home > mjuzik > Manafon

kontakt | search |

DAVID SYLVIAN: Manafon (Samadhisound, 2009)

Dvogodišnja diskografska pauza koja kod njega i nije tako učestala u posljednjih desetak godina bila je oivičena velikom svjetskom turnejom na kojoj je između ostalog sredinom listopada 2007. po prvi puta nastupio u Zagrebu, Beogradu i Skoplju. Turnejom je zaokružio svoj klasičan pop repertoar sa nakanom da se ubuduće okrene ka potpuno novom pristupu koji je bio uočljiv na prvim radovima sastava
Nine Horses, kao i na posljednjem solo albumu, ambijentalno-avangardnom "When Loud Weather Buffeted Naoshima" koji je bio namjenski rad za izložbu Naoshima Standard 2 u japanskom gradu Honmure.

Naoko, nešto slično "When Loud Weather Buffeted Naoshima" s tek ponekim natruhama Nine Horses, Sylvian je oblikovao i na albumu "Manafon", mada kada se detaljno razmotri građa, pristup k radu i sama glazba, odstupanja su poprilično drugačija. Sam album paralelno je rađen za kraći nekonvencionalni dokumentarni art film Phil Hopkinsa "Amplified Gesture" (55 minuta) koji između ostalog donosi narativnu priču kompozitora David Toopa, dijaloge između režisera Phil Hopkinsa i DJ Nick Luscombea uz pozadinsku glazbenu podlogu ovog Sylvianovog albuma. Tijek fabule filma uzajamno je povezan sa glazbom, no sam album nije striktni namjenski soundtrack background. Ovaj puta Sylvian je ponovno okupio dio ekipe s kojom je već radio na nekim prethodnim projektima. Tu su prisutni Christian Fennesz (iz sastava Polwechsel) i Ketih Rowe (stalni član Nine Horses) s kojima je prvi puta surađivao u Beču 2004., zatim Otomo Yoshihide, Sachiko M., Tetuzi Akiyama i Toshimaru Nakamura, njegovi japanski suradnici iz 2006., te naposljetku Evan Parker, John Tilbury i Marcio Mattos s kojima je krenuo u novi istraživački poduhvat ujesen 2008., dok im se naknadno priključio Eddie Prevost u samoj finalizaciji rada. Proces nastanka albuma najbolje je opisao Sylvian u nedavnom interviewu kojeg je dao britanskom novinaru Paul Sharmi. Kaže da je s ovom ekipom pokušao napraviti moderno komorno djelo s glavnim naratorom, te da je glazbu i liriku prilagođavao prema slijedu nastalih promijena u samom procesu stvaranja kompozicija. Svi ovi muzičari su prije svega vješti improvizatori elektro-akustike, pa im je slobodno prepustio individualnu izolaciju što je u ekonomskom pogledu zvuku donijelo ogoljeni rad sveden na esenciju zvuka s mnogo dugačkih tišina tako da njegov vokal može donesti prijeko potreban emotivan balans. Posebno je interesantno da Sylvian ovaj puta nije imao gotovo nikakav napisani materijal prije nego što je s ekipom ušao u studio, te da se sav album sveo na slobodne improvizacije koje su gotovo redom snimljene odprve. Kako su se redom nizali snimljeni materijali iz dana u dan temeljeni isključivo na improvizacijama, on je počeo nazirati jasne konture budućeg albuma; vrlo brzo je napisao tekstove, dok je svoje vokalne dionice snimio za svega nekoliko sati.
[  ]

Sve ovo naoko može djelovati tek kao puko artističko poigravanje sa slobodom izraza što jest u jednu ruku točno, međutim, skladbe imaju svoju dinamiku i posebno izraženu melodioznost zbog samog Sylvianovog vokala koji ravnomjerno pjeva unatoč vrlo složenim glazbenim apstrakcijama. Syvian je također naglasio u interviewu da je ovaj puta pribjegao folk motivima, no imajući u vidu njegovu vječitu art preokupaciju, niti ovaj puta pravilo principa se ne može uzeti kao gotov čin. Naime, njegovi folk-motivi su prije svega posve prirodnih temelja. Samo nekoliko dana uoči izlaska albuma plasiran je minimalistički art video za uvodnu skladbu "Small metal gods" kojim se djelomično može shvatiti uvijek prisutna Sylvianova preokupacija za vlastitu intimu okoline na novi način. Spot je vrlo zanimljiv; pretapaju se statične scene iz obične kuće (predsoblje, vješalica, soba, kuhinja, dnevni boravak...), dok preko njih leti avion; prvo je avion posve neprimjetan, pa je sve veći i veći, a naposljetku, avioni se pojavljuju po 2-3-4 puta u jednom kadru leteći u različitim smjerovima. Osim toga i sama skladba je minimalizirana na tek nekoliko laganih i vrlo tromih akorda akustične gitare uz obilatu pratnju šumova i povremenih tonova kontrabasa, a sam tekst je vrlo mističan, te u nekim detaljima namjerno nedorečen. Upravo s tim odnosom praznine i šumova, kao i samozatajnom melodijom koju pred sam kraj naglašavaju prateći nijemi vokali, Sylvian je stvorio iskreni meditativni folk ambijent kućnog ognjišta u kojem je odrastao i odakle ga je život tokom posljednjih 30-tak godina nosio avionima u različitim smjerovima. Ne treba niti zaboraviti da skladba završava škripom gramofonske ploče. U narednoj "The rabbit skinner" počinje nova renesansa komorne glazbe s improvizacijama na violončelu, saksofonu i akustičnoj gitari uz tromo valjajuće razbijeni ritam (na albumu nema skoro nikakvih udaraljki), dok je "Random acts of senseless violence" potpuni iskorak u modernu klasičnu glazbu. Upravo tih dana izašla je kompilacija "XVI Reflections On Classical Music (2009, Point Music/ Decca/ Universal Music)" koju je sastavio Me Raabenstein iz Berlina pogodivši točno u srž novog glazbenog stila koji povezuje klasiku i pop u posve novom i pomalo eksperimentalnom duhu. Jedno s drugime ima mnogo zajedničkih poveznica samo što je Sylvian ipak daleko odmaknuo naprijed zbog bogatih i čudnovatih priča kojima obiluje čitav album, uostalom na samom završetku ove pjesme pojavljuju se stihovi 'democracy is very... democracy is very...' kojima slušatelju prepušta slobodno tumačenje čitave fabule. Najdulji komad na albumu "The greatest living Englishman" u trajanju od 11 minuta je uz sofisticiranu liriku ponovni izlet u spoj avangardnih atonalnih riješenja povezanih sa povremenim gudačkim dionicama, ambijentalnim ugođajem, raznom smjesom šumova, zvukova i škripova, te je jedan od kreativnijih dijelova cijelog Sylvianovog opusa. Bez ikakve sumnje, pjesma je za razmatranje i proučavanje na vrlo dugačak period. Kao odličan break nakon vrlo složenih prethodnih kompozicija dolazi najkraći broj u Sylvianovoj karijeri - "125 spheres" koji traje svega 29 sekundi i sastavljen je samo od gitarističkog noise zvuka sa 2-3 tona na kontrabasu i lagane ambijentalne podloge što u njegovom kontekstu zvuči vrlo čudnovato i opskurno. Inače, redovito je pristupao ovakvim zadacima s promišljenom strukturom, no ovdje je posve ogolio princip i napravio ono što nikada do sada nije radio, a to je namjerna nedorečenost koja donosi mistiku. "Snow white in Appalachia" u svojem konceptualnom pogledu mogla bi se smjestiti negdje na drugu stranu onog odličnog albuma "Gone To Earth" (1986) kada je Sylvian po prvi puta prikazao svoju opčinjenost ambijentima prirode (njih je dakako bilo i na "Brilliant Trees" albumu 1984. u pop formatu), no ovdje je to oslikano sa posve drugačijim, gotovo eksperimentalnim parametrima i priči o ženskoj osobi koja je pola vlastitog života putovala po svijetu. Inače, Appalachia je vrlo visoka planina na istoku USA uz samu obalu Atlantika i za pretpostaviti je da Sylvian aludira na taj dio pejzaža koji je smješten negdje između gradova Pittsburgh, Knoxville i svjetski poznatog skijaškog centra Atlante. I dalje je tenzija na mirnoj glazbi, ali ovaj puta, ona ima svoje oslikane detalje koji su ponekad manjkali u onoj minimalističkoj sferi "Gone To Earth" albuma. Ujedno, ovo je najambijentalniji i namirniji dio "Manafon" albuma. Pošto skladba ima svojih škripova i namjernih glitch dionica, daleko nemirniji ambijent dolazi u temi "Emily Dickinson". Čak se može podloga utrpati u ambijentalni industrial; puna je šumova, elektronskih uvrnutih razlivenih zvukova koji su potisnuti u samu marginu i psihodelije, dok je drugi dio skladbe instrumentalni komad za saksofon, duboki zvuk prepariranog klavira, nijemog vrlo hladnog gothic zbora i synth harmoniju (ako je uopće riječ o synthu). Završnica skladbe je čisti sympho neo-folk/dark kakvog sanjaju mnogi gothičari. Može podsjetiti i na Tibet, vječitu Sylvianovu preokupacijom ka Dalekom istoku.... Mračna atmosfera nastavlja se u "The department of dead letters", vrlo kratkom instrumentalu za kojeg niti najbolji poznavatelj Sylvianovog opusa ne bi mogao utvrditi da pripada nekadašnjoj ikoni new-romantics i ambijentalnog popa. Skladba je u posve akustičnom komornom okružju (piano, saksofon, kontrabas), te bi se po svojoj konstituiciji prije mogla staviti u opus Karl Heinz Stockhausena, John Cagea i njihovih srodnih nasljednika, nego li u repertoar David Sylviana. Završni broj je naslovni "Manafon" koji donosi važan pečat albuma, vrlo slično kao u spomenutom bestseller albumu "Brilliant Trees". U njemu se govori o 'čovjeku iz doline koji ne govori tvoj jezik, primitivnom domorocu' koji poznaje zakonitosti prirode i ne iznenađuje se sa cjelokupnim neskladom prirode, društva i duha koji se pretvorio u životnu zbrku u posljednjih 20-30 godina. Tema je vrlo sofisticirana, ali bi se mirne duše priča mogla protumačiti kao dobar dio Sylvianove životne biografije. Na ovome albumu, ova kompozicija zaista potvrđuje tezu da 'konac djelo krasi'.

Da se puno ne pretjeruje i ne okoliša, David Sylvian je ponovno napravio remek-djelo. Intimno i istovremeno sa vrlo širokim istraživačkim horizontima koje je oduvijek imao. Uvijek se odupirao zahtjevima čiste pop eksploatacije i u raskoraku je radio po nekakvim sukladnim zakonima, ali nikada nije upao u zamku vlastite samodopadnosti koja se desila njegovim mnogim suvremenicima (Bowie, Ferry, Sting, Simple Minds...). Ovdje je prevalio ogroman put ka čistoj i gotovo nevinoj glazbi koja je puna emocija zahvaljujući njegovom senzibilnom vokalu i posve mirnim, ali i enigmatičnim tekstovima. Pa čak ako se izuzme i sva ova sjajna potpora vještih glazbenika sklonih ka čistim improvizacijama koje su također (ne)mirne poput njegovog duha, Sylvian ima nevjerojatnu snagu svojih pjesama. Odavno je prestao pratiti pop trendove, ali je uvijek imao smisla da hrabro zakorači naprijed. Ovaj put to mu je potpuno uspjelo bez obzira na činjenicu da "Manafon" nema nikakvu pop-potku kakva je bila primjerice na albumu "Dead Bees's On A Cake" (1999) koji mu je donio nakon dugo vremena UK no.30. Sylvian ne trči za trendovima, već stvara posve novu glazbu koja se mogla naslutiti nakon svih onih istraživačkih pop i ambijentalnih albuma. Ovo je definitivno novi Sylvian koji ponovno smišlja mnogo novosti sužavajući svoj krug audijencije na čistu intimu.

Sylvian je genije.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/09/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Manafon
  • (1984) Brilliant Trees
  • (1985) Alchemy: An Index of Possibilities
  • (1986) Gone to Earth
  • (1987) Secrets of the Beehive
  • (1988) Plight and Premonition - with Holger Czukay
  • (1989) Flux and Mutability - with Holger Czukay
  • (1989) Weatherbox
  • (1999) Dead Bees on a Cake
  • (1999) Approaching Silence
  • (2000) Everything and Nothing
  • (2002) Camphor
  • (2003) Blemish
  • (2005) The Good Son vs. The Only Daughter
  • (2005) Nine Horses: Snow Borne Sorrow
  • (2007) Nine Horses: Money For All
  • (2007) When Loud Weather Buffeted Naoshima
  • (2009) Manafon

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*