Nakon ovako neočekivanog raspleta u karijeri najvećeg rock banda koji je gotovo potonuo u komercijalni deponij krajem 80-tih i ponovno se vratio osvježenim i "pomlađenim" karakteristikama početkom 90-tih, bilo je zanimljivo očekivati novi korak. Jer ponavljati uspješnu formulu dva prethodna albuma značilo bi ponovno vračanje u manirizam. Na temeljima dosadašnjih iskustava bilo je jasno da su potpuno ovladali zakonima show businessa i nezavisno od njega ostali nedodirljivom kreativnom tvrđavom u kojoj samo oni postavljaju pravila i principe bez ikakvih vanjskih metoda.
Koncem 1992. WARNER BROS im objavljuje kompilaciju "The best of…" s kojom su sami članovi R.E.M. bili apsolutno razočarani jer nisu imali pristup u njen sastav, te se tijekom 1993. orijentirali uglavnom na odmaranje i prikupljanje nove snage. Kompilacija je obuhvatila niz njihovih velikih hitova koje je bilo bespotrebno prodavati drugi puta.
Za to vrijeme scenom su prašili izvođači iz Seattlea koji su zahvaljujući uspjehu Nirvane, Pearl Jama, Soundgardena i inih bandova otvorili vrata mnoštvu svega i svačega što se na bilo koji način moglo prodati i "opozicijski" karakterizirati alternativom glazbenog svijeta - Therapy?, 4 Non Blondes, Cranberries, Smashing Pumpkins, Clawfinger, Green Jelly…, vrhunac slave doživio je Rollins Band, a pojavilo se i nekoliko iznimno zanimljivih imena - P.J.Harvey, Circus Lupus, Girls Against Boys, Jon Spencer Blues Explosion, Mule, Rage Against the Machine i niz neobičnih mješavina rocka, popa, tradicije, trendova, techna, rapa - Beck, Bjork, Porno For Pyros… Istovremeno se dogodio revival punk meteža nazvanog Green Day i Offspring, od čega posebni dio povijesti čine New Bomb Turks i Nine Pound Hammer, dok se u popističnijim, laganijim sferama pojavilo mnoštvo retrospektive uobličene u novo ruho - Pavement, Mercury Rev, Suede, Radiohead, Tindersticks i da ne spominjemo cjelokupnu brit-pop "invaziju" na čelu s Blur, Oasis i Pulp. Potpuni komercijalni procvat rocka i povratak distorzije i garaže na svjetske top-ljestvice su izazvali očekivani otpor konzervativnijeg establišmenta koji je s nevjericom promatrao novo pokoljenje "metalaca, punkera i nirvanista" koji su mlatili uspjeh pred nosom Mariah Carey, Bon Jovija, Bryan Adamsa, Madonne i sličnih već zastarjelih tradicionalista. Iz te igre su odavno već ispali jučerašnji velikani U2, Simple Minds ili The Rolling Stones premda su punili stadione, no sve se svelo na komercijalni cirkus kojeg nitko ozbiljan nije mogao nazvati remek-djelom.
Neočekivano samoubojstvo Kurt Cobaina 9. travnja 1994. pokazalo je onu dvadeset godina staru spoznaju David Bowiea o zamci glazbenog obrasca i uvjerenja koju je tako nonšalantno izveo u skladbi "Rock'n'roll suicide". Nove teorije o spoznaji i mogućoj propasti rocka nisu bile neosnovane. Samo par godina kasnije sve će krenuti drugim tokom.

horvi // 26/11/2002