home > mjuzik > Died In The Wool

kontakt | search |

DAVID SYLVIAN: Died In The Wool (Samadhisound, 2011)

Duboko sofisticirani dvostruki rad sastavljen od 6 novih i 6 starijih kompozicija sa albuma "Manafon" otkriva nove Sylvianove aktivnosti na teritoriju klasične glazbe između kojih se nazire posveta nedavno preminulom Mick Karnu.

David Sylvian dostojanstveno stari. Sa stilom u skladu s godinama. Njega definitivno više ne zanima pop, te kako je prilikom turneje 2007. rekao, to je bilo vjerojatno posljednji put da je izvodio svoj standardni pop materijal. Podsjetimo se, turneja je po prvi puta obuhvatila i naše krajeve, pa je tako nastupio u Zagrebu, Beogradu i Skoplju.

"Died In The Wool" je potpuni zaokret u klasičnu glazbu. Nekolicina, uglavnom klasičnih glazbenika svira, a on pjeva. Prilično hladno i pravocrtno, u najvećem broju slučajeva polumelodično, katkad i narativno, pa i dosta suhoparno, naizgled skoro bez emocija. Veoma ozbiljno. Smrtno ozbiljno. Ledeno.

Album čine dva cd-a; prvi je sastavljen od 6 pjesama sa albuma "Manafon" iz 2009. i 6 novih kompozicija, a drugi cd je instrumentalna audio instalacija rađena za potrebe Bijenale Canaries 2008-2009. Pjesme sa albuma "Manafon" su u novim verzijama koje pokazuju posve drugačije zvučne dimenzije očito prilagođene za komornu neo-klasičnu koncertnu izvedbu. Jedina prepoznatljiva poveznica su Sylvianov vokal i tekstovi koji su katkad izmjenjeni, tako da se neke kompozicije s dosta poteškoća mogu povezati s originalima. U njima je glavnu riječ odigrao mladi suvremeni skladatelj Dai Fujikura, štićenik Pierre Bouleza, koji je pjesmama podario ambijentalne gudačke improvizacije. Priča kaže da je Fujikura, inače rođen 1977., prvi puta slušao Sylviana negdje početkom 90-ih kada je bio klinac od 13 godina i otprve se zaljubio, kako sam kaže 'u najljepši glas na svijetu' slušajući album "Secrets Of The Beehive" (1987). Njegovi putevi su bili sasvim drugačiji (završio je klasičnu glazbenu akademiju) i nikad ga nije interesirao pop, te spram Sylviana živi na posve drugačijoj glazbenoj frekvenciji, ali je objeručke prihvatio ponudu za suradnju na ovome albumu. Od ostalih glazbenika, ovdje su prisutni Christian Fennesz (glitch elektronika, gitara), John Tilbury (piano), Jan Bang, Erik Honore (oba na elektronici) i Stale Storlokken (klavijature). Neki od prisutnih zvukova su urađeni sintetički mada zvuče kao da su ih svirali 'živi' muzičari, no to i nije toliko bitno.
[  ]

U popratnom press materijalu koji ide uz ovaj album priloženo je debelih 20-tak stranica fine demagogije o procesu rada, kako je koja pjesma nastajala, šta je od izvornih originala izmjenjeno, kako su se rađale ideje za nove skladbe, gdje se koristila elektronika, a gdje živi muzičari, tko je sudjelovao sa nekim novim intervencijama itd. Međutim, nigdje se ne navodi srž albuma kao da je strogo čuvana tajna.

Evo, ovako. Sa albuma "Manafon" ovdje su prisutne teme "Small metal gods", "Random acts of senseless violence", "Snow white in Appalachia", "Emily Dickinson", "The greatest living Englishman (coda)" i naslovna "Manafon". Nove verzije, pojačane s podosta različitosti čak zvuče u ovakvim varijantama i bolje od originala. Katkad eksperimentalno, katkad komorno, katkad poput karmina. Između njih nanizano je, kao što je već rečeno 6 novih kompozicija. Zagonetnih? Da. Vjerojatno nekome tko ne zna o čemu se radi, ovo će biti sasvim bezvezna tričarija, ali Sylvian namjerno nije htio iz čisto artističkih i duboko privrženih sklonosti otkriti da je riječ o albumu kojeg je posvetio svojem prijatelju Mick Karnu koji je umro od posljedica karcinoma 4.I 2011. Bilo je zaista čudno da se nije oglasio s nikakvim radom na onoj dobrotvornoj kompilaciji "…A Show Of Love, Respect & Grace" (2010, The Council/ Rare Noise Records), no ovdje je dao potpuni umjetnički obol i pečat svojem velikom prijatelju iz djetinjstva s kojim je proživio najljepše tinejdžerske dane i onda, na vrhuncu slave grupe Japan, zaratio s njime zbog nesuglasica oko stilskog profila glazbe.

Ovdje je potrebno spomenuti kako su se Karn i Sylvian razdvojili i od 1983. radili na solo karijerama gdje je Karn kao jedan od vjerojatno najoriginalnijih fretless bas gitarista na svijetu materijalno posve propao u svojoj umjetnosti koju je na žalost malo tko shvatio, a Sylvian je postao zvijezda. Shodno tome, ovdje je riječ o duboko ispovjedničkom albumu sofisticiranom poput najzagonetnijih ostvarenja klasične glazbe.

Mnogi su razlaz benda Japan doživjeli veoma bolno jer je, tada u ranim 80-im linija Karnove fretless bas gitare i Sylvianovog vokala bila nešto najoriginalnije na svijetu u tom fahu kojeg su mnogi zvali new-romantics. Nije bitno. Bio je trend i to u vraški originalnom stilskom profilu. Njih dvojica su se kužili potpuno, samo su se razilazili u mišljenjima. I jedan i drugi su bili skloni eksperimentima, ali je nevjerojatno jaka bila ta njihova autorska težnja tko će koga nadvladati sa boljim idejama. Sjećam se interviewa u magazinu "Rock" negdje 1984. kada su beogradski novinari i jednog i drugog upecali negdje u Londonu. Oba su tvrdili da nema šanse da se ikada više upuste u zajednički rad. Sylvian je tada imao svoj prvi solo album "Brilliant Trees" (1983), a Karn je uz ranije objavljen solistički "Titles" (1982) imao i onaj čuveni projekt Dali's Car - "The Waking Hour" (1984) sa Peter Murphyijem iz Bauhaus. I Sylvian i Karn su u tim interviewima izjavili isto - 'tek sad vidim koliko se moja glazba razlikuje od njegove'. Tada su bili, slobodno se može reći, još uvijek neodrasla djeca iz londonskog kvarta koja su se gložila zbog nekoliko krivo posloženih tonova koja su sa 23-4 godine odlučila raspustiti bend i nastaviti, kako su očekivali, megauspješne solo karijere. Sylvianu je to donekle uspjelo jer je bio (a i još je uvijek) veoma lijep i karizmatičan lik koji je dolazio na naslovnice magazina, no Karn kako god se trudio, sve više i više je padao u zaborav. Naposljetku, otkriti ću vam jednu moju veoma prijatnu i lijepu uspomenu vezanu uz Micka. Kada je ujesen 2009. objavio album "The Concrete Twin", javio sam mu e-mailom da sam glazbeni kritičar iz Hrvatske koji bi htio poslušati album i o njemu nešto eventualno napisati, samo je problem što album ne mogu nabaviti u svojoj zemlji, a niti nemam pristup pay-pal sistemu plaćanja (da sad ne objašnjavam zašto). Drugi dan dobivam e-mail osobno od Mick Karna sa besplatnim downloadom albuma i postajemo prijatelji na facebook-u. Javlja mi da je pogledao web 'terapije' i da nitko nije tako dobro prikazao Japan kao bend. Svi su po njima pljuvali da su šminkeri, a oni su ustvari bili samo mladi dečki koji su se fino zabavljali i radili umjetnost od koje nisu imali ama baš nikakve koristi. Sve im je pojeo Virgin Records i skupe turneje po Americi i Japanu. Njima je to bila zabava. Kada su se suočili sa stvarnim životom, sve to postalo je nešto sasvim drugo...
[  ]

Vratimo se na album. Pročitao sam nekoliko recenzija koje su pisali Englezi. Nitko u njima ne spominje sveto ime Mick Karna, niti im na pamet ne pada da je Sylvian napravio posvetu. Da je navedeno nešto u stilu 'dedicated to', odmah bi svima bilo jasno, ali od posvete niti slova. Sylvian je uvijek mističan u tim pogledima.

Krenimo po redu, kako idu pjesme. "Small metal gods", zna se, uvodna stvar sa "Manafon" koja govori o putovanjima i turnejama. Sylvian ju je prvotno napisao osobno, ali je onda nakon Karnove smrti shvatio da istovremeno govori i o njemu budući da su imali vrlo slične životne puteve koji su ponekad dosezali suicidalne sklonosti. Naslovna "Died in the wool" je nova skladba i govori u ženskom licu. Ona je bila 'sunce' i 'šta god da je radila, bila je i mrak i svjetlo, ali sad je nestala, kosa joj je bila plava, bila je na granici svjetova... da li se uopće može više pronaći? S licem sunca...'. Ovdje je riječ o Mickovoj bas gitari i tom njegovom jedinstvenom stilu svirke kojeg više nitko neće imati jer ga je Karn razvijao punih 36 godina. Centralna pjesma posvećenja je balada "I should not dare" koja je prava ispovjed Sylviana ispred Mickovog odra. Drži mu posmrtni govor. Impresivno. Jednostavno, poetski. A nakon toga slijedi 'život poslije života', tj. prelazak u dimenziju s one strane života. Nije stravično, ali je veoma dramatično ("Random acts of senseless violence"). Čini se da Sylvian namjerno potencira spoken-word i polumelodična pjevanja kako bi naglasio posthumni ambijent. Malo jasnijim i konkretnijim pjevanjem se bavi u "A certain slant of light", posve mističnoj temi koja govori 's one strane života'. Također nova "Anomaly at taw head" pojačana gudačima i bas flautom, inačicom Mickovog omiljenog fagota (sjetite se Dali's Car), donosi veoma čudnovatu spoznaju o Micku da je bio svojevrsni luđak kojeg je mogla voljeti samo njegova majka i da je 'make for the other side'. Pjesma potpuno zalazi u avangardu sa razdvajanjem aranžmana koji se pretvara u ambijentalni križanac jazza i klasične glazbe, nekako onako kao Sylvian s današnjeg aspekta doživljava Karnovu muziku. Ne može se reći da mu se podsmjehuje, ali stvara osjećaj kao da mu kaže kako se u nečemu zeznuo... "Snow white in Appalachia" sa "Manafon" je odličan nastavak koji počinje sa stihovima 'pola života....' aludirajući na 51 godinu koliko ih je doživio Mick. Onda slijedi "Emily Dickinson", također sa "Manafon" koja opet na svoj poseban način govori o isposničkom životu, da bi kulminaciju albuma ovjekovječila sjajna nova interpretacija "The greatest living Englishman (coda)". Kroz sofisticiran tekst se može zaključiti da ovdje uistinu govori o Micku. Skladba traje samo 3 minute, a inače je u originalu iznosila 11 minuta. "Anomaly at taw head (a haunting)" je tema koja se ponavlja, ali opet daje do znanja kakav je Mick bio. Navodno nepouzdan i, kako se može zaključiti, za Sylviana vrlo ortodoksan tip. U pretposljednoj "Manafon" sve je rečeno sa teksom - 'on je čovjek u dolini, pokušao je zaustaviti život u jednoj slici, njegova žena je bila slikarica, uvijek je ostala u tami...'. A posljednja "The last days of December" je ustvari prikaz Sylvianovog zadnjeg posjeta Micku uoči Nove, 2001. godine koju nije slavio, gušio se gubeći razum u borbi sa karcinomom koji mu je između ostalog zahvatio i mozak, te je umro 4.I 2011.

Što se tiče drugog cd-a, sam naslov "When we return you won't recognize us" dovoljno govori. Riječ je o 18 minuta dugačkom instrumentalu prvotno urađenom za Bijenale Canaries 2008-2009 na kome sudjeluju John Butcher, Arve Henriksen, Gunter Muller, Toshimaru Nakamura i Eddie Prevost. Eksperimentalni komad koji nastavlja razvoj one davno realizirane kolaboracije sa Holger Czukayom na albumima "Plight & Premonition" (1988) i "Flux & Mutability" (1989).

I sada se tu može nastaviti detaljizirati o samim tehničkim i glazbenim karakteristikama albuma, šta je tko od gostujućih glazbenika pružio, kako su stare pjesme transformirane u nove aranžmane, gdje su djelomično promjenjeni tekstovi itd. Ali nije potrebno. Slušatelj će sam to zaključiti komparirajući "Manafon" s ovim novim verzijama. Samo još valja baciti oko na omot. Crtež na kojem Sylvian sa kristalno čistim pogledom uperenim prema nebesima, urađen je u maniru karakterističnih svetačkih ikona, dok je na unutrašnjoj strani omotnice prikazan crtež janjeta u položaju sa zavezanim nogama pripremljeno za klanje. Očito aludira na nesretan Karnov život savršenog umjetnika kojem je mnogo toga bilo uskraćeno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Died In The Wool
  • (1984) Brilliant Trees
  • (1985) Alchemy: An Index of Possibilities
  • (1986) Gone to Earth
  • (1987) Secrets of the Beehive
  • (1988) Plight and Premonition - with Holger Czukay
  • (1989) Flux and Mutability - with Holger Czukay
  • (1989) Weatherbox
  • (1999) Dead Bees on a Cake
  • (1999) Approaching Silence
  • (2000) Everything and Nothing
  • (2002) Camphor
  • (2003) Blemish
  • (2005) The Good Son vs. The Only Daughter
  • (2005) Nine Horses: Snow Borne Sorrow
  • (2007) Nine Horses: Money For All
  • (2007) When Loud Weather Buffeted Naoshima
  • (2009) Manafon
  • (2010) Sleepwalkers
  • (2011) Died In The Wool

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*