Pjesme o svemu, svačemu i ničemu. Zabava. Nema politike, nema dubokih intelektualnih tema. Luksuz je švrljanje po pop trendu u posljednjih nekoliko sezona da se rađaju albumi bez određenog koncepta.

Od R.E.M. ništa novo u stilskom pogledu, ali zato su ponudili 12 pjesama s nekoliko potencijalnih hitova premda je teško očekivati da će bilo koji od njih dosegnuti evergreen status onih nezaboravnih singlova sa "Out Of Time" ili "Automatic For The People" albuma. Kada svaki veliki izvođač osjeti da kreativno stagnira i da mora nešto nužno mjenjati, a to je R.E.M. itekako osjetio u periodu od posljednja dva studijska albuma, tada je neminovno pozivanje izabranih gostiju koji će razbiti predvidljiv klišej.

Prije svega pun komercijalni pogodak je Peaches iliti Merrill Beth Nisker, otkačena indie/synth-pop Kanađanka s prebivalištem u Berlinu, znana po svojim polugolim i ekscentričnim nastupima koja im gostuje u zvrckavoj pjesmi "Alligator aviator autopilot antimatter". Ona se ovdje taman nadopunjuje sa svojim ciktavim vokalom i kraćom spoken-word dionicom potpuno na istoj valnoj duljini kao nekad Kate Pierson (The B-52's) koja im je zapečatila pop klasik "Shinny happy people". Drugi znameniti gost je Eddie Wedder, frontmen Pearl Jam, (plus Joel Gibb) kao nijemi prateći vokali u himničnom country-gospel komadu "It happened today" čiji glas dolazi do izražaja tek na samoj završnici pjesme sa njegovim karakterističnim režanjem. A treće gostovanje pripada staroj heroini Patti Smith u ponajboljoj pjesmi albuma, završnoj "Blue", elegičnoj poemi gdje je Michael Stipe nakon dobrih pola sata poetskog vrludanja konačno prikazao kreativni lirski smisao onog nadobudnog indie-rockera i intelektualca kakvog ga pamtimo iz 80-ih godina. U pjesmi nakon mnogo, mnogo vremena zalazi u individualna preispitivanja i kompromise sukobljavajući samoću i otuđenost spram raskoši i slave po uzoru na čuvenog Walt Whitmana ('želim ponosnog Whitmana/ želim ponosnu Patti Lee/ ponosnu braću/ želim sebe/ želim to sve/ želim senzaciju/ neodoljivost...'). Album je ponudio još nekolicinu gostiju poput Lenny Kayea, gitarista sa najznačajnijih djela Patti Smith ili Scott McCaugheya (gitara, klavijature, prateći vokal, harmonika), no obadvojica su takoreći stalni suradnici Peter Buckovog mnogoljudnog letećeg frakcijskog benda The Minus 5, tako da je ovo samo uslužno gostovanje kod starog prijatelja. Na koncu, doda li se tu još i 6 duhača (trio Bonerama Horns, te Shamarr Allen, Leroy Jones i Kirk M.Joshep, Sr.), od čistog R.E.M. zvuka se i nije dobilo mnogo. Gotovo svaka pjesma je začinjena gostujućim angažmanima, te je evidentno da Peter, Michael i Mike, te njihov stalni bubnjar Bill Rieflin nemaju dovoljno suhog eksplozivnog baruta i sviračkog potencijala da osmisle koherentnu pjesmu od početka do kraja kao klasični rock kvartet. Sve skupa, ovako kod R.E.M. izgleda jedino može funkcionirati kako bi se zadržao visoki standard kakav se od njih očekuje.

Sada se može naklapati o ostalim pjesmama da su ovakve ili onakve, neke će oduševiti, neke neće, no daleko je to od onog benda koji se podupirao isključivo na vlastite snage u 80-im i zdušno negativno mrmljao protiv bendova koji su angažirali velike glazbenike i producente da im ispoliraju stil i zvuk. Prisjetimo se samo da su davno, davno izjavili 'ono što nas smeta kod novih bandova jest njihov ulazak u studio - obavezno nabave poznatog producenta koji im dotjera i ispegla materijal koji teško mogu reproducirati na koncertima. A to ubija svaku spontanost'.

No, za njihovu publiku to i više nije važno; oni odavno nisu bend s indie karakteristikama mada ih velika većina još uvijek tako posmatra. Oni su komercijalan bend koji dobra dva desetljeća radi prvenstveno hitove, a tek onda pjesme koje prikazuju onu drugu, mračniju, uzbudljiviju i intelektualniju stranu r'n'r-a. A takvih ovdje i gotovo da nema. Sve su po tko zna koji put prekrojene i reciklirane verzije starih radova počevši od uvodne "Discoverer" koja zaziva u pomoć fantastičnu "Finest worksong" sa albuma "Document" (1987) u kolaboraciji sa "What's the frequency, Kenneth" (sa "Monstera"), sve do nezaobilaznih balada kojih ima 5 komada i mogu se skoro preko indiga kopirati sa njihovim znamenitim laganicama unazad 25-30 godina. "Uberlin", te turobnim duhačima, harmonikom i folkom prošarana "Oh my heart" (obje su izdane kao singlovi) su duhom usađene djelomično na atmosferu Berlina gdje su snimane u čuvenom Hansa Tonstudiju neopisivo aludirajući na maglovitu sofistikaciju Bowievog legendarnog albuma "Heroes" s veoma ukočenim Michaelovim stihovima. Od vrlo slične krutosti pate i laganice "Every day is yours to win" i šansonjerska "Walk it back" koje pokazuju stanovitu samoreciklažu pokušavajući se dodvoriti na onaj način sličan megahitu "Everybody hurts" i malo znanoj pjesmi "Walk unafraid" (sa albuma "Up", 1998), tako da se naposljetku kao jedina originalna balada pokazuje akustična "Me, Marlon Brando, Marlon Brando and I" gdje Michael gordo izjavljuje 'pobjednici pišu pravilnike, povijest i uspavanke'.

Žešći i rockerski dio albuma uz uvodnu "Discoverer" i "Alligator aviator autopilot antimatter" predstavljaju još tri simpatične pjesme "All the best", "Mine smell like honey" (objavljena kao prvi singl) i iznimno kratka "That someone is you" (1.44) koje ako ništa drugo, barem po energiji prizivaju onaj duh indie godina provedenih u IRS etiketici kada su bili jedan od najkreativnijih bendova tadašnjeg novog američkog underground rocka. Politike skoro i da nema, tek tu i tamo se može kroz retke pronaći ponešto lamentiranja, ali najveće razočaranje od svega su tekstovi. Michael Stipe koji je svojom jakom lirikom nekad predstavljao čarobni oltar moćnog rock poete, ovdje se služi lijenim i uglavnom emotivnim stihovima kojima je cilj da budu dublji, magičniji i mističniji nego što to u principu jesu. Umjesto da budu usmjereni prema nekom cilju i konceptu kakav je bio na albumima "Accelerate" i "Around The Sun", oni su ovdje u funkciji zabave, a to pokazuje da se R.E.M. letargično uspavao i došao do točke kada mu prijeti opasnost zvana "Shinny happy people". To jest, napravili su pjesme za publiku, a ne pjesme s kojima pokazuju svoj trenutni umjetnički integritet.

U globalu gledajući, "Collapse Into Now" je solidan, prije svega zabavan rock album, ali vrlo dobro se može kroz niz slabih točaka (pogotovo tekstualnih) uočiti da R.E.M. znaju i umiju napraviti daleko inteligentnije i duhom bogate pjesme. To nije 'ništa tako strašno' kao što govori uvodni stih pjesme "It happened today". To je čisti mainstream. Solidan mainstream.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/03/2011