Početkom jeseni 1992. u eri grunge pošasti iz Seattlea, R.E.M. objavljuje još jedan odličan album "Automatic for the people" nazvanog po uzrečici njihovog prijatelja Weaver D-ija koji je držao istoimeni restoran "slasne" prehrane. Albumom su nastavili glazbene obrasce s prethodnika "Out of time", ovaj put u neočekivanom tamnom raspoloženju. Tematski su pretežno zaplovili u društveno - sociološke vode s očiglednim političkim predznakom ("Ignoreland") i na vrlo sumoran način prikazali trenutno stanje zapadnog društva, tako da su zapanjili svojom nevjerojatnom pronicljivošću.
Bez gotovo optimističkog trenutka na albumu, izbacili su čak pet neočekivanih singlova ("Drive", "Man on the moon", "Nightswimming", odličnu parodiju "The sidewinder sleeps tonite" i "Everybody hurts", za koji su dobili 2 MTV nagrade) koji su rezultirali novim devetomilijunskim tiražom albuma "Automatic for the people". Ploča je bila začinjena tamno obojenim aranžmanima gudača i duhača, izmjenama akustike i distorzije, starinskih klavijatura i jednostavnih ritmova tako da se paralelno nadovezala na rad banda s prethodnog albuma. Također vrijedi izdvojiti posebno kvalitetne pjesme "Sweetness follows", "Try not to breathe" i "Monty got a raw deal" koje će često biti uvrštene u njihov koncertni repertoar kao mračni break od kojeg se ježi koža i vrije utroba. Izuzetnim humanističkim pristupom i jednostavnim, klasičnim R.E.M. melodijama ponovno su se našli u prvom planu najužeg izbora za album godine uz SUGAR "Cooper blue", SONIC YOUTH "Dirty" i novu snagu MANIC STREET PREACHERS "Generation terrorists". Mnogi glazbeni kritičari su mišljenja da je ovo njihov najkreativniji album u karijeri.

horvi // 26/11/2002