Kao i obično, kraj godine rezerviran je za best of i ostale kompilacije kako bi se iz džepova fanova i onih koji to tek trebaju postati izvuklo još više love. Jedna od takvih za kojom će se pomamiti romantične duše upravo svira u mojem plejeru.

KEANE su britanski pop bend osnovan 1997, no svoj su prvi album objavili tek 2004. Sve do 2001. svirali su u četveročlanoj postavi Tim Rice-Oxley, klavir i sintovi, Richard Hughes, bubnjevi, Jesse Quin bas gitara s Dominic Scottom na vokalu. Uz dva relativno nezapažena singla nije im uspjevalo doći do većeg dijela publike, pa je tada Dominica zamijenio sadašnji pjevač Tom Chaplin, koji je u bend donio "ono nešto". Baladama u kojima je glavnu ulogu igrao klavir, Tom je svojim specifičnim vokalom našao put do publike.

Prvi singlovi Call Me What You Like i Wolf at the Door tako nisu ni prisutni na ovoj kompilaciji, nego se krenulo s dolaskom Toma Chaplina, albumom Hopes & Fears i singlom Everybody's Changing. Topla balada s ugodnim klavirskim dionicama odmah je sletjela na 4. mjesto singlova u UK i to je bilo dosta da pokrene lavinu.
Usporedjivani s COLDPLAY koji su tada već imali dva albuma iza sebe, dok su takodjer slični ali malo rokerskiji KILLERS taman objavljivali svoj prvijenac. Ono što ih je odvajalo od spomenutih bendova bio je upravo klavir kojim je magično upravljao "mozak operacije" Tim Rice-Oxley.

Sljedeći singl Somewhere only we Know došao je i dalje od prethodnika ( 3. mjesto u UK), no to je bilo sve što se tiče dobrih vijesti na ljestvicama. S prvog albuma tu su još tri pjesme i meni osobno njihova najdraža pjesma This is the Last Time, koja me "pogodi" baš pri svakom slušanju.

Uslijedio je problematični drugi album, kojeg su dobro predstavile Is it any Wonder i Crystal Ball, no začuđuje činjenica da su na ovu kompilaciju uspjeli ugurati još pet potpuno indiferentnih pjesama ostatku materijala.

Tu nekako dolazi do Tomovih problema s drogom, otkazivanja koncerata i turneja, no to se sve rasčistilo do trećeg albuma pred kraj 2008.

Na tom albumu umjesto klavira u prvi plan ubacili su više gitara, počeli upotrebljavati više sintova što ih je zvukovno približilo Killersima, a kritika i publika, čini se, su im to zamjerili pa je album zajedno sa pripadajućim singlovima prošao lošije od prethodnih.
Trebalo im je četiri godine za novi album. Na njemu su se vratili prvotnom muzičkom izričaju, no osjetan je zamor materijala ili neinventivnost u pisanju pjesama pa je prvi singl Silenced by the Night ujedno i jedino što vrijedi na albumu.

Na kraju best of kompilacije čekaju nas i dvije neobjavljene pjesme dosad. To su Higher than the Sun i Won't be Broken, a koje su i nešto najdosadnije što je bend snimio.

U zaključku preostaje ustvrditi da je nakon bljeska na debi albumu, sve što su dalje radili bilo u silaznoj putanji, a raspad benda, kako je najavljeno, čini se nikom neće smetati.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 04/12/2013