje. Tada su odlučili napraviti definitivan strategijski zaokret koji im se itekako isplatio - poslali su demo trake mnogim novinarima i ljudima na radio programima, a nakon svega nekoliko dana po primitku trake, u emisiju "Sound of 70's" pozvao ih je John Peel što im je omogućilo da odmah od prve uskoče u vlak ka samom vrhu gdje ih je upoznao i najširi auditorij. Istog tjedna nastupili su u čuvenom "100 clubu" u Oxford streetu gdje ih je promatrao vice urednik "Melody Makera" Richard Williams koji je prije samo par dana napisao da su Roxy Music poslali najbolje demo materijale koje je ikada čuo. Uveliko se iznenadio kada je vidio potpuno ispunjen klub praktički bez ikakve reklame, te je shvatio da se radi o velikom stvaranju izuzetno značajnog rock sastava koji će potpuno promijeniti tokove uobičajenih rock načela.

Nakon izuzetnog starta kojeg su obilježile brojne pohvale, javili su se ljudi iz E.G. managementa, tako da su Roxy Music imali potpisani ugovor nakon svega nekoliko održanih koncerata. Prvi album "Roxy Music" objavljen je u lipnju 1972. i naišao je na nevjerojatne hvalospjeve britanske kritike koja ga je odmah proglasila najboljim albumom godine premda je izašao istovremeno s epohalno važnim Bowievim "The Rise And fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars". Premda je album vrlo loše i nerazgovjetno producirao Peter Sinfield kojem su očito prijašnji radovi s King Crimson puno bolje odgovarali kao tekstopiscu, ipak je do izražaja došao nesvakidašnji talent Ferrya prema apsolutno van šablonskom pristupu prema rocku tih godina. Prožeti su mnogi utjecaji šlagera, soula, rock and rolla (najočitiji su utjecaji Velvet Underground), pa i jazza i kabareta (posebice aranžmana i načina pjevanja Cole Portera) na sasvim nov i originalan način koji nitko prije nikada nije upotrijebio na sličan način. Bile su to izuzetno moćne kompozicije koje su sakupile svu magijsku moć evergreenskog šliha na neobičan futuristički način ukalupljen u rock izraz. Puno finih gitarsko - klavijaturskih linija i solo dionica Mckayovih saxova i oboa, te posebno ugođajnih Ferryevih šminkerskih klavirskih finesa dale su poseban pečat albuma. Najupečatljivije kompozicije su "Bitter end", neobično klavirsko izranjanje iz kabaretskog žamora u "Re-make, re-model" (za koju je snimljen intrigantan video spot), te izuzetne ambijentalne strukture u "Sea breezes" i "Chance meeting". Naravno, niti ostatak albuma nije ništa manje intrigantan - sve su to izuzetno i sjajno osmišljene kompozicije - "Ladytron", "If there something" (sa ugođajno-ambijentalnim zvukovima oboe i neobičnim Ferryevim vokalnim artikulacijama), zatim hard/heavy glam-rock skladba "The Bob (medley)" obogaćena vrlo čudnim eksperimentima Brian Enoa i "priljepljenim" aranžmanskim dijelovima koji zvuče kao da su sastavljeni od nekoliko kompozicijskih cijelina (brzo-lagano-ambijentalno-eksperimentalno), te čudna mješavina balade i garažnog rock and rolla "Would you believe?"... Zanimljivo je da je početna ideja Roxy Music bila da ne skidaju singlove s albuma, već da ih objavljuju zasebno. Tako je nakon mjesec dana po izlasku albuma objavljen čudan rock singl "Virginia plain" koji se ne nalazi na albumu, te je zauzeo visoki no.4 tako da je iznenadno porastao interes za album koji je dogurao do no.6 u Britaniji što je bio više nego odličan uspjeh ovog debija. U ožujku 1973. Ferry je nakratko izgubio glas i operirao krajnike, te je objavljen novi singl "Pyamarama" u raskošnom plesnom rock stilu s brojnim neobičnim aranžmanima prepletenim elektronskim zvukovima klavijatura, titravim gitarama i virtuoznim dionicama saksofona. No, ideja o zasebnim singlovima je potom napuštena jer su shvatili da nema smisla objaviti album s kojeg se ništa neće emitirati u uobičajenim hit - terminima u radio programima. Reizdanje ovog albuma na cd-u uključuje i singl "Virginia plain".

Također je važno spomenuti i potpuno dotjerani image banda koji je osmislio Ferry uz pomoć svojih bliskih poznanika iz vremena anonimnosti - modnog dizajnera Anthony Pricea, fotografa Carl Stakera i umjetničkog stiliste Nick Devila, koji su mu pomogli u kreiranju izuzetno profinjenog playboy imagea u blještavo dotjeranim odijelima. Posebnu stavku cjelokupnog vizualnog dojma ostavio je posebno dotjeran omot na kome se nalazi izuzetna ljepotica tog vremena Kerry - En Mouler položena na bijelu plahtu sa začudnim izrazom lica koji kolaborira između erotizma, glamoura i ledene privlačnosti. Premda su skeptici prilikom izlaska ovog prvijenca prognozirali da je Roxy Music ovakvim omotom samom sebi zabio nož u leđa, Ferry je ostao dosljedan ovakvim imageom i dizajnima tokom cijele karijere u kojoj će privlačne žene i potpuno izgrađeni šminkerski stil odigrati vrlo značajnu ulogu.

Charles Shaar Murray, kritičar New Musical Expressa je u osvrtu na britanske new wave izvođače Mekons, The Fall, Human League, Gang Of Four i Stiff Little Fingers u ožujku 1979. napisao: "…šezdesete su počele s The Beatles, a sedamdesete su otvorile business sa "Virginia plain", "Ziggy Stardust" i "All the young dudes"…"

ROXY MUSIC - For Your Pleasure (1973, E.G. / Warner Bros / Island)

Mladi i perspektivan sastav koji je doživio nevjerojatne pohvale kritike i veliki britanski uspjeh nakon sjajnog debija kojeg su zaokružila dva odlična uspješna hit - singla koja se nisu nalazila na njemu, navela su Roxy Music da otputuju na američku turneju. Nadajući se da će bez ikakvih problema osvojiti američku publiku, band je raskošno predstavio svoj album na nastupima u kojima je Brian Eno često odlazio u nevjerojatne improvizacije na klavijaturama, a sam sastav izbrisao granicu između uobičajenog rock pristupa i umjetničkog performansa ostavljajući dojam potpuno uigrane ekipe koja svira potpuno novu vrstu rocka. Međutim, konzervativna američka publika očito nije imala sluha za ovakav stilski preokret koji su ponudili Roxy Music; njihov evropski art - rock zvuk koji se temeljio na brojnim Ferryevim lirsko - vokalnim maštarijama i neobičnom glazbenom smjesom protkanom utjecajima soula, evergreena, avangarde i rock and rolla bio je suviše nerazumljiv poklon amerikancima, tako da je nakon svega par nastupa publika počela napuštati njihove koncerte, a poslije novinskih izvještaja u kojima su prilično hladni kritičari izjavili da je Roxy Music "samo neki britanski sastav koji preferira isključivi art za intelektualce bez r'n'r sadržaja", publika se potpuno ohladila od njihovih nastupa što je rezultiralo potpunim neuspjehom i polupraznim dvoranama. Nakon toga Ferry je izjavio da "Amerikanci nisu suviše bistri", čime je zauvijek zatvorio vrata uspjeha za sebe i band u Americi. Jedan od osnivača sastava, basist Graham Simpson doživio je živčani slom i napustio ekipu, te je zamijenjen Rick Kentonom koji je bio članom samo nekoliko mjeseci. Njega je potom smijenio John Porter.

Premda još nije bilo uočljivo da u ekipi postoje sukobi, daleko izvan očiju javnosti, zakuhavao se dvoboj između Ferrya i Enoa - obojica su bili vješti majstori svojeg zanata, no njihove ideje često nisu bile sličnih senzibiliteta. Eno je želio graditi eksperimentalni art pristup začinjen mnogobrojnim avangardnim izletima u nepoznato što Ferryu nije odgovaralo budući da bi time izgubio vodeće mjesto lidera i postao samo suhoparnim pjevačem koji ima svoje određene vokalno - glazbene dionice. No, iz svega toga ipak je stvoren još jedan van serijski album - "For Your Pleasure" koji je predstavio sastav ponovno u otprilike sličnom svijetlu poput sjajnog debija. Za producenta je postavljen Chris Thomas koji je stekao golemu reputaciju sa skupinom Procol Harum koji im je potpuno izašao u susret prativši sve njihove egzibicije i maštarije. Radi se o ponovno nevjerojatnom složencu svega i svačega kroz nisku sjajnih kompozicija u kojima je svaka sekunda posve dorađena. Budući da ništa nije prepušteno slučajnosti, mnoge kompozicije su zbog raznih avangardnih pristupa izašle iz okvira rocka - klavijature, sintesajzeri i čudni zvukovi koje je radio Brian Eno često zvuče poput nemogućeg pretapanja u kojem je teško odgonetnuti odakle i iz kakvog instrumenta dopire zvuk, a Mackayeva svirka saksofona i oboe u mnogim dijelovima je podcrtana nemogućim vanvremenskim sferama - od melodija i harmonija, do različitih eskapada u efekte, zavrzlane solo improvizacije, do čistog strukturnog ambijenta i nevjerojatnih harmonija isprepletenim zvučnim disharmonijama koje su namjerno izvrnute do granica "primamljive bizarnosti", tako da je sama koncepcija pokazala novo lice sastava ka otvorenim, direktnim i jasnim fleksibilnostima samog uobličavanja njihovog stila prema čistom umjetničkom izrazu. Mnoštvo minimalističkih plesnih i brzih rock ritmova koji graniče s tada nepoznatim i nepostojećim hard - core ritmovima, mnogo godina kasnije biti će kamen temeljcem ritmike punka i new wavea, a savršena protkanost vokalnih Ferryevih dionica sa zvukovima pratećih efekata koje izmjenjuju uglavnom gitare i duhački instrumenti biti će osnovna baza mnogim izvođačima osamdesetih godina. Avangarda kojoj su ovdje pristupili očita je u svim momentima, no vješto su je dotjerali u okvirima kompozicija koje svoje korijene imaju prvenstveno u rock tradiciji. Remek djelo albuma jest kompozicija "In every dream home a heartache" u kojoj je potpuno naglašen sav njihov osebujan neobičan umjetnički pristup, a po prvi puta su skinuti i singlovi s albuma - "Editions of you" i "Do the strand" koji na brzi h/c ritam filaju primamljive melodijske linije klavijatura, neobične Ferryeve vokalne egzibicije protkane patetikom i ledenom bizarnošću, mnogobrojne isprepletene linije improvizacija gitara, saksofona, oboe i nadasve nemoguće Enove izlete u sviranju i načinu tretiranja zvukova sintesajzera zbog kojih je u stvari i došlo do sukoba. Danas ovo sve izgleda kao sastavni dio njihovog tadašnjeg originalnog zvuka, a tek nekoliko godina kasnije postati će bistrije čemu su ova dva radikalca težili. Album ima i nekoliko uobičajenih balada kojima će Roxy Music (a i sam Ferry tijekom buduće solo karijere) težiti - finu "Beauty queen" koja se na sredini kompozicije pretvara u brzi plesni dance-rock da bi se ponovno vratila u lagani tempo i ambijentalnu "Strictly confidential", a najneobičniji dio ploče je hipnotički dance-minimalizam u naslovu "The bogus man" koji je direktan plod utjecaja njemačke kraut-rock škole sastava Can. Možda najljepše ambijentalne pasaže cijele Roxy Music karijere donijela je naslovna kompozicija albuma "For your pleasure" u kojoj se Brian Eno obilato poigrava sa vlastitim maštarijama preko psihodeličnih struktura razbijanja ritmova i hipnotičkih melodija što će on uvelike razrađivati na vlastitim ambijentalnim solo albumima nekoliko godina kasnije. Sam tamno plavi blještavi omot albuma na kojem se tadašnja ljepotica Amanda Lear (bivši muškarac) sprema ući u blistavi automobil vodeći crnu panteru pored Ferrya koji je u ovoj ulozi bio njezin privatni šofer, te pogođene nijanse spektra boja dizajna koji odiše dojmom kako se cijela atmosfera priprema za bogatu noć u mondenom hotelu ili nekoj kockarnici, točno su naglasile Ferryevo načelo i šminku kojoj je težio pri čemu je onaj Enov pristup ostao potpuno zakinut.

ROXY MUSIC - Stranded (1973, E.G./ Atco / Island)

Budući da je Amerika ostala nijema za vrtoglavi umjetnički egzibicionizam Roxy Music, posvetili su se turneji po Britaniji koja ih je uzdigla u same zvijezde. Prilikom koncerata, najsnažniji dojam je ostavljao Brian Eno koji je svu svoju šizofreničnu magiju improvizacija i glazbenog ludila izražavao kroz nevjerojatne glazbene intervencije pri čemu je često znao odlaziti u izlete koji su potpuno odudarali od onih koji su bili snimljeni na pločama. Tako je prilikom nastupa u New Castleu došlo do otvorenog sukoba između njega i Ferrya, nesuglasice su nastavljene i nakon koncerta da bi završile odlaskom Enoa iz sastava koji se potpuno okrenuo od ovakvog pristupa, te započeo solo karijeru objavljujući potpuno drugačije albume u kojima je naglašavao svoju avangardnu sposobnost spajanja popa i ambijentalne glazbe često povezivane u jedinstveni koncept po uzoru na Philip Glassa, John Cagea, Karl Heinz Stockhausena i Terry Rilleya. Nakon njegovog odlaska pojavile su se glasine o mogućem raspadu sastava, a nakon niza godina pokazati će se kako je ovo bio jedan od vrlo teških i bolnih raskola u rocku, poput primjerice razlaza Lennon - McCartney, Gabriel - Genesis ili Morissey - Marr. Dugi niz godina biti će enigmatičan ovaj raskol, sve dok Ferry 1988. nije u jednom intervjuu konačno otkrio da Brian Eno nikada nije bio standardni član Roxy Music, već je bio pozvan samo da ih snima za demo traku. Budući da je donio ogroman magnetofon koji je bio veći i od njega samoga, te pomoću njega izvodio nemoguće zvukove koji su se svima u sastavu dopali, pogotovo Manzaneri koji dugo godina nije imao razvijeni gitaristički stil, redovito su ga pozivali na probe, tako da je silom prilika postao čovjek sa strane. Na kraju se uspostavilo da je njegovo eksperimentiranje sastavni dio glazbe, no po Ferryu, on je suviše pretjerivao i odlazio u potpunu drukčije glazbene okvire od onih koji su bili zamišljeni. Zbog toga su ga morali obuzdavati, da bi ga na koncu i otjerali iz banda.

Glasine o raskolu plodne suradnje i raspadu, Ferry je zaustavio novim, trećim albumom "Stranded" na kojem se pojavio osamnaestogodišnji vještak na violini i klavijaturama Eddie Jobson iz vrlo uspješne pop grupe Curved Air. On je shvatio težinu svojeg zadatka na mjestu koje je prije imao Brian Eno i bez ikakvih zadrški prepustio je potpunu kontrolu Ferryu nad svojim sviračkim zadacima. Ovdje po prvi puta na vidjelo kao autori izlaze Phil Manzanera i Andy Mackay koji su napisali tekstove za dvije kompozicije. Premda su do tada bili samo nijemi članovi sastava koji su vjerno slijedili Ferryeve ideje, ubuduće će mnogo slobodnije i jasnije početi izražavati i vlastite ideje unutar samog koncepta, tako da se pokazalo kako je Ferry ipak priznao samom sebi da u bandu ipak mora postojati određena demokracija. Stekao se dojam da su svi bili sretni zbog odlaska Brian Enoa - on sam je počeo raditi ono što je najviše volio, a Roxy Music je nesmetano otkrio nove čari u kojima više nije bilo toliko želje prema gotovo ortodoksnim stilizacijama već za samom dramatizacijom Ferryeve urbane engleske lirike i daleko mekšim i lepršavijim glazbenim stilom u kojem je bilo puno više slobode za ostale članove tadašnje postave. U mnogo mekšem izdanju, osjetilo se koliko je Roxy Music ipak izgubio odlaskom Enoa - kompozicije više nisu imale neočekivane improvizacije i suluda eksperimentalna stremljenja, no vrlo inovativni članovi banda su to vrlo spretno nadomjestili čarobnim aranžmanima, tako da se unatoč "tankom" i prozirnom zvučnom koloritu koji je ponovno producirao Chris Thomas naziralo nekoliko odličnih glazbenih rješenja. Posebno su do izražaja došle dvije senzacionalne pjesme koje su skinute i kao singlovi - "Song for Europe" i "Mother of pearl". Prva započinje melodramatičnim klavirsko - popisticiranim Ferryevim uvodom o razglabanju na artističkim principima kojima potkrjepljuje vlastita umjetnička načela koja se pretvaraju u raskošnu glazbenu epopeju popraćenu brojnim tiho / bučnim aranžmanima koji na momente prerastaju u grandiozne komade na pragu mini simfonija, da bi završila Ferryevim vokalima na francuskom jeziku u stilu velikih šansonjera čime je Ferry obznanio novi, daleko romantičniji segment koji će razrađivati na budućim radovima. Kao singl objavljena je i plesna-rockerski nabijena "Street life" koja u sebi sadrži sve šminkerske finese glam-rocka, a i "Mother of pearl" je bio kratkotrajni zalet također u mekani glam rock gdje je funkciju gitara zamijenila vodeća melodija klavijatura, dok je gitari prepuštena solo improvizacija. Potpuno neočekivani aranžman predstavlja drugi dio kompozicije koji je pretvoren u lagani plesni raskorak s minimalističkom nadogradnjom instrumentalizacije i brojnim bubnjarskim prijelazima, a sve je ipak zamirisalo na pomanjkanje originalnosti i koketiranje s utjecajima koje je tih godina širio David Bowie. No, Ferry je na ovome albumu daleko više posvetio prostora laganicama i baladama, tako da su premda odlične kompozicije "Psalm" (u ritmu koračnice), "Just like you", "Amazona" i završna klavirska "Sunset" umnogome doprinjele da album izgubi rockerski naboj. Spomenuti singl "Amazona" pokazao se vrlo uspješnim doguravši do top 10 pozicije u Britaniji.

Kritike za ovaj album su i dalje bile sasvim solidne, no nedostatak eksperimentalnih zvukova kojima su obilovala prethodna dva albuma izostavio je onaj superioran dojam koji se očekivao kada se album s vrlo provokativnim omotom pojavio u prodaji. Naime, ovog puta se Ferry poslužio "Playboyevom" ljepoticom godine - Marylin Coul u potpuno poderanoj haljini snimljenoj na rubu džungle što je veliki dio konzervativne publike tumačio s prilične distance. Turneja koju je Roxy Music održao predstavila je novog basistu - John Gustafsona i od tada se ustalila praksa da nemaju stalnog glazbenika na tom mjestu, a kako je tekla karijera samog sastava, to se nije niti pokušavalo utemeljiti budući da je funkcija basiste bila samo u služenju ostatka glazbenog koncepta koji će ubuduće predstavljati Ferry, Manzanera i Mackay.

ROXY MUSIC - Country Life (1974, E.G. / Atco / Island)

Ovdje je došlo do mnogo trzavica u samom funkcioniranju do tada prilično čvrste konstrukcije Ferryevog skladateljskog umijeća i neslaganja unutar sastava. Razlog tome bio je prvi solo album Ferrya "These Foolish Things" (1973.) kojim je zakoračio u vlastiti integralni opus kojim će uglavnom balansirati između vlastitih skladbi i obrada njemu dragih klasika. Tom prilikom napravio je album koji se kompletno sastoji od obrada, (između ostalih obradio je Dylanovu "A hard rain's gonna fall" i Jagger - Richardsovu "Sympathy for the devil"), a godinu kasnije, točno s izlaskom novog Roxy albuma "Country Life", bez ikakve suglasnosti s ostalim članovima sastava izbacio je na tržište i drugi solo album "Another Time, Another Place" koji je doduše bio vlastiti Ferryev rad, no band je ovaj njegov potez prilično razjedinio jer je obradio i neke pjesme Roxy Music sa prvog albuma koje nisu dostojno predstavile originalnu ideju; štoviše, snimio ih je u verzijama kojima je narušio reputaciju i instrumentalne zasluge ostalih članova sastava koji su mu do tada slijepo vjerovali. Zbog toga je album "Country Life" napravljen prilično mlako i bezvoljno, te se na njemu osjeća pomanjkanje senzibilnog duha s kojim su obilovali prethodni albumi. Gitare, klavijature i ritmovi su doduše ostali i dalje u prijašnjoj vedroj funkciji za fino i opušteno okružje kojim je zračila Ferryeva lirika, no sve se svelo na zvuk koji djeluje pomalo isprazno i neinventivno kao da se radilo o otpadcima nekih starijih ideja koje nisu svoje mjesto mogle pronaći na prethodnim albumima. Tek poneka solidnija pjesma jedva da je mogla dočarati svu uzbudljivost prethodnih radova, a singl "All I want is you" je uz sav šarm i plesni h/c naboj ipak pokazao da je većina materijala napravljena šablonski uz nadogradnju ponavljajućih efekata i tek poneki studiozniji zahvat u čemu je cijelu stvar izvukla produkcijska dorada i inteligentna međusvirka violine, gitara i duhačkih instrumenata u ponekim kompozicijama, posebice u uvodnoj "The thrill of it all". Kompozicije poput "Three and nine", "If it takes all night", "Triptych", "Casanova" jasno su pokazale da je sastav izgubio svoju prvobitnu kreaciju i počeo same sebe tražiti u prostoru mainstreama, popa i lakoglazbenih nota uz povremene izlete u neke trenutne trendove poput countrya, sympho ili progressive rocka. Uz nekolicinu ispodprosječnih kompozicija najveći doseg ostvaren je u naslovu "Bitter-sweet" koji sadrži neke od provjerenih aranžmanskih finesa koje su bile sastavnom materijom na prethodna tri albuma. Ovdje Ferry neke dionice čak pjeva i na grubom njemačkom jeziku sa oštrim akcentima.

No, album je iznjedrio još jednu odličnu kompoziciju koja je dugo vremena bila gotovo neprimjetan dio ploče - "Out of the blue" zbog svoje čudne, gotovo uvrnute produkcije koja zvuči kao magnetofonska snimka propuštena kroz cijevi. Tek pojavom new romantics izvođača koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih uvidjeti će se značaj koji je ova pjesma imala na stvaralački rad Duran Duran, Ultravox, Visage i sličnih izvođača. Ovdje je sav svoj talent prikazao Eddie Jobson virtualnom svirkom violine koju će vrlo često primjenjivati Billy Currie iz Ultravox.

Pokazalo se da je band upao u neku vrstu međufaze u kojoj nakon odlaska Brian Enoa nedostaje očaravajuća karika eksperimentatora koji će im obogatiti zvuk neočekivanim aranžmanskim obratima. Sam Manzanera izjavio je kako je prilično nezadovoljan ovim albumom zbog čega je počeo raditi na vlastitom solo albumu "Diamond Head" (1975.) gdje je potpuno dokazao sebe kao vrlo čvrstog glazbenog konstruktora koji premda barata naučenim glazbenim postavkama zna napraviti itekako zanimljivu konceptualnu ploču za kakvu očito nije imao šansu u suradnji s Ferryem. Za ovu priliku ponovno je okupio svoj stari sastav Quiet Sun. Potpuno isti potez napravio je i Mackay koji je objavio solo album "In Search Of Eddie Riff" (1974.), no on se više nego preambiciozno zaletio u vlastitoj želji ka avangardnom pristupu kolaborirajući različite utjecaje klasične glazbe, bluesa i američkog južnjačkog crnačkog gospel zvuka, tako da je uz sav instrumentalistički potencijal koji je prikazao ipak ostao prilično poražen na teritoriju koji se naziva kreativna domišljatost.

ROXY MUSIC - Siren (1975, E.G. / Atco / Island)

Već petogodišnja karijera Roxy Music potakla je niz novih izvođača da krenu njihovim stazama, tako da je stasalo niz imena koja su ponešto uzimala od njih - dio imagea, način Ferryeve vokalne interpretacije, manirizam uglađenih i finih tekstova o gradskom životu, artističku rock strukturu, povođenje za elitizmom, kristalne zvučne linije, efekte glazbene nadogradnje… no, bandu je to vrijedilo samo u pogledu da su ipak nešto ostvarili i bili zapaženi od onih ljudi za koje nisu niti znali da su glazbenici. No, najviše muka Roxy Music su doživljavali na turnejama - svaki album su besprijekorno prezentirali na nastupima uživo, ali turneje su bile toliko poražavajuće slabo posjećene da su neki koncerti morali biti otkazivani. Publika u Britaniji ih je doduše sasvim solidno prihvaćala i odazivala se na njihove koncerte, no u Americi im je sve govorilo da se radi o uzaludnom trudu tako da je prilikom turneje nakon albuma "Country Life" gotovo slomljen sav psihološki elan grupe. Jednostavno, američka publika nije bila zainteresirana za njihov uglađeni stil i svjetonazor koji su imali, tako da niti sam Ferry nije znao u čemu je greška. Zbog toga su se nastavile mnoge sumnje i nesporazumi unutar članova sastava, a sami poslovi u obavljanju instrumentalno / kompozitorskog rada su bivali potisnuti zbog cijele situacije koju je prouzrokovala potpuno promašena turneja.

I tko zna kako bi završila serija svađa, nesklada i nerazumijevanja u sastavu, te podvojenih kompozitorskih strasti koje su se prikazale na prethodnom albumu "Country Life" da cijelu priču nije iznenada prekinuo neočekivani i dugo željeni proboj na američkom tržištu u obliku singla "Love is the drug" kojim su najavili svoj novi album "Siren". Premda singl nije ostvario golemi američki uspjeh kako je to izgledalo u početku kada je zasjeo tek na američki no.30, situacija u bandu se naglo mijenja. Roxy Music su se od onih početnih zanesenjaka i sanjara pretvorili u čiste profesionalce koji su potpuno savladali gradivo zvan komercijalno skladateljstvo i objavili su album kojim će potpuno zaokrenuti vlastiti način rada. Tako je "Siren" predstavio Roxy Music u daleko najbljeđem izdanju - pokrenuli su bujicu vlastitog eklekticizma maniristički ponavljajući niz starih glazbenih operacija bez puno mašte. U gomilu kompozicija sastav je našarao niz prozirnih lakoglazbenih nota koketirajući sa countryem (skladba "End of the line"), garažnim rockom (vrlo uspješna "Whirlwind"), plesnim soul funkom ("She sells"), uobičajenim razvodnjenim laganicama s bržim tempom ("Could it happen to me?", "Just another high"), ili tipičnim rock mainstreamom ("Nightingale"), dok se poneka zanimljiva dionica poput uvoda u skladbu "Sentimental fool" utopila u masi laganog kičeraja. Jedina novina u zvuku grupe na ovom albumu pojavila se u skladbi "Both ends burning" koja zvuči upravo onako kako će to raditi mnogi new romantics izvođači (posebice Japan, Duran Duran, Icehouse, ABC, Simple Minds...), a najveću zaslugu za to ima koncizan i jednostavan plesni ritam uz fine i prozračne "plutajuće" zvukove sintesajzera. Sve što se kroz album izrazilo su otprije poznate finese s uspješnih kreativnih glazbenih zahvata - Ferry se poigravao vokalima, pucketanjem prstiju i klavirskim naučenim dionicama koje je ponavljao iz takta u takt, Manzanerine gitarske dosjetke su se pretvorile u isprazno filanje jednih te istih riffova i efekata s ponekim dosjetljivijim trenutkom, Jobsonove klavijature su bile samo tek puka popuna onog prostora koji je nekad bio pun mašte i raznih melodijskih inovacija, dok se Mackay sa zvukovima saksofona i oboe potpuno shematski izgubio u vlastitom području, tako da niti približno Roxy Music ovdje nisu djelovali živo, zabavno, inovantno i intrigantno kao primjerice na prethodniku koji je spram ovog albuma djelovao potpuno drugačije. Sav šarm koji su imali prije ovdje je zamijenjen hrpom eklekticizma i neoriginalnosti, no upravo taj potez kojim su odbacili kreativnu artističku slobodu donio im je dugo priželjkivani američki uspjeh tako da su na novoj turneji napunili i najveće dvorane u SAD. I tada, kada se očekivao potpuni trijumf Roxy Music u Americi, iznenada singl "Love is the drug" nestaje s Billboard top ljestvice što je bila nevjerojatna činjenica s obzirom na vrlo uspješnu turneju s koje su objavili album uživo "Viva Roxy Music". Mnogi stručnjaci i glazbeni kritičari su godinama pokušavali proniknuti u zagonetku ove nemoguće situacije, no nitko je nije uspio riješiti uz neko razumno objašnjenje. Možda je jedino ispravno ostalo ono koje je dao Ferry još prije nekoliko godina da "Amerikanci nisu suviše bistri".

ROXY MUSIC - Manifesto (1977, E.G. / Polydor)

Američki istovremeni uspjeh odlično posjećenom turnejom i polovičnim učinkom singla "Love is the drug" naveli su band da objavi privremeni raspust u kojem će se skupiti snaga za novi uspon. Po prvi puta Ferry je javno obznanio da članovi banda mogu nezavisno raditi vlastite projekte, ali će se vratiti u sastav kada ih on pozove, te su tako Mackay i Manzanera konačno dobili pravo "zeleno" svijetlo od gazde da rade što god žele. Mackay je napisao glazbu za TV seriju "Rock Follies" koja je objavljena na dva albuma 1976. i 1977., a Manzanera je ponovno okupio svoj nekadašnji sastav Quiet Sun i objavio album "Mainstream" na kojem se poigrao sa novim principima gledanja na svijet show businessa koji su proizašli iz iskustva stečenog na radu prethodnog Roxy albuma. Također je okupio i novi sastav 801 u kojem je učestvovao i Brian Eno te je snimio nakon samo jednog održanog koncerta album "801: Live". Sam Ferry je objavio 1976. čak dva albuma - "In Your Mind" i "Let's Stick Together" gdje je obradio i nekoliko starih Roxy kompozicija, te objavio niz nezapaženih singlova skinutih s njih. Bili su to ispod prosječni albumi puni hladnog manirizma, šablonskih fraza i niz nepotrebnih obrada, tako da je Ferry djelovao potpuno neprepoznatljivo spram onog šarmirajućeg i duhovitog zanesenjaka koji je cijeloj rock hijerarhiji davao prave šamare na prva dva - tri Roxy albuma. Naslovna skladba "Let's stick together" će tek u svojem trećem izdanju 1986. doživjeti uspjeh i postati klasičnim rock hitom. Interesantno je da se u originalnom video spotu pojavljuje Ferry sa sitnim brčićima uz plesnu pratnju teksaške manekenke Jerry Hall, tadašnje mu privrženice koja je 1978. otišla Mick Jaggeru.

Zbog pauze u radu sastava, Polydor ponovno objavljuje sve njihove albume, te izlazi prva kompilacija "Roxy Music Greatest Hits 1972 - 1975" sa 11 najuspješnijih singlova među kojima su "Virginia plain", "Do the strand", "A song for Europe" i "Love is the drug". Za svoja prva tri albuma band dobiva ogromna priznanja kao najvažniji i najutjecajniji britanski rock sastav prve polovice sedamdesetih godina zbog golemog doprinosa u pogledu rafiniranosti, artizma i istovremene provokativnosti, te niču novi punk i new wave izvođači koji svoju duhovnu i idejnu snagu crpe iz njihove ostavštine (The Stranglers, XTC, Talking Heads, Blondie, Lena Lovich, Elvis Costello, Toyah, X-Ray Spex, Ultravox, Japan, The Jam, Gary Newman, Simple Minds, Echo And The Bunnymen …), što je navelo Ferrya da ponovno okupi band i 1977. objavi novi, šesti studijski album naslovljen "Manifesto" pod produkcijskom palicom Rhett Daviesa.

Ovdje je Roxy Music otvorio novu fazu rada koja je bila neminovna. Prethodni albumi "Country Life" i "Siren" su se brćkali u svojem manirizmu i hladnoj profesionalnosti, te su izgubili duh nadobudnih uzbudljivih strasti kojima su obilovali početni albumi, što je sada već potpuno zreli Ferryev skladateljski nagon vrlo vješto odbacio i usmjerio band ka novom postulatu - disco tržištu, čime je zakoračio u sasvim novo područje. "Manifesto" je sukladno nazivu prikazao Roxy Music u svježem izdanju protkanom određenom dozom proglasa o novom razvojnom stupnju na koji se došlo. Potpuno su izbjegnute zamke nekih starih klišeja i shema, tako da materijal na njemu više nije striktno baziran kao cjelina koja ima očaravajuće vrijednosti koje zrače samo u trenutku kada ih se konzumira (kao što je to bio slučaj s albumom "Siren" i hitom "Love is the drug"), već je smisao materijala u tome da se iz njega crpu ideje za sasvim slobodno tumačenje. Mnoštvo slobodnih tekstova u kojima se Ferry pokazao kao nevjerojatan skladatelj koji je potpuno savladao sve prepreke da istovremeno napiše i uzbudljivu art kompoziciju koja će iznjedriti komercijalnim uspjehom rezultirali su hitovima "Angel eyes" i "Dance away" koji će se pokazati idealnim prototipom za mnoge, tada još nepostojeće new romatics i pop - dance / rock izvođače. Kao vrlo uspješne i komercijalno opravdane kompozcije nametnule su se i "Trash", te "Stronger trough the years". Na albumu su Roxy Music po prvi puta pribjegli povremenom korištenju ritam mašina u svrhu obogaćivanja vlastitog zvuka kao band koji je potpuno smješten na kariki rock - disco - pop, a onaj avangardni pristup koji se nakon Enovog odlaska izgubio i neprekidno tražio, ovdje je zamijenjen vrlo slojevitim pjesmama punih rafiniranih i istančanih melodija kakvih u to doba nije bilo. Zbog toga je njihov utjecaj zajedno s Bowievim albumima "Station To Station", "Young Americans", "Low" i "Heroes" potpuno okrenuo smisao rocka na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete ka rafiniranom, potpuno modernom i sofisticiranom izrazu koji je odbacio žustre i bučne ritmove u korist plesnih (uglavnom soul / funky-disco) taktova. Sam Bowie je tada izjavio da su Roxy Music jedina britanska grupa vrijedna poštovanja koja ne stvara vlastiti materijal na bazi retrospektive, već sami kreiraju vlastiti zvuk vođeni načelom hrabrog otvaranja novih horizonta.

Album je doživio sasvim zavidan uspjeh s obzirom na potpuno novi način rada kojim su zbunili staru publiku, a već slijedeće godine oglasio se prvi veliki štovatelj Roxy Music i David Bowiea, Gary Newman koji je pokorio Britaniju hitom "Are friends electric?" (1979.). Za njime će krenuti cijela serija izvođača koja će bijes i frustraciju punka zamijeniti slojevitošću i artificijelnošću vlastitog izraza - Magazine, Joy Division, Devo… (te cijela gore navedena plejada imena), a nije naodmet spomenuti i dugo prešućivani utjecaj koji je Ferry izvršio i na sam vokal David Thomasa iz kultne art - post punk grupe Pere Ubu.

Album je između ostaloga promoviran i na vrlo uspjeloj američkoj turneji, a interesantno je da im je kao predgrupa bila tada vrlo perspektivna post-punk new wave skupina Wire koja je tom prilikom promovirala svoj treći, eksperimentalni album "154".

ROXY MUSIC - Flesh + Blood (1980, EG records / Polydor)

Premda je zvanično objavljen 1980., album je svoju promociju doživio još 1979. i pokrenuo bujicu besramnih imitatora pod nazivnikom new romantics. Prekriven slojevitim aranžmanima i bogatom kompozitorskom kombinatorikom album je potpunog sofisticiranog izraza tako da je prošao s uspjehom samo u Britaniji dok je Amerika upravo zbog umjetničko romantičarske prirode albuma ponovno ostala potpuno nezainteresirana. Deset briljantnih vanvremenskih kompozicija u kojima su najizrazitiji Ferryevi pseudo - patetični vokali, Manzanerini funkoidno - prostorni gitarski detalji, Mc Kayeve duhačke nadogradnje i prozračne klavijature popraćene snažnim lirskim teksturama urodile su s dva hita - "Oh yeah" i "Same odl scene". Na albumu su i dvije obrade iz baštine šezdesetih, pjesme "The midnight hour", soul klasik koji je proslavio Wilson Pickett i psihodelična "Eight miles high" (The Byrds) koja je ovdje doživjela značajan preporod. Albumom su zaokružili cijelinu razrađenog stila koji će svoj fokus doživjeti na posljednjem zajedničkom Roxy Music radu "Avalon".

Neke pjesme će postati idealnim prototipom pop ogranka new wavea, poput "Over you" s jednostavnom bas i melodijskom linijom što će kasnije koristiti za obrazac izvođača Duran Duran, Echo & The Bunnymen, The Cure, A Flock Of Seagulls…

ROXY MUSIC - Avalon (1982, EG records / Polydor)

U pauzi između dva albuma, sastav se jedino oglašava sa obradom Lennonove "Jealous guy" koja je objavljena 1981. samo na singlu i na veliko iznenađenje postižu svoj prvi i jedini no.1 hit singl u Britaniji.

Posljednji studijski album kojeg je Ferry isporučio s matičnim bandom bila je briljantna romantična priča o nedostignutoj ljubavi iz engleske povijesti. Mit kralja Arthura, čije su tijelo nakon smrti kraljica Gviniver i njene pratilje prenesle brodom na čarobni otok Avalon koji od tada postaje sinonimom za raj, ovdje je oblikovan kroz deset kompozicija ("India" i "Tara" su kratki instrumentali) od kojih su četiri postale hitovi - "The space between", "Take a chance with me", te dva velika evergreena - "Avalon" i "More than this". Premda su Roxy Music do 1977. obilato zaslužili trajni originalni pečat u rocku, a kasnije se poigravali stiliziranjima koja su početkom osamdesetih utjecala zajedno s Bowievim disco - soul - funky- elektronskim albumima na new romantics izvođače, "Avalon" je unatoč bogatoj koreografiji objavljen prekasno. Praktički tri godine pauze od albuma "Flesh + Blood" su učinile svoje tako da je ovaj brilijant povodom izlaska djelovao trivijalno i pokazao se posljednjim "labuđim pjevom" sastava koji je strahovito utjecao na brojne, uglavnom britanske izvođače - ABC, Simple Minds, U2, Human League, Japan… Na našoj sceni, utjecaj ovog albuma se posebno uočava na albumima skupine Film - "Sva čuda svijeta" i "Signali u noći".

Premda je album postavio nove standarde u rocku (elektronika, koloritni zvukovi, produkcija, instrumentalistički manirizmi…) bilo je jasno da je band došao do položaja u kojem se stil pretvorio u slijepu ulicu. U ljeto 1983. objavili su live mini album "The High Road" sa izuzetnim coverom hita "Jealous guy" i zaključali poglavlje Roxy Music. Bryan Ferry je nastavio solo karijeru, a Andy McKay i Phil Manzanera su počeli kratkotrajni rad pod imenom The Explorers.

ROXY MUSIC - The Thrill Of It All (1995, Virgin, 4 cd box set)

Četvrta oficijelna kompilacija ovog utjecajnog i veoma značajnog art-sastava je ponovni podsjetnik na njihove uspješnice i očiti obol kompanije ka Ferryu & co.,te njihovim obožavateljima. Ovo izdanje objavljeno je kao četverostruki cd box-set! Prethodni "Greatest hits 1973-1975" (Polydor) i "Best of Bryan Ferry & Roxy Music" (1985) i gotovo neprimjetna "Street Life" (Virgin / EMI, 1989.) su bili objavljeni u pravo vrijeme , dok se već sredinom devedesetih sa sigurnošću može utvrditi kako je vrijeme njihovog utjecaja i značenja neminovna prošlost. Od prvog albuma "Roxy Music" (Reprise / Island, 1972), do posljednjeg "Avalon" (Polydor, 1982), na ovoj kompilaciji su smješteni svi singlovi koji su se našli na top-listama ; od "Virginia plain, "Do the strand", "Out of the blue", "Street life", do "More than this" i "Avalon" uz brojne kompozicije koje su mahom izvršile strahovito značajan utjecaj na razvoj britanske i evropske scene konca sedamdesetih i prve polovice osamdesetih. Činjenice da su tijekom desetogodišnje karijere utjecali na razvoj glam-rocka, post-punka, elektronike, popa, dance-rocka i neoromantizma, a izuzev singla "Jealous guy" (obrada John Lenonna, 1981) nikada nisu imali britanski hit broj 1, te ih Amerika nikada nije prihvatila (najveći uspjeh "Love is the drug", 1975, no. 30 !) niti su tamo ostavili neki značajniji utjecaj, dovoljno svjedoče o tome kako su bili predstavnici tipične evropske glazbe koja je stremila ka eksperimentima, avangardi, hladnom manirizmu i ekstravaganciji u sedmom i osmom desetljeću prošlog stoljeća. Na početku novog milenija je ovo postao pop, a jedini preživjeli dinosaurusi koji nastavljaju koristiti njihove karakteristike su U2, Echo & the Bunnymen i Simple Minds.

Početkom 21. stoljeća sastav se nakratko ponovno okuplja i objavljuje čak tri albuma uživo - "Concerto" (2001, Fruit Tree), "Live" (2003, Eagle) i "Viva Roxy Music! The Live Roxy Music Album" (2003, Polygram), nakon čega kreće američko - europska lavina novih uspješnih izvođača koji su posredno ili neposredno štošta dugovali njihovoj ostavštini - The Notwist, Interpol, Beta Band, Killers, The Bravery, Franz Ferdinand, Bloc Party, Kaiser Chiefs, Editors, Elbow...

horvi // 07/09/2007